Danas
je na redu, nakon nedjelje o Zakeju, druga pretkorizmena pripravna nedjelja –
nedjelja o cariniku i farizeju, nazvana tako po evanđeoskom odlomku koji se
čita na nju:
Nekima pak koji se pouzdavahu u sebe da su pravednici, a druge
podcjenjivahu, reče zatim ovu prispodobu: »Dva čovjeka
uziđoše u Hram pomoliti se: jedan farizej, drugi carinik. Farizej se
uspravan ovako u sebi molio: ‘Bože, hvala ti što nisam kao ostali ljudi:
grabežljivci, nepravednici, preljubnici ili – kao ovaj carinik. Postim dvaput u
tjednu, dajem desetinu od svega što steknem.’ A carinik, stojeći izdaleka, ne
usudi se ni očiju podignuti k nebu, nego se udaraše u prsa govoreći: ‘Bože,
milostiv budi meni grešniku!’ Kažem vam: ovaj siđe opravdan kući svojoj, a ne
onaj! Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen; a koji se ponizuje, bit će
uzvišen.« (Lk 18,
9-14)
Dok
smo prethodne nedjelje slušali o važnosti, štoviše neophodnosti, želje za Bogom,
ova nedjelja nas vodi do drugog koraka na putu prema Bogu, a to je pokajanje. Sav
ljudski rod leži u grijehu, i nemoguće je Bogu prići bez pokajanja; ali
pokajanje je također jedan od onih crkvenih termina koji su najčešće krivo shvaćeni.
Što
je to pokajanje? Ono nije, kako se to često doživljava, čak i među praktičnim
vjernicima, osjećaj bezvrijednosti pred Bogom, a nije niti osjećaj tuge zbog
grijeha, niti osjećaj straha pred kaznom. Za početak, ono uopće nije osjećaj. Pokajanje
je unutarnji čovjekov stav. To je svijest da sam ograničeno i grešno biće,
potrebno Božje pomoći i spasenja. To je svijest da sam već začet u stanju grijeha
i odvojenosti od Boga. To je svijest da
se već u ovome životu gušim u paklu, i da mi je potrebna Božja ruka
spasa. Nadalje, to je svjesna odluka da tu Božju ruku spasenja primim, i čvrsto
je se držim, kroz poslušnost Crkvi.
Ta
svijest se opet zasniva na ljubavi prema Bogu, i na žeđi za Bogom. Ukoliko u
podlozi mojeg pokajanja nema ljubavi prema Bogu i želje za Njim, onda je to
pokajanje bezvrijedno. Onda je to samo emocija grešnog stvorenja, osjećaj manje
vrijednosti, kompleks, strah od kazne, a iza tog straha stoji na koncu čovjekova
proračunatost.
Čovjek
je ograničeno biće odvojeno od Boga i grešno. Ograničeno biće potrebuje
Neograničeno. Odbacujući pokajanje, ono ustvari Bogu kaže: „Ti mi ne trebaš“.
Dakako, pošto je ograničen, takvim ponašanjem čovjek već ovdje i sada biva
sahranjen dušom u paklu, pošto odbacuje Neograničenog, koji mu nužno treba.
Pokajanje
je lijek za dušu, srce i tijelo. Kroz iskreno pokajanje u ljubavi, čovjek biva
prožet svojim Stvoriteljem, blagodat Božja se razlijeva kroz njega, a đavli
bježe. Postoje u Predaji Crkve sačuvano da su se najbrži egzorcizmi događali s
onim egzorcistima koji su bili najraskajaniji.
U
ispravnosti pokajanja se očituje, a to vidimo i na primjeru carinika i
farizeja, koliko je tko vjernik. Uistinu, biti religiozan i biti vjernik nije
jedno te isto. Opisani farizej je nesumnjivo bio religiozan čovjek. Molitelj, isposnik,
djelitelj milostinje. Ali, nije bio vjernik. Nije imao u sebi onog pravog
pokajanja, stava zasnovanog na ljubavi prema Bogu. I zato mu sva njegova
religioznost nije vrijedila ništa.
Zamislimo
se i ove nedjelje nad sobom: koliko u podlozi naših molitava i crkvenih
aktivnosti, stoji iskreno pokajanje kakvo je imao carinik.
Sveti
pokajnici, izmolite nam od Boga milost pravog pokajanja!
