četvrtak, 30. siječnja 2014.

Svečev lijek



U manastiru Ostrog, u Crnoj Gori, stoljećima se čuva velika svetinja, neraspadnuto tijelo sv. Vasilija Ostroškog. Donosimo ovdje priču o jednom njegovom čudu iz prošlosti.

 Bezimeni ljetopisac Gornjeg manastira (samostana) ostroškog i čuvar Svetoga Kovčega Svečevoga (relikvijar sa neraspadnutim tijelom sv. Vasilija), kadar da istinu Božju "po okusu" duhovnome prepoznaje, u arhivsku zbirku čuda sv. Vasilija uvrstio je i pripovjetku Sime Matavulja "Svečev lijek", cijeneći, jamačno, da ju je pisac napisao na osnovu istinite životne priče koju je mogao čuti osobno od svjedoka ili kao mjesnu predaju, koju je on samo umjetnički obradio, ne dodajući i ne oduzimajući ništa njezinim ključnim istinama.

U nekom selu u novopazarskom Sandžaku živio je čovjek po imenu Jovan Šibrak, znatan po imovini, visoko cijenjen po pameti, čestitosti i dobročinstvima. Da ste zapitali ma koga od njegovih seljaka ima li Šibrak kakav nedostatak, svatko bi vam odgovorio: "Nema! Naš je Šibrak prava kršćanska duša! Boljega čovjeka nema u cijelom Sandžaku! Zbog ljudi kao što je on i sunce sja!..."
Šibrak je oduvijek bio zdrav i naočit. Imao je svega dosta: i zemlje oraće i pašnjaka i stoke i šume i novaca, ušteđenih od suviška roda rodnih godina. Rano se oženi djevojkom u svemu prema sebi. Zadugo nisu imali poroda, pa im se rodi muško dijete, za koje se već od pete-šeste godine moglo reći da se uvrglo na roditelje. Nadjenuše mu ime Milenko. Dijete je po licu nalikovalo na majku, a po ostalim osobinama na oca. Rastao je kao cvijet ljudski, stasit i lijep, a uz to krotak, uljudan, milostiv.
Zaista, sretnijeg čovjeka od Jovana Šibraka nije bilo na daleko. A kako je bio i vrlo pobožan i vršio zakon Božji što je bolje mogao, seoski svećenik, čovjek neuk i priprost, ali pun straha Božjega, poučavaše narod da se ugleda na Šibraka kojega je Bog nagradio.
Ali je sreća čovjekova, ćudljiva i prevrtljiva, te se i Jovanova pokazala takva - odjednom ga ostavi, a nju zamijeni njezina sestra - nesreća. Njegovog sina Milenka obuze zlo nevidljivo: na jedan mah obori ga nagla i teška bolest, i to baš onda kad stasa za ženidbu!
Ispočetka su se roditelji nadali da će on bolest savladati, ali kad se za pola godine nad bolesnikom izredaše i vračare i hodže sa zapisima, pa i učeni liječnici iz Mitrovice, onda Jovana i Staniju obuze očajanje i počeše se miriti sa mišlju da će im smrt ugrabiti sina jedinca. A i nesretni mladić, koji nije imao bolova, nego je gasio i venuo, poče željeti smrt.
I tako sretni čovjek komu su mnogi zavidjeli, posta tako jadan da se nitko ne bi mijenjao sa njegovim udesom! Može li za čovjeka biti zla nesretnijeg od takvoga? Da je Šibraku odjednom propalo sve imanje, da mu je iznenada umrla njegova vjerna i dobra Stanija, da se sam počeo raspadati od kakve strašne bolesti - zacijelo bi sve to lakše podnosio nego to što imaše gledati gdje mu dijete polako umire! To je Jovan javno govorio, a ponekad bi dodao:
"Bog Sam zna radi čega je to! Može biti da sam nešto teško zgriješio kad me, eto, kazni najtežom kaznom!"
A svećenik govoraše Jovanu: "Tko zna, brate, može biti da te Gospodin samo kuša, kao ono pravednoga Joba, pa da će se sve dobro svršiti!"
Tako je vrijeme protjecalo i tako se navrši druga polovina godine. Milenko je jednako slabio. Jednom će stari svećenik, koji je češće svraćao u ojađenu kuću, reći domaćinu: "De, Jovane, sine poslušaj jedan moj savjet! Idi u Crnu Goru, u manastir Ostrog, da se zavjetuješ i pomoliš velikom Čudotvorcu, Svetom Vasiliju! Ti znaš da onamo idu i Latini (katolici) i Turci (muslimani) i da je silnom svijetu Svetac pomogao. Posti Svecu neko vrijeme, pa idi s vjerom i smjernošću!..."
Jovan posluša svećenika i otiđe, ali ni od toga ne bi boljitka bolesniku. Tako prođe još šest mjeseci.
Jednom, predvečer, bijaše pretposljednje nedjelje Velikoga posta (korizme), Šibrak se uputi od kuće da obiđe usjeve. Kao vazda, uputi se u strahu, jer se jednako bojao da će začuti kuknjavu u kući. Vrijeme je bilo meko, nebo naoblačeno, zrak je mirisao od proljetnog daha, ptice su cvrkutale, njive se zelenjele od mladih bujnih usjeva. Šibrak, i pored svoga jada, uživaše u tolikoj prirodnoj ljepoti te, onako, u mislima i u dokolici, noge ga odnesoše mnogo dalje nego što je namjeravao.
Cio onaj kraj na domaku njegove kuće ravan je kao dlan, gotovo bez ijednog drveta, jer je tu zemlja veoma rodna i svugdje obrađena. Ali, na kraju doline, gdje Šibrak stiže, počinjao je zašumljeni brijeg, i baš Šibrak stade promatrati sunce na smiraju, kad iznenada nad njim zagrmje i prosu se plahi dažd.

Susret sa nepoznatim svećenikom

On potrči da se skloni pod jednu veliku bukvu pri dnu brijega, gdje bijaše njegov kraj. Kako li se začudi kad pod drvetom zateče nekog svećenika!
Pješački put iz obližnjeg sela išao je rubom doline, pa se penjao preko brijega i vodio prema Mitrovici. Dakle, svećenik je bio neki namjernik, koji se tu sklonio od kiše i inače da se odmori.
Šibrak zazva Boga, pa pošto sjede, zapodjenu razgovor o vremenu: "Evo Božjeg dara!"
"Jest", potvrdi svećenik, "proljetna je kišica - Božji dar!"
Šibraku se učini da glas nepoznatog čovjeka ne izlazi iz njegova grla, nego da dopire odnekud sa strane, iz daljine. Pogleda bolje svećenika i opazi da su mu obrazi utonuli, da mu je koža na licu crna, da su mu oči bez sjaja, da mu je bradica crna, rijetka i bez sjaja - sačuvaj Bože, kao u kakva pokojnika, nakon nekoliko tjedana, pošto je sahranjen.
"Putnik li si ?", zapita Šibrak malo u strahu.
"Putnik sam", odgovori onim čudnim glasom čovjek i duboko uzdahnu.
"U Mitrovicu ?", upita opet.
"U Mitrovicu", potvrdi onaj.
"Ako želiš, možeš svratiti k meni, u moju kuću na večeru i na noćište. Nije daleko odavde"
"Ne mogu, brate, jer moram odmah dalje, a tebi hvala kao bratu!"
Kiša naglo popusti, kao što naglo bijaše udarila. Sumračje počinjaše. Šibrak htjede postaviti putniku pitanje tko je, što je, odakle je, kuda ide, kao što je već običaj kod naših ljudi, ali razumije da putniku nije do razgovora, da nosi nekakvo veliko breme na srcu. Zato uze govoriti o sebi, o svom zlom udesu, ispriča namjerniku kako mu se sin razbolio i kako je hodio k Čudotvorcu Vasiliju Ostroškom, ali uzalud! I završi: "Bio je silan svijet, jer kao što znaš ide mu na zavjet ne samo naša vjera, nego i Turci i Latini. Svijet se prepade da Svetac više neće činiti čuda..."
Nakon duže tišine, namjernik će Jovanu:
"Sveci ne mogu pomoći što neće i oni izmoliti od Svemogućega, a zašto On neće uvijek da usliši molbe, to ne mogu ni oni znati. Njegovi su razlozi nedostižni. Nego, reci ti meni - dijeliš li ti koliko možeš sirotinji ?"
"Dijelim, zaista koliko mogu", odgovori Šibrak.
"Daješ li toliko da i sam osjetiš ili daješ od svog suviška", pita dalje svećenik."Pravo da kažem, dajem od suviška", reče Jovan.
"To je ono, vidiš, što sam slutio i što ne valja", nastavi svećenik, kao iz još veće daljine, "Od sutra radi drukčije, namjenjuj, ali ne kao do sada, nego kako ću te ja savjetovati, ako ćeš me poslušati!"
"Hoću, zaista hoću! Slušat ću te kao svog oca. Samo govori", ubrza Šibrak, ustajući. Noge su mu klecale, a svećenik iz mraka postupno, udaljujući se, započe:
"Ti si imućan i ti znaš sve nevolje u svom selu. Znaš što je kome od tvojih seljaka najpreče. Dakle, već sutra izaberi onog za kog misliš da ima najveću potrebu i tu potrebu odmah namiri. Ali, zapamti dobro, da nitko ne dozna za tvoje dobro djelo. Nitko. Ni tvoja žena. Radi kao što je Krist zapovjedio: "Da ne zna ljevica tvoja što čini desnica tvoja!"Pozovi nasamo onoga kome si to dobro djelo namijenio, pa ga zakuni da to nikom ne kazuje, a da se moli za tvoga sina. I ta prva molitva za bolesnika, neslućena, neočekivana, od nepoznate duše, za nepoznato dobročinstvo, počet će pomagati."
"Hoću, učinit ću tako!", reče skrušeno Jovan.
"Pa onda", nastavi već nevidljivi i nečujni čovjek, "takva ista djela, takvim istim načinom, nastavljaj što češće, da što prije počneš osjećati kako se tvoja imovina krnji. A Bogu se moli da ti da jako srce da ne zažališ, jer srce čovječje suviše prianja za zemaljska blaga."
"Hoću, sve ću tako uraditi!"
"Još nešto. Tvoj mladić leži u kući ?"
"U kući!"
"Od sutra iznesi ga napolje. Danju i noću neka leži napolju. Čuvajte ga od vlage, pripeke, vjetra, ali neka ga napolju. Ne nudite ga žestokim pićem, nego ga napajajte mlijekom i nudite ga medom. Rekao sam sve. Dogodine, kad se navrši godina od današnjeg dana, pohodit ću te i nadam se, zateći ću te vesela, ako poslušaš moje savjete. Zbogom!"
I čudni putnik - iščeznu.

"Pristupi sinko!..."

Kad se Šibrak vratio kući, nije ni sam znao. Bio je kao u nekom bunilu, ali, začudo, čim prijeđe prag svoje kuće, obuze ga neka neiskazana radost, te njegovi vidješe čovjeka koji kao da je otkrio neku veliku tajnu, koja ga čini sretnim, a o kojoj ne govori.
Sutradan, zorom, ustade Šibrak, uze poveću sumu novca i otiđe nekom Milošu Gavriću, kome bijaše uginuo vol. Pozva ga nasamo i od prve mu reče:
"Evo ti da kupiš vola, ali te preklinjem svim što ti je najsvetije da o tome nikom ne govoriš. Ne bilo ti blagoslovljeno, ako me odaš. Jer, znaj da je ovo namjena. Moli se Bogu za mog Milenka!"
Pa se Šibrak vrati kući i odmah udesi da se krevet i na njemu bolesnik iznesu u dvorište, pod veliku lipu, da pored njega uvijek bude svježeg mlijeka. Tu ostade cijeli dan, zabavljajući bolesnika lijepim pričama, šalama i pobožnim mislima.
To isto učini i drugog dana: otiđe nekoj udovici i dade joj znatnu pomoć, moleći je da to ne razglasi.
I tako nastavi Jovan Šibrak. I svakoga dana činjaše mu se da se njegov mili bolesnik pomalo snaži.
Ali, istom, kad dobro osjeti da već ne daje od svoga suviška, kad vidje da lice njegove Stanije posta sve brižnije i da ona odgađa neka pitanja koja je muče, istom se onda uvjeri da je njegovu jedincu znatno bolje.
Nakon tri mjeseca Milenko se tako oporavio, da je mogao sjediti i pomalo hodati, a nakon još toliko vremena, ustade i poče raditi, te se otac i mati ozbiljno dogovarahu da ga ožene.
Navrši se godina. Jovan Šibrak čuvao je tajnu. Domišljao se da li je onaj neobični svećenik Božji čovjek koji je u životu ili to bijaše Božji čovjek, koji je naročito došao sa onoga svijeta, da mu pomogne.
Kad dođe red na onaj željno očekivani i dobro zapamćeni dan, Šibrak naredi gozbu. Reče svojima da će uvečer stići njegov mili prijatelj koga oni ne znaju.
Ali, ne dođe nitko.
Te noći Šibrak usni istog svećenika, na istom mjestu, ali svećenik bijaše u zlatotkanoj odjeći, a šuma je blistala u čudesnoj, neobičnoj svjetlosti.
Utvara reče Šibraku blago:
"Pristupi, sinko! Ja sam Sveti Vasilije Ostroški!"
I iščeznu, kao i prvoga puta.

Izvor: svetosavlje.org

1 komentar:

Molim cijenjene anonimne komentatore da komentare svakako potpišu sa svojim nick name da se može snaći u njima