utorak, 22. kolovoza 2017.

Pravoslavlje u Pakistanu





Pravoslavlje je u Pakistan stiglo sasvim nedavno, tek prije desetak godina. Zasad nema puno vjernika u toj zemlji, jedva da ih ima i tisuću (u populaciji od 194 milijuna ljudi). A samo su dva svećenika – o. Ivan Tanver iz Carigradske Crkve i o. Josip Faruk iz Ruske. Otac Josip je nedavno dolazio u goste u Rusiju. Za ruske novine je ispričao o životu svoje zajednice u Pakistanu.

- Oče Josipe, prvo nam ispričajte kako ste se vi našli u pravoslavlju. Jesu li vaši roditelji bili muslimani?
- Ne, moji roditelji su bili rimokatolici. I ja sam se školovao u rimokatoličkoj bogosloviji i pripremao se za ređenje, da postanem rimokatolički svećenik. Već tada sam se zainteresirao za pravoslavlje. Uspostavio sam veze s pravoslavnima u našoj zemlji, upoznao se s prvim hijerarhom Ruske Pravoslavne Zagranične Crkve, metropolitom Istočnoameričkim i Njujorškim Ilarionom. Godine 2011. vladika je poslao pravoslavnog svećenika iz Australije, o. Adriana Augustusa da nam propovijeda. On je Pakistance poučavao istinskoj vjeri i već u siječnju 2012. godine nam je ponovno došao i krstio je sve koji su se željeli pridružiti Crkvi. Ukupno sto sedamdeset i četvero, muškarce i žene svih uzrasta, i djecu. Ja i moji roditelji smo bili među njima. Već sljedećeg jutra služili smo prvu Liturgiju. A 2013. godine metropolit Ilarion me zaredio za svećenika.
 - Tko najviše prima pravoslavlje u Pakistanu? Ima li muslimana među novokrštenima?
- Ne, među muslimanima nema novokrštenih. Njima se ne dozvoljava mijenjati vjeru, to je zakonski kažnjivo, prelazak u kršćanstvo za njih je gotovo nemoguć – samo riskirajući zdravlje i život. Ljudi koji su većinom prihvatili pravoslavlje u prošlosti su bili rimokatolici, a nešto rjeđe protestanti. Mi možemo propovijedati među drugim kršćanima, a među muslimanima je zabranjeno.

Malo stado
- U Pakistanu postoje jaki radikalni pravci. Jeste li se vi osobno, kao i vaša župa, susretali s napadima od strane ekstremista ili možda, i same države?
- Kršćanstvo je druga, poslije hinduizma, vjerska manjina u Pakistanu. Stoga nas formalno država i ne dira. No, fundamentalisti mogu provocirati kršćane, okrivljavati ih za nepoštivanje proroka Muhameda, Kurana. A za bogohulstvo je u Pakistanu predviđena smrtna kazna. U stvari, mi nikada ne iznosimo mišljenje ni protiv islama, ni protiv Muhameda. U Pakistanu mogu djelovati i terorističke grupacije, npr. „Allahova vojska“ (očigledno sunitska organizacija „Džandola“, koja je povezana s nekim terorističkim napadima u Pakistanu i susjednom Iranu. – prim. prir.). Također, pojavljuju se i teroristi iz Afganistana. Fanatici pale crkve, organiziraju vlastita suđenja vjernicima. Godine 2011. je bio ubijen jedini kršćanski ministar Šahbaz Bati koji je štitio kršćanku Asiju Bibi osuđenu na smrt zbog bogohulstva. A 2014. godine patrijarh Kiril je napisao pismo predsjedniku Pakistana u kojem ga je molio da uzme pod zaštitu vjernike u toj zemlji i da pomiluje ženu koja je osuđena na smrt. Stvar do sada nije riješena.
- Je li se konkretno vaša župa susretala s provokacijama ili napadima?
- Ne, s napadima se nismo suočavali. Gospodin nas čuva. Osjećamo Božju zaštitu. „Ne boj se, stado malo“ govori Krist (Lk 12, 32). Osjećamo se kao takvo malo stado. Vjernika ima sve više, sada imam već 365 župljana.

Pakistanska župa
- Koliko često se obavljaju bogoslužja u vašoj zajednici?
- Svake subote je bdijenje, a svake nedjelje je Liturgija. Ljudi se ispovijedaju i pričešćuju. Ponekad poslije Liturgije krstim one koji žele primiti pravoslavlje. Poslije bogoslužja imamo zajedničku trpezu.
- Pri hramu postoji nedjeljna škola? Čime se još župa i vi kao pastir, bavite, van bogoslužja?
- Poslije svake Liturgije imamo vjeronaučne lekcije, tumačimo Sveto Pismo, razgovaramo o vjeri. Također, imamo specijalni obrazovni centar za žene, koji je dobio ime u čast sv. Matrone Moskovske. U Pakistanu su veliki problemi sa ženskim obrazovanjem, pristup školovanju ženama je praktično zatvoren. A žene-kršćanke mogu biti nasilno obraćene u islam kroz prisilni brak s muslimanom. Stoga nam dolaze ne samo naše župljanke, već i žene i djevojke iz drugih Crkava – rimokatoličke, protestantske. Mi ih učimo ne samo osnovama vjere, već i čitati i pisati, da se razumiju u pravna pitanja, da se brane od seksualnog uznemiravanja na radnom mjestu, zbog toga što je to također veliki problem. Neke koje pohađaju satove primaju sv. Krštenje zajedno s rođacima. Na Uskrs sam krstio četiri takve obitelji. Trudim se da s vremena na vrijeme posjetim svaku vjerničku obitelj u Sargodi. Obavezno obilazim ukoliko se neko razbolio i pomažem u skladu sa svojim mogućnostima. Važno je da nitko od župljana ne ostane bez pažnje. Osjećam da moji posjeti jačaju vjeru kod ljudi. Većina mojih župljana, iako i nema obrazovanje, ipak njihova nada u Boga i njihova obična vjera su veoma snažni. Oni dobro razlikuju likove svetih na ikonama, ne samo opće kršćanske - kao Mariju Egipćanku ili Ivana Zlatoustog, već i one kanonizirane u Ruskoj Crkvi. Ukoliko im pokažem npr. ovu ikonu Ivana Kronštatskog, oni će sigurno reći tko je on.
- Jesu li vam župljani govorili zbog čega ih je baš pravoslavlje privuklo?
- Bliska im je i sviđa im se sama pravoslavna tradicija. Vole čitanje Svetoga Pisma i pjevanje za vrijeme bogoslužja. Veoma vole kada svećenik kadi. Sa zadovoljstvom sudjeluju u svim sakramentima i obredima, na sprovodu, krštenju, vjenčanju. Govore da za vrijeme Liturgije osjećaju prisutnost anđela.
- Kako jednostavna, pomalo naivna, no iskrena vjera.
- Da, kod nas se čak i čuda događaju. Ispričat ću vam o jednom takvom slučaju. Kad još nisam imao župni „ured“ svoje ikone sam podijelio župljanima. Jedna obitelj je dobila ikonu Serafima Sarovskog. A kada se pojavilo župno mjesto, gdje bi se mogli okupljati (a to je kod mene u kući), zamolio sam da vrate ikone, kako bi ih postavio, ne bi li ih ljudi vidjeli i bili sretni. Poslije dva dana primio sam poziv od te obitelji: „Oče Josipe, u nevolji smo, tata se razbolio. Svako jutro je počinjao tako što se križao ispred te ikone i molio se. Sada nema te ikone i on je pao na postelju“. Ja sam, naravno, vratio ikonu toj obitelji i njihov otac je ozdravio.
- Od čega živi svećenik u Pakistanu? Od priloga vjernika, ili je prisiljen negdje raditi?
- Moji župljani su veoma siromašni ljudi. Samo mali broj njih je obrazovan. Deset godina sam u školi predavao engleski jezik i socijalne nauke, no župne obaveze mi sada oduzimaju čitavo vrijeme, te sam dao otkaz. Sada predajem ženama u centru sv. Matrone. A supruga je nastavila raditi u školi.
- Usput, plaća li se u Pakistanu obrazovanje?
- U Pakistanu postoje razne škole, i državne i privatne. I privatne škole se također razlikuju, postoje i one za bogate, i one za siromašne. Ja sam predavao u običnoj privatnoj školi za siromašne Pakistance. Tamo su se školovali kako muslimani, tako i kršćani, to je dozvoljeno. Kršćani sebi ne mogu dozvoliti skupe privatne škole, zbog toga što su kršćani u Pakistanu tradicionalno veoma siromašni.

Put iz Islamabada u Moskvu
- Održava li Pravoslavna Crkva u Pakistanu odnose s drugim konfesijama?
- U dobrom smo odnosu i s rimokatolicima i s lokalnim katoličkim biskupom. S protestantima nisu tako topli odnosi. Imamo i pravoslavne koji su iz protestantskih obitelji, i ukoliko je tamo neki događaj, svadba ili sahrana, i nas naravno zovu. No u globalu, nemamo bliske odnose s protestantima. Iako obični ljudi ne pridaju poseban značaj konfesionalnim razlikama. A za inovjerce mi smo svi kršćani, oni ne razumiju tko je rimokatolik, tko pravoslavan, a tko je protestant. Svi mi koji smo u manjini se i trudimo biti zajedno. To je jedino što nas spašava. Zajedno istupamo u zaštitu građanskih i socijalnih prava, za nas je važno da se ujedinimo u toj atmosferi. Na mnogim konferencijama predstavljam metropolita Istočnoameričkog i Njujorškog Ilariona i uvijek ističem da pravoslavlje propovijeda o potrebi očuvanja mira, da ono poziva vjernike da pokažu trpljenje, poniznost, ljubav jednih prema drugima, da se sačuva mir u svakodnevnom životu.
- Kažite nam nešto o vašim dojmovima s putovanja po Rusiji.
- U vašoj zemlji osjećam posebno dobar odnos i ljubav ljudi prema vjeri. U svim crkvama u kojima sam bio, vidio sam da se vjernici pobožno odnose prema blagdanu Kristovog Uskrsnuća. U rimokatolicizmu je ipak više poštovan Božić. U pravoslavlju – Uskrs. Stoga mi je drago da se u ovim uskršnjim danima nalazim zajedno s vama. U Rusiju me pozvao pravoslavni misionar Vladimir Kuzin. On je sakupio novac za kartu. Dugo nisam uspio dobiti vizu, uspio sam tek iz četvrtog puta. Bio sam u Moskvi, Sergijevom Pasadu, služio u Bogojavljenskoj katedrali u Jelohovu, i u Nikola-Ugrešskom samostanu. Poslije toga smo otišli u Murom, jer mi je Vladimir želio pokazati život prave, neukrašene Rusije, te smo se prošetali po gradu i u Trojickom hramu poklonili relikvijama sv. Petra i Febronije. Posjetili smo grad Vladimir. U Petrogradu me Vladimir vodio u Ermitaž, a jučer smo putovali u Viricu. Činilo mi se da je sve ovo san, da je nemoguće da mi se sve ovo događa. Obraćam se Rusiji i Crkvi s molbom, treba nam više misionara i svećenika, jer je rečeno: „Idite, dakle, i propovijedajte svim narodima...“ (Mt 28, 19). Pakistanu je potrebna propovijed.

izvor: prijateljboziji.com

Broj komentara: 9:

  1. Pozdrav,

    Zanimalo bi me kakav je stav Pravoslavne Crkve o egzorcizmu i njegovom značenju i praksi u životu Crkve i vjernika ponaosob. Smije li vjernik laik moliti tzv. imperativne/zapovjedne molitve? Da li se egzorcizam koristi isključivo kod posjednuća ili i demonskog utjecaja u širm smislu? Mogu li tjelesne bolesti biti uzrokovane utjecajem đavla i da li pravoslavni tu koriste egzorcističke molitve? Da li su čudesna ozdravljenja u Pravoslavlju (gotovo) isključivo vezana za svece i posjete manastirima?
    Kakvo je viđenje pravoslavlja o gore navedenom?

    Hvala,

    J.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Poštovanje! Egzorcizam je sastavni dio pravoslavnog pastorala. Mole ga isključivo biskupi i svećenici, s tim da se negdje treba dozvola kao i u Katoličkoj Crkvi, a negdje ne. Tendencija je da egzorcist bude monah, dakle asket svetog života. Laici pritom ne dolaze u obzir, pogotovo svjetovnjaci. Oni dakako mogu i trebaju moliti da ih Bog zaštiti od demona i svakog zla, postoje i posebne molitve za to, uz kađenje i razne blagoslovine poput vode i ulja, ali klasični egzorcizam vrši u pravilu svećenik,osoba asketskog života. Dakako, manje smetnje može odmoliti i svaki svećenik. Demon u odnosu na čovjeka radi štetu na svim razinama: duhovno ga gura u grijeh i pakao, psihički i emotivno ga tlači, i izaziva tjelesne bolesti. Sve je to međusobno povezano, i za sve to se moli, redovito u kombinaciji, jer je cilj iscijeliti čitavog čovjeka. Moguće je da se iscjeljenja i od opsjednuća dogode i kod pohoda svetim i čudotvornim relikvijama i ikonama. Uglavnom, ovisi o pojedinom slučaju. Evo što o tome kaže jedan svećenik:
      ".. ako pregledamo liturgičko bogoslovlje biće teško da nađemo konkretan čin „egzorcizma“ kako se on danas većinom u zapadnom svetu pretstavlja i nama putem raznih medija otkriva. U pravoslavnom proširenom (dopolniteljnom) Trebniku može da se nađe „Posledovanie molebnoe o izbavlenii ot duhovъ nečistihъ“, što u prevodu znači: čin ili ustav po kojem se vrši moleban za izbavljanje (ili oslobađanje) od nečistih duhova. Ovo je vrlo oprezno formulisano sa uvažavanjem ozbiljnosti sa kime se ima posla. Borba sa nečistim duhovima je jedno a samo derzostno (samoubeđeno) isteravanje nečistih duhova iz stradajućih ljudi je nešto drugo (to je samo Bogočovek radio) , i takva molitvena forma ne postoji u Pravosalvnoj Crkvi nego samo u rimokatoličkoj.
      Kao što pomenusmo, naša Pravosalvna Crkva prilazila je ka ovom izazovu vrlo ozbiljno i oprezno. Ne daje se svakom blagoslov da se bavi ovim poslom, nego samo određenim ljudima ozbiljnog molitvenog života. I za to postoji duboki razlog. Na žalopojke apostola zašto nisu mogli da izgone demone Gospod je jednostavno odgovorio: „Ovaj se rod ne izgoni osim molitvom i postom“ (Mt. 17, 21) . To je ostalo vrlo jasno i Crkvi, pa je ona tako uredila da se za takve stvari daje blagoslov samo sveštenoslužiteljima poznatog podvižničkog života.

      Izbriši
    2. Ne može sveštenoslužitelj slabijeg molitvenog života da se hvata u koštac i izaziva ove duhove zlobe i svakog drugog zla, jer smo učeni: „Kako ko može ući u kuću jakog i pokućanstvo njegovo oteti, ako najpre ne sveže jakog? “ (Mt. 12, 29; Mk. 3, 27) . Po Svetim Ocima „svezivanje jakog“ je ukroćavanje demona; a kada čitamo Žitija Svetih često će da sretimo kod ljudi svetog podvižničkog života, da su u momentima svojih moltvenih usavršavanja, ili nadljudskog smirivanja ploti – posta, bili ljuto kušani demonima. A to je zbog toga što su ćavoli bili „provocirani“ i mučeni. Svaki pravednik pred Bogom on je do sveopšteg suda još i mučitelj demona. Molitva i post su alat sa kojima se te nečiste sile svezuju, ukroćavaju, ponižavaju, i onda u takvom njihovom nemoćnom i poniznom stanju „čisti se kuća“. U tom smislu sv. prorok Isaija kaže da mi treba da „pripremimo oružija i štitove“ (21, 5) , kao i sv. apostol Pavle kada kaže: „Obucite se u sveoružije“ (Ef. 6, 11) .
      U Pravoslavnoj crkvi svaki sveštenik je „exorcista“ ili „zaklinatelь“ (onaj koji zaklinje) , ali samo u sv. Tajni krštenja, gde direktno silom Duha Svetog – Njegovom punoćom ove tajne, sveštenik isterava ničiste sile iz oglašenog, i tako ga priprema za pogruženje u „smrt i vaskrsenje“, i za sapričasnika Tela Hristovog (člana Crkve) .

      Izbriši
    3. Ali to „zaklinjanje“ nečistih sila nije vezano za sam čin molitvoslovlja o kojem mi ovde govorimo, gde se traži lična duhovna sprema – to odevanje u oružija i štitove, da ne bude bolnog odgovora: „Isusa poznajem, i Pavla znam, ali ko ste vi“ (DA. 19, 15) . U „Posljjedovaniju o izbavljanju od duhova nečistih“ mi isto nalazimo šest egzorcističkih molitvi, ali po mom ruskom iskustvu znam da je Ruska Crkva posebnim blagoslovom birala svešetnike koju su imali za poslušanje da vrše zklinjanja“ (exzorciso) đavola, da on izađe iz ljudi koje je svojim nečistim prisustvom prouzrokovao njihovo strašno stradanje. To se većinom praktikovalo po manastirima jer su po nekom nepisanom pravilu stradalnici ove vrste obično tražili pomoć po njima, i danas još uvek to možemo vrlo često da vidimo.
      Lično znam da je u manastiru Sve Trojice u Džordanvilu postojao duhovnik koji je samo on imao blagoslov da vrši ovu tajnu molitvoslovlja, kao što i danas znam da samo odrećeni jeromonasi sa blagoslovom nastojatelja mogu da ispovedaju. Ako se ne varam i u Ostroškom manastiru postoje sveštenolica koja imaju poseban blagoslov da mogu da se bave „zaklinjanjem“ nečistih sila. Pri svemu tome, u zavisnosti od slučaja, mora da postoji i posebna priprema duhovnika koji se obično traži u molitvenom tihovanju i pojačanim postom.
      Demoni su zveri bogoboračke i čovekoboačke, koje po sv. Klimentu Rimskom „mrze čoveka“, a po sv. Kirilu Aleksandrijskom su „gonioci“, koji znaju da pođu i u kontranapad. Jer kada demon napusti čoveka on luta kroz „bezvodna mesta tražeći pokoja, i ne nalazi ga“, i u tom očaju on ide i trži pomoć od „sedam drugih duhova“ zato što je „dom pometen i ukrašen“, i on obhjavljuje ljutu borbu, jer kao što Evanđelje reče, van svoga zla u kojem on nalazi sebe nema pokoja (Mt. 12, 43 – 45) . Ovo potvrđuje i sv.Isaak Sirin rečima: „Kod našeg neprijatelja đavola postoji drevni običaj da sa umnožavanjem podviga on hitro razvija svoju raznoliku borbu – u saglasnosti sa bogatim izborom oružija koja on poseduje, i prema namerama lica on menja taktiku svog rata“ (Tvorenija, slovo 60, st 323. Moskva 1911) . Zbog toga pravoslavno iskustvo u vezi isterivanja demona vrlo je odgovorno prema svom sveštenstvu, onom koje služi Crkvi po opštoj blagodati, a ne ličnim podvizima i čistotom života. Ima tu razlike, jer jedno je biti pokriven tajnom sveštenstva, i opštom molitvom Zajednice goniti demone, a drugo je posedovati taj dar svojim ličnim zaslugama kao „drug Božiji“, kako to lepo objašnjava sv. Kirilo Aleksandrijski (Tvorenija, knj. II, st. 416. Moskva 2001) . Važno je da se napomene da nebi smeo svako da se bavi „zaklinjanjem“ demona i svih njegovih sila vražijih, nego samo provereni duhovnici sa velikim podvižničkim iskustvom. Postoji mogućnost da sveštenoslužitelj slabijeg molitvenog života sam postane žrtva demonskih zamki, njegovog kontranapada, zašta postoje svedočanstva da je i toga bivalo sa izuzetno ozbiljnim poslsdicama."

      Preporučujem i literaturu koju imate u pdf-u, u desnom stupcu na blogu.

      Izbriši
    4. Hvala na vrlo iscrpnom odgovoru. Dijelim Vaš način razmišljanja i on je gotovo u potpunosti identičan (službenom)katoličkom shvaćanju.
      Naime, u Katoličkoj Crkvi egzorcizam mogu vršiti jedino svećenici kojima biskup udijeli ovlast za pojedini slučaj. Svi drugi svećenici, redovnici, a posebno laici ne smiju moliti egzorcističke/imperativne molitve. Na žalost, to se u praksi često zlorabi.
      Slično je i u pravoslavlju kad se vrše grupni, javni, medijima dostupni egzorcizmi gdje se sa Ocem laži vode dugi razgovori i "ispitivanja" o svemu i svačemu. Na taj se način daje đavlu mogućnost da "evangelizira"...

      Svako dobro,

      J.

      Izbriši
  2. "Slično je i u pravoslavlju kad se vrše grupni, javni, medijima dostupni egzorcizmi gdje se sa Ocem laži vode dugi razgovori i "ispitivanja" o svemu i svačemu. Na taj se način daje đavlu mogućnost da "evangelizira"..."

    Nisam znao da ima ovoga u pravoslavlju? Zar?

    Bar

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. A čuj, neodgovornih ljudi ima svugdje, na to se ne da utjecati.

      Izbriši
  3. Nažalost, ima.

    https://www.youtube.com/watch?v=k91xDRzRkus

    J.

    OdgovoriIzbriši
  4. da si ih kroz Obrovnicu istjerivo, legione bi istero

    T

    OdgovoriIzbriši

Molim cijenjene anonimne komentatore da komentare svakako potpišu sa svojim nick name da se može snaći u njima