Veliki post-pravoslavna Korizma

               Dok su rimokatolici već završili sa svojom Korizmom i Velikim tjednom, te ušli u uskrsno vrijeme, u Pravoslavnoj Crkvi još uvijek traje Veliki post-pravoslavna varijanta Korizme. U čemu se on sastoji, koje su njegove sličnosti, a koje razlike sa katoličkom Korizmom?

Uvod:

               Prvo moramo naglasiti da za razliku od rimokatoličanstva, u kojemu postoji „oštri rez“ prelaska iz jednoga ciklusa („vrijeme kroz godinu“) u drugi, korizmeni, u pravoslavlju postoji postupno uvođenje u razdoblje posta. To je važno za primijetiti, jer za pravoga vjernika period liturgijske godine označava stanje duha. Tako u pravoslavlju nalazimo pet pripremnih nedjelja: nedjelja o Zakeju, nedjelja carinika i farizeja, nedjelja izgubljenog sina, nedjelja mesoposna i nedjelja siroposna. Prva, u kojoj se čita evanđelje o Zakeju, izražava nam želju za Bogom, na Zakejevu primjeru, a želja je svakako nužni preduvjet za bilo koji vjerski podvig. Nedjelja o cariniku i farizeju nam daje poruku o ispravnoj nakani i poniznosti, osnovnim vrlinama svakog duhovnog podviga. Nedjelja izgubljenog sina nam kroz ovu Isusovu prispodobu donosi prisjećanje upravo na naše palo stanje, udaljenost od Boga, potrebu kajanja i Božjeg milosrđa. Na bogoslužjima polako počinje upotreba Trioda-liturgijske knjige za Veliki post, sa himnima i biblijskim čitanjima za svaki dan. Mesoposnom nedjeljom polako počinje odricanje od namirnica mesnog sastava, a siroposnom od mliječnih proizvoda. Siroposna se naziva još i nedjeljom opraštanja-na večernjoj službi te nedjelje postoji poseban čin izmirenja, u kojem bi vjernici trebali ući u period posta pomireni jedni sa drugima, a mir sa ljudima je svakako uvjet valjanosti kršćanske molitve i posta.

Vrijeme i način posta:

               Veliki ili Časni post, ili Sveta i Velika Četrdesetnica u strogom smislu počinje čistim ponedjeljkom, dan nakon siroposne nedjelje, i traje do Cvjetnice, dakle, početka Velikog tjedna (Strasne sedmice, kažu Srbi). Čitavo to vrijeme se prakticira tzv. post na vodi, dakle, samo na kuhanoj biljnoj hrani, bez mesa, masti, ulja, mliječnih proizvoda, vina, jaja i ribe. Pošto subota i nedjelja nisu posni dani u pravoslavlju, tada se prekida ovaj totalni post, ali se zadržava određeni asketski vid postom na ulju, dakle, slobodno se sprema na ulju i upotrebljava se vino, a ponegdje i riba, bez namirnica životinjskog porijekla. Ulje i vino se također dozvoljava i na blagdane Našašća glave Ivana Krstitelja („Obretenje“), na sv. mučenike sebastijske („Mladenci“), na Blagovijest, kao i dan prije Blagovijesti, ukoliko je ova izvan Velikog tjedna. Riba se dozvoljava na Cvjetnicu i na Blagovijest, ukoliko ne padne u Veliki tjedan. Mnogi, koji to mogu, kroz prva tri dana (čisti ponedjeljak, utorak i srijeda), poste o kruhu i vodi. 

Nedjelje posta:

               Postoji pet posnih nedjelja. Prva se naziva čista, druga pačista, treća križupoklonstvena (krstopoklona, kažu Srbi), zatim sredoposna i gluha. Čista se naziva još i „nedjelja pravoslavlja“, u spomen pobjede pravoslavlja nad ikonoklastičkim krivovjerjem u 9.st. Na bdijenju uoči križupoklonstvene nedjelje se iznosi na sredinu hrama Križ vjernicima na čašćenje, a postoji i poseban obred klanjanja križu nakon sv. Liturgije. Kroz sve korizmene nedjelje služi se sv. Liturgija sv. Bazilija Velikog, umjesto Zlatoustove.

Subote posta:

               Na početku treba napomenuti, da pravoslavlje nije jednostavno „ukinulo“ subotu, kao starozavjetni dan odmora, spomena na Stvaranje i Izlazak iz Egipta, i zamijenila ju nedjeljom, kako je to slučaj u katoličanstvu. Subota i dalje zadržava izvjesni počasni status, oslobođena je posta, i euharistijski je dan. Dakako, nije ravna nedjelji, ali nije opet degradirana na obični svagdan. Prva subota Velikog posta se zove Teodorova subota, jer je posvećena sv. mučeniku Teodoru (mučenici su jedini sveci koji se spominju u velikoposno vrijeme), dok su druga, treća i četvrta zadušne subote. Naime, pravoslavlje nema tzv. „dušnog dana“, ali je zato subota kao dan posebno posvećena molitvi za mrtve, a osobito posne subote. Zato se tih dana vrše Liturgije i parastosi (molitvene službe) za pokojne. Peta je „akatistova subota“, jer se na nju pjeva Akatist Bogorodici, remek-djelo bizantske himnografije. 

Liturgija pretposvećenih Darova:

               U pravoslavlju ne postoje pobožnosti poput križnog puta ili euharistijskog klanjanja, ali je zato Veliki post obilježen ovom specifičnom službom, koja se nekada služila kroz sve dane od ponedjeljka do petka u velikoposno vrijeme, a sada srijedom i petkom. Treba reći da ovo nije Liturgija (misa), tj., možda ju je pogrešno brojiti uz Zlatoustovu ili Bazilijevu Liturgiju. Pojednostavljeno govoreći, ona je spoj Večernje molitve sa službom riječi i obreda pričesti, sa darovima posvećenima na Liturgiji prethodne nedjelje (u pravoslavlju nema „skladištenja“ pričesti u svetohraništu, vjernici se pričešćuju uvijek sa Darovima posvećenima na toj Liturgiji kojoj prisustvuju). Zašto se služi ovo bogoslužje, i zašto sa Večernjom? Naime, kanonima pravoslavne Crkve, zabranjeno je vršiti Liturgiju (misu) u vrijeme posta, pošto je post izraz našega palog stanja, kajanja i iščekivanja, a Euharistija izraz ispunjenja, Uskrsa, budućeg Svijeta. Međutim, ovim obredom se želi naglasiti trajna prisutnost plodova Euharistije u Crkvi. Zato se i služi uvečer, jer, dan je posni, a kako smo rekli, Pričest je uvijek kruna i završetak posta, kraj iščekivanja i ispunjenje.

Zaključak:

               Nemoguće nam je u kratkom postu prikazati svu ljepotu i dubinu Velikog posta Pravoslavne Crkve. Velika je šteta što toliko bogatstvo velikoposnih molitava, Triod, kanon sv. Andrije Kretskog, je praktički zatvoreno pred zapadnim čovjekom, a nažalost, često puta i pred pravoslavnim, zbog nerazumljivog liturgijskog jezika. Bogoslužni tekstovi Velikog posta su možda najbolja duhovna hrana čovjeka, hrana u kojoj su sažeti i teologija, i dogmatika Crkve, i mistično duhovno iskustvo svetaca i otaca Crkve, Biblija i psalmi, koji doslovce prožimaju sve ove službe. Oni nam pokazuju ona temeljna ljudska pitanja: stvaranje i pad, grijeh i kajanje, obraćenje i pobožanstvenjenje čovjeka. Zato pravoslavni Veliki post, ako se ispravno shvati, i dosljedno provede, u skladu sa mogućnostima, predstavlja korjenitu duhovnu preobrazbu čovjeka. On nije tek razmatranje Kristove Muke (često se u rimokatoličkim crkvama sve iscrpljuje u „križnim putovima“ i razmatranjima izmrcvarenog Krista na križu), a nije tek niti nekakvo „odricanje“ a najmanje „žrtva“. Zato pravoslavlje i inzistira na radosnom uskliku Aleluja za vrijeme Korizme, da naglasi kako je ona radosni povratak u Raj, i više, pobjedničko trčanje Carstvu Nebeskom.

Velikoposna molitva sv. Efrema Sirijskog:

Gospode i Vladaru života moga,

Duha lijenosti, mrzovolje, vlastoljublja i praznoslovlja ne daj mi,

Duha umne čistoće, smirenoumlja, trpljenja i ljubavi podaj meni, sluzi Tvome.

Da, Gospode Care, podaj mi da sagledam svoje grijehe, i ne osuđujem brata svoga, jer si blagoslovljen u vjekove vjekova. Amen.

Moli se iza svake službe u Velikom postu; iza svakog stiha se vrši poklon do zemlje.

Za detaljni prikaz posta preporučujemo:  http://www.verujem.org/pdf/smeman_veliki_post.pdf