ponedjeljak, 13. ožujka 2017.

Celibat iz perspektive pravoslavlja




            Iako nemam običaj komentirati interne pojave i događaje u drugim Crkvama, odstupam od tog pravila kada se pravoslavlje nađe umiješano u cijelu priču. Tako je nedavno papa Franjo nagovijestio mogućnost ukidanja celibata u Rimokatoličkoj Crkvi, u smislu da se razmotri ređenje oženjenih muškaraca u krajevima u kojima nedostaje svećenika. Ta izjava je ponovno pokrenula rasprave o ukidanju celibata kod rimokatolika, i u tim raspravama se vrlo često poziva na pravoslavlje kao primjer necelibatnog, oženjenog svećenstva. Što reći o tome?

            Kada u katoličkim krugovima spominju oženjeno pravoslavno svećenstvo, tada to čine kroz dva suprotstavljena stajališta. Prvo je pozitivno, tj., ističe se primjer oženjenog pravoslavnog svećenstva kao nečeg dobrog i kvalitetnog, što bi trebalo nasljedovati i u rimokatolicizmu, dok se drugi izjašnjavaju negativno, ističući pravoslavno svećeništvo kao loš primjer, kao primjer svećeništva koje se u brizi za vlastite obitelji odmako od svojih pastirskih obaveza, i taj njegov odmak se vidi u navodnoj pastoralnoj umrtvljenosti Pravoslavne Crkve.

            U oba slučaja, vidi se da rimokatolici pristupaju temi eventualnog ukidanja celibata i uvođenja pravoslavne prakse s totalno krivim motivima. Oni cijeloj stvari pristupaju s čisto pragmatičnih, da ne kažem koristoljubivih i kalkulatorskih pozicija: hoće li oženjeni svećenici više raditi ili neće, hoće li biti više svećenika ili neće, hoće li se više trošiti na svećeničke obitelji ili neće, i tome slično.

            Međutim, ako već navodimo pravoslavnu praksu kao primjer, onda treba jasno reći kako je takav stav posve promašen. Pravoslavni sveti Oci, kada su potvrđivali u 7.st., drevnu i izvornu ranokršćansku praksu ređenja oženjenih muškaraca za svećenike, nisu isticali ni broj duhovnih zvanja, ni kvalitetu obavljanja svećeničkog posla, ni financije, kao razlog za oženjeno svećenstvo. Oni su naprosto istaknuli pristup oženjenih ljudi svećeništvu kao Božju volju, kao nešto prirodno, normalno i od Boga blagoslovljeno. Oni nisu htjeli da se, kako sami kažu, omalovažava vrijednost od Boga ustanovljenog i blagoslovljenog braka. 

            Zato, kada se raspravlja o mogućnosti uvođenja pravoslavne prakse, onda bi trebalo uvažiti u obzir izvorne nakane pravoslavnog zakonodavca, i isključiti sve svjetovne kalkulacije tipa redovnog seksualnog života, novca i količine zvanja. Nekome „omogućavati“ redovni, sakramentalni brak, koji mu je ionako teološki od Boga darovan, da bi ga se „privuklo“ u kler (otkad se uopće nekoga privlači u kler beneficijama?!), ili s druge strane reći da „ne želimo davati novce za svećeničke obitelji“, kao da svećenik ne radi i ne zasluži svoj novac, svakako nije na tragu pravoslavnog shvaćanja. 

            Kada govore o oženjenom pravoslavnom kleru, rimokatolici često gledaju na njega, kao na kategoriju ljudi koji, eto, imaju lagodniji i komotniji život, pa pojednostavljeno rezoniraju: „kada bismo i našima dali `dozvolu za žene`, ne bi im bilo teško postati svećenici. Međutim, život oženjenog pravoslavnog đakona ili svećenika je težak. Svećeništvo ima svoje teškoće, a svećenički brak je izložen bračnim iskušenjima kao i svaki drugi brak. To nije jednostavno oženiti bilo koga; i svećenička supruga je duhovno zvanje, i ona mora biti praktična vjernica, i biti spremna žrtvovati se za Crkvu. Brak je potrebno zaključiti u određenom roku, tj., prije podđakonskog ređenja. Oboje, i bogoslov i njegova žena, u brak moraju stupiti nevini, dakle, bez predbračnih odnosa, jer je najstrože zabranjeno rediti osobe koje su prekršile predbračnu čistoću (za takve je pokojni patrijarh Pavle govorio: „može da bude svetitelj, ne može da bude sveštenik“, odnosno, može biti svetac, ne može biti svećenik). U slučaju smrti žene, za njega nema više mogućnosti novog braka. U slučaju da ga žena prevari, on se dužan rastaviti od nje i produžiti život u celibatu, bez obzira na djecu, i bez obzira što joj je eventualno oprostio. Prije euharistije, postovima i blagdanima za njih nema bračnih spolnih odnosa. Prema tome, pravoslavni svećenički brak je itekako zahtjevna stvar, koja traži produhovljene ljude, praktične vjernike, askete spremne na žrtvu i odricanje. Ali, to je itekako izvorna, autentična i blagoslovljena stvar, koja se prakticira zbog Boga, a ne zbog ovozemaljskih kalkulacija. 

            Dodatni problem koji se primijećuje jest i to, da kod katolika danas često zahtjevi za ukidanje celibata idu ruku pod ruku sa zahtjevima da se dozvoli ženidba zaređenim svećenicima, da se počnu vjenčavati homoseksualci, rediti žene, ponovno vjenčavati razvedeni itd. Na taj način se zahtjev za ukidanje celibata u Rimokatoličkoj Crkvi pokazuje, ne više kao hvalevrijedan povratak autentičnom pravovjernom kršćanstvu, već kao  dio pokušaja da se konačno razori kršćanstvo na Zapadu kao takvo. 

            Sve je to razlog da se, ako se već spominje pravoslavna praksa, pokuša razmotriti kako u stvarnosti ta praksa izgleda, kako se ne bi ulazilo s krivim pretpostavkama u nešto što je za rimokatolike terra incognita.

            Za kraj, podsjetimo se i raniji članaka o celibatu/svećeničkom braku:

Broj komentara: 15:

  1. Je li zabrana ređenja za one koji su prekršili predbračnu čistoću kanonska i univerzalna, ili tek stvar "lokalnih posebnosti"?
    Što je sa zaređenim službenicima drugih kršćanskih zajednica koji prelaze u pravoslavlje i koje PC želi također rediti, a svojedobno nisu sačuvali predbračnu čistoću?

    Hvala unaprijed!

    Bar

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Zabrana za takve je kanonska i univerzalna, čovjek koji je prekršio predbračnu čistoću, smatra se duhovno oštećenim, i ne može pristupiti vršenju sv. Tajni. Što se tiče bilo koga tko je bio izvan PC, može ga se rediti, jer, prije pristupa u PC, bio si van Crkve, dakle u periodu traganja i neznanja. Onog trenutka kada pristupiš pravoslavlju, stvari postaju drugačije.

      Izbriši
    2. Sad mi je lakše. :))) ;)

      S obzirom na stanje današnje mladeži nije lako "naći" valjane kandidate. :(

      Osim toga, što ako netko prešuti taj svoj grijeh biskupu, tj. ispovijedi ga i pokaje se, ali ignorira taj kanon, je li ređenje valjano?

      Je li kršenje predbračne čistoće samo snošaj ili to uključuje i masturbaciju primjerice?

      Bar

      Izbriši
    3. Samo snošaj, kad bi bila i masturbacija, tko bi se redio uopće, hehehe. Nije, to je jedan od onih kanona u kojima je više naglašena savjest pojedinca, jer, realno, to je stvar koju nitko ne može dokazati, osim ako si baš nevjenčano živio s nekim.

      Izbriši
    4. Nisam razumio:
      Znači NIJE valjano ređenje ili JEST valjano?

      (Napominjem da ne znam je li ovo uopće u pravoslavlju neka kategorija: valjano/nevaljano,
      kao u katoličanstvu. :( Neobrazovano čeljade!

      Također, iz odgovora na ovo pitanje slijedi moje sljedeće pitanje: Jesu li valjane svete tajne koje slavi nevaljano zaređeni svećenik u PC?
      Pretpostavljam da nisu, ali samo provjeravam.

      Molim sve, ne samo brata Abdula Mesiha, koji se razumiju u pravoslavlje da me pouče i objasne mi kad uoče da "katoličkim umom" pokušavam razumjeti pravoslavne stvari. Ipak sam tek početnik na putu!)

      Bar

      Izbriši
    5. Dakle, pravoslavno crkveno pravo ne poznaje nešto poput "dopušteno/valjano" ili "unaprijed izrečena kazna". Čovjek je valjano zaređen, ako se naknadno otkrije bilo koji teški krimen, biskup ga prema težini krimena može kazniti sve do konačnih kazni - razređivanja, ekskomunikacije i anateme. Znači, imao si nezakoniti odnos ili brak, zatajio si, zaredio se, valjano služiš, to se otkrije, pukne skandal, biskup te razredi. Ako je počinjeno iz neznanja, moguće je ostati svećenik pod trajnom suspenzijom.

      P.S. Samo mirno i polako, u osobne sukobe se načelno ne bi štel mešati :)

      Izbriši
  2. brate Bar...uvijek si iskren i dobronamjeran...ali,tvoja pitanja, na ovu temu pokazuju koliko je rimokatolicki um miljama udaljen od svetootackog razmisljanja...

    Abdul Mesih el Miskin

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Molim objašnjenje.

      Bar

      Izbriši
    2. Ne treba svaku želju za pozitivnim objašnjenjem okarakterezirati kao neizlječivivi latinizam rimokatoličkog uma. Često se pod izgovorom neke tajanstvene istočnjačke uzvišenosti krije neznanje i težnja za samovoljom i nemarom. Pravoslavnoj Crkvi je stran duh anarhije. Sve se rješava saborno na temelju pisanog i nepisanog predanja. Odgovori na nedoumice iz područja morala mogu se potržiti npr. u pravilima Sv. Ioana (Ivana - Jovana) Posnika (VI. stoljeće). U grčkom kanonskom zborniku Πηδάλιον (Kormilo), kao i svi ostali kanoni, i ova su pravila popraćena opširnim komentarima i podkomentarima u kojima se kompariraju mišljenja drugih Sv. Otaca i velikih tumača kanona kroz povijest Crkve. Na hrvatskom - srbskom jeziku postoje "Правила Православне Цркве с тумачењима" episkopa dalmatinskog Nikodima Milaša u kojima se nalaze i rečena pravila, iako s nešto skraćenim komentarima u odnosu na Pidalion.

      Zilot

      Izbriši
  3. Izanimaju me dva pitanja...1. Sta ako se neko zeli zarediti u pravoslavlju a ne zeli se ozeniti jer mu to nije potrebno ili jednostavno nije za to ...jer hvala Bogu nisu svi za zenidbu ...to je i sv. Pavao u apostolima napisao...i pritom nemislim da je homoseksualac....jer Bogu hvala ima ljudi koji ne vole opciti ...jednostavno nisu za to... dakle dali se taki mogu zarediti u pravoslavnoj crkvi ....a recimo da je takav imao odlicne ocjene u skoli ...genijalac....sta cemo s takima ....ocemo li ga proglasiti ludim i za psihijatriju ...ili ...???

    OdgovoriIzbriši
  4. Dali poglavar pravoslavne crkve treba bit u celibatu ....i dali znate da je sam Isus porucio da ima i onih koji se odricu zeidbe radi kraljevstva nebeskog....da nema vece zrtve od te ...zato mislim da je katolicantvo blagoslovljenije ..uuostalom rim je rim ....grad apostola ...i zelja da se bude sto blize Bogu vec ovdje na zemlji urodila je stalnim mijenama u crkvi ciji je plod i celibat ...bez obzira sta su apostoli bili ozenjeni....ALI sv. Ivan ..ne krstitelj nego evandjelist je bio nezenja i Isusov miljenik...upravo njega je Isus najvise volio ....

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Samo su episkopi (biskupi) u celibatu.
      Isus je odricanje od ženidbe predložio kao dobrovoljni stil života, a ne kao crkveni zakon.

      Izbriši
  5. Zadovoljan sam odgovorima ....osim sto klicem Isusu aleluja ...jer ipak je on Bog i njegov prijedlog je pa mogu rec i zakon.....svidja mi se u pravoslavlju iskonski obred pod prilikama kruha i vina i prostorija svetinja nad svetinjama u kojoj mogu biti samo svecenstvo...to je puno bolje nego u katolicanstvu...i jos je dobro da se nemogu zenit i do 5-7 koljena u rodu ...to nisam znao i smatram to super ....hvaljen Isus Krist i blazena djevica Marija ...

    OdgovoriIzbriši

Molim cijenjene anonimne komentatore da komentare svakako potpišu sa svojim nick name da se može snaći u njima