Što je bilo prije-Crkva ili Biblija?

Svećenik James Bernstein rođen je 6. svibnja 1946. u obitelji židovskih tradicionalista. Rastao je u New Yorku i 1960. bio pobjednik svjetskog omladinskog prvenstva u šahu. U šesnaestoj godini, čitajući Novi Zavjet, postao je protestant. Od 1967. do 1970. živio je u Jeruzalemu. Godine 1970. završio je Kvins koledž u New Yorku. Preselio se u priobalje San Franciska, gdje je Mojšeu Rosenu pomogao osnovati pokret "Židovi za Isusa" i postao je aktivan u "Isusovom pokretu" sedamdesetih. Godine 1981. postao je pravoslavni kršćanin. Vrativši se u New York  sa svojom suprugom Boni (imaju četvoro djece), pohađao je Institut Svetog Vladimira i doktorirao teologiju. 10. srpnja 1988. rukopoložen je za svećenika Antiohijske patrijaršije. Služi u hramu Svetog Petra i Pavla pored Seattlea, Washington.

U mojim ranim kršćanskim godinama, veći dio mog religioznog obrazovanja stjecao sam vlastitim čitanjem Biblije. Kad sam došao u koledž, džepno izdanje Svetog Pisma bilo je moj stalni pratilac. Učio sam omiljene dijelove Svetog Pisma napamet, i samom ih sebi navodio kad sam bio u iskušenjima ili drugima kad sam ih želio privesti Kristu.

Biblija je za mene postala kao što je do dana današnjega najvažnija knjiga ikad objavljena. Iz sveg srca svoga sa Apostolom Pavlom mogu reći: "Sve je Pismo bogoduho, i korisno za učenje, za karanje, za ispravljanje, za odgajanje u pravednosti" (2 Tim 3,16).

To su dobre vijesti!

Loše vijesti su u tome što sam ja uvijek za sebe određivao što Pismo kaže. Na primjer, bio sam toliko oduševljen znajući da je Isus moj bliski i osobni prijatelj da sam mislio da je moja svijest o Njegovoj prisutnosti sve što mi treba. Zato bih podvlačio retke o Isusu svojim žutim flomasterom, ali sam prolazio pored odjeljaka o Bogu Ocu, ili o Crkvi, ili o krštenju.

Bibliju sam vidio kao nebeski priručnik sa uputstvima. Nisam mislio da mi je potrebna Crkva, osim kao dobro mjesto za sklapanje prijateljstava ili za to da se o Bibliji nauči više, da bi se bilo još bolji "uradi sam" kršćanin. Počeo sam misliti da ću sav svoj život, kao i Crkvu, sagraditi pomoću Knjige. Hoću reći da sam Sola Scriptura ("Samo Pismo"!) najozbiljnije shvaćao! Povijest spasenja mi je bila jasna:

Bog je poslao Sina Svoga, skupa sa njim i Duha Svetoga, tada je došao Novi Zavjet da nam objasni spasenje, i na kraju se razvila Crkva.

Blizu, možda, ali ne i dovoljno blizu istine.

Da požurim reći da je Sveto Pismo sve to što je Bog želio da ono bude. Nije problem u Bibliji. Problem je u načinu na koji je ja individualiziram, subjektiviziram na svoja osobna tumačenja od kojih neka nisu naročito loša, a druga nisu naročito dobra.

Borba za razumijevanje

Nije dugo prošlo od mog obraćenja u kršćanstvo kad sam shvatio da sam se upleo u zbrku religijskog sektaštva, u kojoj se kršćani dijele čas po jednom, čas po drugom pitanju. Izgledalo je, na primjer, da o Drugom Kristovom Dolasku ima onoliko mišljenja koliko ljudi sudjeluje u diskusiji. Stoga smo se svi pozivali na Pismo. "Ja vjerujem u Bibliju. Ako toga nema u Bibliji, ne vjerujem u to", bio je moj ratni poklič. Ono što nisam shvaćao jest da i svi drugi govore isto što i ja! Nije bila Biblija, nego osobno tumačenje svakog od nas, ono što je postalo naš najviši autoritet. U doba koje snažno naglašava nezavisnost mišljenja i samopouzdanje postajao sam svoj vlastiti papa!

Rukovodeće načelo koje sam koristio u tumačenju Svetoga Pisma izgledalo je veoma jednostavno: kada je očito značenje Pisma zdravorazumsko, nemoj tražiti nikakvo drugo značenje. Vjerovao sam da oni koji su istinski dosljedni i časni u slijeđenju ovog načela moraju doći do kršćanskog jedinstva. Na moje iznenađenje, ovaj "zdravorazumski" pristup nije vodio do povećanja kršćanske jasnoće i jedinstva, nego prije do duhovnog "rata sviju protiv svih". Oni koji su najsnažnije naglašavali da se oslanjaju "samo na Bibliju" bili su skloni postati najoholiji, najskloniji podjelama, najsvađalačkiji među kršćanima, možda nenamjerno. Zaista, izgledalo mi je da što se neko više drži Biblije kao jedinog izvora duhovnog autoriteta, to on sve više postaje bahat i sklon sektaštvu. Običavali smo se žestoko svađati čak i oko redaka o ljubavi!

U okviru mog kružoka u Bibliju vjerujućih prijatelja, bio sam svjedok minieksplozije sekti i šizmatičkih pokreta, od kojih je svaki tvrdio da je "vjeran jedino Bibliji", i svaki je bio u ogorčenom sukobu sa svima ostalim. Ozbiljni sukobi su nastajali oko bilo čega što se može zamisliti: karizmatskih darova, tumačenja proročanstava, ispravnog načina bogoslužja, pričešćivanja, upravljanja Crkvom, učeništva, crkvene discipline, morala, odgovornosti, evangelizma, društvenog djelovanja, odnosa između vere i djela, uloge žene, ekumenizma. Lista je beskrajna. U stvari, bilo koje pitanje je moglo i uvijek je dovodilo kršćane do podjela. Plod sektaškog duha je bio nastanak doslovno na tisuće nezavisnih Crkava i denominacija.

Kad sam i sam postao u najvišoj mjeri sektaškog duha, moj radikalizam se pojačao, i počeo sam vjerovati da su sve Crkve nebiblijske: postati član bilo koje Crkve značilo bi izdati Vjeru. Za mene, "Crkva" je značilo: "Biblija, Bog i ja".

Neprijateljstvo prema Crkvama dobro se slagalo sa mojim židovskim porijeklom. Po prirodi sam bio nepovjerljiv prema Crkvama jer sam osjećao da su izdale Kristovo učenje sudjelujući u, ili pasivno promatrajući, progon Židova tijekom povijesti. Ali što sam bio sektaški nastrojen do te mjere da sam postao nepodnošljiv i antisocijalan sve sam više shvaćao da nešto dubinski nije u redu sa mojim pristupom kršćanstvu. Moj duhovni život nije funkcionirao.

Očito, moje osobno držanje vjere u Bibliju i ono što ona uči me je odvodilo od ljubavi i zajednice sa mojim bližnjim kršćanima, i samim tim odvodilo me je od Krista. Kako piše sv. Ivan Evanđelist: "Tko ne ljubi brata svojega kojega vidi, kako može ljubiti Boga, kojega nije vidio?" (1 Iv  4, 20). Podjela i neprijateljstvo nisu bili ono što me je privelo Kristu. Znao sam da odgovor nije u negaciji Vjere ili odbacivanju Pisma. Nešto se mora promijeniti. Možda se ja moram promijeniti.

Okrenuo sam se izučavanju povijesti Crkve i Novog Zavjeta, nadajući se da će to bar malo obasjati način na koji bih trebao pristupiti Crkvi i Bibliji. Rezultati uopće nisu bili onakvi kakve sam očekivao.

Apostolska Biblija

Moje početno polazište je bilo da što god je bilo dovoljno dobro za Apostole dovoljno je dobro i za mene osobno. Tada sam se prvi put iznenadio. Kao što sam maloprije spomenuo, znao sam da je Apostol Pavao Sveto Pismo smatrao Bogom nadahnutim (2 Tim 3, 16). Ali ja sam uvijek smatrao da "Pismo" o kojemu on tu govori podrazumijeva cijelu Bibliju, i Stari i Novi Zavjet. U stvarnosti, nije bilo "Novog Zavjeta" kad je on to izjavio. Čak je i Stari Zavjet još uvijek bio u procesu oblikovanja, jer se Židovi još nisu opredijelili za konačni popis ili kanon starozavjetnih knjiga sve do uspona kršćanstva.

Kako sam dalje učio, otkrio sam da su rani kršćani upotrebljavali grčki prijevod Starog Zavjeta zvani Septuaginta. Ovaj prijevod, koji je započet u Aleksandriji egipatskoj tri stoljeća prije Krista, sadržavao je prošireni kanon koji je u sebe uključio izvjesni broj takozvanih "deuterokanonskih " knjiga. Mada je bilo nekih rasprava na početku oko ovih knjiga, kršćani su ih na kraju krajeva uključili u starozavjetni kanon.

Reagirajući na uspon kršćanstva, Židovi su suzili svoj kanon i na kraju iz njega isključili deuterokanonske knjige mada su ih i dalje smatrali svetima. Suvremeni židovski kanon nije bio strogo fiksiran sve do trećeg stoljeća poslije Krista. Zanimljivo je da tu kasniju verziju židovskog kanona Starog Zavjeta većina suvremenih protestanata usvaja umjesto kanona ranog kršćanstva.

Kad su Apostoli živjeli i poučavali, nije bilo Novog Zavjeta i Stari Zavjet još nije bio dovršen. Koncept "Pisma" bio je mnogo slabije definiran nego što sam ja zamišljao.

Ranokršćanski spisi

Drugo veliko iznenađenje nastalo je kad sam shvatio da se prvi kompletni popis novozavjetnih knjiga kakve imamo danas pojavio preko tristo godina poslije smrti i uskrsnuća Kristovog (prvi kompletni popis dao je sv. Atanazije Veliki u uskrsnoj poslanici 367. godine poslije Krista). Zamislite! Da je pisanje Novog Zavjeta počelo u isto vrijeme kad je nastao ustav SAD-a, ne bismo vidjeli konačni proizvod do 2076.!

Četiri Evanđelja su napisana od trideset do šezdeset godina poslije Kristove smrti i uskrsnuća. U međuvremenu, Crkva se oslanjala na usmenu predaju, svjedočanstva očevidaca kao i na razasute predevanđeoske dokumente (kakvi se navode u 1 Tim 3,16 i 2 Tim 2, 3) i pisanu predaju. Većina Crkava je imala samo dio onoga što će postati Novi Zavjet.

Kad su svjedoci Kristovog života i učenja počeli umirati, Apostoli su pisali, vođeni Duhom Svetim, da bi sačuvali i učvrstili rasutu pisanu i usmenu predaju. Zato što su Apostoli očekivali da će se Krist uskoro vratiti, izgleda da nisu imali na umu da će ovi evanđeoski izvještaji i apostolska pisma svojevremeno biti sabrani u novu Bibliju.

U toku prva četiri stoljeća poslije Krista bilo je suštinskog neslaganja oko toga koje knjige treba uključiti u kanon Pisma. Prva osoba za koju je zabilježeno da je htjela ustanoviti novozavjetni kanon bio je heretik iz drugog stoljeća, Marcion. On je želio da Crkva odbaci svoje židovsko nasljeđe, i stoga je sasvim odbacio Stari Zavjet. Marcionov kanon je uključivao samo jedno evanđelje, koje je on sam izdao, i deset Pavlovih poslanica. Tužno je, ali istinito, da je prvi pokušaj Novog Zavjeta bio heretički.

Mnogi znanstvenici smatraju da je rana Crkva odlučila stvoriti svoj jasno određeni kanon djelomično zbog reakcije na iskrivljeni Marcionov kanon. Razaranje Jeruzalema 70. godine poslije Krista, nestanak židovske kršćanske zajednice u tom gradu, i prijetnja da će se izgubiti kontinuitet usmene predaje su možda također doprinijeli osjećaju prijeke potrebe da Crkva standardizira popis knjiga na koje se kršćani mogu pozivati.

U toku perioda evolucije kanona, kao što je već spomenuto, većini Crkava je bio dostupan samo manji broj apostolskih spisa, a možda neke od njih nisu imale nijedan. Knjige Biblije su se morale sa naporom ručno prepisivati, što je zahtijevalo mnogo vremena i truda. Također, pošto je većina bila nepismena, mogli su ih čitati samo pripadnici privilegirane manjine. Upoznatost većine kršćana sa Pismom svodila se na ono što se čitalo u crkvama, Zakon i Proroke, Psalme, neka od apostolskih sjećanja. Progon kršćana od strane Rimskog Carstva i postojanje mnogih dokumenata neapostolskog porijekla dodatno su komplicirali stvar.

To je bilo moje treće iznenađenje. Na neki način ja sam naivno zamišljao da su svaka kuća i svaka župa imali cijeli Stari i Novi Zavjet od samog nastanka Crkve! Meni je bilo teško zamisliti da je Crkva opstajala i napredovala bez kompletnog Novog Zavjeta. To je možda bio moj prvi ključ za odgonetanje činjenice da je sveukupnost života Crkve nešto mnogo više od samo pisane Riječi.

Evanđelje po kome?

Sljedeće što me je iznenadilo bilo je otkriće da je mnogo "evanđelja" pored onih iz novozavjetnog kanona kružilo u prvom i drugom stoljeću. To su bila Evanđelje po Hebrejima, Evanđelje po Egipćanima, Evanđelje po Petru, da spomenemo samo neka od njih.

Sam Novi Zavjet govori o postojanju takvih spisa. Evanđelje po Luki počinje sljedećim riječima: "Budući da su mnogi pokušali izložiti kazivanje o događajima koji su se dogodili među nama,... namislih i ja ...po redu pisati tebi" (Lk 1, 3). Kada je Luka pisao, Matejevo i Markovo evanđelje su bila jedina dva napisana kanonska evanđelja.

Vremenom su sva, osim četiri evanđelja, bila isključena iz novozavjetnog kanona. U ranim danima kršćanstva čak je postojao spor oko toga koja četiri evanđelja treba koristiti. Većina maloazijskih kršćana je radije koristila evanđelje po Ivanu od evanđelja po Mateju, Marku i Luki. Oslanjajući se na opis Muke koji se nalazi u evanđelju Ivanovom, većina maloazijskih kršćana je slavila Uskrs na drugi način od onih u Rimu. Rimski kršćani su imali izvjesni otpor prema evanđelju po Ivanu i umjesto njega koristili su ostala evanđelja. Zapadna Crkva je izvjesno vrijeme oklijevala služiti se evanđeljem po Ivanu zato što su ga gnostički heretici koristili skupa sa svojim "tajnim" evanđeljima.

Sljedeća polemika je iskrsla oko toga trebaju li postojati odvojena evanđelja ili jedinstveno komponirani evanđeoski izvještaj. U drugom stoljeću, Tacijan, učenik sv. Justina Mučenika, objavio je jedinstveno "komponirano", "harmonizirano" evanđelje pod nazivom "Dijatesaron". Sirijska Crkva je ovo komponirano evanđelje koristila u drugom, trećem i četvrtom stoljeću; ona nije primila sva četiri evanđelja sve do petog stoljeća. Također, izvjesno vrijeme zanemarivali su Ivanove poslanice, drugu Petrovu, kao i Knjigu Otkrivenja.

Da bi se stvar još više zakomplicirala, Crkva Egipta, kao što se vidi u kanonu iz drugog stoljeća koji je sastavio Klement Aleksandrijski, uključivala je "evanđelja" po Hebrejima, Egipćanima i po Matiji. Uz to, smatrali su da su apostolskog porijekla Prva poslanica Klementa Rimskog, Poslanica Barnabina, Propovijed Petrova, Didahe, Protoevanđelje Jakovljevo, Djela Ivanova, Djela Pavlova, i Hermin Pastir (za koji su smatrali da je naročito nadahnut). Irenej (drugo stoljeće), biskup-mučenik Liona u Galiji, uključio je Otkrivenje Petrovo u svoj kanon.

Druge knjige koje su izazivale proturječje

Moja omiljena novozavjetna knjiga, Poslanica Hebrejima, u mnogim popisima Zapadne Crkve drugog, trećeg i četvrtog stoljeća je jasno bila isključena. Prije svega zahvaljujući utjecaju blaženog Augustina na neke sjevernoafričke sabore, poslanica Hebrejima je konačno prihvaćena na Zapadu krajem četvrtog stoljeća.

Na drugoj strani, Knjiga Otkrivenja, poznata također kao Apokalipsa, napisana po apostolu Ivanu, nekoliko stoljeća nije bila primana od Istočne Crkve. Među istočnim autoritetima koji su odbacivali ovu knjigu bili su Dionizije Aleksandrijski (III. st.), Euzebije (III. st), Ćiril Jeruzalemski (IV. st.), Laodicejski sabor (IV. st.), Ivan Zlatousti (IV. st.), Teodor Mopsuetijski (IV. st.) i Teodorit (V. st.). Da dodamo da sirijski i armenski izvornici Novog Zavjeta ispuštaju ovu knjigu. Mnogi grčki rukopisi Novog Zavjeta napisani prije petog stoljeća ne sadrže Apokalipsu, i ona se u Istočnoj Crkvi liturgijski ne koristi ni danas. Sv. Atanazije je podržao uključivanje Apokalipse, i prije svega zahvaljujući njegovom utjecaju Istočna Crkva ju je na kraju krajeva uključila u Novi Zavjet. Izgleda da je rana Crkva napravila unutrašnji dogovor u vezi sa Otkrivenjem i Poslanicom Hebrejima. Istok je iz kanona isključivao Apokalipsu, a Zapad poslanicu Hebrejima. Jednostavno, svaka od strana se složila da prihvati spornu knjigu od onog drugog.

Zanimljivo je da je u XVI. st. otac protestantske reformacije, Martin Luther, smatrao da knjige Novog Zavjeta trebaju biti"stupnjevane" i da su neke "nadahnutije" od ostalih (to jest, da postoji kanon u okviru kanona). Luther je dao sekundarni značaj Poslanici Hebrejima, Jakovljevoj i Judinoj, kao i Apokalipsi, smještajući ih na kraj svog prijevoda Novog Zavjeta. Zamislite, čovjek koji nam je dao Sola scriptura, a na sebe je preuzeo odgovornost "redigiranja" pisane Riječi Božje!

Novi Zavjet sazrijeva

Bio sam naročito zainteresiran za traženje najstarijeg legitimnog popisa novozavjetnih knjiga. Neki vjeruju da je to Muratorijev kodeks, sa kraja drugog stoljeća. On isključuje Poslanicu Hebrejima, Jakovljevu, kao i dvije Petrove, ali uključuje Otkrivenje Petrovo i Mudrost Salomonovu. Pojam "Novi Zavjet" se ne koristi sve do 200. Godine, 170 godine poslije Kristove smrti i uskrsnuća kada ga prvi put upotrebljava Tertulijan.

Origen, koji je živio u trećem stoljeću, smatra se prvim sistematskim teologom (mada je često sistematski griješio). On je dovodio u pitanje autentičnost Druge Petrove i Druge Ivanove poslanice. Također nam priopćava da je, na svojim dugim putovanjima, sreo Crkve koje odbacuju drugu poslanicu Timoteju zbog toga što poslanica govori o "tajnom" spisu, Knjizi Janesa i Jambresa, nastaloj na osnovu usmene židovske predaje (2 Tim 3, 8). Knjiga Judina je sumnjičena zbog toga što sadrži citat iz apokrifnog "Uznesenja Mojsijevog", također nastalog na osnovu usmene židovske predaje (Jd 9).

Krećući se prema IV. stoljeću, otkrih da Euzebije, "otac crkvene povijesti", kao sporne knjige spominje poslanice Jakovljevu, Judinu, Drugu Petrovu, Drugu Ivanovu. Otkrivenje Ivanovo sasvim odbacuje.

Codex Sinaiticus, najstariji novozavjetni rukopis koji imamo, a da uključuje sve novozavjetne knjige, otkriven je u pravoslavnom samostanu sv. Katarine na Sinaju. Datira se u četvrto stoljeće i sadrži sve knjige koje posjeduje suvremeni Novi Zavjet, ali i poslanicu Barnabinu i Hermin "Pastir".

U IV. stoljeću, car Konstantin je bio nezadovoljan sukobom kršćana i arijanaca oko božanstva Kristovog. Pošto Novi Zavjet još uvijek nije bio konačno uobličen, izvršio je pritisak da se najzad odredi kanon Novog Zavjeta i da se konačno zaključi, da bi pomogao u rješavanju nastalog sukoba i donio religijsko jedinstvo svojem podijeljenom Carstvu. Pa ipak, Codex Alexandrinus uključuje 1. i 2. poslanicu Klementovu čak u petom stoljeću, pokazujući da sporovi oko kanona nisu bili svugdje konačno riješeni ni tada.

Tko je odlučio?

Tokom vremena, Crkva je ustanovila koji su spisi zaista apostolski, a koji nisu. Bila je to duga borba, koja je trajala nekoliko stoljeća. U toku utvrđivanja, Crkva se nekoliko puta sastajala na sabore. Ovi crkveni sabori su se suočili sa mnogim pitanjima, između kojih je bilo i pitanje kanona Pisma.

Važno je uočiti da je razlog ovih saborovanja bio utvrđivanje i potvrđivanje onoga što je u Crkvi kao cjelini već bilo načelno prihvaćeno. Crkva je kanon utvrdila ustanovivši što je očevidna istina i praksa Crkava Božjih. Sabori su nastojali objaviti ono što je zajednička svijest Crkve i da odraze nesukobljenost vjere, prakse i predaje koja već postoji u mjesnim Crkvama.

Sabori nam daju naročite zapise preko kojih Crkva jasno i jednoglasno priopćava što čini Pismo. Među mnogim saborima koji se sastadoše u toku prva četiri stoljeća, dva su naročito značajna u ovom kontekstu:

1. Laodicejski sabor koji se sastao u Maloj Aziji oko 363. godine. To je prvi sabor koji je jasno pobrojao knjige sadašnjeg Starog i Novog Zavjeta, izuzimajući Otkrivenje Ivanovo. Laodicejski sabor je ustanovio da se samo nabrojane knjige trebaju i mogu čitati u hramu. Njegove odluke su široko prihvaćene na Istoku.

2. Treći kartaški sabor u sjevernoj Africi sastao se oko 397. godine. Ovaj Sabor, na kome je bio blaženi Augustin, dao je cjelovit popis kanonskih knjiga i Starog i Novog Zavjeta. Dvadeset sedam knjiga sadašnjeg Novog Zavjeta prihvaćene su kao kanonske. Sabor je također usvojio da ove knjige treba čitati u crkvi kao Božansko Pismo, a da se druge isključuju. Sabor je široko prihvaćen na Zapadu.

Balon je pukao

Što sam dublje izučavao povijest Novog Zavjeta, sve sam više uviđao kako se moje nekadašnje pogrešne koncepcije raspadaju jedna po jedna. Sada sam konačno razumio ono što je bilo očigledno: da se Novi Zavjet sastoji od dvadeset sedam dokumenata koji, mada su zasigurno Bogom nadahnuti (ništa me ne može poljuljati u ovom uvjerenju!) jesu bili napisani i sabrani od strane ljudskih bića. Također je postalo jasno da ovo nisu obavili pojedinci koji su radili izolirano nego je to bio saborni napor svih kršćana svega Tijela Kristovog, Crkve Božje. Ovo poimanje me prinudilo da se suočim sa još dvije činjenice, za koje su me prethodne predrasude navodile da ih izbjegnem: 1. valjanost i neophodnost ljudskog sudjelovanja u pisanju Pisma; i 2. autoritet Crkve.

Božansko i ljudsko

Kao i mnogi evangelisti, duboko naviknut vjerovati u nadahnutost Pisma, ja sam razumio da je Novi Zavjet samo Božja, ali ne i ljudska riječ. Mislio sam da je Bog neposredno rekao Apostolima što da napišu, slično kao što tajnici hvataju bilješke onoga što im se diktira, bez ikakvog dodavanja sa svoje strane.

Konačno, moje razumijevanje nadahnutosti Pisma je pročišćeno učenjem Crkve o Ličnosti Krista. Utjelovljena Riječ Božja, Gospodin naš Isus Krist, nije samo Bog, nego je i čovjek. Krist je jedincata Ličnost sa dvije prirode, božanskom i ljudskom. Podcjenjivanje Kristove ljudske prirode vodi u herezu. Drevna Crkva je učila da je Utjelovljeni Logos u potpunosti čovjek zaista, čovjek onoliko koliko se to može biti, i ipak bez ikakvog grijeha. Po Svom čovještvu, Logos Utjelovljeni je rođen, rastao i dostigao zrelo doba.

Shvatio sam da je ovaj pogled na Utjelovljenu Riječ Božju, na Logosa, Isusa Krista, koji je imalo rano kršćanstvo paralelan sa ranokršćanskim pogledom na pisanu riječ Božju, na Bibliju. Pisana Riječ Božja ne održava samo božansku misao, nego i ljudski doprinos, također. Riječ Božja nam prenosi istinu kao ono što su ljudi pisali, donoseći nam misli, ličnosti, pa čak i ograničenja i slabosti pisaca, dakako, Bogom nadahnutih ljudi. To znači da ljudski element u Bibliji nije preplavljen toliko da bi se izgubio u oceanu Božanstva.

Postalo mi je jasnije da, kao što je Krist rođen, rastao i dostigao zrelost, to je bio isti slučaj i sa pisanom Riječju Božjom, sa Biblijom. Ona nije pala sa neba, nego je imala ljudsko porijeklo, isto kao i božansko. Apostoli nisu pisali Pismo kao roboti ili zombiji, nego su slobodno surađivali sa voljom Božjom preko nadahnuća Duhom Svetim.

Pitanje autoriteta

Drugo pitanje sa kojim sam morao hrvati, a koje mi je bilo još teže, je pitanje crkvenog autoriteta. Iz mog proučavanja bilo mi je jasno da je Crkva, zaista, odredila koje knjige sačinjavaju Pismo; ali sam se još uvijek silno hrvao sa mišlju da je Crkva "predala" svoj autoritet.

Konačno, to se svelo na jedno pitanje. Već sam svim srcem svojim vjerovao da je Bog sa vlašću govorio preko Svoje pisane Riječi. Pisana Riječ Božja je konkretna i opipljiva. Mogu dodirnuti Bibliju i čitati je. Ali iz nekog čudnog razloga, oklijevao sam vjerovati iste stvari u vezi sa Tijelom Kristovim, Crkvom, da je ona vidljiva i opipljiva, da je fizički smještena na zemlji u povijesti. Crkva je za mene bila suštinski "mistična", nepoistovjetiva sa bilo kakvom zemaljskom zajednicom.

Ovaj pogled na stvari mi je omogućavao da svakog kršćanina shvatim kao "Crkvu za sebe". Kako je to "komforno", naročito kada iskrsnu doktrinarni ili osobni problemi! Pa ipak, taj pogled se nije slagao sa onim što se u apostolsko doba pod Crkvom podrazumijevalo. Novi Zavjet govori o stvarnim Crkvama, a ne nekakvim "eteričnim". Da li bih sada mogao prihvatiti činjenicu da je Bog vjerodostojno zborio ne samo preko Biblije, nego također i preko Crkve, iste one Crkve koja je proizvela, obranila i djelatno sačuvala Pismo koje mi je bilo toliko drago?

Crkva Novog Zavjeta

Prema shvaćanju najdrevnijih kršćana, Bog je Svoju Riječ govorio ne samo svojoj Crkvi, nego i preko Svoje Crkve, Tijela Njegovog. U isto vrijeme, Crkva je shvaćana kao dom Božji, "nazidan na temelju apostola i proroka, gdje je zaglavni kamen sam Isus Krist, na Kome sva građevina, skladno spojena, raste u hram sveti u Gospodinu" (Ef  2, 20-21).

Bog ima Svoju Riječ, ali ima i Svoje Tijelo. Novi Zavjet kaže:

1. "A vi ste Tijelo Kristovo, i udovi ponaosob" (1 Kor 12, 27; usporedi Rim 12, 5).

2. "I On je Glava Tijela, Crkve" (misli se na Krista, op.prev.) (Kol 1, 18).

2. " I On (Otac) sve pokori pod noge Njegove (Sina Svoga), i Njega postavi iznad svega za glavu Crkvi, koja je Tijelo Njegovo, punina Onoga Koji sve ispunjava u svemu" (Ef 1, 22-23).

U drevnim vremenima nije bilo organskog razdvajanja Crkve i Biblije, što se danas često susreće. Tijelo bez riječi je tijelo bez poruke, ali riječ bez tijela je neutemeljena. Kako Pavao piše, Tijelo je "Crkva Boga živoga, stub i tvrđava istine" (1 Tim 3, 15). Crkva je Živo Tijelo Utjelovljenog Gospodina. Apostol nije rekao da je Novi Zavjet stub i tvrđava Istine. Crkva je stub i izvor istine jer je Novi Zavjet nastao na osnovu njenog života u Bogu. Ukratko, ona ga je napisala! Ona je sastavni dio evanđeoske poruke, i u Crkvi je Novi Zavjet napisan i sačuvan.

Riječ Božja u usmenoj predaji

Apostol Pavao nas opominje: "Tako dakle, braćo, stojte čvrsto i držite predaje, kojima ste naučeni, bilo našom riječju, bilo poslanicom" (2 Sol 2, 15). Ovaj redak svojevremeno nisam podvlačio flomasterom zato što ima dva izraza koja nisam volio: "držite predaje", i "riječju" (usmenom). Ta dva izraza dolazila su u sukob sa mojim poimanjem autoriteta Biblije. Ali sam tada počeo shvaćati: isti Bog koji je govorio preko Svoje pisane Riječi, Biblije, govorio je također preko Apostola Kristovih kada su oni poučavali i propovijedali osobno. U ovom (i drugim pasusima) samo Sveto Pismo nas uči da je usmena predaja ono što moramo čuvati! Pisana i usmena predaja nisu u sukobu, nego su dijelovi iste cjeline. To objašnjava zašto su Oci učili da onaj tko nema Crkvu za Majku ne može imati ni Boga za Oca.

Shvaćajući ovo, zaključio sam da sam debelo pretjerao u odbacivanju usmene Svete Predaje. U svom neprijateljstvu prema židovskoj usmenoj predaji, koja odbacuje Krista, odbacio sam kršćansku usmenu svetu Predaju, koja izražava život Duha Svetoga u Crkvi. I odbacio sam na taj način ideju da nas ova Predaja na valjan način osposobljava da u potpunosti i kako treba shvatimo Bibliju.

Dozvolite mi ovdje da to ilustriram jednim iskustvom koje sam nedavno imao. Odlučio sam napraviti nadstrešnicu iza kuće. Pripremajući se, izučio sam knjigu o stolariji u kojoj piše o "svemu". Puna je slika i dijagrama, toliko da i "dijete može slijediti njene upute". Rečeno mi je da ona samu sebe objašnjava. Ali, ispočetka jednostavna onako kako su mi tvrdili da jest, što sam je više čitao, imao sam sve više pitanja i sve više sam bio zbunjen.

Nezadovoljan što ne razumijem nešto naizgled tako jednostavno, došao sam do zaključka da ovoj knjizi treba tumačenje. Bez nečije pomoći, neću je moći ostvariti u praksi. Ono što mi je trebalo bio je netko stručan da mi objasni ovaj priručnik.

Srećom, imao sam prijatelja koji mi je znao pokazati kako da završim projekt. Znao je to iz usmenog predaje. Pošto je njega poučio iskusni stolar, on je zauzvrat poučio mene. Pisana i usmena predaja su završili posao skupa.

Što je bilo prvo?

Ono sa čim sam se najzad suočio bilo je ključno pitanje: što je došlo najprije, Crkva ili Novi Zavjet? Znao sam da je Utjelovljena Riječ Božja, Isus Krist,  pozvao Apostole, a da su oni oblikovali jezgru kršćanske Crkve. Na taj način, znao sam da je on, Vječna Riječ Božja, zbog toga izvor Crkve i da je rodio Crkvu.

Kada je Crkva čula Utjelovljenu Riječ Božju, i počela zapisivati Njegove riječi, ona je tako surađivala sa Bogom u rađanju pisane riječi, Novoga Zavjeta. Na pitanje: "Što je bilo prvo, Crkva ili Novi Zavjet?", odgovor je, i biblijski i povijesni, kristalno jasan.

Netko bi se mogao usprotiviti: "Da li uopće ima ikakve veze što je bilo prvo? Na kraju krajeva, Biblija posjeduje sve što nam je potrebno za spasenje". Biblija je dovoljna za spasenje u smislu da sadrži temeljni materijal neophodan da nas usmjeri na pravi put. S druge strane, pogrešno je Bibliju smatrati samodovoljnom i samotumačivom. Podrazumijeva se da se Biblija mora čitati i razumjeti preko Božjeg prosvjetljenja Svetim Duhom u okviru života Crkve.

Zar nije sam Gospodin rekao Svojim učenicima, pred samo raspeće: "A kad dođe On, Duh Istine, uvesti će vas u svu istinu; i objavit će vam ono što dolazi" (Iv 16,13). Također je rekao: "Sazidat ću Crkvu Svoju, i vrata pakla neće je nadvladati" (Mt 16, 18). Gospodin naš nas nije ostavio samo sa knjigom koja nas treba voditi. Ostavio nas je sa Crkvom Svojom. Duh Sveti u Crkvi nas poučava, i Njegovo učenje dopunjava Sveto Pismo.

Kako je budalasto vjerovati da je Božje puno prosvjetljenje prestalo čim su napisane knjige Novog Zavjeta i da nije djelovalo do XVI. stoljeća i protestantske reformacije ili da dovedemo argument do njegovog logičkog kraja, do trenutka kad sam ja, sam, počeo čitati Bibliju. Ili je Duh Sveti bio u Crkvi tokom stoljeća koja su došla poslije novozavjetnog perioda, vodeći je, učeći i prosvjetljujući je u njenom razumijevanju evanđeoske poruke, ili je Crkva ostavljena kao duhovno siroče, sa pojedincima kršćanima koji nezavisno tumače, uvijek "nepatvoreno" propovijedaju, isto Sveto Pismo na radikalno različite načine. Ovakav kaos nikako nije volja Božja, jer "Bog nije Bog nereda, nego reda" (1 Kor 14, 33).

Vrijeme za odluku

Kad sam dotuda došao, osjetio sam da moram donijeti odluku. Ako Crkva nije puka tangenta ili slučajno objašnjenje Svetog Pisma, nego djelatni sudionik u razvoju i očuvanju istog, bilo je vrijeme da nadiđem svoje razlike u odnosu na nju, kao i da napustim svoje predrasude. Umjesto da pokušavam da suditi Crkvi na osnovu svojih suvremenih predrasuda, morao sam se smiriti i sjediniti sa Crkvom koja je stvorila Novi Zavjet, i dopustiti joj da me vodi k pravom razumijevanju Svetog Pisma.

Poslije pažljivog istraživanja raznih crkvenih grupacija, konačno sam shvatio, nasuprot uvjerenju mnogih suvremenih kršćana, da Crkva koja je sazdala Bibliju nije mrtva. Današnja Pravoslavna Crkva je neposredni i jasan povijesni kontinuitet sa Crkvom Apostola, i sačuvala je netaknutim kako Sveto Pismo, tako i Svetu Predaju koja nam pomaže da Pismo na pravi način protumačimo. Čim sam to shvatio, obratio sam se u Pravoslavlje. I počeo doživljavati puninu kršćanstva kao nikad do tada.

Mada je skovao slogan, Luther sam nikad nije koristio Sola Scriptura. Da jest, odbacio bi "Simbol vjere" i proveo manje vremena u pisanju raznih biblijskih komentara. Ta fraza se pojavila kao rezultat borbe reformatora protiv pridodanih ljudskih predaja rimokatolicizma. Razumljivo je da su oni željeli da njihova vjera zasigurno bude ono što odgovara biblijskim standardima. Ali izolirati Sveto Pismo od Crkve, negirati 1500 godina povijesti, je nešto što slogan Sola Scriptura i protestantski reformatori Luther, Kalvin i kasnije Wesley uopće nisu namjeravali učiniti.

Onima koji dogmatski nastoje ostati na Sola Scriptura stanovištu, u procesu odbacivanja Crkve koja ne samo da je sazdala Novi Zavjet, nego je, također, vođena Svetim Duhom, utvrdila koje knjige čine Novi Zavjet, želio bih reći sljedeće: Izučavajte povijest rane Crkve i razvoj novozavjetnog kanona. Gdje je moguće, koristite izvorne dokumente (zapanjujuće je kako se neki od "najkonzervativnijih" biblijskih stručnjaka evangelističke/novoprotestantske, zajednice preobražavaju u cinične i racionalističke liberale kad razgovaraju o ranoj povijesti Crkve!). Sebe radi, istražite što se dogodilo sa narodom Božjim poslije dvadeset osmog poglavlja knjige Djela apostolskih.

Ako istražite činjenice i objektivno sagledate što se dogodilo u tim ranim danima, mislim da ćete otkriti isto što sam i ja sam otkrio. Život i rad Crkve Božje nije se zaustavio poslije prvog stoljeća i ponovo otpočeo u šesnaestom. Da je tako bilo, ne bismo ni imali novozavjetne knjige koje su tako drage svakom kršćanskom vjerniku. Odvajanje Crkve i Biblije koje je tako prevladalo u većem dijelu suvremenog kršćanskog sveta je moderna pojava. Rani kršćani nisu pravili takve umjetne podjele.

Kad istražite podatke, hrabro nastavite saznavati više o povijesnoj Crkvi koja je stvorila Novi Zavjet, sačuvala ga i odabrala one knjige koje će biti sastavni dio kanona. Svaki kršćanin sebi duguje otkrivanje Pravoslavne Kršćanske Crkve i razumijevanje njene vitalne uloge u donošenju Riječi Božje našem vlastitom pokoljenju.

Povjesničari kršćanstva načelno daju neke obavijesti o oblikovanju kanona mada nisu skloni raspravljati o značaju istog za autoritet i tumačenje Svetog Pisma.

Izvor: http://true.faithweb.com/7-bible-bernstajn.htm