subota, 17. rujna 2016.

O povijesti tzv. „Hrvatske Pravoslavne Crkve“ - NDH






Prije nekog vremena, na ovom blogu smo već napisali jedan članak u kojemu smo iznijeli okvirno mišljenje i pravoslavni stav o toj navodnoj „HPC“ ( vidi link ). Sada ćemo se malo osvrnuti i na povijest te vjerske organizacije. Naime, pobornici tog projekta vole isticati u svojim javnim istupima, kako HPC nije neka nova ideja, već da je ona postojala kao zakonita pravoslavna Crkva, te da je ovo što se danas događa, samo njena obnova. Dakle, naše današnje pitanje jest: je li u povijesti Hrvata ikada postojala „Hrvatska Pravoslavna Crkva“?

                Pobornici „obnove“ HPC kao povijesne argumente navode najčešće dvije stvari: 

1.)    Postojanje HPC za vrijeme Drugog svjetskog rata, u vrijeme NDH

2.)    Postojanje određenih samostalnih crkvenih tvorbi u austrijsko doba, prije 1918.; prvenstveno karlovačke mitropolije

HPC u vrijeme NDH

                U travnju 1941., uspostavljena je Nezavisna Država Hrvatska – NDH. Na teritoriju kojeg je zauzimala (veći dio današnje RH, BiH, Srijem), živjelo je oko 2 000 000 pravoslavaca. Svi su oni bili pripadnici regularne, kanonske SPC, a po nacionalnosti ogromnom većinom Srbi. Broj pravoslavaca drugih narodnosti (Rusi, Grci, Rumunji, Bugari, Hrvati) bio je zanemariv.

                NDH je odmah u startu zauzela stav da pitanje pravoslavnog stanovništva i SPC na njenom teritoriju mora biti riješeno fizičkim nestankom istih. To je bila prva i prava politika NDH – iskorijenjivanje ne samo Srba kao naroda, već i pravoslavlja kao religije. Sažeto je to definirao ministar Mile Budak u Gospiću, kako jednu trećinu Srba treba pobiti, jednu iseliti u Srbiju, a jednu trećinu prevesti na katoličku vjeru i „tako pretopiti u Hrvate“. 

                Jedna od prvih uredbi u NDH zabranjuje ćirilicu, u javnom i privatnom životu. Naziv „srpskopravoslavna vjera“ se ukida. Počinju progoni i pokolji, odvođenja u logore. U kratko vrijeme, bez suđenja, likvidiran je ili protjeran kompletan episkopat na području NDH. Ubijeni su: Petar Zimonjić, mitropolit dabrobosanski, Sava Trlajić, episkop gornjokarlovački, Platon Jovanović, banjalučki, dok su zagrebački Dositej Vasić i zahumsko – hercegovački Nikolaj Jokanović umrli od posljedica mučenja u progonstvu. 

                Osim masovnog progona vjernika, i likvidacije episkopata, stradalo je i svećenstvo: postoji poimenični popis 205 svećenika SPC ubijenih u NDH. Možemo reći da je kompletna izvanjska struktura SPC uništena, imovina plijenjena i pljačkana, crkve rušene i oskvrnjivane. Pošteđeni su malobrojni nesrpski pravoslavci, uglavnom Rusi i Grci; ženski samostan sv. Petke u Zagrebu, s ruskim sestrama, preživio je rat. Sestre su potjerali tek komunisti 1945., i to, ironično – Srbi.

                Međutim, masovni i krvavi progon nije davao rezultate. Srbi masovno dižu ustanke, bilo kroz četnike ili partizane. Pošto su na ogromnim dijelovima teritorija (i to često brdsko – planinskim zonama) bili većina, praktički su paralizirali život NDH, koja nikako nije uspijevala ovladati terenom. Ovo je počelo stvarati probleme i Nijemcima: 1942. počinje velika bitka za sjevernu Afriku, a glavni njemački opskrbni putevi idu preko jugoslavenskog prostora. Novoobjavljeni njemački arhivski dokumenti govore o teškim materijalnim gubicima od sabotaža, miniranja pruga i slično, upravo na našim prostorima u to vrijeme. 

                To je povijesni kontekst nastanka HPC. Nijemci, želeći smiriti situaciju, vrše pritisak na NDH, i Pavelić od veljače 1942. počinje polako mijenjati retoriku, i 06.06.1942., u Zagrebu biva proglašena HPC. Bila je zamišljena kao pravoslavna Crkva na teritoriju NDH, sa hrvatskim kao službenim jezikom, latinicom kao službenim pismom, gregorijanskim kalendarom, novim oznakama, Zagrebom kao sjedištem i s četiri eparhije/biskupije: Zagreb, Slavonski Brod, Sarajevo i Bosanski Petrovac. Za poglavara je ustoličen episkop Germogen (Maksimov), izbjegli ruski biskup, koji je svoje umirovljeničke dane provodio u Srijemu. I ostali svećenici su bili uglavnom izbjegli Rusi. Svi pravoslavci s područja NDH, koji bi pristupili HPC, bili bi priznati kao Hrvati pravoslavne vjere, i pošteđeni progona. Pavelić i ustaške glavešine postaju česti gosti bogoslužja u Zagrebu, upriličuju se i procesije kroz grad, a pravoslavni blagdani ulaze u državni kalendar.

                Tako je to bilo zamišljeno, no, kako je to ustvari funkcioniralo, i, što je za nas najvažnije, možemo li ovo nazvati pravoslavnom Crkvom?

                Prvo, HPC nije osnovana od mjerodavnih vlasti, a to su pravoslavne crkvene vlasti. Kao što u Katoličkoj Crkvi pitanje crkvenih teritorijalnih jedinica riješava katolička crkvena vlast, u islamskoj zajednici islamska, onda je valjda svakome s gramom logike jasno da pravoslavni teritorijalni ustroj riješava Pravoslavna Crkva, koje se to i tiče, i o čijem se dijelu radi. Nikako novu pravoslavnu Crkvu ne može osnivati državna vlast, koja je nepravoslavna, i koja je otvoreno antipravoslavna, koja je likvidirala bez suđenja cijelu crkvenu hijerarhiju SPC, i nakanila jednu trećinu pravoslavaca pobiti, jednu pokatoličiti, a jednu protjerati. I koja je bila pod paskom antikršćanina Hitlera.

                Drugo, za osnivanje nove Crkve, potreban je ispravni razlog, a kada je riječ o crkvenim pitanjima, onda razlog može biti, jasno je samo po sebi, crkvene, pastoralne naravi, usmjeren na dobrobit Crkve i spasenje duša. Želja da se uništi ili barem pacificira jedan krvavo progonjeni narod, strateško - vojni ili politički interes nisu valjani razlozi za osnivanje nove Crkve.

                Nadalje, ova „Crkva“ nikada nije zaživjela na razini klera. Nije imala ni minimum od tri biskupa potrebna za formiranje crkvene pokrajine. Imala je tog jednog Germogena, kojega je njegova ruska zagranična Crkva, suspendirala čim je primila vijest o tome da se primio poglavarstva u HPC. Tek potkraj rata je zaređen i sarajevski biskup Spiridon Mifka, osoba krajnje nejasne biografije, za čije je ređenje utvrđeno da je bilo nevaljano. Tako da od 4 biskupije, zaživjela je donekle samo jedna, ova u Zagrebu.

                Čak i za vrijeme najvećeg „procvata“, ova „Crkva“ je uspjela okupiti tek 50-ak svećenika za dvomilijunsku pastvu. Kao što sam rekao, 90 posto njih bili su izbjegli Rusi, koji kao izbjeglice u stranoj zemlji i nisu imali nekog izbora nego pognuti glavu. Samostana gotovo da nije bilo, crkveni život nije radio. Stanovništvo je nepovratno izgubilo povjerenje prema NDH, i nije uopće htjelo pristupati Pavelićevoj „Crkvi“. HPC je donekle mogla funkcionirati samo u većim gradovima, poput Zagreba, Osijeka, Broda, Sarajeva, gdje je bila jaka vlast NDH; i to se radilo doslovce o šačici Rusa i preostalih preplašenih Srba. Dakle, ni sam narod HPC nije prihvatio. Ostalo je zabilježeno u izvorima Križevačke grkokatoličke eparhije, kako su pravoslavni vjernici u selima oko Križevaca radije prilazili njima, nego HPC. Kada je dakle, i pravoslavcima omraženo „unijatstvo“ bila bolja opcija od Pavelićeve HPC, veća pljuska nije potrebna.

                Položaj Srba u Hrvatskoj se ipak nije promijenio. Politika progona, katoličenja, odvođenja u logore nastavljena je. Čak je i odbor za rušenje pravoslavnih crkava nastavio s radom.

                Nijedna pravoslavna Crkva nije u izolaciji od ostalih. Sve pravoslavne Crkve tvore, kroz zajedništvo vjere, sakramenata i crkvenog prava, jednu, svetu, sabornu i apostolsku Crkvu. Prema tome, potrebno je prihvaćanje i ostalih pravoslavnih Crkava. HPC nije priznata od pravoslavnog svijeta. Ni od Carigrada, kao najčasnije Crkve, ni od Moskve kao najveće. Štoviše, ruska zagranična je i suspendirala Germogena. Izuzetak su bile Crkve dviju država koje su bile u istom vojno – političkom bloku kao i NDH: rumunjska i bugarska. Dokument o bugarskom priznanju ne postoji, no postojala je izvjesna suradnja. Jedino je rumunjska Crkva izravno, formalno i otvoreno priznala HPC. No to priznanje samo jedne od Crkava ne predstavlja ništa, tim više što je i ono bilo političke prirode; Rumunji ga više nikad nisu ni spomenuli, nastojeći zaboraviti tu epizodu.

Konačno, nedostaje priznanje matične, SPC. SPC je bila Crkva – majka, od koje se odijelio jedan njezin dio, te je njeno priznanje bilo nužno. No, SPC nikada nije prihvatila postojanje HPC, a nakon rata je pravno i poništila njeno postojanje. Dr. Juraj Kolarić, profesor sa zagrebačkog KBF-a postavlja u svojim djelima prilično čudno pitanje: kako je SPC mogla ukinuti Crkvu koja nije ni osnovala? Odgovor je jednostavan: HPC je i nastala od dijela SPC, protiv njene volje. I kao što smo vidjeli, nije ni bila prava Crkva. 

Germogen je s preostalih nekoliko desetaka svećenika i angažiranih laika dočekao partizane u Zagrebu, no odmah su bili uhićeni, i po kratkom postupku osuđeni na smrt i ubijeni. Za grob im se ne zna ni danas (postoje teorije da su kremirani). Osim provođenja politike NDH, novim komunističkim vlastima nikako se nije svidjelo to što je Germogen u svojim poslanicama pozivao pravoslavce da se vrate iz partizana; bilo je to shvaćeno kao otvoreno sabotiranje njihove borbe. 

Teško je danas pravilno ocijeniti ličnost episkopa Germogena. Starac, izbjeglica u tuđoj okupiranoj zemlji, možda je i vidio u tom tenutku, osim spasa za sebe, i pokušaj da spasi ljudske živote u NDH. Nije ga ubila SPC zbog crkvenih, već Partija iz političkih razloga. No, mučenikom ne može biti smatran; mučenik je svjedok Pravoslavne Crkve i vjere, a Germogenovo držanje u cjelini nije bilo svjedočenje pravoslavlja. 

Kada se sve sumira, zbroji i oduzme, HPC iz vremena NDH uopće nije bila pravoslavna Crkva. Osnovana od strane progonitelja pravoslavlja, iz političkih motiva, neprihvaćena od naroda, nepriznata od Pravoslavne Crkve kao takve, vođena od strane jednog suspendiranog biskupa bez ovlasti, bila je karikatura Crkve, paradni konj koji je tada ustašama trebao zbog pokušaja kroćenja napaćenog naroda, a nekima danas služi da iste ustaše pokušaju lažno prikazati kao tolerantne, a trećima da pokušaju dati povijesni legitimitet svojim kvazicrkvama.

Broj komentara: 26:

  1. Odgovor Baru na komentar od 16. rujna:

    U moru otstupništva službenog „pravoslavlja“ u XX. st. izdvajam:

    Mason najvišeg stupnja konstantinopoljski patrijarh Meletios Metaksakis 1920. izdao je encikliku u kojoj heretičke zapadne „crkve“ naziva „hristjanskim Crkvama“ te poziva mjesne pravoslavne Crkve na približavanje njima, u cilju konačnog sjedinjenja. Zbog toga je 4 godine kasnije uveden u crkvenu upotrebu više puta anatemizirani papski kalendar. Nastaje novokalendarski raskol. Sveta Gora prekida liturgijsko spominjanje patrijarha. Državna Crkva Grčke uvodi novi kalendar. Širom zemlje protesti protiv novotarije, narod je listom uz starokalendarce. 1935. tri episkopa odbacuju novotariju i javno proglašavaju da je državna „crkva“ raskolnička i bezblagodatna. Rukopolažu nove episkope. Država i „crkva“ započinju progone protiv ispovjednika Pravoslavlja.

    Mitropolit Sergije Starogorodski pod Staljinovim pritiskom 1927. potpisuje sramnu deklaraciju o suradnji s bogobornim komunističkim režimom u SSSR. Nastaje raskol u Ruskoj Crkvi. Pravoslavni episkopi, klir i narod pod vodstvom Sv. patrijarha Tihona mučenika osuđuju deklaraciju i izloženi strašnim progonima odlaze u katakombe i vremenom bivaju gotovo uništeni. Nakon raspada SSSR-a preživjeli članovi prisjedinili su se IPC Grčke. Današnja Moskovska patrijaršija nasljednica je pristalica deklaracije. To su tzv. Sergijanci i mi ih ne priznajemo.

    1948. osnovan Svjetski savez crkava. Vremenom se uključuju sve mjesne pravoslavne crkve.

    1965. konstantinopoljski „patrijarh“ Athinagoras i Papa Paulus II. ukidaju međusobne anateme iz 1054. premda su papisti ostali nepokajani u svojim novotarijama. U originalnom tekstu na francuskom stoji da se ukidaju „izopćenja“ a pravoslavnoj strani je namjerno podmetnut krivo prevedeni termin „anateme“. Jer ako je ukinuto izopćenje, onda postoji općenje u svetim tajnama. Zato katolici na Zapadu toliko hrle u pravoslavne crkve, a Vartholomej ih bogohulno pričešćuje – kao u Raveni 2002.

    Na zasjedanju u Šambeziju 1990. monofisiti su nazvani kao „orijentalni pravoslavci“ i priznato im je apostolsko prijemstvo iako oni ne priznaju vaseljenske sabore od 4. na dalje. Kao posljedica toga, uslijedila je puna unija Antiohijske „pravoslavne“ patrijaršije s monofisitskom zajednicom.

    Na zasjedanju u Balamandu 1993. usvojen je i potpisan tekst o međusobnom priznanju rimokatolika i pravoslavnih kao sestrinskih crkava i kao princip dva plućna krila.

    Niti u najnovije vrijeme se o ovome ne šuti. Sve što je doprlo do nas sa Kritskog sabora i dalje je u tom ekumenističkom duhu.

    Članstvo „pravoslavnih Crkava“ u SSC itekako uzrokuje promjene u nauku. Jedan od plodova teorije grana koja je osnova postojanja te organizacije je zabrana „prozelitizma“ i zabrana „prekrštavanja“. To je u stvari atak na Simbol vjere tj. atak na činjenicu da je, prema Simbolu, Crkva i apostolska. A SSC to apostolstvo Pravoslavne Crkve kvalificira kao „prozelitizam“. Prema tome, ako ti neki iz „SPC“ koja je unutar SSC potpisnica teorije grana kažu da se krstiš, oni to govore mimo službenog naučavanja.

    A evo i nešto najsvježije. Navodim to jer sam osobno čuo na radijskoj emisiji Religijski forum dan uoči dolaska Vartholomeja: Vladika Jovan slavonski rekao je da je Vartholomej drugi čovjek hrišćanstva, odmah poslije rimskog Pape.
    Za vas je to možda sitnica, a za mene javna izdaja vjere.

    Zilot

    OdgovoriIzbriši
  2. @Zilot

    Ne vidim u ovom što si naveo nikakvu službenu promjenu u nauku primjerice SPC-a.

    Balamand, SSC i sl. su izjave teoloških povjerenstava i ne obvezuju Crkve i njihove članove. SPC, ako se ne varam, nije ni imala predatavnika u Balamandu. To su kukavicja jaja koja se podmecu vjernicima, a tko ih pojede, neka za to odgovara.

    Meletios i Sergej neka pred Gospodinom odgovaraju za svoje postupke. Nisam im ja sudac.

    Njihove izjave i postupci nisu promjene u nauku Pravoslavne Crkve. Npr. vjernik Ruske p.C. ne mora držati za istinito to što je Sergej potpisao s komunistima. Pa nije Sergej nezabludiv, nego Crkva u cjelini.

    Mogu masoni i njihovi prijatelji govoriti i raditi što ih je volja, nažalost, ali to još ne znači da im mi moramo vjerovati.

    A skup na Kretu ne obvezuje vjernike da dolje proglašeno vjeruju. Pa nije to Sveto Pismo, koncili ili predaja, vec - malo jača propovijed - mjestimice promašena. U perspektivi tisućljeća ništa posebno...

    Bar

    OdgovoriIzbriši
  3. Što to znači: „Njihove izjave i postupci nisu promjene u nauku Pravoslavne Crkve.“? Pa naravno da nisu. Nauk Pravoslavne Crkve je postojan ali njihove izjave i postupci, prema kanonskom poretku koji je nerazdvojni dio tog nauka, pokazuju da oni više ne pripadaju Pravoslavlju. Što reći npr. za Vartholomeja kad on u službenom časopisu patrijaršije - koji izlazi u tom Šambeziju - Επισκέψις (Episkepsis) br. 563 (1998.) str. 4-8, da bi opravdao svoja bezakonja kaže da su sveti oci sada u paklu jer su bili u velikoj zabludi (ovdje očito misli na Sv. Fotija Velikog, Sv. Grigorija Palamu i Sv. Marka Efeškog koje mi pravoslavni častimo kao stupove Pravoslavlja a koji su najveći trn u oku papokatolika) te su svojim stavovima prouzročili odvojenost crkava zbog čega mi danas stradavamo. I da smo mi danas dužni da se molimo za njih da ih Bog izbavi od muka!

    Tko ovdje prijeti paklom? I kome? Tko je zasljepljeni fanatik, ziloti – revnitelji pravoslavnog blagočešća ili ovi progresivni „čovjekoljubivi“ liberali?

    Pomjesne pravoslavne crkve su članice SSC. Uvjet za članstvo u SSC je prihvaćanje teorije grana. Ako delegati pravoslavnih crkava, koji su u ime sabora hijerarhija svojih crkava i toliko i toliko tisuća ili miliona članova tih pomjesnih crkava ovlašteni da sudjeluju u radu SSC, raspravljaju s predstavnicima drugih denominacija i potpisuju razne dokumente koji su neminovno u skladu s navedenom teorijom grana, onda je jasno kao 1 + 1 = 2 da su pomjesne pravoslavne crkve napustile pravoslavni nauk jer je pravoslavni nauk suprotan teoriji grana. Ako nekome ta računska operacija nije jasna, ne može mu se pomoći.

    Zilot

    OdgovoriIzbriši
  4. Čovjek, koji i nije pravoslavac, lijepo ti je objasnio. Što još hoćeš? Zašto ometaš rad stranice?

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. On ne zna a ti se praviš da ne znaš (što je daleko gore) da je prema učenju svetih otaca i prema odredbama kanona pravoslavni klirik ili mirjanin dužan odvojiti se od episkopa koji otvoreno propovijeda jeres već osuđenu na vaseljenskim saborima. A ekumenizam se i zove svehereza zato što je, iako fenomen novijeg datuma, u suštini zbroj svih drevnih jeresi već davno osuđenih od Crkve.

      Izbriši
    2. Jel to znači da u pravoslavnoj Crkvi svete tajne koje služi klerik-episkop, a koji je heretik-ekumenist, nisu valjane? Pitam jer ne znam.
      Tj. Što znači "odvojiti se"?

      Bar (neznalica!) ;)

      Izbriši
  5. Možda ja ne poznam osnovne pravoslavne postavke, budući da sam katolik, pa nam autor bloga ili netko upućen može pomoći, tj. odgovoriti na pitanja koja cu poslije postaviti.

    No najprije da razjasnim svoj stav: SVE što je Zilot naveo i meni je neprihvatljivo i sablažnjivo, samo što ja odatle ne zaključujem da je to sad službeni nauk neke pomjesne Crkve, nego tek zastranjenja ovog ili onog episkopa. Pravoslavac, da bi ostao član neke pomjesne Crkve, da bi ostao u vjeri, ne mora drzati za istinito bilo što od navedenoga. Dapače, može to s gnušanjem odbijati. I dalje će u svojoj pomjesnoj Crkvi primati milost (blagodat) po sv. Tajnama, čak i ako se u lice usprotivi recimo patrijarhu.

    Zašto? Pa zbog, rekli bi Latini, "ex opere operato".

    I tu slijedi moje pitanje upućenima: Jel u Pravoslavnoj Crkvi vrijedi "ex opere operato"?
    Naravno, ne tako formulirano, već u suštini.

    Bar

    OdgovoriIzbriši
  6. Hristos posredje nas braćo!

    Ljudi neće prijeći u Sv.Pravoslavie pomoću jakih i logičnih argumenata.Evo,ovaj brat Latin sve zna a ne prelazi,autor bloga i brat Zilot imaju veoma jake argumente ali i jedan i drugi ostaju 1000% pri svome...

    Ljude privlači živo iskustvo Živoga Boga,a to se može iskusiti samo kraj čovjeka koji u podvigu i smirenju živi svete evanđelske vrline...
    Nama trebaju takvi Pravoslavni..
    Ne kažem da ne treba govoriti i pisati ali evo,i sami vidimo plodove...
    Metanija svima

    Abdul Mesih el Kubrisi

    OdgovoriIzbriši
  7. ps.Da ne bude zabune...
    Koji u smirenju i podvigu živi svete evanđelske vrline, držići istinite dogmate naše Crkve

    Abdul Mesih el Kubrisi

    OdgovoriIzbriši
  8. Zilote, imaš potpuno protestantski način razmišljanja. Sjećam se jedne rasprave s pripadnicima jedne neoprotestantske denominacije u Zagrebu. Kada sam ih pitao, kako ste nastali i to, oni su odgovorili kako je njihova matična "Crkva" u SAD-u odustala od vjernosti Bibliji. Pitao sam ih, pa što, jesu li promijenili nauk, učenje? Ne, kažu oni, vidjeli smo da to više nije to, nema tu revnosti, njihovi pastori više nisu dosljedni, bla, bla, bla, i vidjeli smo da to više nema smisla, i zaključili da treba osnovati novu Crkvu, koja će dosljedno živjeti Evanđelje.
    Upravo to radiš i ti. Ti ne razlikuješ službu od nositelja službe, tj, misliš da Crkva ovisi isključivo o ljudskom faktoru. Eto, ne sviđa ti se ponašanje i izjave jednog dijela današnjih episkopa i teologa, pa si zaključio kako je došlo vrijeme za formiranje nove vjerske zajednice. I, što kada ti se jednog dana ni ta tvoja "Crkva" ne bude sviđala, kad i na njenim episkopima nađeš mane? Upravo ste vi, ortodoksni na kvadrat, u potpunosti pokupili i usvojili zapadni, protestantski način razmišljanja, u kojemu crkvenost ovisi o čovjeku.
    Drugo, nijedna naša Crkva nije niti potpisala, niti usvojila, niti provela nijedan dogmatski ni kanonski zaključak koji bi se protivio vjeri Pravoslavne Crkve. Nijedan. Kako ti je lijepo objašnjeno, mišljenje i izjave pojedinih teologa i episkopa nisu učenje Crkve.
    Ne može se Crkva zatvoriti u svoja 4 zida. Ona ima dužnost propovijedati, navještati, svjedočiti, gdje god stigne. Kao što rekoh - apostoli u sinagoge i poganske skupove, mi danas u ssc.

    OdgovoriIzbriši
  9. Uredniče...
    5 naših episkopa je svrgnuto bez puno priče radi kako kažu financija...
    Grigorije Hercegovački služio moleben sa Latinima i nikakva kazna,Rumunjski mitropolit Nikodim se javno pričestio s unijatima i nikakva kazna,Bartolomej pričešćivao javno latine i nikakva kazna,teolozi na pravoslav.fakultetima javno uče teoriju grana,nikakva kazna itd.itd itd...
    Ja nisam zilot i nema govora o odvajanju,ali ti takodje nisi realan,govoriš kao da to tu i tamo poneki episkop ili teolog naučava pogrešno,ne prijatelju,masa njih naučava jeres a Crkva ne reagira i tako im prešutno daje legitimitet...to nije šala ili izdvojeni incident nego skoro pravilo,dok ako nisu na liniji odmah kaznjava,pa kaze,financije ili slično,zar krivo učenje nije veće zlo od financija.Dakle uredniče,Zilot pretjeruje ali ti uvelike guraš stvari pod tepih i nisi realan!

    Vjernik Nezilot

    OdgovoriIzbriši
  10. Uredniče...
    5 naših episkopa je svrgnuto bez puno priče radi kako kažu financija...
    Grigorije Hercegovački služio moleben sa Latinima i nikakva kazna,Rumunjski mitropolit Nikodim se javno pričestio s unijatima i nikakva kazna,Bartolomej pričešćivao javno latine i nikakva kazna,teolozi na pravoslav.fakultetima javno uče teoriju grana,nikakva kazna itd.itd itd...
    Ja nisam zilot i nema govora o odvajanju,ali ti takodje nisi realan,govoriš kao da to tu i tamo poneki episkop ili teolog naučava pogrešno,ne prijatelju,masa njih naučava jeres a Crkva ne reagira i tako im prešutno daje legitimitet...to nije šala ili izdvojeni incident nego skoro pravilo,dok ako nisu na liniji odmah kaznjava,pa kaze,financije ili slično,zar krivo učenje nije veće zlo od financija.Dakle uredniče,Zilot pretjeruje ali ti uvelike guraš stvari pod tepih i nisi realan!

    Vjernik Nezilot

    OdgovoriIzbriši
  11. Zaboravio si reći da se Antiohijska patrijaršija već desetljećima pričešćuje s monofizitima a Moskovska patrijaršija je krajem 40.ih godina prošlog stolj.saborski donijela odluku o interkomuniju s katolicima,Rusimj još možemo donekle oprostiti radi Staljinove strahovlade,ali,kako to da kanonoljubivi autor bloga koji sirote Makedonce proglašava za nepravoslavne jer ne poštuju kanone,u isto vriteme,Antiohijce,Nikodima,Grigorija,Fince,Bartolomeja i ostale...kojima Crkva nije rekla niti -no no,bekano-ostavlja po strane,u smislu,ma to je tek tako,pojedinača slučaj...
    Zbilja si veoma crkveno-politički korektan
    Stevo Đurđević

    OdgovoriIzbriši
  12. Makedonci nisu "siroti", nego se radi o većoj skupini ljudi, koja iz samo njima znanih razloga, odbija zajedništvo s Pravoslavnom Crkvom, i to je sankcionirano na dva sabora.
    Drugo, ako postoji u Antiohiji slučaj da se neki pričešćuju sa monofizitima, to svakako nije slučaj čitave Crkve, i svakako nije njezin službeni stav, pošto patrijarh Ivan X. u svojoj enciklici 2013. izražava nadu u puno euharistijsko jedinstvo sa monofizitima, prema tome, ne možemo reći da se ta "patrijaršija desetljećima pričešćuje s monofizitima".
    Moskva nije u interkomuniji s katolicima, to je valjda svima jasno. Pogotovo to nije mogla 1940.-ih, kada je još vrijedio kod katolika stari zakonik, koji je u svom 1258. kanonu zabranjivao katolicima čak i prisustvo na pravoslavnim obredima, drugim riječima, bez dozvole biskupa bilo je zabranjeno otići čak i na sprovod pravoslavcu, tako da ne znam kakva je to interkomunija bila tada ostvariva. Tek 1969., odnosno 1971. se pokušalo dozvoliti katolicima i starovjercima pričest u ruskoj Crkvi, ali i to je propalo.
    Dakle, službeno zastranjenje Pravoslavne Crkve po tom pitanju ne postoji. Postoje pojedinačna zastranjenja određenih ljudi, a toga je uvijek bilo. I to svakako nije razlog za osnivanje novih pseudopravoslavnih sekti.
    Što se kritika na moju realnost i korektnost, ponavljam da je ovaj blog namijenjen početnicima, ljudima koji pravoslavlje ne poznaju, i stvarno ne vidim smisla ovome što radite.

    OdgovoriIzbriši
  13. Razumijem bojazan autora bloga, da ova rasprava ne bude tvrda hrana za početnike ili za ovakve kao što sam ja, koji izdaleka gledaju na Pravoslavnu Crkvu, ali s naklonošću i ne bez otvorenosti za obraćenje.
    Ali, istina oslobađa, samo nek je u ljubavi.

    @Abdul: Slazem se, ali znas da je pisano: Duh puše gdje hoće. Može onda i preko ovog bloga. ;)

    @Vjernik Nezilot: Dobro si primijetio. I u RKC ista stvar. Danas je na skupu u Azisu opet bip show...

    Bar


    OdgovoriIzbriši
  14. H.P.N.
    U Pravoslavlju je teologija uvijek bila stvar cijele Crkve a ne nekakvih stručnjaka,zato,iako evo svi na blogu šiljimo sa svojim stavovima ipak je lijepo vidjeti dinamiku i živost jer nemamo nekog nepogrešivog...i ovo je takodje tipično za pravoslavlje,suprostavaljanje stavova...neka to vide i početnici tražitelji...bolje sada nego poslije...samo da bude smirenja-poniznosti pa makar se i svadjali��
    Metanija svoj pravoslavnoj braći,čak i Makedoncima-uredniče,moram te malo bocnut,oprosti-!
    A posobno metanija bratu Latinu-Baru,koji čini mi se ima najviše smirenja ali ima vremena da i on postane ohol☺��

    Abdul Mesih

    OdgovoriIzbriši
  15. Ovi upitnicu su trebali biti smajlići,ali tehnika zeza,a možda je to i vatikan opstruirao...hahaha

    Abdul Mesih

    OdgovoriIzbriši
  16. @Abdule, brate, nakon što sam cijeli dan uživao u tvojem dojmu o meni, shvatio sam da nisi baš prozorljiv. Bolje se raspitaj kod moje žene za moju smirenost (to je, pretpostavljam, isto što i poniznost na hrvatskom). ;)

    @svi: Jos nisam dobio odgovor na pitanja:
    Jel to znači da u pravoslavnoj Crkvi svete tajne koje služi klerik-episkop, a koji je heretik-ekumenist, nisu valjane? Pitam jer ne znam.
    Tj. Što znači "odvojiti se"?

    Mozda zanovijetam, ali zanima me iskreno i bez primisli. Volio bih i da stavite poveznice za stranice na kojima o tome mogu naći nešto, ako toga ima. Može i na engleskom i na ruskom.

    Bar

    OdgovoriIzbriši
  17. @ Bar: slobodno ti pitaj, nije bed. Dakle ovako, ne postaje se heretikom u Pravoslavnoj Crkvi tek tako. Potrebno je nekome herezu službeno dokazati i službeno ga osuditi. I PC ima svoje kaznene mjere i sudbene postupke. Prvo treba s nekim razgovarati, privatno ga pokušati vratiti na pravi put, istražiti sve okolnosti, nakon toga idu kanonske opomene, ukori, suspenzije, pa sve do konačnih kazni raščinjenja i isključenja iz Crkve. Kamo bi Crkva došla kada bi svatko po svom nahođenju ljude optuživao da su heretici?
    Istina, postoji kanon kojega je zilot jednom spomenuo, da se treba odvojiti od biskupa-heretika, ali to znači pokrenuti postupak protiv njega, kao i posve se distancirati od osuđenog episkopa. A ne: "pročitao sam na nekom sajtu neke poluinformacije o nekom episkopu, i ja više ne želim ići u crkvu, i idem osnovati novu zajednicu". To u kanonima ne piše, to se tako ne radi, i to je anarhija.
    Što se ekumenizma tiče, u pravoslavlju još uvijek nema jasnog stava o tome. Niti je osuđen, niti je prihvaćen. Razni episkopi različito rade, po svojoj procjeni. Uostalom, to je relativna novotarija, star tek par desetljeća, treba vremena da se to raščisti. Sjetimo se samo koliko je Crkvi trebalo u rano doba da definira svetu Trojicu, kolike borbe još od 2. stoljeća, pa Arije u 4.stoljeću, stoljeća i stoljeća su trebala da se to iskristalizira. Naravno da neki episkopi pretjeruju. Ali, nisu samo episkopi Crkva, Crkva ne ovisi o pojedincima. Uvijek je bilo problematičnih perioda u povijesti Crkve.

    @abdul: pa najsmireniji sam ovdje ja. Netko drugi bi već davno pobrisao komentare i onemogućio komentiranje. :)

    OdgovoriIzbriši
  18. @Autor:ne smijem te hvalit da se ne pogordiš...,a možda komentari udju u neki budući sinaksar:):)

    @Bar:Žena zna najbolje,žene su prozorljive po prirodi:):)
    A drugo,u pravoslavlju nije tako juridički sve razradjeno kao na zapadu,npr.ima sv.kanona,mislim da je sa Nikejskog sabora koji kažu da se ne pričešćujemo iz ruku sveštenika koji ne posti srijedu i petak,ali to ne znači da su mu sv.tajne bezblagodatne,tj.nevalidne,dok npr.sveštenik koji je svrgnut ili u raskolu,njegove tajne su bezblagodatne a ne samo nezakonite kao na zapadu,jer sv.tajne nisu privatna stvar popa,Crkva koja mu je dala vlast može mu to i oduzeti.
    Rezime je,bitno je da li je Crkva nekoga proglasila za jeretika,raskolnika ili mu je pak oduzela sveštenstvo,u tom slučaju tajne su bezblagodatne u smislu,to što taj sveštenik radi nije ono sto je Hristos ostavio svojoj Crkvi,to je objektivno i vjernik tamo nema što tražiti,a subjektivno,odnos toga popa i njegovih "tajni"i bogosluženja...prema Hristu,imaju li ikakvu vrijednost ili ne,to Bog zna jedini...

    Abdul Mesih el Kubrisi




    @Bar

    OdgovoriIzbriši
  19. @Autor, Abdul: Hvala!

    Dakle, stvar se svodi na procjenu ekumenizma? A to je poprilično široka pojava... A najgore je da se vec kao nešto normalno uzima da se svi spašavaju u svojoj vjeri i po dobrim djelima... Indiferentizam i irenizam su postale dogme ekumenizma. I to je problem.

    Bar

    OdgovoriIzbriši
  20. Jest i budet!

    Bare, živ bio! Tebe se ne da sablaznit lako. Vidi se jasno da si upućen.. Znanja i informiranosti ne manjka. :)

    Abdul Mesih je ovdje u jednom postu rekao najvažnije i ja bih se osvrnuo na to..

    ..parafrazirajući po sjećanju svetog starca Pajsija. "Nisu monasi prosto lampe koje svijetle ulicama kako se ljudi nebi spoticali, nego udaljeni svjetionici na stijenama koji odbljescima usmjeravaju brodove svijeta. Na taj način brodovi se orijentiraju sa pučine da bi stigli svome odredištu."

    Kako reče Abdul, nama takvi nedostaju. Sasudi Duha Svetoga. Da li smo toliko zastranili pa ih sve manje ima?
    Ja ovdje ne mislim samo i nužno na monahe. Nego i na nas u svijetu koji se smjelo nazivamo hrišćanima. Što ne bi i od nas zasvjetlio netko nekom Baru..tragatelju? Znamo mi odgovor. Ali mračimo po svom.


    Autore, podrška za blog i dalje. Svima pozdrav.
    Spasi Gospodi!

    Vanja X.








    OdgovoriIzbriši
  21. Zanimljivo koliko se malo komentira sama tema. Kako je nedavno predložio pirejski metropolita Serafim, najbolje bi bilo obnoviti drevnu rimsku patrijaršiju Zapada tj. izabrati pravoslavnog rimskog papu. A Hrvatska je, zna se, kanonski nekada potpadala pod drevni rimski patrijarhat.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Poštovani Franjo,
      kad ce nastavak knjige episkopa Hilariona?
      (Na vašem je blogu onemoguceno komentirati pod anonimno pa pitam ovdje.)

      Što se tiče ideje o pravoslavnom rimskom papi, zvuči dobro, ali mislim da je u sadasnjim okolnostima praktički nemoguća.

      Bar

      Izbriši
  22. Stvar je u tome, da će se uskoro morati neke stvari unutar PC raščistiti. Neće moći ovako unedogled.

    OdgovoriIzbriši
  23. Poštovani Gospodine Uredniče, nastavak knjige metropolite volokolamskog će uskoro. Teško je naći vremena od posla, a današnji poslovi stalno traže nekakvo usavršavanje pa se čovjek mora stalno educirati, a to uzima dosta vremena. Meni je rad na propagiranju Pravoslavlja hobi, kad se sve ostalo odradi. Glede raščišćavanja, upravo se sve odvija. Maske polako padaju. Sve će to dobro proći. Naše je da se trudimo na propovijedanju, a hijerarhija neka riješava svoje probleme. Komentare sam onemogućio radi anonimaca sličnim našem "zilotu" koji su pročitali jednu knjigu pa misle da sve znaju. Kad pročitaš puno toga, tek onda vidiš koliko ne znaš puno toga! Da bi se pročitalo sve što je napisano o pravoslavnoj duhovnosti trebalo bi proživjeti 5 života!

    OdgovoriIzbriši

Molim cijenjene anonimne komentatore da komentare svakako potpišu sa svojim nick name da se može snaći u njima