Pravoslavlje i fenomen Međugorja

            Međugorje, malo mjesto u Hercegovini, još od 1981. je mjesto navodnih ukazanja Bogorodice Marije, i odredište milijuna hodočasnika. Većina tih hodočasnika su katolici, međutim, među manjinom pripadnika ostalih vjera, tamo odlazi i stanoviti broj pravoslavnih vjernika. To je razlog da se, iako nemamo običaj komentirati unutrašnje stvari drugih Crkava, pozabavimo ovim fenomenom. Naše današnje pitanje je: kako se pravoslavac treba odnositi prema Međugorju, treba li hodočastiti tamo, vjerovati u tamošnja navodna ukazanja i sudjelovati u toj duhovnosti?

            Odgovor na to pitanje je jedno nedvosmisleno i kategorično ne. Pravoslavni vjernik ne bi trebao hodočastiti tamo, niti bi trebao prihvaćati tamošnja duhovna zbivanja. Za to postoje ukupno tri dobra razloga, iako je već prvi kojeg ćemo navesti sasvim dovoljan i dostatan pravoslavnome vjerniku da odustane od Međugorja.

            Prvo, Međugorje je nepravoslavno svetište i mjesto ukazanja. Ono je nastalo u krilu današnje Katoličke Crkve, a ona je, po pravoslavnom učenju, na mnogo mjesta ozbiljno zastranila u teoriji i praksi, narušila dogmatsko učenje Crkve, i barem od 11.st., otpala od Crkve Kristove – Pravoslavne Crkve. Ovo je vrlo ozbiljna stvar, jer ono što Crkva prenosi kao svoju vjeru, smatra se od Boga objavljenim, tako da svako odstupanje od toga, znači ili da laže zajednica koja iskrivljuje vjeru, ili laže Crkva, odnosno Bog koji je tu vjeru Crkvi objavio. Zbog toga, Pravoslavna Crkva samu sebe smatra pravom Kristovom Crkvom, smatra se istinskom katoličkom/univerzalnom Crkvom, i nema duhovnog ni sakramentalnog zajedništva s Rimom. Nemamo istu vjeru, nemamo iste sakramente, ne pričešćujemo se zajedno, što znači da nismo dio istog duhovnog organizma. Za Pravoslavnu Crkvu, kao puninu vjere, crkvenosti i zajedništva s Bogom, sve izvan nje je, ako nije lažno, onda barem sumnjivo i duhovno opasno. Zato pravoslavni kršćanin ne vjeruje u nepravoslavna ukazanja, ne štuje nepravoslavne svece, ni čuda ni objave nepravoslavnih zajednica, kao što niti ne sudjeluje u molitvama i obredima tih zajednica. 

            Ovo ne znači da izvan Pravoslavne Crkve, u drugim kršćanskim zajednicama, ne može biti nikakvog Božjeg nadnaravnog djelovanja. Bog je jedan, i želi da se svi ljudi spase. On održava svijet na životu, sluša molitve svih ljudi, pomaže im koliko može, odnosno, koliko mu to oni dozvoljavaju. Kako daje svoju kišu i sunce svim ljudima, tako može pomoći ljudima i nekom objavom, iscjeljenjem ili nadnaravnim čudom. Ipak, pravoslavni kršćanin zna da je punina Duha u Pravoslavnoj Crkvi, i da čuda, nadnaravne pojave i ukazanja u drugim kršćanskim zajednicama, ako i dozvolimo njihovu autentičnost, predstavljaju pojave koje je Bog ograničio na dotične nepravoslavne kršćane, da im pomogne u životu, i da one nipošto nisu znak autentičnosti drugih zajednica, i ne mogu izbrisati razliku tih zajednica i Pravoslavne Crkve. Uz to, prostor Pravoslavne Crkve je silom Duha, kao cjelina, zaštićen od mnogih sotonskih obmana i zavođenja, dok kod nepravoslavnih kršćanskih zajednica to nije slučaj. Otpavši od Pravoslavne Crkve, one su izgubile duhovni plašt koji štiti Crkvu, te su daleko izloženije pogubnim sotonskim manipulacijama. 

            Na osnovu ovih teoloških razloga, izgrađene su u pravoslavlju i konkretne praktične smjernice o ovoj materiji. Pravoslavna Crkva ima svoj crkveni zakonik, zbirku crkvenih zakona koja vrijedi u svim mjesnim pravoslavnim Crkvama. On se zove Nomokanon u XIV naslova, i svatko tko se smatra pravoslavnim mora, uz nauk vjere, prihvatiti i kanone (crkvene zakone) Nomokanona. U njemu se, između ostalog nalaze i kanoni Laodicejskog Sabora iz IV. st, koji u svom 9. kanonu kaže: „Ne treba dopustiti da oni koji pripadaju Crkvi, polaze radi molitve ili službe, u groblja ili tzv. mučenička mjesta heretika; a koji to čine, ako su vjernici, trebaju biti ekskomunicirani na neko vrijeme. Pokaju li se, i ispovjede da su sagriješili, neka se opet prime.“

U 33. kanonu: „S hereticima ili raskolnicima ne smije se zajedno moliti.“

U 34. kanonu: „Nijedan kršćanin ne smije ostavljati mučenike Kristove i obraćati se lažnim mučenicima, tj. heretičkima, ili koji su prije heretici bili; jer su ovi daleko od Boga. Neka su dakle, anatema, koji se njima obraćaju.“

            O ovome govore još i apostolski kanoni (10, 11, 45, 46, 64, 70), kanoni efeškog sabora (2, 4), laodicejskog (6, 37), kartaškog (83) i Timoteja Aleksandrijskog (9). Ovi kanoni, koji vrijede i danas, zabranjuju pravoslavnima sudjelovanje u nepravoslavnom kultu, utjecanje nepravoslavnim svecima, i ako netko to učini u neznanju, nalažu mu pokajanje i ispovijed uz kratku obustavu pričesti, dok namjerni i trajni prijestup toga poteže za sobom potpuno isključenje iz Pravoslavne Crkve (anatema izvorno znači ne samo lišavanje pričesti, već i zabranu čak i svjetovnih kontakata pravoslavnih kršćana s anatemiziranom osobom). Dakle, teološki i kanonski, pravoslavni kršćanin ne vjeruje u međugorska ukazanja i ne traži nikakvu pomoć tamo.

            Drugo, međugorska ukazanja su u nepremostivom raskoraku s duhovnom tradicijom Pravoslavne Crkve. Možemo ovdje podvući tri osnovne karakteristike: sastav međugorskih objava nije pravovjeran – pravoslavan, ukazanja primaju vidioci posve svjetovnog stila života, i ukazanja postaju predmet kulta u cijeloj Crkvi. U pravoslavlju, osim što ukazanja moraju biti pravoslavna po formi i sadržaju, ona se u pravilu daju ili ljudima čiji su umovi i srca očišćeni askezom (monasi) ili mučenicima tijekom njihovog mučeničkog svjedočanstva za Krista. Na ova dva slučaja otpada preko 90 posto ukazanja u Pravoslavnoj Crkvi, i oni su norma: primatelj ukazanja je monah (asket) ili mučenik, a nikako svjetovan čovjek, čovjek potpuno svjetovnog načina života. To je samo nastavak biblijske tradicije, u kojoj je još od starozavjetnih vremena pred Boga mogao biti pozvan samo pripremljen i očišćen čovjek. Rijetki su i specifični izuzeci od ovog pravila (Pavao pred Damaskom, satnik Kornelije u Djelima Apostolskim, itd.). Dalje, ukazanja u Pravoslavnoj Crkvi su u punom smislu privatna, dana pojedincima za točno određene stvari. Ne samo Međugorje, već i Fatima i Lurd, postali su u Katoličkoj Crkvi predmet kulta i izvor masovnog duhovnog utjecaja na milijune ljudi, te imaju faktički nadvremenski karakter. U pravoslavnoj tradiciji takvog nečeg ne smije biti. Ako su se Bogorodica ili anđeo ukazali nekom monahu u samostanu, sadržaj tog ukazanja je samo za njega ili za ograničeni krug ljudi oko njega. Ukazanja ne mogu postati izvor duhovnih pokreta masovnih razmjera. Ukoliko čak i u Pravoslavnoj Crkvi susretnete fenomen svjetovnog čovjeka koji nesmetano komunicira s onim svijetom i stvara masovni religijski pokret na temelju toga – odbacite to. 

            Treće, međugorski fenomen nije odobren niti od same Katoličke Crkve. Više puta i na više razina, Katolička Crkva se negativno izrazila o Međugorju. Dovoljno je samo pogledati vrlo dokumentirane prikaze na službenoj stranici mostarske biskupije, koji vrve ozbiljnim kritikama na račun ovih ukazanja i cijelog fenomena, da se zauzme vrlo oprezan stav prema tome. Dakle, nerazumno je da se nekatolici guraju u nešto, prema čemu se čak i matična Katolička Crkva odnosi, blago rečeno, s rezervom. 

            Pravoslavni vjernik može posjetiti Međugorje turistički, iz čiste znatiželje, što bi rekao narod, „da guzica vidi puta“. Međutim, u tim duhovnim događanjima ne smije sudjelovati, i ne smije usvajati ta ukazanja.