subota, 2. travnja 2016.

TRIOD





Za vrijeme Velikog posta služi se iz posebne liturgijske knjige – posnog Trioda. On je sastavljen od himana i biblijskih čitanja za svaki dan posta, počevši od nedjelje o cariniku i farizeju, pa zaključno s večernjom na Veliku subotu. Himni Trioda najvećim dijelom su sastavljeni poslije nastanka katekumenata (tj. krštenja odraslih i neophodne pripreme kandidata za krštenje). Stoga njihov glavni naglasak nije na krštenju, nego na pokajanju. Nažalost, danas veoma mali broj ljudi zna i razumije jedinstvenu ljepotu i dubinu ove velikoposne himnografije. Nepoznavanje Trioda je osnovni uzrok spore transformacije samoga razumijevanja Velikog posta, njegove svrhe i značenja – preobražaja koji je postupno nastajao u kršćanskom mentalitetu i svodio Veliki post na juridičku „obavezu“ i niz dijetetskih propisa. Stvarna inspiracija i izazov Velikog posta su danas sasvim izgubljeni. Jedini put i način da se on obnovi jest u pažljivom slušanju i razumijevanju himana Trioda.
                Značajno je, na primjer, kako često ovi himni opominju baš protiv „formalnog“, pa prema tome i farizejskog poimanja posta. Već u srijedu mesoposnog tjedna slušamo:
„Uzalud se, dušo, raduješ nejelu,
Uzdržavaš se od hrane
A nisi se očistila od strasti.
Ako se nemaš želju popraviti,
Bit ćeš prezrena kao laž pred očima Božjim,
Bit ćeš uspoređena sa zlim dusima,
Koji nikada ne jedu!
Ako ustraješ u grijehu, post ti je bez koristi.
Stoga ostani u stalnoj budnosti, kao da stojiš
Pred Raspetim Spasiteljem,
Kao da si sama raspeta s Onim
Koji je raspet tebe radi.“
                I još jednom, u srijedu četvrtog tjedna slušamo:
„Oni koji su žedni duhovnih blagoslova
Vrše svoja djela u tajnosti,
Ne iznose ih bučno na trgu,
Već se bez prestanka mole u dubini srca.
Jer Onaj koji vidi sve što se radi tajno,
Nagradit će nas za našu uzdržanost.
Postimo bez tuge na licu,
Neprestano se molimo u dubini srca:
Oče naš koji si na nebesima
Ne dozvoli da budemo uvedeni u napast
Nego nas oslobodi od zla.“
                Tijekom cijelog posta u himnima se podvlači suprotnost između poniznog carinika i nadmenog i hvalisavog farizeja, i optužuje se farizejstvo. Pa, što je, zapravo, pravi post? Triod odgovara: to je, prije svega, unutarnje očišćenje.
„Vjerni, hajdemo se uzdržavati
Od pokvarenih zamki, od štetnih strasti
Da bismo zadobili život božanskog križa
I vratili se s bludnim sinom, našem
Pravom domu...
                Post je, isto tako, vraćanje ljubavi, borba protiv „slomljenog života“, protiv mržnje, nepravde i zavisti:
„Braćo, dok fizički postimo
Hajdemo postiti i duhovno!
Razvežimo svaki uzao nepravde,
Poderimo sve nepravedne zadužnice,
Razdijelimo kruh gladnima,
Primimo u svoj dom one
Koji nemaju krov nad glavom
Da bismo primili veliku hvalu
Od Krista našeg Gospoda.
Hodite, vjerni,
Da djelo Božje obavimo u svjetlosti
Hodajmo časno po danu,
Oslobodimo se nepravednih optužbi protiv
Svojih bližnjih,
I ne podmećimo prepreke
Na njihovom putu.
Odstranimo radosti tijela
Da bi povećali milost duše.
Dajmo kruha onima kojima treba.
U pokajanju približimo se Kristu i recimo
Bože naš, smiluj nam se...“
                Kada ovo slušamo, koliko smo daleko od sitnog farizejskog poimanja Velikog posta, koje i danas prevladava, i svodi ga isključivo na negativne termine, na neku vrstu „nezgode“ koja će nam, ako je dobrovoljno prihvatimo, automatski donijeti „nagrade“ i „dobar ugled“ pred licem Božjim. Mnogi su prihvatili ideju da je Veliki post vrijeme kada je nešto, što je inače samo po sebi dobro, zabranjeno. Kao da Bogu čini zadovoljstvo da nas s nečim muči! Međutim, za pisce velikoposnih stihira, post je nešto sasvim suprotno od toga: to je vraćanje „normalnom“ životu, onoj „čestitosti“ koju su Adam i Eva prekršili i time u svijet unijeli stradanje i smrt. Veliki post je slavljen kao duhovno proljeće, kao vrijeme radosti i svjetlosti:
„Dođe nam posno proljeće,
Cvijet pokajanja...
Primimo objavu posta s radošću!
Da je naš praotac Adam postio do kraja
Ne bismo mi bili lišeni raja....
Vrijeme posta je vrijeme radosti.
Ispunjeni čistoćom koja sija
I ljubavlju čistom
Molitvom i djelima dobrim
Zapjevajmo s radošću...“
                Jedino oni koji se „raduju u Gospodinu“ i za koje su Krist i Njegovo Carstvo krajnja želja i radost cijelog njihovog bića, mogu radosno prihvatiti borbu protiv zla i grijeha i sudjelovati u konačnoj pobjedi. Takvi su bili kršćanski mučenici. Stoga se od svih kategorija svetih, jedino mučenicima obraćamo svakoga dana Velikog posta i proslavljamo ih posebnim himnima. Jer mučenici su oni koji su Krista stavili ispred svega drugog u ovom svijetu uključujući i svoj život. Oni su se u Kristu toliko radovali da su mogli reći, kao sv. Ignacije Antiohijski kad je umirao: „tek sada počinjem živjeti...“ Oni su svjedoci Carstva Božjeg; samo oni su ga vidjeli i kušali i bili su u stanju beskrajno mu se predati. Oni su naši suputnici, naša inspiracija za vrijeme Posta, koji predstavlja našu borbu i pobjedu u nama božanskog, nebeskog i vječnog:
„Dišući jednom nadom i jednom dušom
Vi, stradalnici mučenici, izabraste da vam
Smrt bude put u život
Obučeni u oružje vjere
Naoružani znakom križa
Bili ste vojnici dostojni pred Bogom,
Muški ste se oduprli mučiteljima
Razdirući zamke đavolje.
Bili ste pobjednici i zaslužili vjence.
Molite Krista da spasi naše duše.“
                Četrdeset dana, iz dana u dan, Križ Kristov, Njegovo Uskrsnuće i svjetla radost Pashe sačinjavaju uobičajenu tematiku posnih stihira, podsjećajući nas neprestano da put, iako uzak i težak, na kraju vodi Kristovoj gozbi u Njegovom Carstvu.
„Želeći se privezati s božanskom Pashom,
Izvojevavši postom pobjedu nad đavlom,
Sudjelovat ćemo u božanskoj Pashi Kristovoj.“
                Triod – nepoznata i zanemarena knjiga! U njoj možemo ponovno pronaći ne samo smisao Velikog posta, nego i duh pravoslavlja, njegovu „pashalnu“ viziju života, smrti i vječnosti.

3 komentara:

  1. Dok pojemo ovu navedenu divnu himnu, sjećamo se mnogih konkretnih istinitih pravoslavnih hrišćana koji žive i dišu baš u tom duhu radosne tuge ili, kako kažete, slave Veliki post kao duhovno proljeće, kao vrijeme radosti i svjetlosti. Oni istovremeno poste i tjelesno jer to je u duhovnom životu neizostavano. Čovjek je kompletan, ne dijeli se na dušu i tijelo. U tome je razlika između hrišćanske i antičke antropologije. Stoga je Crkva poznavajući dubinu ljudske duše odredila niz pravila u vezi tjelesnih odricanja koja će pomoći vjerniku da sastradava s Hristom i da savaskrsne s Njim. Ova pravila koja se nalaze u „Pidalionu“ (Πηδάλιον – grč. kormilo – knjiga pravila Crkve), pravi hristjani revno slijede jer znaju da je njihovo zanemarivanje grijeh. Neki moderni teolozi, međutim, nemajući duhovno iskustvo poput Svetih otaca koji se bili odgojeni u manastirima u okruženju monaške duhovnosti a ne na svjetovnim sveučilištima, prema ovim pravilima se odnose pejorativno nazivajući ih npr. „dijetetski propisi“. Oni ne vode računa da će, ako im to i nije cilj, takvim šalama na račun onih koji „poste farizejski“, manje iskusne vjernike a naročito mlade, potaknuti da zanemare tjelesni vid posta, i time ih dovesti u opasnost da stupe na put prelesti (samoobmane) i da se počnu približavati zapadnim „hrišćanima“ za koje je baš u ovom pogledu karakterističan krajnji liberalizam koji danas pokazuje duhovnu smrt onih koji se toliko stoljeća nalaze u otpadništvu od Pravoslavlja.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. "Neki moderni teolozi, međutim, nemajući duhovno iskustvo poput Svetih otaca koji se bili odgojeni u manastirima u okruženju monaške duhovnosti a ne na svjetovnim sveučilištima, prema ovim pravilima se odnose pejorativno nazivajući ih npr. „dijetetski propisi“. "

      Koji, Šmeman?

      Izbriši
    2. Ne toliko Schmeman, on je predavao i pisao knjige. Ali Vi morate biti oprezni, na internetu sve lako postaje "fast food".

      Izbriši

Molim cijenjene anonimne komentatore da komentare svakako potpišu sa svojim nick name da se može snaći u njima