ponedjeljak, 16. siječnja 2017.

Kad Tijelo i Krv Kristova više nisu dovoljni...




         Zadnjih dana je bilo dosta rasprava s katolicima povodom pojave paracrkvenih i pseudopravoslavnih organizacija, poput tzv. „Hrvatske pravoslavne crkve“, „Crnogorske pravoslavne crkve“, itd. Iz svih tih rasprava, pitanja, osvrta i komentara po portalima, proviruje jedna misao zajednička svim katolicima, a to je da Pravoslavna Crkva nije jedinstvena Crkva, već da postoje različite samostalne Crkve. Njihova logika je jasna: pošto u pravoslavlju nema jedinstvenog poglavara (poput rimskog pape), onda nema ni vidljivog jedinstva Pravoslavne Crkve, baš kao što takvog vidljivog jedinstva nema ni kod protestanata. Zato im je i nejasno, zbog čega mjesnu Crkvu u nekoj zemlji ne može osnovati svatko tko se sjeti, kad ionako nema vrhovnog „gazde“. 

            Primjetljivo je kako je vrlo teško katolicima objasniti da je Pravoslavna Crkva jedna i jedinstvena, baš kao i Katolička. Sve atribute i oznake, koje si pripisuje Katolička Crkva, pripisuje sebi i Pravoslavna. Svi pravoslavni svake nedjelje mole nicejsko-carigradsko vjerovanje u kojemu ispovijedaju „jednu, svetu, katoličku (sabornu) i apostolsku Crkvu“. 

            Ovo jedinstvo Pravoslavne Crkve se temelji na istoj vjeri, tj. skupu vjerskih istina i smjernica za život, koje su objavljene od Boga, s onoga svijeta, i neiskvarene se čuvaju u Pravoslavnoj Crkvi do danas; nadalje, na zajedništvu sakramenata. To znači da se svi pravoslavni zajednički pričešćuju istim Tijelom i Krvlju Kristovom, i konzumiraju uzajamno sve ostale sakramente, blagoslovine i crkvene liturgijske čine, dok nepravoslavni nemaju tome pristupa. Tko nije u ovom zajedništvu, nije u Pravoslavnoj Crkvi, jer naprosto Kristova Krv ne teče njegovim žilama, Krv koja teče žilama ostalih pravoslavaca. I može te za pravoslavca priznati država, sve države svijeta; možeš u potpunosti imitirati pravoslavno bogoslužje i vjerovanje, ali ako nisi prihvaćen u zajedništvo Pravoslavne Crkve, ako se ne možeš pričestiti Tijelom i Krvlju u kanonskim pravoslavnim crkvama Carigrada, Aleksandrije, Antiohije, Jeruzalema, Moskve, Beograda, Tbilisija, Bukurešta, Sofije, Nikozije, Atene, Tirane, Praga i Varšave, i svih drugih koji su u zajedništvu s ovima, ako se ne možeš pričestiti u duhovnom srcu pravoslavlja – Atosu, jednostavno nisi pravoslavan. Za pravoslavlje, ti si kao musliman ili Jehovin svjedok.

            Međutim, katolici teško shvaćaju ovo. Za ne povjerovati je, koliko su na njihova shvaćanja traga ostavile dogme o primatu i nezabludivosti rimskog pape, toliko da oni više nisu u stanju zamisliti jedinstvenu Crkvu, bez uporišta u jednom smrtnom i grešnom čovjeku – rimskom biskupu, papi. Što ima na ovome svijetu veće i važnije od Euharistije? To je sami Krist, Tijelo i Krv, sam strašni Bog koji se vidljivo pokazuje vjernima, uspostavlja živi organizam Crkve povezujući ljude međusobno, i s Bogom, pošto pričešću na jednak način živi u svima. Ako se pričešćujemo istim Kristom, onda smo jedna Crkva; a sve ostale stvari administracije, lokalne organizacije, itd., rješavamo dogovorom. 

            Ali, raspravljajući s katolicima, uviđamo da za njih zajednička pričest, Tijelo i Krv Isusa Krista, jednostavno nije dostatan kriterij crkvenog jedinstva. Ako nema vrhovnog glavara, oni misle da svatko može raditi što hoće, i slobodno biti izvan sakramentalnog zajedništva. Tako veza jedinstva Crkve postaje smrtni čovjek, a Euharistija nažalost samo dodatni ukras tog jedinstva..

Broj komentara: 9:

  1. Najprije pohvale blogu, Facebook stranici i pokušaju da se pravoslavlje predstavi na hrvatskom jeziku i približi nepravoslavnima. Svakome tko se imalo razumije u organizaciju Pravoslavne crkve jasno je da nikakvog organiziranja pravoslavnih Hrvata mimo kanonske SPC nema niti može biti i da su svi takvi pokušaji samo stvaranje sekta i paracrkvenih organizacija iz političkih razloga. Također, suprotno percepciji koja se u hrvatskoj javnosti nastoji stvoriti od strane desničarskih krugova na temelju jednog video klipa gdje je mitropolit Porfirije u društvu pravoslavnih svećenika koji pjevaju četničke pjesme, svatko tko je ikada kročio u preobraženjski hram i poslušao propovijed mitropolita ili bilo kojeg svećenika uvjerio se da u njima nema ni najmanje nacionalizma. Moje se pitanje i primjedba odnosi na Vaše uporne pokušaje da dokažete da SPC nije nikakva nacionalna Crkva nego organizacijska jedinica univerzalne Pravoslavne crkve koja je u novije vrijeme dobila nacionalni prefiks. Sve to lijepo zvuči za potrebe hrvatske javnosti i za uho nesrpskih pravoslavaca u Hrvatskoj, ali kako nacionalni ili nenacionalni karakter SPC razumijeva njezino samo vodstvo? Na bogojavljenjskom plivanju za časni krst u Zemunu gdje obred godinama predvodi patrijarh Irinej sve izgleda kao priprema za Kosovsku bitku - od količine nacionalnih zastava (na jednom vjerskom događaju), pjevanja kosovskih pjesama od strane plivača, uzvika ''Za koga - za Srbiju, za koga - za Republiku Srpsku, za koga - za Rusiju'' od strane plivača, nošenja majica s likom Putina ili završne patrijarhove molitve pri dodjeli priznanja pobjedniku ''da Bog blagoslovi rod naš srpski''. Snimke od prijašnjih godina imate na Youtubeu, slično je bilo i danas. U slične se nacionalne derneke pretvara plivanje za krst u drugih gradovima ili paljenje badnjaka. Koliko puta iz iz usta svećenstva SPC može čuti sintagma ''nebeska Srbija'', kritiziranje ''nesrećnog Đinđića'' jer je rekao da se zalaže za zemaljsku do dana današnjeg iz usta vladike Atanasija Jevtića, jednog od najuglednijih episkopa SPC. Naziv pravoslavnog sportskog udruženja u Beogradu ''Sveta Srbija'' dovoljno govori. Utiska sam da se svaki iole masovniji događaj u SPC u kojem sudjeluje više od one šačice liturgijskih vjernika, uz odobravanje svećenstva, pretvara u nacionalni dernek. Uđete li u mnoge pravoslavne crkve u Hrvatskoj vidjet ćete izvješene nacionalne trobojke, u katoličkima je to vrlo rijedak slučaj osim prilikom godišnjih proštenja. Na velikom vhodu redovno spomen mnogostradalnog roda našeg srpskog, Srba na Kosovu itd. Naravno da se svatko može i treba moliti za svoje, ali sve ostavlja dojam da samo vodstvo i svećenstvo SPC sebe svakako smatra nacionalnom Crkvom srpskog naroda. Nije li sam patrijarh Irinej nakon izbora izjavio da je njegov prvi cilj pomoći državi u sačuvanju Kosova i Metohije. A Evanđelje? Sve to ostavlja dojam da je priča o SPC kao nenacionalnoj Crkvi samo služi za potrebe hrvatske javnosti, ali da je pravo stanje stvari (uz blagoslov vodstva SPC) daleko od promjene razumijevanja pravoslavac=Srbin. Da se razumijemo, mnogo bolje nije ni kod katolika, alu u famoznoj ''Crkvi u Hrvata'', kako sebe vole zvati hrvatski biskupi, još se nije čula sintagma nebeska Hrvatska. Da se SPC više bavi pastoralom vlastitih vjernika, a manje nacionalnom politikom, ne bi bila u situaciji da joj velik dio pastve ne zna Očenaš, o Simbolu vjere ili kakvom obimnijem vjerskom znanju da ne govorimo.

    Na kraju, jedan video ilustracije, ovom prigodom nazočan je bio vladika Arsenije https://www.youtube.com/watch?v=XSLc6VxFVmQ
    Ili današnji pred patrijarhom: https://youtu.be/gS-C15JlkZo?t=2187

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Čujte, ne bježimo mi od realnosti, i u jednoj i u drugoj Crkvi je tako (doduše, malo ipak bode oči kako se olako nacionalizam pripisuje SPC, a iste pojave kod HKC previđaju, no, nećemo sad o tome). Ovo je jednostavno naš skromni doprinos ideji da se polako počne drugačije razmišljati. Ali u zakonitim kanonskim granicama. O crkvenom nacionalizmu: http://orthodoxhr.blogspot.hr/2016/11/etnofiletizam-ili-odreci-se-carstva.html

      Izbriši
    2. Nipošto ne negiram prisutnost nacionalizma u Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj. Htio sam samo reći - SPC u Hrvatskoj nije samo Zagreb i saborna crkva. Makne li se čovjek samo malo dalje, može vidjeti potpuno drugačiju sliku - srbovanje u kolonama s badnjacima, višemetarske trobojke s crkvenih zvonika i slično. Vašem nastojanju svakako pohvale, moram priznati da mi je fenomen pravoslavnih Hrvata (dakako, u kanonskim granicama) u našem društveno-religijskom okruženju vrlo zanimljiv. Nekako se sve inicijative oko pravoslavlja za Hrvate i na Hrvatskom odvijaju anonimno, bilo bi vrlo zanimljivo upoznati pravoslavne Hrvate i čuti njihovo svjedočenje kako se osjećaju kao članovi SPC i kako su recimo na njihove konverzije reagirali u njihovoj okolini. Mitropolit Porfirije je u božićnim intervjuu TV Hram spomenuo činjenicu da ima slučajeva Slovenaca i Hrvata koji prelaze na pravoslavlje.
      Samo još jedno pitanje. U Zagrebu je djelovala, ne znam djeluje li još, crkvena općina Bugarske pravoslavne crkve. Kako se to uklapa u shvaćanje da je SPC jedina nadležna za ovo područje s obzirom da je BPC kanonska Crkva. Je li bugarski svećenik o. Emil morao tražiti dopuštenje mitropolita SPC, njega spominjati na liturgijama ili se BPC ponaša(la) kao da je Hrvatska pravoslavna dijaspora pa da svaka Crkva može osnivati parohije za svoje vjernike?

      Izbriši
    3. A što da vam kažem, situacija je takva kakva je. Moramo se moliti, raditi, truditi, da bude bolje, ja se nadam da će se sve vjerske zajednice u budućnosti otarasiti ovog stvarno nepotrebnog balasta nacionalnog, i biti uistinu vjerske zajednice.
      Da, ima pravoslavnih Hrvata, Slovenaca i drugih u SPC. Ovo "u SPC" treba shvatiti uvjetno, jer članstvo u pojedinim Crkvama ne postoji. To vam je kao i kod katolika, tu ste gdje ste, primate sakramente, vodite vjerski život, a ako se preselite npr. u Grčku, jednostavno produžavate to isto tamo, bez "prečlanjivanja". Ima, i slažem se da bi bilo zanimljivo, samo nisam siguran koliko bi to za njih bilo pametno. U ovoj usijanoj situaciji, kada čovjek pogleda samo komentare o SPC na društvenim mrežama, dođe ti da se smrzneš, i običnim ljudima, pogotovo obiteljskima, je vrlo neprijatno o tome govoriti. Eto dokle smo došli.
      Bugari imaju svoju crkvenu općinu u ZG, i tu ne bi bilo ništa sporno, nek se ljudi okupljaju i njeguju svoj jezik i tradiciju (Hrvati katolici isto npr. imaju svoje personalne župe u dijaspori, tzv. "hrvatske katoličke misije"), kada bi se poštivao kanonski red, i barem javilo nadležnom mitropolitu. Ovako imamo jednu, ne samo nekanonsku, nego u ružnu sliku pravoslavnih koji ignoriraju druge pravoslavne i zakonitu eparhiju još od 1931., a ako se uračuna parohija u ZG, onda, ne znam napamet, ali čini mi se da seže još u 18.st. Zamislite da dođe neki katolički svećenik u npr. Mongoliju, i ignorira neku misijsku župu ili biskupiju koja tamo već postoji. To čak više nije pitanje ni kanona, već koga i što mi to uopće svjedočimo.

      Izbriši
  2. ideja o HPC je nastala kod Starčevića, lik je bio antiklerikalista ,njemu je to bio međukorak ka HKC koja bi bila podležna kultu države a ne Bogu i pod "papskom vlasti" pape države .....

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Da. Samo je teško današnjim hrvatskim nacionalistima objasniti da je to započelo kao antiklerikalni, protukršćanski, jakobinski pokret

      Izbriši
  3. Pozdrav brate! Kad neće nitko iz našeg (a isto nam je) plemena :) ,ajd da se ja osvrnem sa riječ, dvije.
    Kužiš kako stvari što se organizacije Crkve stoje, jasno mi je. Reci ti meni, a vidim da si posjećivao službe (vjerojatno ne samo) u Preobraženjskom hramu, slušao propovijedi mitropolita i sveštenstva ostalog, što je tebe privuklo da u hram uđeš? Ja vjerujem, kao i mnoge od tragača za Istinom, ta autentičnost kroz dubinu vijekova do Hrista i apostola, a sačuvana..i do sada..i ovdje.

    Ta radost..poj u duši, s jedne je strane. A s druge..što je? Realnost današnjice i prostora na kojem živimo. I onda fokus, a nisam ni ja cijepljen, usmjeravamo na npr. ovo što si ti naveo sa plivanjem i badnjacima itd. Hvatamo se u zamku, grijeh osuđivanja..
    Propitujemo se, tražimo liniju manjeg otpora..i tako taj poj u duši, to darovano u sebi prigušujemo..udaljujemo i jaz se produbljuje..i tako mnogi od naših sunarodnjaka nikad ne postanu dio Crkve Hristove. Ostaje simpatija prema mnogome u Pravoslavlju, a prisajedinjenje se odgađa zbog: svoje obitelji, okoline, raznih da li opravdanih ili neopravdanih strahova kojima pripomažu nažalost nepromišljeni neki svešteni ljudi iz Crkve, mada ja vjerujem nenamjerno.

    Da kažem i ovo što si spomenuo o proslavama..ja tu ne vidim zaista ništa tragično. Skupili se ljudi u Srbiji pa se logično i srbuje. Ne znam gdje si ti u Hrvatskoj vidio izvješene trobojke na zvonicima. U mojoj eparhiji jedva je tko i išao za badnjakom. Pazi, da je obrnuto, šta znam, možda bih i ja zaogrnut šahovnicom plivao za Časni Krst..pjevao:
    Još se sićan onih riči
    Što mi uvik priča ćaća
    Nemoj sine nikud ići
    Tvoj je kamen maslina i drača

    Nek te rani kora kruva
    Kapja vina zrno soli
    Nek ti kušin bude stina
    Al Hrvatsku sine voli

    ..patriotizam ne mogu njima spočitavati, kad ga i u meni ima.

    Također, ne bih se složio da je ova inicijativa anonimna. Tiha jest, ali čemu vrištanje? Ona ide pod blagoslovom mitropolije. I to je novost. Zašto dosad nije Crkva ovdje vršila misiju? Zbog "dobrih" odnosa sa RKC..ovog, onog, nemam pojma, a sada više nije ni bitno.
    Ne znam koliko si ispratio blog..ovdje komentiraju između ostalih i pravoslavni.:) sučeljavaju stavove, često i ne misle isto..na drugoj temi autor i Abdul Mesih se razilaze..ali obojica staju pred istu Čašu, bez koje svi mi u sebi života nemamo.

    Samo bih još pitao autora koji kaže: "Kad bi se poštivao kanonski red i barem javilo nadležnom episkopu". Znači, bugarski sveštenik se nije javio. Okej. Pa može li se netko iz naše Crkve javiti njemu iako ne poštuje red. Može li mimo reda pa da bude bratski il očinski, da se stvar riješi ako se riješiti može?

    Vanja X.

    OdgovoriIzbriši
  4. Hehe..tebe autore samo ovo za bugarskog protu. Ti proslijedi pitanje kome treba.
    ;)

    OdgovoriIzbriši

Molim cijenjene anonimne komentatore da komentare svakako potpišu sa svojim nick name da se može snaći u njima