SIROPOSNA NEDJELJA – OPRAŠTANJE

 „Adam je bio istjeran iz raja zbog jela, pa sjedeći ispred njega ridaše, uzdišući govoraše umilnim glasom: teško meni što nastradah ja nesretnik! Prestupih jedinu zapovijed Gospodnju i liših se svih blaga. Najsvetiji raju, bio si radi mene zasađen – a radi Eve si zatvoren, moli Onoga koji te stvorio i mene sazdao, da se ispunim tvojim cvijećem. Tada mu Spasitelj odgovori: ne želim da moje stvorenje propadne; želim da se spasi i dođe do spoznanja istine, jer neću otjerati onoga koji mi dolazi...“

I evo, stigli smo do posljednjih dana pred Post. Već za vrijeme siroposnog tjedna, koji prethodi „nedjelji opraštanja“, izdvojena su dva dana – srijeda i petak – kao potpuno „posni“. Božanska liturgija se ne služi, a cijeli redoslijed i tip bogoslužja ima velikoposni karakter. Na večernji u srijedu, pozdravljamo Post s divnim himnom:

 „Posno proljeće je došlo!

Cvijet pokajanja;

očistimo se braćo od svih zala,

vapijući darovatelju svjetlosti,

slava Ti, Čovjekoljupče!“

                Onda u siroposnu nedjelju Crkva proslavlja sve ljude koji su „prosvijetljeni postom“: trebamo slijediti svete koji su nam uzori i vodiči kroz teški podvig posta i pokajanja. U naporu koji namjeravamo otpočeti, nismo sami: „Proslavimo sabor svetih otaca: Antuna Velikog, Eutimija Velikog, i sve njima slične, koji su prošli kroz život kao kroz raj slatkoće...“ Imamo pomoćnike i primjere: „O sveti oci, slavimo vaše primjere, vi ste nas zaista naučili da hodimo pravom stazom; blagoslovljeni ste, jer ste radili za Krista...“

                Najzad dolazi posljednji dan, koji se obično zove „nedjelja opraštanja“, ali treba napomenuti još jedan liturgijski naziv: „Istjerivanje Adama iz rajskog blaženstva“. Ovo ime obuhvaća cjelokupnu pripremu za Veliki post. Do sada smo saznali da je čovjek stvoren za raj, za bogospoznaju i zajednicu s Bogom. Grijeh je čovjeka lišio tog blagoslovljenog života, a njegov život na zemlji je – izgnanstvo. Krist, Spasitelj svijeta, otvara vrata raja svakome tko Ga slijedi, a Crkva, dočaravajući ljepotu Carstva Božjega, pomaže da naš život bude hodočašće u nebesku domovinu. Na početku Posta, mi smo kao Adam:

„Adam je bio istjeran iz raja zbog jela, pa sjedeći ispred njega ridaše, uzdišući govoraše umilnim glasom: teško meni što nastradah ja nesretnik! Prestupih jedinu zapovijed Gospodnju i liših se svih blaga. Najsvetiji raju, bio si radi mene zasađen – a radi Eve si zatvoren, moli Onoga koji te stvorio i mene sazdao, da se ispunim tvojim cvijećem. Tada mu Spasitelj odgovori: ne želim da moje stvorenje propadne; želim da se spasi i dođe do spoznanja istine, jer neću otjerati onoga koji mi dolazi...“

                Veliki post je oslobođenje od našeg robovanja grijehu, oslobođenje od tamnice „ovoga svijeta“. Čitanje iz evanđelja u ovu posljednju nedjelju postavlja uvjete za to oslobođenje: prvi je uvjet post – koji se sastoji u odbijanju prihvaćanja želja i poticaja naše pale prirode kao nečeg normalnog i u naporu da se oslobodimo od diktature tijela i materije nad duhom. Ipak, da bi bio djelotvoran, naš post ne smije biti farizejsko, izvanjsko isticanje. Mi ne trebamo pokazivati ljudima kako postimo, nego našemu Ocu, koji je „u tajnosti“. Drugi uvjet je opraštanje. „Ako oprostite ljudima njihove prijestupe, vaš Otac Nebeski će i vama oprostiti“. Trijumf grijeha, glavni znak njegove prevlasti nad svijetom, jest dioba, opozicija, izdvajanje, mržnja. Stoga, prvi proboj kroz ovu tvrđavu grijeha jest opraštanje: povratak jedinstvu, solidarnosti, ljubavi. Oprostiti – znači staviti između sebe i svoga „neprijatelja“, blaženo opraštanje samoga Boga. Oprostiti – znači odbaciti beznadno međusobno „umrtvljavanje“ ljudskih odnosa i prepuštanje Kristu da ih On riješi. Opraštanje je „probijanje“ Carstva Božjeg u ovaj grešni i pali svijet.

                U stvari, Veliki post počinje s večernjom te nedjelje. Ova jedinstvena služba, tako duboka i divna, ne održava se u mnogim našim crkvama! Nema ničeg što bi bolje otkrivalo tananost Velikog posta u Pravoslavnoj Crkvi. Nigdje nije bolje izvršen apel Crkve na čovjeka.

                Svećenici u svijetloj odjeći počinju svečano večernje bogoslužje. Stihira, koja slijedi za psalmom „Gospodi vozvah...“ objavljuje dolazak Posta, i za Postom, dolazak Uskrsa!

                „Počnimo radosno vrijeme posta pripremivši se za duhovne podvige. Očistimo dušu, očistimo tijelo. Uzdržavajmo se kako od hrane tako i od svih strasti, naslađujući se vrlinama duha da bi se, usavršavajući se u njima s ljubavlju, svi udostojili da u duhovnoj radosti vidimo najčasnije stradanje Krista Boga i sveto uskrsnuće“.

                Tada, kao i obično, dolazi „ulazak“ s večernjom himnom „svjete tihij“ (Tiha svjetlosti svete slave...). Svećenik poslije toga odlazi na „gornje mjesto“ iza oltara da bi objavio večernji prokimen,koji uvijek označava kraj jednog i početak drugog dana. Ovoga dana Veliki prokimen označava početak Velikog posta.

                „Ojađen sam.

                Nemoj od svoga sluge okrenuti lice

                čuj me odmah.

                Ojađen sam. Nemoj od svoga sluge

                okrenuti lice.“

                Treba poslušati jedinstvenu melodiju obog stiha – krik koji odjednom ispunjava Crkvu: „...jer sam ojađen“ – i shvatiti ovaj početni momenat posta: tajanstvenu pomiješanost beznađa i nade, tame i svjetlosti. Sada su sve pripreme završene. Stojimo pred Bogom, pred slavom i ljepotom Njegovog carstva. Svjesni smo da mu pripadamo, da nemamo drugog doma, druge radosti, drugog cilja. Također shvaćamo da smo iz njega istjerani u tamu i tugu grijeha, da smo „ojađeni“. Pokajanje je iznad svega drugog očajnički poziv za božanskom pomoći.

                Pet puta ponavljamo prokimen. I Post je tu. Svijetla odjeća je odložena, svjetla su pogašena. Svećenik čita molbe iz večernje ektenije, a zbor odgovara u „posnom tonu“. Prvi put se čita molitva sv. Efrema i nju prate veliki pokloni. Na kraju službe svi vjernici pristupaju svećeniku i uzajamno jedan od drugog mole oproštenje. Ali dok oni obavljaju ovaj ritual pomirenja, dok je Veliki post objavljen izljevima ljubavi, jedinstva i bratstva, zbor pjeva pashalne stihire. Predstoji nam da lutamo 40 dana po pustinji Velikog posta. Ali na kraju sija svjetlost Uskrsa, svjetlost carstva Božjega.