Želim vidjeti Boga-pravoslavna misija u Indoneziji

Kako je musliman postao pravoslavni kršćanin i arhimandrit

Bombang Dvi Bjatoro je Indonežanin, odgojen u pravovjernoj muslimanskoj obitelji. Njegov djed je bio imam i često mu je ponavljao da je opasno da se druži s kršćanima. Unuk je veoma volio djeda i vjerovao mu je. Dogodilo se, međutim, da je Bombang postao kršćanin. On je za to imao vrlo ozbiljne osnove. Evo kako sam osnivač pravoslavne misije u Indoneziji, arhimandrit Danijel (Bombang Dvi Bjatoro) pripovijeda o povijesti svog obraćenja.

NIŠTA NE UZIMAJ OD KRŠĆANA
 Svi moji preci potječu s otoka Jave, osim bake, koja je Kineskinja. Odrastao sam u muslimanskoj obitelji, a moj djed je bio imam u našem selu. Bio je veliki asketa. Sjećam se da je mnogo postio i da je spavao na podu, da se svake noći molio. Njegov primjer je snažno utjecao na mene. I mada je ostao musliman, on je, u izvjesnom smislu, bio istinski kršćanin.Svi žitelji moga sela bili su muslimani, ali je djed ipak smatrao da je neophodno upozoriti me:" Ako susretneš kršćanina, nikada ništa ne uzimaj od njega - ni hranu, ni vodu "." Zašto, djede? "" Ti znaš da su ti ljudi nevjernici. Oni će otići u pakao. Ti znaš da oni idu u hram gdje im svećenici daju začaranu vodu, koju oni piju i stavljaju u hranu. Ako popiješ tu vodu ili pojedeš tu hranu, i ti ćeš biti začaran. Oni će te tada lako privući k sebi i ti ćeš brzo primiti njihovu vjeru. Zato ćeš zajedno s njima otići u pakao! "Način na koji je moj djedica pokušavao mene odbiti od kršćanstva nije doktrina islama, nego njegovo osobno praznovjerje.Dok sam išao u osnovnu školu, imao sam prijatelja. On je bio jedini kršćanin u cijeloj školi, i svi su ga ismijavali. Svakoga jutra njegovi drugovi iz razreda skidali su mu hlače i vikali: " Pogledajte, neobrezani, nevjernik! " Bilo je to užasno i on je, naravno, odlazio u suzama.Jednoga dana, kad sam se vraćao iz škole, prolazio sam pored kuće toga dječaka i tamo vidio sliku raspetog Isusa Krista. Došao sam kući i upitao djeda:" Djede, poznaješ li onu siromašnu obitelj koja živi u ovoj četvrti? "" Da, poznajem ih, oni su nevjernici "." Znaš, ja sam kod njih vidio neku čudnu sliku. Tamo je bio neki čovjek, skoro nag, a visio je na drvenom križu! "" O, znaš li što je to? To je slika njihove smrti! Zemlja ih ne može primiti kad umru! Zbog toga oni najprije trebaju biti zadavljeni, a onda ih vješaju na takvo drvo, pa ih tek poslije toga zakopavaju u zemlju ".Ponavljam još jednom, ovo nije učenje islama, nego, jednostavno, pokušaj mog djedice da me odvrati od kršćanstva. Djed je bio vrlo dobar čovjek, blag i ispunjen ljubavlju. Međutim, kada je u pitanju bila religija, sve se mijenjalo.

KAKO IZGLEDA BOG
 Za muslimane, Bog nije Otac, nego vladar, a ljudi nisu djeca Božja, nego prije svega sluge. Nazivati ​​Boga Ocem je grijeh, pošto Bog nema djece, pa čak ni proroci nisu djeca Božja. U islamu je zabranjeno likovno predstavljanje Boga i proroka. Često sam duboko razmišljao o tome - kakav je Bog? Silno sam Ga želio na neki način zamisliti. Upitao sam djeda:" Kako izgleda Bog? "On me začuđeno pogledao:" Zašto me to pitaš? "" Eto, mi se molimo Bogu, ali Ga ne vidimo. Ne razumijem jezik na kojem se molim, ne vidim kome se obraćam, ništa ne osjećam. Izgleda kao da samo nešto mrmljam! "" Islam je istinska religija i ti to znaš! Sve ostalo ćeš sam razumjeti kada odrasteš! "Međutim, čak i kada sam odrastao - išao sam već u srednju školu - nisam saznao odgovor. Odlazio sam u kineski hram, odlazio sam u budistički hram - gdje sve nisam odlazio! Htio sam saznati što se nalazi unutra, čemu se, ili kome se, ljudi tamo klanjaju. Ta mjesta mi se nisu dopadala i ja sam bježao iz tih hramova, ponovno se uvjeravajući da nema ništa bolje od islama. Tada mi se činilo da poznajem i kršćanstvo. Nisam, međutim, ni pokušao otići u crkvu, jer sam bio uvjeren da su kršćani - nevjernici.Jednom sam, u siječnju mjesecu, otišao u goste kod učitelja, gospodina Katamsija. Tamo sam vidio drvo ukrašeno sa bezbroj dekoracija, na kakvo nikada ranije nisam naišao." Što je ovo ", upitao sam." To je božićno drvce, badnjak ", odgovorio je učitelj.On je postao kršćanin, a ja to tada još nisam razumio.Počeli smo razgovarati i on me upitao:" Ti se još uvijek često moliš? "" Da, naravno, pet puta na dan "." Ponosan sam na tebe! Mladi ljudi obično jure na sve strane i zabavljaju se, a ti se moliš! "" Da, lijepo se osjećam kad se molim ", odgovorio sam.Učitelj mi je tada rekao:" Dobro je što se moliš, ali, jesi li svjestan kome se moliš? "" Naravno! Alahu, kome bih drugom?! ''" Da li Ga ti poznaješ? "Bio sam duboko potresen." O tome je riječ! A da li Ga vi poznajete? Molim Vas, pričajte mi o tome! Odavno pokušavam naći odgovor na to pitanje! "Počeo je da mi govori o Trojstvu, o Djevi Mariji, o Kristu. Tada sam se najzad dosjetio da je on kršćanin. Bio sam užasno prestrašen. Ja sam već objedovao kod njih! Sjećate li se što to znači? To je ona ista voda! Otišao sam kući i rekao djedu:" Sreo sam nevjernike! Moj učitelj je postao kršćanin! "Pogledao me ravno u oči i upitao:" Jesi li nešto jeo kod njih? "" Da ... jeo sam ", promucao sam ja." Moli Alaha da začarana voda ne utječe na tebe! "Tijekom cijele noći plakao sam i molio se: " Gospodine, ne želim umrijeti kao kršćanin, hoću umrijeti kao musliman! Molim Te, pomozi mi, ne želim da ta začarana voda djeluje na mene! "

POĐI ZA MNOM 
Jedne večeri sam se molio kao i obično. Prostorija je bila prilično mračna, ali je moju odaju iznenada obasjala svjetlost. To nije bila obična, nego zasljepljujuće blistava svjetlost. Čitava soba bila je njome ispunjena i ja sam se našao unutar ove svjetlosne kugle. Ugledao sam zatim i drugu svjetlost, koja je počela rasti i dobivati oblik, oblikujući siluetu dugokosog čovjeka. Bio je to čovjek iz svjetlosti... Bio sam potresen. Muslimani vjeruju u džinove - demone, pa sam pomislio da je to upravo demon. Ni riječ nisam mogao izgovoriti, od straha čak ni usta nisam mogao otvoriti . Mogao sam samo govoriti u sebi. U mislima sam upitao: " Tko si Ti? " On mi je odgovorio na mom materinjem jeziku... nisam mogao čuti riječi, ali sam ih osjećao: " Ako se hoćeš spasiti- pođi za Mnom! ". Svjetlost je zatim počela slabiti i odaja se ponovno ispunila tamom.Ovo se ponovilo i sljedeće noći, a zatim još jednom. Krajem drugoga dana vidio sam to isto, ali je ovoga puta, na pitanje " Tko si Ti ? ", On odgovorio: " Ja sam Onaj za Kojim si tragao. Ja sam Isus Krist ". Nakon toga, sve je iščezlo.Bio sam sasvim zbunjen, nisam znao što da mislim: eto, molio sam se kao musliman, ali sam umjesto proroka Muhameda ugledao Isusa Krista - što se dogodilo?Kada je došao i treći put, ja sam Ga upitao: " A što je sa Muhamedom? " Nije mi odgovorio i samo je rekao: " Ako se hoćeš spasiti, pođi za Mnom! "Ovakvo iskustvo nije mi se više ponovilo. Nikada više nisam doživio išta slično.Počeo sam postiti i da pitati Boga: " Ma tko da si Ti, molim Te, otkrij mi u kome je istina - u Isusu Kristu ili u Muhamedu? " Molio sam se i postio sam nekoliko dana, ali nisam začuo nikakav glas, nisam imao nikakvo viđenje. Tada sam se vratio Kuranu i iznenada otvorio 3. suru (poglavlje), 45. stih, gdje je rečeno: " Sjeti se, Muhamede, kako su anđeli rekli: ' O , Marijo! Uistinu, Alah Ti Svojom riječju saopćava radosnu vijest - ti ćeš roditi Sina. Ime je Njegovo Masih Isa, sin Marijamin ( tj. Isus, sin Marijin) . On će biti poštovan u ovom i u budućem vremenu, i bit će blizak Alahu ".Otišao sam kod učitelja Katamsija i upitao ga gdje mogu pronaći crkvu. Ispostavilo se da je on jedan od vođa protestantske Crkve i ja sam se zaputio u tu crkvu.Ubrzo je moj djed doznao da odlazim kod kršćana i strašno se rasrdio. Kada je čuo za to, jedan od mojih prijatelja me je čak pokušao ubiti. Djed je tada svima objavio da sam pod njegovom zaštitom i da me nitko ne smije povrijediti. Po milosti Božjoj, moj djed je spoznao istinu i umro je kao kršćanin. Znate li koliko je godina imao? Imao je sto četiri godine! Naravno, on se krstio u protestantizmu, jer ja tada nisam mogao ni pretpostaviti da postoje i druge konfesije. Moja baka se također krstila. Ja sam, pak, u vrijeme kad sam već postao svećenik, krstio moju majku i oca, moju rođenu braću i braću i sestre od stričeva.

" CRKVA SA VELIKOM GLAVOM " 
Kada sam postao kršćanin, otputovao sam u Južnu Koreju, da bih u Seulu izučavao protestantsku teologiju. Do tog vremena sam, međutim, bio donekle razočaran u protestantizam. Sjećao sam se moje muslimanske prošlosti, koja je u potpunosti bila proniknuta disciplinom: molitva pet puta na dan, postovi. U protestantskoj Crkvi, a posebno u pentekostalnoj, za koju sam bio vezan u to vrijeme, postojala je velika sloboda: radi onako kako se tebi sviđa, moli se koliko hoćeš i kad hoćeš - uz Bibliju, uz gitaru ili, jednostavno, uzvikujući: aleluja!Počeo sam se pitati kako je bilo ustrojeno bogoslužje u ​​ranoj Crkvi. Otputovao sam u Koreju nadajući se da ću pronaći odgovor. Sve vrijeme sam se molio: " Gospodine, ako ta, rana Crkva, još uvijek postoji, molim Te, pomozi mi da je pronađem! Hoću saznati kakva je bila ta Crkva! "Gospodin mi je na kraju dao odgovor i na to pitanje. Jednom prilikom svratio sam u knjižaru i tamo na polici ugledao knjigu " Pravoslavna Crkva ". Nikada za takvu Crkvu nisam čuo, pa sam pomislio da je to, možda, još jedna američka sekta. Međutim, kako sam uvijek volio čitati i kako sam čitao sve što mi dođe do ruku, kupio sam i ovu knjigu. Kad sam je pročitao, pomislio sam: " Upravo o tome je riječ! To je ona ista Crkva za kojom sam tragao! Gdje je ona? "Ni na kraj pameti mi nije bilo da se pravoslavni hram nalazi nasuprot mom internatu, da je to ona ista zgrada s velikom kupolom, koju su moji kolege nazivali " crkva s velikom glavom ". Bila je to misija Ruske Pravoslavne Crkve u Koreji. Tu sam i ja primio Pravoslavlje: na dan 8. rujna 1983. godine postao sam prvi i u tom trenutku jedini pravoslavni Indonežanin.Iz Koreje sam otputovao u Grčku, a odatle u Ameriku, u Boston, da bih nastavio školovanje u bogosloviji Svetoga Križa. Za svećenika sam zaređen 1988. godine, a onda sam se vratio u Indoneziju. Tamo, pak, doslovno nije postojalo ništa - ni hram, ni parohija/župa, ni knjige. Sve sam morao početi " ispočetka ". Samome sebi sam bio i pastir i pastva!Međutim, po milosti Božjoj, ljudi su počeli dolaziti kod mene. Danas se kod nas, u Indoneziji, nalaze dvije jurisdikcije: Ruska Pravoslavna Zagranična crkva i Carigradska patrijaršija. Ja, naravno, vjernike i iz jedne i iz druge Crkve smatram svojom duhovnom djecom, budući da prije mog dolaska oni ništa nisu znali o Pravoslavlju i da su se svi oni obratili posredstvom služenja koje je meni povjereno. U Carigradskoj patrijaršiji danas služi osam svećenika, a u Ruskoj Pravoslavnoj zagraničnoj Crkvi kojoj i ja pripadam - jedanaest. Pravoslavni svećenik u Indoneziji nema mogućnosti naći posao, ali mi smo spremni radi Crkve podnijeti sve teškoće, i misija nastavlja svoju djelatnost. Molim se za to da se cijela Indonezija obrati u Pravoslavlje. Da, to je vrlo teško, ali nije teže nego u vremenima Rimskog Carstva. Ako su apostoli bili u stanju Duhom Božjim preobratiti stari svijet, to znači da je nešto slično moguće i u Indoneziji!

ZAŠTO DOMOROCI NISU SPALILI BOMBANGA?
 Stalno me pitaju gdje se nalazi moja parohija/župa. Ja nemam župu i cijela Indonezija je - moja župa. Često moram " letjeti " iz jednog sela u drugo, s jednog otoka na drugi. Ponekad mi se događaju nevjerojatne stvari kao, na primjer, sljedeća. Jednom prilikom otišao sam propovijedati na otoku Timor ( Istočni Timor je neovisna država, dok je Zapadni - dio Indonezije). Zajedno sa mnom putovao je i moj duhovni sin Ardi, koji je kasnije postao otac Grgur. Nakon dugog putovanja našli smo se u džungli, u zabačenom selu koje se zove Haumenibuk. Ovaj naziv, razumije se, nema nikakve veze s engleskim jezikom! Nemam ni najmanju predodžbu što bi on mogao značiti! Primio nas je seoski vođa. Bio je vrlo dobar prema nama - sjedili smo u kolibi i razgovarali o Bogu. Zatim smo Ardi i ja krenuli kroz džunglu pronaći vodu. Ubrzo smo pronašli jedan izvor, gdje smo se napili vode i osvježili. Oko tog izvora nalazile su se neke čudne kamene gromade. Bio sam vrlo umoran pa sam sjeo na najveći kamen, da malo predahnem. Zatim smo se vratili u selo, u kolibu, i ja sam nastavio pričati vođi o Pravoslavlju, o vjeri, o jednom Bogu, o tome da se ne treba klanjati idolima i o sličnim stvarima. Na njega je ovaj razgovor ostavio dubok dojam. Sljedećeg jutra, ponovno sam pošao kod plemenskog vođe." Mogu li Vas pitati gdje ste jučer išli ", iznenada me upitao." Bio sam na izvoru "." I što ste tamo radili? "" Ništa posebno! Pili smo vodu! "" Ne, radili ste još nešto! Sjetite se što ste radili! "" Sjedio sam na kamenu, na velikom kamenu! "" U tome i jest problem! Taj kamen predstavlja našeg boga - duha koji štiti naše naselje. Žitelji su vidjeli kako ste sjedili na njemu. To ih je razjarilo, jer ste uvrijedili duha. Oni su se sad zaputili ovamo, smišljaju nešto vrlo loše. Molim vas, nigdje nemojte izlaziti, ostanite ovdje! "Začuo sam neku buku i povike koji su dopirali s brda, pa sam upitao starješinu:" Što to oni uzvikuju? "" Ubit ćemo ga! Spalit ćemo ga! "Ardija je obuzeo paničan strah:" Oče, oče, neću da te ubiju! "" Ardi, moli se! Bog je s nama! Mi smo ovamo i došli u ime Gospodnje ". Razumije se da sam u sebi bio duboko uznemiren - bili su to divlji ljudi! Plemenski vođa je rekao:" Pokušat ću se sporazumijeti sa njima ". Bio je to vrlo dobar, suosjećajan čovjek. Kolibi se približavalo oko stotinu ljudi, naoružanih kopljima. Svi su bili tamne kože, i u sumraku su im se vidjeli samo zubi kada bi povikali - a nisu ni prestajali vikati. Situacija je, naravno, bila neizrecivo napeta. Mi smo se sve vrijeme molili." Ardi, ako mi se nešto dogodi, vrati se kući i ispričaj što se ovdje dogodilo. Ako Gospodin hoće da ovdje poginem, neka tako i bude "." Ne, oče, ja te neću napustiti! "Bio sam spreman: " Gospodine, ako je Tvoja volja da umrem na ovom mjestu, pomozi mi i daj mi hrabrosti da umrem za Tebe! "Nakon izvjesnog vremena, vratio se plemenski vođa i rekao:" Oče, sve je u redu, suglasili su se da Vas ne diraju, ali ... ''" Što: ali ... ''" Morat ćete proći obred pomirenja ". Ardiju sam odmah rekao:" Ako se trebam klanjati tom kamenu, radije ću umrijeti. Nikada se neću pokloniti idolu! "Pokazalo se, međutim, da taj obred i nije tako strašan. Ceremonija se sastojala u sljedećem: deset starješina je stalo u krug, a onda su jedan drugome, iz usta u usta, predavali orahov list. Pomislio sam: " Gospodine, pomozi mi samo da mi se ne smuči od ovakvog obreda! " Tako sam zadržao dah, uzeo list u usta i zatim ga ispljunuo što sam brže mogao. Poslije toga su me poveli da pijem njihovo domaće vino. Plemenski vođa mi je rekao:" Oče, sada vam preostalo samo platiti globu! "" Koliko? " Pomislio sam da će mi uzeti sve što sam imao." Deset dolara ". Platio sam deset dolara i činilo se da sam slobodan. Sutradan su mi, međutim, zapovjedili da idem kod kralja. Silno sam se začudio kada sam čuo da u selu postoji kralj, ali sam poslušno pošao prema onoj kolibi koju su mi pokazali i koja je bila najveća u selu. Tada sam ga ugledao. Bio je to čovjek star tridesetak godina, polugol, a na glavi je imao - kaubojski šešir! Na jedvite jade sam se suzdržao da se ne nasmijem. Kralj je rekao:" Oče, ja i još četiri žitelja ovog sela želimo Vas pratiti. Bilo bi opasno putovati bez nas, jer se nekim ljudima niste dopali ". Ispratili su nas do stanice i mi smo odatle otputovali kući. Znate li što se zatim dogodilo? Onaj čovjek, koji je započeo pobunu protiv mene, u međuvremenu je umro. Prema vjerovanjima toga plemena, ako čovjek koji je nekome nanio štetu umre, to znači da je onaj koji je štetu pretrpio - sveti čovjek! Tada su me svi počeli smatrati svetim. Kao rezultat toga, ljudi s tog otoka prišli su pravoslavnoj vjeri! 
 Zapisano u San Franciscu , u travnju 2008. godine

Izvor:  http://www.prijateljbozji.com