srijeda, 5. ožujka 2014.

Stav prema papi i ekumenizam



           
Pred kratko vrijeme sam na facebooku bio upućen na jednu sliku koju je postavio profil „Istina je samo jedna-vladika Artemije“. Na toj slici, pored fotografije bivšeg vladike Artemija, nalaze se citirane njegove riječi: „Papa kao vjerski poglavar ne može doći, jer je on heretik i sektaš, a želja da se približimo njemu je izdaja pravoslavlja“. Ove riječi su očito izgovorene u kontekstu eventualnog papinog posjeta Srbiji, oko čega su se lomila mnoga koplja, a do kojega ipak nije došlo; međutim, na osnovu njih možemo pokušati analizirati: kakav je zapravo stav pravoslavlja prema papi, prema rimokatoličanstvu i ekumenizmu sa ostalim kršćanima? Svjestan sam da je ovo jedna zahtjevna tema, koja se ne da jednostavno svesti na jedan članak; potrebna bi bila cijela knjiga o tome. Ipak, koliko skromne mogućnosti dozvoljavaju, pokušat ćemo izvući neke bitne postavke i jasno ih izložiti.
            Na početku, želim jasno naglasiti da se autor ovih redaka jasno i otvoreno distancira od samog Artemija i pokreta koji je on osnovao. Autor ovih redaka na našim prostorima priznaje samo i isključivo kanonsku Srpsku Pravoslavnu Crkvu, sa njenim zakonitim episkopima, arhijerejskim saborom, sinodom i patrijarhom, i bilo što drugo, što bi izlazilo iz ovih okvira, on ne priznaje, bilo da se radi o raskolnicima, pseudopravoslavnim organizacijama, ili o pokretima poput Artemijevog. Ovime ne ulazim u ocjenu samoga Artemija, njegovog lika i djela, on nije predmet ovoga članka. Zato, nas ovdje ne zanima mišljenje niti Artemija, niti bilo kojeg drugog teologa: nas zanima mišljenje Crkve, odnosno, Duha Svetoga koji preko nje govori.
            Temeljna postavka kršćanstva, oko koje se svi slažemo, jest ta, da postoji samo jedan Bog, jedini i trojedini. Taj jedini Bog je uzrok svega što postoji, i sve ovisi o Njemu. Posljedično, svaki grijeh jest otpad, kidanje zajedništva sa tim jednim jedinim Trojedinim Bogom, i spasenje svakog pojedinog čovjeka se ostvaruje isključivo zajedništvom sa dotičnim Bogom. Tvrditi bilo što drugo osim ovoga, značilo bi zanijekati vjeru u jedinoga Boga, Stvoritelja i Uzdržavatelja, Početak i Cilj svega što postoji.
            Ako vjerujemo u takvoga Boga, onda također, prirodno, vjerujemo da postoji i samo jedna Istina koja izvire iz Njega. Ne mogu postojati dvije, tri, pet, ili milijun „istina“; Istina može biti samo jedna, jer izvire iz Jednoga pravoga Boga. Također, taj Bog je izvor i jedinstvene Ljubavi. Jer, svatko tko želi tog Boga, mora ući u zajedništvo ljubavi sa Njime, pošto On nije apstrakcija, nego ličnost. Zato, posve je jasno i logično, da svi koji ulaze u zajedništvo sa tim Bogom, moraju isto zajedništvo ljubavi njegovati i među sobom. Nitko ne može ljubiti Boga, a ne biti u zajedništvu sa drugom osobom koja teži istome takvome zajedništvu sa Bogom. Stoga, sve osobe, koje žele spasenje i zajedništvo sa Bogom, moraju biti u međusobnom zajedništvu Istine i Ljubavi. To zajedništvo nije nešto nevidljivo, ili skriveno; naprotiv, kako se po riječima apostola Jakova, „vjera dokazuje djelima“, tako se ovo zajedništvo mora dokazati na vidljivi način, kroz vidljivi način zajedništva.
            Ovdje sada dolazimo do pojma Crkve: ona okuplja različite pojedince, iz različitih naroda i rasa, koji u njoj ostvaruju izvorno zajedništvo sa Bogom. Ona dakle, predstavlja konkretnu, vidljivu zajednicu prave Istine i prave Ljubavi, koja sve ljude ujedinjuje oko Jednoga Boga. Ona to čini kroz Isusa Krista: On, pravi Bog i pravi čovjek, u svojoj osobi objedinjuje ljudsko i božansko. On je jedini razlomio pregradu koja je još od izgona Adama iz raja dijelila Boga i čovjeka, i zato je jedino po Njemu moguć put k Bogu. Zato, preko Njega i idu svi darovi Boga čovjeku, a naročito dar Duha Svetoga, koji najposlije i izgrađuje Crkvu-Tijelo Kristovo. Jer, tko sve te različite ljude, koji žele jedinstvo sa Bogom u Crkvi, jednoj Istini i Ljubavi, objedinjuje u jedno? Duh, jer, pošto svaki član Crkve istoga Duha prima, isti taj Duh tvori nevidljive niti između pojedinih članova međusobno i prema Bogu, niti kojih su oni izvan Crkve lišeni.
            Iz ovih fundamentalnih teoloških istina je posve jasno i razumljivo, da na ovome svijetu može postojati samo jedna kršćanska zajednica koja se može i smije zvati pravom Kristovom Crkvom, Jednom, Svetom, Katoličkom/Katoličanskom/Sabornom i Apostolskom. U protivnom, ili bi postojalo više bogova, od kojih bi svaki stvarao svoju „crkvu“, ili bi jedini Bog bio neki shizofrenik, koji bi ljude držao u više različitih „istina“, van jedinstvene zajednice Ljubavi. Jedan Bog, jedan Krist, jedan Duh, jedna Istina, jedna Ljubav i jedna Crkva. Pravoslavna Crkva vjeruje da je baš ona ta jedina Crkva
            Gdje je onda ovdje rimski papa? Rimski papa je osoba koja se nalazi van jedinstva ove jedne Crkve-Tijela Kristova, Crkve pravoslavne. On se ne može ispovjediti niti pričestiti niti u jednome pravoslavnome hramu, niti kod zadnjeg pravoslavnog svećenika u najzabitijem selu. Ako ne može sudjelovati u ovim najvažnijim činima Crkve, onda se nalazi van Crkve, a to ne znači van neke ljudske zajednice, nego van Tijela Kristova, van zajednice Duha Svetoga. On ne njeguje zajednicu sa ostalim ljudima koji njeguju zajednicu sa jedinim Bogom kroz Krista u Duhu. Ako ne njeguje zajednicu sa ljudima koji su u zajednici sa Bogom, onda, logično, nije ni u zajednici sa Bogom. Zašto? Zato što se ne nalazi u zajedništvu Istine koja proizlazi od jednoga Boga. Zajednica kojoj je on na čelu, odstupila je u cijelom nizu dogmi i teoloških načela od dotične Istine. Zato je i izgubila zajedništvo Tijela Kristova, prekinula nevidljivu nit Duha koja ih je spajala sa priznavaocima Istine i onima koji su u zajedništvu sa Bogom. Zato, koliko god riječi „heretik i sektaš“ djelovale uvredljivo, svaki se pravoslavni kršćanin mora zapitati: može li se papa pričestiti u crkvi, kao što se pričešćuje obično pravoslavno dijete? Ako ne može, onda je on van Crkve, van spasenja, van zajednice sa Bogom. Bez obzira koliko njegova Crkva bila moćna, brojna, bogata i utjecajna-znamo iz Biblije da pravo kršćanstvo uvijek čini „malo stado“ i to „posljednjih koji će biti prvi“. Alternativa ovome je, ili da nema jedne prave Crkve (a u tom slučaju, kao što smo vidjeli, nema ni jednoga pravoga Boga), ili Pravoslavna Crkva nije prava Crkva. Drugim riječima, papa se i nalazi u stanju hereze i sektaštva (raskola).
            Kakav onda stav treba zauzeti pravoslavni kršćanin prema njemu? Svakako, treba ga poštivati kao čovjeka, kao oskvrnutu sliku Božju, koja se nalazi u dušepogubnom stanju. Treba moliti za njegovo pokajanje i spasenje. Ne smije gajiti mržnju, ali se ne smije uzoholiti zbog svoga stanja pripadnosti pravoj Crkvi, jer znamo da je oholost neprijatelj i najpobožnijih kršćana. U nikojem slučaju ne smije gledati u njemu zakonitog crkvenog poglavara-zato su neshvatljivi pravoslavni crkveni ljudi i teolozi, koji će mu poljubiti ruku-kako član prave Crkve, još k tome i nasljednik apostola, može ljubiti ruku (a to se čini većemu od sebe), osobi koja se nalazi van zajedništva Duha Svetoga, i van Tijela Kristova? Kako usne koje primaju Tijelo i Krv Kristovu mogu cjelivati ruku onoga koji je utjelovljenje nauka protivnog Crkvi? Sigurno je, da postoje i brojni drugi načini civiliziranog ophođenja, poput stiska ruke, koji se mogu koristiti pri pozdravu. Crkveni ljudi, koji ljube ruku papi, pokazuju time ili neizravno priznanje njegove nadmoći/jednakosti, ili vlastito licemjerje, bizantinizam u najgorem smislu.
            Što onda reći o eventualnom posjetu pape Srbiji? Neće on s time uništiti niti oskvrnuti Srbiju. Ali, moramo biti svjesni da se svaki takav posjet tumači u katoličkome svijetu (a to znači u svijetu koji čini preko milijardu ljudi na planeti) kao pastirski i apostolski posjet. Pastirski-podložnima, apostolski-otpalima i neposlušnima. Kada on dolazi, ne dolazi kao partner partneru, gost domaćinu, već kao otac i namjesnik Kristov zalutaloj djeci i nepokornim sinovima. Ako se uzme u obzir i medijska dominacija koja okružuje svaki njegov posjet, a koja sasvim zasjenjuje domaćine, onda je svaka takva posjeta, ako i nije ispala u očima svijeta kao indirektno podlaganje papi, svakako demonstracija njegove nadmoći. Zato je, ne primiti ga, bez obzira na kritike, dokaz dostojanstva i visoke samosvijesti srpskih episkopa.

51 komentar:

  1. Srpski episkopi a posebno patrijarh,itekako zele primiti papu,dakle nema govora o nekakvom posebnom dostojanstvu srpskih episkopa,nisu ga primili u strahu od tradicionalnih pravoslavnih krugova u narodu!A drugo,u dijalogu s katolicima spominje se ,Jasenovac,Stepinac,Hrvati,dakle sve sami teoloski argumenti,nema sta!?

    OdgovoriIzbriši
  2. I šta će na ovo reći Đakovac. Da nemaš odluku sabora o anatemisanju

    OdgovoriIzbriši
  3. Mislim da u svrhu misionarenja zbilja ima probitacnijih tekstova!A sto se tice patrijarha ,njegove stavove o papi smo culi cak i na HRT-u,vl.Grigorije je svojn stav pokazao i na djelu.A o Artemiju ni ja ne zelim komentirati ali je cinjenica da je on sa svojim stavovima svrgnut.ekskomunicirani cak mu je skinuta i shima,dok su Vasilija samo umirovili a Pahomija ni to,pametnom dosta!

    Anatolije Hristianidis

    OdgovoriIzbriši
  4. Ajmo redom... 1.komentar: a nisu imali straha od naroda dok su raščinjavali episkopa Artemija? Što se tiče Jasenovca i Stepinca, reći ću samo da ovaj blog ima isključivo religijski karakter. Pitanje Stepinca i Jasenovca nije teološko pitanje, već interni problem jedne Crkve-srpske, sa dijelom druge vjerske zajednice-KC u RH. Radi se dakle o partikularnom neteološkom, političkom pitanju, a ja ovdje o politici neću raspravljati-tko želi, ima dosta prostora na internetu za to. I previše je vjerski život na Balkanu okužen politikom. tiki*, što se tiče Đakovca, i on dobro zna da povijest pravoslavne crkve nije stala na 7.vaseljenskom saboru, i da nije potrebna saborska odluka o anatemisanju. Anatolije* u prvom redu istina, a ne probitak. Previše je zamajavanja u vjerskom životu, moraju se znati točne pozicije sa kojih nastupamo.

    OdgovoriIzbriši
  5. Brate Atanasije nisi me dobro razumio,ja te podrzavam kad govoris o nasem odnosu prema papinstvu,to je ISTINA i istinu ne smijemo skrivati,samo mislim da nasa Crkva nije bas najbolji primjer tvoga,ustvari ne samo tvoga nego Pravoslavnog stava koji ti zastupas!Vecina nase ijerarhije ne dijeli tvoje stavove,to dobro znaju i latinski i pravoslavni citatelji bloga,Vecina ijerarhije ide kompromisno prema papi i latinskoj Crkvi.Pogledaj izjave vecine nasih arhijereja i stavove teoloskog fakulteta u Beogradu,postupci pocivseg vladike Lavrentija i Hercegovackog Grigorija nisu polucili ni najmanje sankcije,a kako smo strogi i kanonoljubni prema makedoncima,Artemiju ili Konstantinu.Zato sam rekao da ovo nije probitacan stav.Ali to je ipak nasa ijerarhija i kad je kritiziram cinim to kao sin prema svojoj Majci Crkvi.ps.ako ti netko i uputi kritku nije strasno,ljudi citaju tvoj blog i razmisljaju,nazalost,cini mi se da citamo vise mi pravoslavni a bolje bi bilo da ga citaju inoslavni.Zelim ti dobru cetrdesetnicu,prastaj i Bog da prosti...

    Anatolije Hristianidis

    OdgovoriIzbriši
  6. Treba govoriti i sećati se slavne Pravoslavne Rimske Patrijaršije koja je iznedrila toliki broj svetaca, o toj tvrđavi pravoslavlja, o prvoj među jednakima. Rimski Papa zaista ima određena prava i povlastice dobijene na Vaseljenskim Saborima ali one su važeće samo ukoliko Papa ispoveda pravoslavnu veru. Još je davno patrijarh carigradski Nikola III rekao: "Neka papa ispovedi pravoslavnu veru, pa neka bude prvi". Nama je potrebno da osnažimo kultove zapadnih svetitelja i da se sa njima molimo za obnovu dnevne Rimske Crkve. Za to se mole sveti Petar i Pavle i svi oni koji su ukrasili ovu divnu Crkvu.

    Aleksandar Marinković

    OdgovoriIzbriši
  7. Dobar komentar. Kad bi se mi Hrvati oslobodili tog patološkog papizma, dogodilo bi se čudo. Vratili bi se svojim pravoslavnim korijenima jer smo jedan od prvih slavenskih naroda koji su primili Pravoslavlje ovdje na Jadranu i u Panoniji. A primili smo ga i iz istočnih i iz zapadnih misijskih centara. Pravoslavlje zapadnih Svetih Otaca – Sv. Irineja Lionskog, Sv. Ambrosija Milanskog, Sv. Pape Grgura Velikog, Prepodobnog Benedikta, pa našeg Prepodobnog Jeronima itd., potpuno korespondira s Pravoslavljem velikih Otaca Istoka. Nažalost, kao što je poznato, za razliku od Srba, put drevnih Hrvata ka nacionalnoj zrelosti ubrzo je prekinut zbog potčinjenosti Hrvata Francima koji su pali u krivovjerja koja će kasnije pa sve do danas „krasiti“ Rim. Simbol otpora Francima koji su tada pružali pravoslavni Hrvati je knez mučenik Zdeslav o kojem se u nas malo zna i govori. On je, da bi oslobodio svoj narod od pogubne Franačke vlasti, htio Hrvatsku vezati za Bizant. Nažalost, zbog ljudskih grijeha, po Božjem promislu to se nije dogodilo.

    Jeromonah Panteleimon

    OdgovoriIzbriši
  8. Slažem se sa svime, momci, Aleksandre, što se tiče kulta zapadnih svetitelja, i to, imao sam dosta toga u planu ovdje izdati, ali ne stigne se...bit će jednoga dana. Možda zaživi i ozbiljna misija.

    OdgovoriIzbriši
  9. Zivio!Imas li mozda pouzdanu informaciju,iz kojeg razloga predstavnici Bugarske Crkve nisu imali pravo glasa na Predsaborskom sinaxisu u Carigradu,citao sam da je jedan od razloga jer nisu dovoljno teoloski obrazovani,to mi je i uvredljivo i neuvjerljivo,osim toga,tko to o tome odlucuje?Druga informacija je da su iskljuceni jer su antiekumenisti,ne znam cemu da vjerujem,oboje mi zvuci nevjerojatno zalosno...Antiohijci su otisli prije kraja sinaxisa radi sporo s Jerusalimom,nisu cak ni Evharistiju htjeli sasluzivat,opet se pokazuje da je kanonski teritorij isl.stvari o kojima nema kompromisa ali zato kad je u pitanju dogma,sve prsti od ikonomije i kompromisa!?!Radovao sam se najavljenom velikom saboru a sad me je strah...

    Stavriotis Daskal

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Ne znam, nisam se informirao o tome. Čuo sam i ja takve tvrdnje o Bugarima, znam da je bugarska Crkva u dosta lošem stanju u raznim aspektima, ali ne bih znao detalje.

      Izbriši
  10. Pozdrav.
    Jel neko zna da li ima pravoslavnih Hrvata i koliko?
    Ja ne znam da li uopšte ima pravoslavnih Hrvata.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Pravoslavni Hrvati su u katakombama.

      Izbriši
    2. Pravoslavni Hrvati nisu u katakombama, nego su redoviti članovi Pravoslavne Crkve. Nema ih puno, ali postoje. Teško je govoriti o brojkama, jer jedno su kršteni članovi Crkve, a drugo oni koji uistinu prakticiraju vjeru.

      Izbriši
  11. Na posljednjem popisu stanovništva, onome iz 2001. godine, u Hrvatskoj se 16.647 ljudi očitovalo Hrvatima pravoslavne vjere. Posrijedi su oni pravoslavci koji potječu iz mješovitih brakova. U Domovinskom ratu, u redovima Hrvatske vojske i Ministarstva unutarnjih poslova, prema procjenama, ratovalo je čak 10.000 hrvatskih Srba. Nisu svi od njih bili unovačeni silom zakona, jedan dio njih su u rat otišli iz domoljubnih razloga. Vrijedi pročitati knjigu Branili smo domovinu Ivice Radoša i Zorana Šanguta u kojoj su uvrštena svjedočanstva brojnih Srba, ili točnije pravoslavaca, koji su branili svoj dom 1991. godine. Zanimljivo je znati da je sve do raspada Jugoslavije, velik broj ljudi koje smatramo hrvatskim Srbima, naročito oni koji su živjeli u gradovima, sebe nazivao pravoslavcima, a ne Srbima, a tako su ih nazivali i njihovi hrvatski susjedi. Nerijetko i sa simpatijom. No, bilo je i onih pravoslavaca koji se nisu ustručavali sebe nazivati Hrvatima, poput velikog nogometaša, hajdukovca i zvezdaša, Vladimira Beare.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Sve tije to relativno. Isto kao što se u prošlosti mnogo katolika u ovim krajevima nije izjašnjavalo Hrvatima, već Srbima, Šokcima, Bunjevcima, Bosancima, katolicima...ljudi koji su se izjasnili pravoslavnim Hrvatima, uglavnom su iz miješanih brakova, kao što si rekao, većina ih nisu aktivni vjernici, i nemaju neku kolektivnu svijest o sebi.

      Izbriši
  12. Ispravak krivog navoda. Popis stanovništva o kojemu pišem je onaj iz 2011. godine.

    OdgovoriIzbriši
  13. U Crkvi Hristovoj Pravoslavnoj nije presudno tko je koje nacionalnosti "…nema više Judejina i Helena…jer ste svi vi jedan u Hristu Isusu" (Gal. 3,28 ).

    OdgovoriIzbriši
  14. NA KOLENA SAMO PRED BOGOM, NIKAKO PRED PAPOM....Za razliku od Pravoslavnih koji poštuju izvorne principe hrišćanstva i čuvaju duhovnost naroda i crkve, Rimokatolici su mijenjali i prihvatali sve i svašta. Od izvornog shvatanja hrišćanstva, kod Katolika je malo šta ostalo.Bog nigde u svoјoј Reči niјe nagovestio da će nekog čoveka postaviti za glavu svoјe crkve. Nauka o papskoј prevlasti јe suprotna nauci Svetog pisma,u kojem veoma jasno i na više mesta ukazano da je Hristos Glava Crkve. Papa ne može da ima u Hristovoј crkvi vlast, osim ako јe protivzakonito ne prisvoјi.Da bi Sotona održao svoјu vlast nad ljudima i utemeljio autoritet papskog uzurpatora, mora da ih drži u potpunom nepoznavanju Svetog pisma.Bibliјa uzvisuјe Boga i čoveku određuјe njegovo pravo mesto, zato јe trebalo da njene svete istine ostanu sakrivene i zabranjene. Tu logiku јe prihvatila Rimska crkva. Stotinama godina širenje Bibliјe bilo јe zabranjeno. Narodu niјe bilo dopušteno da je čita, ili јe ima u svoјim kućama, a nesavesni sveštenici i crkveni velikodostoјnici tumačili su јe tako da podrže svoјe zahteve. Tako јe došlo do toga da papa bude opšte priznat kao namesnik Božјi na Zemlji koјi ima vrhovnu vlast nad crkvom i državom.Rimokatolička crkva, koja je i bila inicijator svih krstaških ratova, danas je jedna od najmoćnihih svetskih korporacija i izuzetno značajan igrač, kako na berzi tako i u preraspodeli globalne kontrole svetskim bogastvom.Vera u katoličanstvu nije nukleus postojanja, srce svega, već sredstvo za manipulaciju.

    OdgovoriIzbriši
  15. Neka me netko ispravi...
    'Ti si Petar stijena i na toj Stijeni sagradit cu crkvu'
    Sto ima lose u tome da Petar ima nasljednika do danas. To sto je nasljednik Petra ne skida autoritet Isusa kao glave crkve. Petar je taj kojeg je Isus imenovao prvakom crkve. I pravoslavci imaju svog prvaka, inace bi i ona bila bezglava.
    Zajednistvo krscana postoji do 1054.g i papa postoji od samih pocetaka crkve, sto znaci da su pravoslavci otpadnici? Isto tako, do danasnjih dana ima na stotine otpadnika od katolicke i pravoslavne vjere i svaka kaze da je ispravna!? Mislim da to nema smisla. Cinjenica je jedna, a to je da nikad nije kriva samo jedna strana. Istina je da ni jedna nije potpuno u pravu, Bog trazi savrsenstvo, a mi toga nemamo jer smo razjedinjeni, zato se u katolicizmu i ne pije Kristova krv na euharistiji zbog razjedinjenosti krscana i to postujem.
    Mislim da crkveni autoritet mora postojati i mora biti istinit i ispravan.
    Svjedoci smo drzavnih sabora u svim drzavama i njihovih zakona koji traju po nekoliko dana i vlada koji traju maximalno 4 gidine, od izbora do izbora. Svjedoci smo i diktatorskih vlada koji znamo kako su zavrsili.
    Zato mislim da mora postojati istinski pravi autoritet, a to je papa od sv. Petra pa sve do svrsetka svijeta.
    Moze li ovo itko razumit?

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Prema predanjskom pravoslavnom eklisiološkom modelu "pentarhije" (sabor pet patrijarhija: rimske, konstantinupoljske, aleksandrijske, antiohijske i jerusolimske), rimski papa, kao episkop starog Rima, uz episkopa novog Rima - Konstantinupolisa, bio je prvi je po časti ali ne i po duhovnoj vlasti. U duhovnoj vlasti svi episkopi su kao nasljednici apostola jednaki. Ako neki episkop padne u herezu, gubi apostolsko nasljeđe i nakon saborske sudske odluke otpada iz sabora episkopa. Budući da su rimski pape neprekidno od XI. zbog hereze odlučeni od Crkve, danas je izlišno govoriti o bilo kakvom obliku papinog primata. Današnja rimska doktrina o tome, za nas pravoslavne, potpuno je besmislena.

      Izbriši
    2. Da. Nikada papa nije ni bio prvi u Crkvi u smislu vlasti. Svaki patrijarh koji bi učio protivno hrišćanskoj Crkvi je anatemisan, bez obzira da li je rimski, carigradski ili neki drugi patrijarh. ...
      Rimski primat proističe iz imitiranja paganske rimske ideje pontifex maximusa, a nema nikakve veze sa hrišćanstvom.

      Izbriši
    3. "A i ja tebi kažem da si ti Petar,
      i na tome kamenu sazidaću Crkvu svoju,
      i vrata pakla neće je nadvladati" Matej 16:18

      Ovaj deo iz Jenađelja se ne odnosi na to da je Petar kamen, već vera/ispovedanje Hrista kao Sina Božijega tj. ispovedanje Hristovog Božanstva je kamen Crkve. Petar kaže: "Ti si Hristos Sin Boga živoga" (Mt 16:16). Upravo ta vera, takvo ispovedanje je kamen Crkve, a ne Petar.

      Kamen na kojem je izgrađena Crkva je sam Hristos, i ispovedanje/vera u Hrista kao Boga, kao Sina Božijega.
      "Jer temelja drugoga niko ne može postaviti osim postojećeg, koji je Isus Hristos" (1 Kor. 3:11).

      Izbriši
    4. Razumijem ja tebe, Jure, samo, Kristova Crkva mora biti jedna i jedinstvena, inače je Krist lažno obećao kada je rekao da Njegovu Crkvu ni vrata paklena neće nadvladati. Ima jedna Crkva na svijetu koja može za sebe tvrditi da je prava, a na tebi je da istražiš koja. Što se prvaka Crkve tiče, objasnio sam u postovima koje je pravoslavno učenje o tome.

      Izbriši
  16. http://www.bitno.net/pitajte-svecenika/koje-su-razlike-izmedu-pravoslavne-i-katolicke-vjere/

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Jure, kao i većina tekstova sa bitno.net, i ovaj je vrlo manjkav. Ne možeš ovako kompliciranu stvar sažeti u jedan kratki članak.

      Izbriši
  17. Najbitnije od svega je ne osuđivati druge, svi smo braća.
    Politiku na stranu, ona nije od Boga, ona je od ovoga svijeta, a znamo ko je car ovoga svijeta.
    Isus je rekao da ce se objaviti apostolima na koje je sisao Duh Sveti, a ne svijetu.
    I mi trebamo Duha Svetoga vise nego Sunce, vodu za pice i kisik za disanje.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Mi ukazujemo na kanonski poredak u Crkvi koji su sveti oci saborno ustrojili inspirirani Duhom Svetim. Svjetska politika je upravo kršenje takvog zakonitog poretka i mimo njega uzurpiranje vlasti, kao što se to dogodilo u Rimskoj Crkvi.

      Izbriši
  18. VLAST U CRKVI (Iz knjige Johna Meyendorffa: Byzantine theology)
    Većina sporova koji su u srednjem vijeku usmjerili Grke protiv Latina, mogli su biti lako riješeni da su obe Crkve priznavale zajedničku vlast, koja bi bila sposobna rješavati neizbježne razlike uvjetovane različitim kulturnim i historijskim situacijama. Nažalost, iza različitih dogmatskih, disciplinarnih i liturgijskih rasprava stajala je eklisiološka dihotomija. Danas će svaki historičar priznati da je srednjevjekovno papstvo bilo rezultat dugog dogmatskog i institucijalnog razvoja, u kojem Istočna Crkva nije imala ni mogućnosti a ni želju sudjelovati. Pravoslavni i rimokatolici se još uvijek spore o tome je li sa stanovišta kršćanskog otkrivenja, ovaj razvoj bio legitiman.
    Reformirano papstvo jedanaestog stoljeća služilo se ustaljenom zapadnom tradicionalnom egzegezom: odjeljci o ulozi Petra (naročito Mt 16,18, Lk 22,32 i Iv 21,15-17) sistematski i legalistički su primijenjivani na episkopa Rima. Ovu tradiciju Istok nije prihvatio, mada ju Bizant nije potpuno ni ignorirao, nego ju je ponekad, čak i upotrebljavao, osobito u dokumentima upućivanim Rimu, s namjerom da se zadobije simpatija nekog pape. Međutim, ovome nikada nije pridavan neki konačni bogoslovski značaj. Bizantski crkveni pisci su lako priznavali osobnu ulogu Petra kao stijene na kojoj je sagrađena Crkva. Kasniji polemičari, sistematski nastrojeni protiv Latina, nastojali su ovo umanjiti. Ali ovo nije bio slučaj kod najprosvjećenijih bizantskih bogoslova. Tako prema Fotiju, Petar je prestolnik apostolskog zbora i postavljen je kao stijena Crkve, a Istina ga je odredila da bude ključonosac Carstva Nebeskog. Mnogobrojni odjeljci slični ovom kod Fotija, mogu se naći i drugdje u bizantskoj crkvenoj literaturi i himnografiji. Međutim njihovo pravo značenje se ne može razumjeti izdvojeno iz općih pretpostavki o prirodi kršćanske vjere i o načinu njenog čuvanja i njenog trajanja u Crkvi.
    Origen, opći izvor patrističke egzegetske tradicije, komentirajući Mateja 16, 18, tumači čuveni logion kao Isusov odgovor na Petrovu ispovijest: Simon postaje stijena na kojoj je ustanovljena Crkva, jer izražava istinitu vjeru u Kristovo božanstvo. Origen produžava: Ako i mi kažemo Ti si Krist, Sin Boga živoga, također postajemo Petar … jer svaki koji se sjedinjuje sa Kristom postaje stijena. Da li je Krist dao samo Petru ključeve Carstva, a da ih drugi blagoslovljeni ljudi ne mogu dobiti? Stoga prema Origenu, Petar nije ništa drugo nego prvi vjernik, a ključevi, koje je primio, samo su njemu otvorili nebeske dveri: ako drugi žele slijediti ga, mogu oponašati Petra i primiti iste ključeve. Na taj način Kristove riječi imaju sotiriološko a ne institucionalno značenje. One samo potvrđuju da je kršćanska vjera, ona vjera koju je ispovijedio Petar na putu za Kesariju Filipovu. U cjelokupnoj patrističkoj egzegezi prevladava ovaj smisao Petrove logiae i ostaje na snazi u bizantskoj literaturi. U italo - grčkim homilijama iz 12. stoljeća, koje se pripisuju Teofilu Kerameusu, može se također pročitati: Gospod daje ključeve Petru i svima onima koji su slični Petru; vrata Carstva Božjeg ostaju zatvorena za heretike, ali su lako dostupna vjerujućima. Prema tome, govoreći o Petru, Isus podvlači značaj vjere kao osnove Crkve a ne organiziranje Crkve kao čuvara vjere. Cjelokupna eklisiološka debata između Istoka i Zapada može se svesti na pitanje: ovisi li vjera od Petra ili Petar od vjere. Problem postaje jasan kada se usporede dvije koncepcije o Petrovom nasljeđu (sukcesiji).

    Nastavlja se

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Nastavak

      Ako mnogi bizantski crkveni pisci slijede Origena u priznavanju ove nasljednosti u svakom vjerniku, drugi imaju na kršćanstvo manje individualistički pogled. Oni smatraju da vjera može biti potpuno ostvarena samo kroz svetotajnsko zajedničarstvo, gdje episkop, na vrlo specifičan način, ispunjava Kristovu učiteljsku službu i tako održava vjeru. U ovom smislu postoji definitivan odnos između Petra, koga je Krist pozvao da utvrdi braću (Lk 20,32) i episkopa kao čuvara vjere u svojoj lokalnoj Crkvi. Rano kršćansko učenje, koje je najbolje izrazio Sv. Kiprijan Kartagenski u 3. stoljeću a prema kome Petrova stolica pripada episkopu u svakoj lokalnoj Crkvi, ostalo je stalni i očigledni uzor za Bizantince. Grgur Niski, na primjer, može napisati da je Isus preko Petra dao episkopima čast posjedovanja ključeva Carstva Nebeskog.
      Pseudo – Dionisije , kada spominje hijerarhe – tj. episkope rane Crkve – odmah se poziva na Petrovu ličnost. Primjeri uzeti iz kasnijih perioda, i to sasvim neovisno od antilatinske polemike, mogu biti mnogobrojni. Petrova sukcesija se vidi u čuvanju prave vjere, i kao takva ne može biti geografski lokalizirana ili monopolizirana od jedne Crkve ili jedne ličnosti. Stoga je prirodno da Bizantinci nisu mogli razumjeti učenje o rimskom primatu kakvo je razvijeno u srednjem vijeku. Tako, u 13. stoljeću, neposredno po zauzimanju Konstantinupolja od strane križara (1204.) Nikola Mesarit se obraća Latinima: Vi pokušavate predstaviti Petra samo kao učitelja Rima. Međutim božanski oci govore da je obećanje koje mu je dao Spasitelj imalo katoličko značenje i da se odnosi na sve one koji su vjerovali i koji vjeruju, a vi ga silom svodite na usko i lažno tumačenje, pripisujući ga samo Rimu. Ako bi to bilo tako, bilo bi nemoguće da svaka Crkva vjernih, a ne samo ona u Rimu, u potpunosti posjeduje Spasitelja i da svaka Crkva bude osnovana na stijeni, to jest na ispovijedanju Petrovom, u suglasnosti sa obećanjem.
      Očigledno je da je ovim Mesaritovim tekstom obuhvaćeno učenje Crkve, koje priznaje punoću katoličanstva u svakoj lokalnoj Crkvi u smislu u kome su, na primjer, mogli govoriti apostolski oci o Katoličkoj Crkvi Božjoj u Korintu. Katoličnost a sa njom i istinita apostoličnost, tako postaju Bogom dani atributi, koji pripadaju svakoj svetotajinskoj euharistijsko – centralističkoj zajednici, koja ima istiniti episkopat, istinitu euharistiju i, stoga, autentičnu Kristovu prisutnost. Bizantincima je bila strana ideja da jedna posebna Crkva, više nego druga, može imati, u punom bogoslovskom smislu, više ovlašćenja u očuvanju vjere Petrove. Konsenzus episkopa, a ne vlast jednog posebnog episkopa, bio je za njih najviši mogući znak istine. Otuda njihovo neprestano inzistiranje vlasti sabora i njihova nesposobnost da razumiju rimsko učenje o papstvu. Ne radi se, međutim, o tome da je sama ideja primata bila strana Bizantincima; oni su ga uglavnom smatrali mjerodavnim za saborsko zakonodavstvo, a ne kao Bogom danu funkciju neke posebne Crkve.

      Izbriši
    2. Dakle, Meyendorff biranim riječima kaže ono isto što bi mi ziloti rekli kratko i jasno: Pravoslavna Crkva vjeruje u Hrista a Rimokatolička crkva vjeruje u papu.

      Izbriši
    3. Da.
      Znam iz prve ruke da rkt crkva vjeruju u papu. Hristos na nebu, papa na zemlji...

      Izbriši
    4. Da.
      Znam iz prve ruke da rkt crkva vjeruje u papu.
      Hristos na nebu, papa na zemlji...

      Izbriši
    5. Nemas pojma o cemu pricas, nemas pojma sto je papa, crkva, vjernici...da ne nabrajam.

      Izbriši
    6. Jure, dobro si rekao da nemam pojma o čemu pričam. Htjela sam ukloniti taj glupi komentar, a samo sam ga poduplala.
      Praštaj.

      Izbriši
  19. Moras poznavati i katolicku teologiju da bi mogao pisati o datoj temi... Manjka tog znanja, ocito je.

    OdgovoriIzbriši
  20. Članak govori o pravoslavnom pogledu. Katolička teologija je tu irelevantna.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Zasto onda spominjete papu, ako o tome nista ne znate?

      Izbriši
  21. Govorim o pravoslavnome stavu prema papinskoj službi. Jesi li pročitao članak? Gdje konkretno vidiš problem?

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Stav ti je onda nebitan za okolinu jer je imaginaran, odnosno pretpostavljas stvari o kojima nista ne zelis znati. Na takav nacin tekst je u potpunosti nebitan.

      Izbriši
    2. Pa zato sam te pozvao, ukaži na konkretna mjesta na kojima se vidi neznanje.

      Izbriši
  22. Ne mogu ti pomoci, morat ces sam procesljati tu preopsirnu temu sam. Ljudi su cijele zivote proveli proucavajuci teologiju.
    Istina je jedna, a tu istinu nam jedino moze objaviti Duh Sveti ako smo spremni na nju.

    OdgovoriIzbriši
  23. Ako ne planiraš konstruktivno raspravljati o nekoj temi, lijepo bih te molio da ni ne komentiraš.

    OdgovoriIzbriši
  24. Da, samo može JEDNA prava Crkva postojati. Pravoslavna i Rimokatolička Crkva i dalje ostaje JEDNA Crkva jer nije je podijelio Bog nego čovjek. A čovjek nije jači od Boga, valjda se svi slažemo sa tim. Zato Zakramenti ili Svete Tajne vrijede u "obe" Crkve. No s druga je priča sa Protestantima, oni stvarno više nisu tu.

    OdgovoriIzbriši
  25. papa je jeretik i to je jasno kao dan..

    Citajte sv.Marka Egejskog kako je postupao prema njima ,ili sv.Spiridon Cudotvorac kada je papu izbacio kao kufer iz crkve sa Svete Gore,tako se cuva vera.

    OdgovoriIzbriši
  26. Vjerojatno misliš sv.Marka Efeskog. Stvarno je tako, rimokatolicizam jeste jeres i kao takav izgubio je Božiju Blagodat i nije dio jedinstvene Crkve Hristove. Shvatio sam to tek prije par mjeseci, nakon čega sam zatražio i primio Svetu Tajnu Krštenja u Pravoslavnoj Crkvi. Moja je, naime, onaj post od 9.veljače. Tada još nisam znao Istinu. Hvala Bogu za sve !

    OdgovoriIzbriši

Molim cijenjene anonimne komentatore da komentare svakako potpišu sa svojim nick name da se može snaći u njima