U
katoličkoj duhovnoj tradiciji postoji zanimljiv fenomen euharistijskih čuda.
Euharistijsko čudo je pojava, kada se za vrijeme mise dogodi neobjašnjiva
pretvorba euharistijskih darova, kruha ili vina ili oba elementa, u stvarno
ljudsko meso i/ili krv. Dotični elementi imaju trajnost, tj. ne kvare se, ne
raspadaju, nego se čuvaju, javno štuju kao Tijelo i Krv Kristova, te im se
pripisuju čudotvorna svojstva. Ima li ovoga u pravoslavlju, i što pravoslavlje
kaže o tome?
Euharistijska
čuda postoje u i pravoslavlju. Postojala su u Pravoslavnoj Crkvi prije raskola
1054.g., i to podjednako u zapadnoj i istočnoj Crkvi, kao što postoje i nakon
raskola, sve do danas. Nije ni čudno što se događaju; jer i pravoslavlje čvrsto
vjeruje da se kruh i vino u Euharistiji uistinu pretvaraju u Tijelo i Krv.
Ruski
teolog o. Vadim Leonov u svojoj raspravi o Euharistiji donosi niz primjera
euharistijskih čuda u pravoslavlju:
„U
Alfabetskom Pateriku predano je sljedeće kazivanje bogolikog[1]
Arsenija Velikog: „Neki monah iz egipatskog skita[2]
bio je pravedan čovjek. Međutim, uslijed svoje neukosti, pao je u zabludu u
odnosu na svete Darove. Govorio je kako kršćanin u vrijeme Pričesti ne prima Tijelo
Kristovo, nego njegov simbol u obliku kruha. Kada su dva skitska starca čula njegovo
mišljenje, silno su se zabrinuli zbog spasenja svoga subrata. Znali su za njegovu
jednostavnost i za veliki asketski trud, pa su došli kod njega i počeli ga
uvjeravati: „Ne misli tako, brate, nego ispovijedaj prema predaji svete
katoličke i apostolske Crkve. Mi vjerujemo da je kruh samo Tijelo Kristovo, a
da je u čaši – sama Krv Kristova, i da to nipošto nisu samo njihovi znakovi. I nama
je neshvatljivo kako kruh može biti Tijelo, no kako je Gospodin rekao: Ovo je Tijelo Moje, mi vjerujemo da je kruh
istinsko Tijelo Kristovo”. „Ukoliko se iskustvom ne uvjerim u to, i dalje ću
sumnjati”, ustrajao je onaj monah. „Hajdemo se tijekom čitavog sljedećeg tjedna
moliti Bogu da nam On objasni ovu Tajnu, i mi vjerujemo da će nam Bog pomoći”,
predložila su mu subraća iz skita.
Monah se suglasio,
i njih trojica su se usamili u svojim ćelijama. Tjedan je prošao u usrdnim molitvama
i duhovnim podvizima. Poslije sedam dana, starci su došli u hram. U vrijeme služenja
Liturgije, otvorile su im se oči i njih trojica su, umjesto kruha, vidjeli Dijete
Isusa, a umjesto monaha, koji je prinosio kruh, anđela koji je zaklao Dijete. Kada
su pristupili pričestiti se sv. Tajnama, onom sumnjičavom monahu bilo je prinijeto
krvavo meso. Kad ga je vidio, on se prestrašio i uzviknuo: „Gospodine, vjerujem
da je kruh Tvoje Tijelo!” Istog trenutka, komadić krvavog mesa ponovno je po
svom izgledu postao običan kruh. Pošto su se pričestila i ona dva starca iz
skita, zahvalili su Bogu za čudo, a zatim rekli svom subratu, koji je zadobio vjeru:
„Bog zna da ljudi ne mogu upotrijebiti sirovo meso, i zato je Svoje Tijelo prikrio
obličjem kruha, a Krv obličjem vina”. Ovakva, čudesna urazumljivanja, ljudi su
dobivali i u kasnijim stoljećima. U životopisu sv. Grgura Velikog[3]
opisan je sljedeći slučaj. Jednom je neka znamenita Rimljanka, došavši u crkvu u
kojoj je Liturgiju služio sv. Grgur Veliki, dala u oltar prosforu[4]
za vršenje Tajne. Pred kraj bogoslužja, ona je zajedno s ostalim kršćanima pristupila
svetoj Čaši. Kada je red došao na nju, ona se osmjehnula, začuvši kako svetac izgovara:
„Predaje se životvorno Tijelo Gospodina našeg Isusa Krista”. „Zašto se ti smiješ”,
upita je sv. Grgur. „Čudno mi je, vladiko[5],
što ti kruh koji sam mijesila od brašna i svojim rukama, nazivaš tijelom našeg
Gospodina Isusa Krista”, odgovorila je žena. Želeći u njeno srce ukorijeniti
vjeru u Svetu Tajnu, sv. Grgur se pomolio Bogu. Istog trena se izgled izmijenio
i svi su ugledali krvavo ljudsko meso. Kršćani u hramu ispunili su se pobožnim
strahom i proslavili Boga, Koji je tim čudom još više ojačao njihovu vjeru. Njima
se pridružila i uzročnica ovog događaja, koja je postala svjesna svoje zablude.
Nakon što su, uslijed molitve sv. Grgura, sveti Darovi dobili svoj uobičajeni izgled,
ona se s čvrstom vjerom pričestila Kristovim Tijelom i Krvlju. Evo još jednog primjera,
iz XIX. st., koji je radi naše pouke ispripovijedao sv. Ignacije Brjančaninov. „Dimitrij
Aleksandrovič Šepeljev nam je govorio o sebi: „Služio sam u Paževskom korpusu. Jednom,
tijekom Velikog posta, dok su paževi postili i pristupali Svetim Tajnama, ja
sam jednom prijatelju odlučno izrazio svoju nevjeru da su u kaležu Krv i Tijelo
Kristovo. Kad sam primio svete Tajne, osjetio sam u ustima krvavo meso. Obuzeo me
užas, nisam mogao progutati česticu. Svećenik je to primijetio, uveo me u oltar
i ja sam tamo, držeći česticu u ustima, ispovjedio svoj grijeh, a onda, kad sam
došao sebi, upotrijebio predane svete Darove”. I u naše vrijeme Bog dopušta slična
iskušenja zbog malovjerja. Evo jednog izrazitog slučaja koji se nedavno dogodio
nekom od studenata Moskovske Duhovne akademije. „Početkom 2002. g, mladi đakon,
student Moskovske Duhovne akademije, služio je zajedno sa svećenikom u
Petropavlovskom samostanu Sergijevog Posada. U vrijeme službe, obuzela ga je
sumnja: pretvaraju li se uistinu kruh i vino u Tijelo i Krv Kristovu? Kad je završilo
bogoslužje, pošao je k žrtveniku da bi upotrijebio Svete Darove. Prilazeći kaležu,
iznenada je osjetio miris, neobičan za oltar. U početku, mladi službenik oltara
nije bio ni svjestan na što ga taj miris podsjeća. Kada je shvatio, silno se
začudio. Prije nego što je stupio u bogosloviju, bavio se lovom i dobro je
poznavao miris svježe krvi. Upravo to je mirisalo oko žrtvenika! Đakon je
podigao pokrovac s kaleža, pogledao unutra i užasnuo se. U kaležu su se
nalazili stvarno Tijelo i Krv! Kada se pribrao, đakon je pozvao svećenika, koji
je studirao zajedno s njim. Svećenik je pogledao u kalež i na njegovom licu mogli
su se pročitati užas i zaprepaštenje. Mladi služitelji su se počeli savjetovati,
ne znajući kako da postupe. Obratili su se za pomoć iskusnom svećeniku koji je,
srećom, bio tu, u hramu. Kad se svećenik vlastitim očima uvjerio da se dogodilo
čudo, strogo je pogledao mlade služitelje i upitao: „Tko je od vas danas tijekom
službe posumnjao u istinitost pretvaranja kruha i vina u Kristovo Tijelo i
Krv?” Đakon je istog trenutka priznao o svojim sumnjama. Svećenik mu je tada rekao:
„Moli se Gospodinu da sveti Darovi dobiju svoj uobičajeni izgled i moli se sve
dok se to ne dogodi!” Đakon je pao na koljena i počeo se moliti i to, kako se
kasnije sjećao, s takvim žarom kao što se nikada u životu nije molio. Bog je čuo
njegove molitve, pa su Kristovo Tijelo i Krv ponovno dobili izgled kruha i
vina. Poslije ovog događaja, đakon je s velikim strahopoštovanjem prilazio svetinji”.“
Nakon ovih
svjedočanstava možemo zaključiti kako se dvije Crkve slažu oko dvije stvari: da
se kruh i vino pretvaraju u Tijelo i Krv Kristovu, i da Bog katkad dopušta
pojavu euharistijskog čuda. Dakle, i euharistijska čuda su sastavni i legitimni
dio pravoslavne duhovne tradicije. Međutim, oko trećeg elementa, naime čuvanja i javnog štovanja bioloških čestica
nastalih euharistijskim čudom, prestaje suglasnost katoličanstva i
pravoslavlja. Praksa da se ovo meso i krv čudesnog porijekla čuva i štuje, strana
je pravoslavnoj tradiciji, i postavlja neka ozbiljna pitanja.
Prema učenju
Pravoslavne Crkve, Krist je ustanovio euharistijske Darove kako bi se ljudi
njima pričešćivali. Ovo je njihova osnovna
i temeljna svrha, i zato nikada u pravoslavnoj tradiciji nije bilo javnog
kulta euharistijskih darova odvojenog od samog euharistijskog slavlja. Konkretno,
u pravoslavlju ne postoji euharistijsko klanjanje, ni pokaznica, ni blagdan
Tijelova, ni pojam euharistijskih procesija. Lijepo je to objasnio o.
Aleksandar Šmeman u knjizi „Veliki post“:
„Valja napomenuti da se u ovome pravoslavna
tradicija razlikuje od latinske prakse. Ona ne poznaje klanjanje (adoratio)
euharistijskih darova mimo i van pričesti. Čuvanje Darova, koji se
upotrebljavaju za pričešćivanje bolesnih ili za neke druge vanredne situacije
je tradicija koja nikad nije bila osporavana u Pravoslavnoj Crkvi. Napomenuli
smo da je u ranoj Crkvi čak postojala praksa privatnog „samopričešćivanja“ kod
kuće. Na taj način imamo u pravoslavlju permanentnu prisutnost Darova i
odsutnost njihovog obožavanja. Održavajući ova dva principa, Pravoslavna Crkva
je izbjegla opasni sakramentalni racionalizam Zapada. Latini, potaknuti željom
da nasuprot protestantima utvrde objektivnost „Kristove realne prisutnosti“ u
euharistijskim Darovima, odvojili su njihovo štovanje od pričesti. Tako su
širom otvorili vrata opasnom duhovnom zastranjenju od pravoga cilja Euharistije
i same Crkve. Cilj Crkve i sv. Tajni (sakramenata) nije da „sakralizira“
dijelove i elemente materije. Da ih čini svetim i posvećenim, i kao takve ih
suprotstavlja običnoj profanoj materiji. Umjesto toga ona ima za cilj učiniti
da čovjekov život postane zajedništvo s Bogom, bogospoznaja i uznošenje u
Carstvo Božje. Euharistijski Darovi su put i način toga zajedništva, hrana
novoga života, no oni nisu sami sebi cilj. Jer „Carstvo Božje“ nije jelo ni
piće, nego radost i mir u Duhu Svetome. Kao što u ovome životu hrana ispunjava
svoju funkciju samo ako je upotrijebljena i pretvorena u život, tako nam je i
novi život svijeta koji dolazi, dan preko sudjelovanja u „hrani besmrtnosti“.
Pravoslavna Crkva dosljedno izbjegava svako klanjanje sv. Tajni (Sakramentu)
van pričesti, zato što je jedino pravo klanjanje u tome, ako po prijemu Tijela
i Krvi Kristove „djelujemo u ovome svijetu onako kako je Krist djelovao“. Što
se tiče protestanata, oni u strahu od „magičnih“ primjesa teže
„spiritualiziranju“ sv. Tajne do tih razmjera da negiraju danas prisutnost
Tijela i Krvi Kristove u sv. Pričesti. Pravoslavna Crkva svojom praksom čuvanja
svetih Darova drži pravu ravnotežu. Darovi su za pričešćivanje, ali realnost
pričesti zavisi od realnosti Darova. Crkva ne istražuje na koji je način Krist
prisutan u sv. Darovima. Ona zabranjuje da oni budu upotrijebljeni za bilo što
drugo osim za pričest. Crkva, tako reći, i ne ispituje njihovo postojanje van
pričesti, ali čvrsto vjeruje - isto kao što je Carstvo nebesko koje treba doći
„već u nama“, kao što se Krist uznio na nebo i sjedi s desne strane Oca, a ipak
je s nama do kraja svijeta, da je i pričest s Kristom i Njegovim Carstvom,
hrana besmrtnosti, već prisutna u Crkvi.“
Ako su euharistijski Darovi samo za
pričešćivanje, onda je i njihovo čudesno pretvaranje u meso i krv nešto
izvanredno i neuobičajeno. Vidimo iz citiranih opisa da je ono za pravoslavne
zapravo loš znak. Takva čuda se
događaju kao plod nevjere i grijeha, odnosno sumnje u tajnu euharistijske
pretvorbe. Takva čuda se također ne događaju svima; sigurno ima mnogo
sumnjičavaca u Crkvi; već samo onima za koje Bog vidi da će im dotično čudo
obnoviti vjeru. Zato pravoslavni, puni strahopoštovanja, ne mogu ovo meso i krv
pohraniti u pokaznice i javno štovati, već, kako vidimo iz spomenutih opisa,
skrušeno mole Boga da se grijeh nevjere oprosti, da se narodu vjera ojača, i da
se meso i krv vrate u prilike kruha i vina, kako bi se ljudi njima pričestili. Misao
da se posjeduju Kristove relikvije,
za pravoslavni um je, najblaže rečeno, čudna.
Prema pravoslavnom
shvaćanju, Prisutnost Kristova u Euharistiji je stvar vjere, a vjera ne počiva
na dokazima, već na nutarnjem čovjekovom povjerenju u Boga. Ukoliko posjedujemo
trajnu Kristovu relikviju kao plod euharistijskog čuda, tada, očito, iz
područja vjere prelazimo u područje dokaza. Jer, ako vidiš pred sobom očiti,
trajni i neobjašnjivi čudesni znak, preostaje ti ili povjerovati, ili ne
povjerovati. Ako ne vjeruješ na takav vidljiv znak, kakav si onda čovjek? Odnosno,
možemo li reći da se tu radi o svojevrsnom pritisku na ljudsku savjest i
slobodu? Kršćanin vjeruje u uskrsnuće, euharistijsku Prisutnost i slično, ne na
osnovu dokaza, već dajući nutarnji pristanak vjere svjedočanstvu Crkve, i ne
zato jer je dobio egzaktne dokaze; „blaženi koji ne vidješe, a vjeruju“, kaže
Krist. Osim što se može počiniti potencijalno nasilje nad čovjekom i savješću,
što s onim ljudima koji usprkos ovom čudu ne prihvaćaju vjeru u Euharistiju? Je
li onda takvim ljudima nametnut dodatni grijeh izravnog odbacivanja Otajstva?
Krist nije
ozdravio sve gubavce svog vremena, i nije oživio sve mrtve; i ona čuda koja je
učinio, na neke su imala efekt spasenja, a na neke efekt osude. Čuda su tako i
u kršćanstvu nešto izvanredno, a ne redovito; nešto iznimno, a ne u pravilu;
rijetkost, a ne trajno stanje. Ona se događaju ako se baš moraju dogoditi, i to
samo na onim ljudima za koje Bog vidi da su potrebni toga.
Istina,
postoje i u pravoslavlju čuda koja se periodički događaju: uskrsni oganj u
Jeruzalemu, kefalonijske zmije ili mirotočive ikone. Ali u slučaju čuvanja euharistijskih
čuda imamo čovjekovo nastojanje da sačuva trajno stanje čuda, što nije prirodno
za kršćanstvo. Jer i jeruzalemski oganj se spontano jednom godišnje spusti na
molitvu patrijarha, koji nema nakanu moliti za njega; i ikone i relikvije toče
ulje spontano, neovisno o čovjeku. Međutim, ovdje sam čovjek zatvara čudo u
svoju pokaznicu, i tako proizvodi stanje koje bi bilo usporedivo s npr., kada
bi se na molitvu biskupa kao apostolskih nasljednika, stalno umnožavao kruh da
se hrane gladni. Jednostavno, koliko god pobožno izgledalo, ne uklapa se u
kršćansku perspektivu, a da ne govorimo koliko materija Euharistije nije
usporediva s ikonama i svetačkim moćima, ili kefalonijskim zmijama.
Drugi
veliki problem jest pitanje statusa tih pretvorenih čestica i njihovog odnosa
prema realnom Kristu, postojećem na nebu. Pojam Kristovih relikvija je stran kršćanstvu;
ono vjeruje da je Krist uskrsnuo, i da je s preobraženim Tijelom sada na nebu. Naravno,
Njegovo zemaljsko Tijelo, Crkva, čuva određene relikvije Njegovog preduskrsnog ovozemaljskog Tijela:
ostaci sasušene Krvi na Torinskom platnu i slično. Takve stvari su legitimne,
jer je i Kristovo Tijelo prije uskrsnuća podlijegalo fizičkim zakonima: brijao
se, šišao, rezao nokte, plakao, krvario itd. Međutim, nakon uskrsnuća on
posjeduje preobraženo, produhovljeno Tijelo, koje izlazi iz zakona našeg prostora i vremena. Ukoliko mi sada tvrdimo
da trajno posjedujemo komade njegovog mesa i krvi, u kakvom odnosu oni stoje
prema Njemu? Jer, ne potječu od preduskrsnog povijesnog Kristovog Tijela. Nastali
su preobrazbom materije kruha i vina. Jesu li možda od sadašnjeg preobraženog
Tijela? Ali nisu Njegov dio, i ne pokazuju nikakve znakove uskrsne
preobraženosti. Djeluju kao obična ovozemaljska nepreobražena krv i meso, s tim
što pokazuju neka čudesna i neobjašnjiva svojstva. Štoviše, podložna su sablazni manipulacije: medicinskih
istraživanja, otkrivanja krve grupe, strukture stanica, možda i genetike. Hoće li
netko teoretski moći i klonirati Krista? Gdje je kraj takvom ponašanju? Ako ta
krv i meso nisu od povijesnog preduskrsnog Tijela, ni od postuskrsnog
preobraženog, od čega su?
Pravoslavna
Crkva je izdala i konkretne upute svećenicima kako postupati u slučaju
euharistijskog čuda:
„Ako bi Agnec[6]
izgubio svoj prijašnji oblik kruha, pa se umjesto njega pojavi u obliku tijela,
mesa, ili u obliku djeteta; vino u obliku ljudske krvi, onda neka se svećenik
time ne pričešćuje, jer to nisu pravo Tijelo i Krv Gospodnja, već čudo od Boga,
koje se pojavilo uslijed nevjere svećenikove ili zbog nekog drugog uzroka. U
ovom pak slučaju, svećenik neka prije svega pažljivo i pobožno ukloni na stranu
taj Agnec, pa neka uzme drugu prosforu i propisno izvadi drugi, novi Agnec.
Potom da od riječi iz Služebnika: „So sini i ni blaženimi silami… “ sve
ostalo dovrši, kako je ranije kazano, tj. posveti Agnec i njime se pričesti. Na
isti način, neka svećenik isto tako postupi ako bi se i posvećeno vino u sv. Kaležu
čudesno pretvorilo u običnu prirodnu krv ljudsku, tj. neka tu krv izlije u čisti
sud, pa u sv. Kalež ulije vina i malo vode, pa propisno posveti, kako je ranije
kazano. No, ako bi čudesno pretvoreni Agnec u meso i vino u krv, kroz kratko vrijeme
dobili prvotni svoj izgled – Agnec izgled kruha, a krv izgled vina, onda
svećenik neka ne sprema drugi Agnec, ni posvećuje drugo vino, nego neka to
upotrijebi. Ali ako bi prijašnji Agnec i dalje ostao u obliku mesa, a vino u obliku
krvi, onda neka postupi kako je malo čas kazano, a potom neka odmah izvijesti
svoju pretpostavljenu vlast i očekuje njihovu daljnju uputu.“ (episkop
Melentije Timočki: Pravilnik – pomoćna bogoslužna knjiga. Na temelju „Učitelnog
izvestija“.).
Obratimo pažnju na riječi „to nisu
pravo Tijelo i Krv Gospodnja, već čudo od Boga“, „zbog nevjere“, „obična
ljudska krv“ i slično.
Treba spomenuti i jednu povijesnu
okolnost. Naime, najstariji slučaj čuvanja ovih elemenata na Zapadu i njihovog
javnog štovanja seže u 8.st., u grad Lanciano u Italiji. Dakle, čak i
kronološki, ovaj fenomen predstavlja novinu u kršćanstvu, i počinje rasti i
napredovati s odvajanjem od pravoslavlja Zapadne Crkve.
Pravoslavlje dakle priznaje mogućnost
euharistijskog čuda. No, ono ima privremeni i ograničeni karakter; nastalo kao
plod nevjere, dakle, smrtnog grijeha, i ispunivši misiju obraćenja čovjeka, ono
se mora vratiti u redovitost pričesti, u skladu s Kristovim riječima: „Uzmite i
jedite…uzmite i pijte“.
