Ikona Bogorodice Trojeručice

Prije nekoliko dana proslavili smo blagdan ikone Bogorodice Trojeručice, najveće svetinje u Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi. Donosimo danas kratki opis i povijest ove po mnogočemu jedinstvene i unikatne ikone:

Ikona „Bogorodica Trojeručica“ je najpoštovanija ikona u Srba, jedna od najpoštovanijih u cjelokupnom kršćanskom i pravoslavnom svijetu i najpoštovanija u Hilandaru[1].  Dar Božji.

Ova sveta ikona Presvete Bogorodice bijaše obiteljska dragocjenost sv. Ivana Damaščanskog[2]. On ju je čuvao u osobnoj kapelici, u svojoj kući u Damasku, početkom osmog stoljeća. Tada se cjelokupna Sirija nalazila pod vlašću Arapa - muslimana. Tadašnji kalif Damaska, prijestolnice Sirije, Valid (705.-715.), kao musliman, nije znao uređivati vjerske poslove kršćana Sirije. Stoga je u svojoj palači kao prvog savjetnika, za pitanja podčinjenog kršćanskog stanovništva Sirije, zaposlio, tada još uvijek, svjetovnjaka Ivana Damaščanskog, poštujući ga zbog velikog obrazovanja i čestitosti.

Upravo u to vrijeme, dakle početkom VIII. st., pojavila se hereza ikonoklazma[3], sa središtem u Carigradu. Njen pokretač je bio bizantski car Leon III. Izaurijski. Još uvijek svjetovnjak, Ivan Damaščanski je, pokretan božanskom revnošću, iz Damaska progonio ikonoklastičku herezu, kako raznim pismima, tako i riječima. On se na taj način pokazao pobornikom i vatrenim podržavateljem poštovanja svetih ikona. Obavijestivši se dovoljno o njemu i omrznuvši ga, ikonoklast Leon Izaurijski smisli jednu podlost protiv njega: pobrinuo se da dođe do jednog djela napisanog rukom sv. Ivana; zatim je svom povjereniku kaligrafu izdao zapovijed da do kraja nauči oponašati način pisanja sv. Ivana, te da napiše jednu lažnu poslanicu; nju je navodno svetac poslao samom autokratoru[4] Leonu, potičući ga da dođe i bez borbe zagospodari gradom Damaskom iz koga odsustvovaše kalif. Ovu klevetničku i izmišljenu poslanicu Leon posla svom prijatelju, kalifu Damaska, Validu (705.-715.), dodavši i svoje pismo u kome ga uvjerava u ljubav koju ima prema njemu. Nju je pokazivao i time što mu šalje poslanicu napisanu Ivanovom rukom, iz koje se van svake sumnje vidi da je Ivan zavjerenik protiv Validovog kalifata.

Primivši i pročitavši poslanice, kalif povjerova u privrženost Leonovu i naredi, bez daljnjeg ispitivanja, da se odsječe desna ruka Ivanova, koja je napisala navodnu poslanicu i da se, za primjer svima, objesi na glavnom trgu Damaska. Zapovijed je izvršena odmah. Kada se onaj dan priklanjao večeri, sv. Ivan je zamolio da mu se da odsječena ruka, pošto je već izvršena kalifova zapovijed. Držeći lijevom rukom odsječenu desnicu i spajajući je s tijelom, on se moljaše klečeći cijelu noć pred ikonom Bogorodice. On moljaše Presvetu Bogorodicu da ga iscijeli kako bi nastavio pisati o poštovanju ikona. Poslije duže molitve, umoran od bola i muke, on zaspa na kratko. U snu on ugleda Presvetu Bogorodicu živu na ikoni i ču gdje govori da mu je iscijeljena ruka, te da se ne treba više žalostiti. Samo, treba ispuniti ono što je obećao, tj. nastaviti pisati u zaštitu svetih ikona. Sv. Ivan se probudi i vidje uistinu da je ruka njegova zdrava i da stoji na svom mjestu. Jedino na onom mjestu gdje je bila posjeklina ostade kao crvena nit, radi podsjećanja, koliko na stradanje, toliko i na čudo Presvete Bogorodice. Zbog radosti i zahvalnosti prema Bogorodici, sv. Ivan se potom pobrinuo da na donjoj lijevoj strani ikone pripoji srebrnu ruku, sličnu odsječenoj, u znak sjećanja na čudo koje se dogodilo. Istog običaja se do danas drže pobožni i čudesno iscijeljeni kršćani koji na svete ikone polažu različite zlatne ili srebrne predmete na kojima su prikazani neki od iscijeljenih dijelova ljudskog tijela. Ikona je od tada dobila ime „Trojeručica”, budući da je sv. Ivan dodao treću, srebrnu ruku.

Poslije ovog čudesnog iscjeljenja, sv. Ivan odlučuje napustiti svijet i zamonašiti se. Vidjevši ga iscijeljenog, kalif je shvatio djelovanje Božje sile i zatražio oproštaj za nepravednu kaznu Ivanovu, te mu najzad dade dozvolu udaljiti se iz svijeta.

Sv. Ivan napušta Siriju i odlazi voditi monaški život u čuvenoj Lavri[5] sv. Save Posvećenog u Palestini. Pored njega je stalno Dobrotvorka njegova, Presveta „Trojeručica”. Postavši monah, on od drugih otaca u Lavri saznaje da je sv. Sava Posvećeni, prije svog blaženog preminuća (VI. st.), dao zapovijed da pored njegovog groba pričvrste njegovu „patericu”, tj. igumanski[6] štap. On je prorekao da će u budućnosti kao hodočasnik u samostan doći jedan carski sin njegovog imena, tj. Sava, i da će, pri njegovom poklonstvu grobu, pričvršćeni štap pasti na zemlju. Za njega je sv. Sava Posvećeni zapovjedio da mu se kao blagoslov da igumanski štap zajedno s ikonom Bogorodice koja je čuvana u Lavri i koja se zvala „Mlekopitateljnica[7]”. Znajući za navedena proroštva sv. Save, sv. Ivan Damaščanski je prije svoje smrti ostavio oporuku da onaj carski sin kao blagoslov uzme i njegovu Bogorodicu „Trojeručicu”, zajedno s igumanskim štapom i ikonom Bogorodice „Mlekopitateljnice”.

Poslije pet stoljeća, 1217. godine, u Lavru kao običan monah, hodočasnik, dolazi carski sin, sv. Sava, iz samostana Hilandara. Dok se on klanjao grobu istoimenog sv. Save Posvećenog, igumanski štap je pao sa svog mjesta.

Iznenađeni, samostanski oci se požuriše informirati o nepoznatom monahu-hodočasniku. Tako saznaše da se zove Sava i da je carski sin. Sumnjajući, međutim, još uvijek i dvoumeći se da li da ispune oporuku svog utemeljitelja, sv. Save Posvećenog, oni vratiše igumanski štap na njegovo mjesto i pričvrstiše ga. Sljedećeg dana sv. Sava se pokloni i drugi put pred grobom i igumanski štap opet pade. Tako se razriješila svaka sumnja i monasi odmah sv. Savi dadoše igumanski štap, ikonu „Mlekopitateljnicu” i „Trojeručicu”. Opremljen ovim trostrukim blagoslovom, sv. Sava odlazi iz Palestine i vraća se na Svetu Goru. U dvije ćelije[8] u Kareji[9], koje je sam podigao, on ostavlja igumanski štap i ikonu „Mlekopitateljnice”.

Igumanski štap, tj. „patericu” on je ostavio u ćeliji Preobraženja. Ova ćelija i do danas nosi naziv „Paterica”. Tu se čuva igumanski štap sv. Save Posvećenog, prelijepo djelo umjetničke vrijednosti, urađeno u slonovoj kosti. Ikonu Bogorodice „Mlekopitateljnice” je, pak, ostavio u ćeliji sv. Save Posvećenog, gdje je postojala pećina u kojoj se povremeno usamljivao radi molitvene šutnje. Ova ćelija se nalazi u blizini crkve Protata[10] Svete Gore i zove se Isposnica (tipikarnica sv. Save). U isposnici se drži poseban tipik[11] koji je postavio sv. Sava, naročito za ovu ćeliju. Monah ili monasi koji žive u njoj ne trebaju se zanimati ničim drugim osim molitvom za cijeli svijet i da za dan i noć pročitaju cijeli Psaltir, a u tijeku jednog tjedna cjelokupno Četveroevanđelje. U isposnici do danas postoji ikona „Mlekopitateljnice”, postavljena s desne strane Carskih dveri[12], tj. na Kristovo mjesto, što je jedinstven slučaj u cijelom Pravoslavlju.

Bogorodičinu ikonu „Trojeručicu” sv. Sava je donio sa sobom u Hilandar. To je prvi dolazak „Trojeručice” u Hilandar. Poslije toga, sv. Sava, kao što je već rečeno, biva zaređen za nadbiskupa Srbije (1219.) i odlazi sa Svete Gore. „Trojeručica” ostaje u Hilandaru do 1347., dakle 100 i više godina poslije preminuća sv. Save (1235.). Tada kao posjetitelj na Svetu Goru dolazi srpski car Dušan. Nakon svoje posjete Hilandaru, prilikom odlaska za Srbiju, on kao blagoslov samostana uzima ikonu „Trojeručice”. Na taj način Bogorodica „Trojeručica” odlazi u Srbiju.

Do kraja XIV. st. ikona iz nepoznatog razloga i na nepoznat način prelazi s dvora cara Dušana u vlasništvo samostana Studenice. Ovaj samostan, kao i druga mjesta u Srbiji, početkom XV. st. postaje meta napada turskih osvajača. Obaviješteni da Turci dolaze u samostan, monasi su se na brzinu i žurno pobrinuli spasiti najvrjednije dragocjenosti koje su imali. Bogorodicu „Trojeručicu” su stavili i učvrstili na samar jednog magareta, koje su pustili da ide kuda ga vodi volja Bogorodice. I uistinu, vođeno Presvetom Bogorodicom, magare je prošlo gotovo cijelu Srbiju i Makedoniju i došlo na Svetu Goru. Po zapovijedi Bogorodice, ono se zaustavilo nedaleko od samostana Hilandara. Vidjevši i shvativši što se događa, samostanski oci pohitaše i skinuše ikonu s leđa magareta koje je odmah potom palo mrtvo. Tu gdje je došlo magare s ikonom, napravljeno je hodočasničko mjesto u spomen na taj događaj. Svake godine se vrši procesija s ikonom „Trojeručice” od samostana do tog mjesta u znak sjećanja na dolazak ikone. Tako je „Trojeručica” veličanstveno, s pjevanjem psalama i kadom, svečano došla i drugi put u samostan Hilandar. Radi velike počasti, monasi su je postavili na gornje mjesto[13] u svetištu saborne crkve[14] samostana Hilandara. To se dogodilo početkom XV. st.

Mnogo kasnije, vjerojatno krajem XV. st., u samostanu se dogodio sljedeći događaj. Predstojnik samostana umire. Samostan se našao u teškoj situaciji u vezi s izborom novog predstojnika. Tadašnji mnogobrojni monasi su pripadali različitim nacionalnostima. Bilo je Srba, Grka, Bugara i Rusa. Grci su predlagali Grka za predstojnika zato što se samostan nalazi u grčkoj zemlji. Srbi su, opet, predlagali Srbina predstojnika zato što su utemeljitelji samostana bili Srbi i što je samostan bio poznat kao srpski. Bugari su, opet, bili najbrojniji u samostanu i zahtijevali svog predstojnika. Na kraju, i Rusi su predlagali Rusa predstojnika zato što je samostan tada darivan darovima i velikim novčanim sredstvima iz Rusije. Pošto se nisu mogli usuglasiti među sobom, sama Presveta Bogorodica rješava problem. U tijeku jedne večernje jasno se čuo glas Bogorodice s ikone da je ona predstojnica samostana. Monasi su, svakako, čuli glas, ali mu nisu pridali poseban značaj. Kada su drugog dana došli u crkvu radi jutarnje, monasi ugledaše ikonu na predstojničkom tronu. Misleći da je crkvenjak greškom iznio ikonu napolje, oni je opet vratiše u svetište crkve. Međutim, sljedećeg dana, na jutarnjoj opet vidješe Bogorodicu na predstojničkom tronu. Pretpostavljajući da je eklisiarh[15], iz njima nepoznatih razloga, počinitelj tog djela, monasi mu oduzeše ključeve od crkve, a vrata sami osobno zaključaše poslije večernje, uvjerivši se prethodno da nitko nije ostao skriven u crkvi. Ujutro, pak, oni isti otvoriše vrata radi služenja jutarnje. Ikona Bogorodice je opet bila na predstojničkom tronu. Tada su se konačno uvjerili da ona sama tako hoće. Dok su razgovarali o onome što se dogodilo, u samostan je došao jedan pustinjak, svima poznat po svojim vrlinama. On ih je obavijestio da mu se javila Bogorodica i rekla da monasima samostana kaže da od sada ona sama postaje predstojnica samostana i da se oni međusobno trebaju pomiriti. Oni više ne trebaju pokušavati s izborom predstojnika, niti pomicati ikonu s njenog predstojničkog trona. Monasi su poslušali volju Presvete Bogorodice. Od tada do danas nitko je nije pomaknuo s njenog mjesta. Ona se nalazi stalno na predstojničkom tronu, na mjestu predstojnice. Od tada do danas svaki predstojnik i duhovni otac bratstva zauzima drugo mjesto, sa strane, pored ikone. Svećenici i, uopće, svi monasi samostana prave poklone pred njom kao predstojnicom samostana prije nego što počnu svoje služenje.

Tako je, dakle, Presveta Bogorodica „Trojeručica” prihvatila „palicu” samostana Hilandara i postala njegova „ikona zaštitnica”. Svi monasi koji se nalaze pod njenim „igumanstvom” prihvaćaju je kao svoju Majku, Zaštitnicu i Tješiteljicu u različitim teškim situacijama koje donosi monaški život.

Ikona „Trojeručice” je vrlo dobro očuvana stara ikona Bogorodice i ima izuzetnu izražajnost. Lice Presvete Bogorodice je toliko blago i pogled njen toliko mio da pobuđuje unutrašnju toplinu kod koji joj se klanjaju. Na ikonu je, radi zaštite i ukrasa postavljen zlatni okov koji ima pet tisuća utisnutih skupocjenih dragih kamenova, kao i druge vrijedne predmete koje prilažu pobožni hodočasnici ili oni koji su doživjeli čudo od Bogorodice. Dimenzije ikone su: 1,11 m visina i 91 cm širina. Ikona je procesijska, tj. oslikana s obje strane. Na njenoj pozadini se nalazi predivna bizantska ikona sv. Nikole. Svake godine dvanaestog (dvadeset i petog) srpnja svečano se slavi njezin blagdan. Cjelonoćna veličanstvena služba proslavlja čast i čuda Presvete Bogorodice „Trojeručice”.

izvor: hilandar.info

---

[1] Srpski samostan na Svetoj Gori – Athosu.

[2] Jedan od najvećih otaca Crkve, poštuju ga i katolici.

[3] Krivovjerje koje je odbacivalo štovanje svetih slika.

[4] Samodržac, titula bizantskih careva.

[5] Vrsta samostana.

[6] Iguman je predstojnik samostana.

[7] Crkvenoslavenski: Dojilja.

[8] Monaške nastambe.

[9] Prijestolnica Svete Gore.

[10] Uprava.

[11] Monaško pravilo.

[12] Središnja vrata oltarne pregrade – ikonostasa.

[13] Biskupski tron.

[14] Saborna crkva je inače oznaka za katedralu, no ovdje je riječ o glavnoj samostanskoj crkvi.

[15] Crkvenjak, sakristan.