Da li je u različitim religijama isti Bog?

Danas se navršila četvrta godišnjica od ubojstva velikog pravoslavnog misionara današnjice, o. Danila Sisojeva. Ovaj oženjeni svećenik i otac, dakle, obiteljski čovjek, pokretač misionarske škole u Rusiji, kao i misija diljem Rusije i svijeta, čovjek koji je obratio stotine muslimana i protestanata, ubijen je od strane muslimanskih fanatika za vrijeme bogoslužja u Crkvi. Donosimo ovom prilikom jedan njegov kratak i poučan tekst, koji iznosi pravoslavni stav o jednoj velikoj zabludi našeg vremena-„sve religije su putevi k spasenju“.

" Ali zašto ste vi toliko uskogrudni fanatici? Zašto tvrdite da izvan Pravoslavne Crkve nema spasenja? Nema razlike. U istog Boga vjeruju svi - muslimani i kršćani, Židovi i budisti. Razlika je samo u obredima. I zašto biti uporan u svojoj isključivosti? Zar mislite da Svevišnji neće primiti muslimane Sebi? Njemu je svejedno tko u što vjeruje. Glavno je da je čovjek bio dobar! "

Ove riječi je čuo svaki kršćanin, doista, ne manje od sto puta. Često se događa da se ovo nečasno učenje čuje iz usta onih, koje nepažljivi svećenici iz nekog razloga puštaju Svetoj Čaši (Pričesti, op. O.).
Može li se zaista odbaciti da je Bog - Jedan? Jer još apostol Pavao je rekao: " da nema nijednoga drugoga Boga osim jednoga ". ( 1 Kor 8, 4 ). Gospodin je jedinstveni Vladar svjetova, On je Bog - i Židova i pogana ( Rim 3, 29). Običan zdrav razum pokazuje da ne mogu biti dva Sveprisutna - jednostavno ne bi bilo mjesta za Obojicu. Međusobno bi se ograničavali.
Ali ako je očigledna činjenica Jedinstva Božje Prirode, iz toga nikako ne slijedi da svi znaju za Boga, tim više da Ga znaju i da Ga istinski poštuju. Fraza " svi u istog Boga vjeruju ", lažna je bar zato što u svijetu ima mnogo ateista - i komunista, i budista, i šamanista. Oni uopće ne vjeruju ni u kakvog Boga.
Ako govorimo o drugima, činjenica postojanja Boga Stvoritelja uopće ne znači da Ga ljudi poštuju.
Može se navesti ovakav primjer. Mnogi znaju predsjednika Rusije, ali zar to znači da se svi odnose lojalno prema njemu, tim više da shvaćaju sve njegove poteze? Tako i mnoge milijarde ljudi znaju za postojanje Boga. Ali ogromna većina Ga doživljava kao daleku i neshvatljivu Silu, npr., u islamu nije prihvaćeno da se govori kako je Alah Ličnost. On je prije Nešto, Zakon, koji kažnjava i nagrađuje po svojoj volji. Tako i u kabali Ein - Sof se ne može spoznati i ne spoznaje bilo što. To je prije rimska Temida, nego Bog koji otkriva Sebe u Svetom Pismu. To je svjetlost daleke lomače koja ne može zagrijati dušu.
Ovaj pojam je u stvarnosti zajednički ljudima. Nije slučajno da " simbol vjere " malograđanina zvuči:

" Postoji Nešto. Ali što, ne znam. "

Pritom se s tim " Nešto " obično povezuje pojam pravednosti. Nije slučajno da pri svakoj uvredi govore:

" Da postoji Bog, zar bi dopustio ovo? "

Ali zar se takvo znanje može nazvati normalnim? Predstavite sebi da vas zovu da se ženite nevjestom o kojoj ništa ne znate. I kada pitate: " Tko je ona? ", odgovaraju vam: " Ona je pravedna i nikome nije poznata. " Zar je moguće taj odgovor smatrati za zadovoljavajući?
Zaista većina ljudi zna o Bogu mnogo manje od poslodavca koji prima novog radnika. Ali pri tom iz nekog razloga se smatra da je to loše prikriveno neznanje dovoljno da bi se spasili. Pri čemu je neznanje povezano ne s tim što kod ljudi nema mogućnosti spoznati Boga, već s tim da jednostavno za tim nema želje.
Događa se ista stvar kao u Evanđelju. Umjesto da ljudi idu na Božju gozbu, ljudi tome pretpostavljaju kopanje u povrtnjaku i bavljenje obiteljskim i nacionalnim raspravama. One koji uporno pozivaju žele u najgorem slučaju ubiti, a u najboljem nazovu idiotima. Zar oni naivno misle da će Bog omčom dovući Sebi one koji Ga ne vole i smatraju za ništa?
" Nepoznavanje Oca je isti prijestup kao i borba protiv Njega ", govorio je Minucije Feliks.
Samo se u pravoslavnom kršćanstvu čovjek toliko jako uvlači u Božanski život da sagledava tajanstveni plamen Trojedine ljubavi. Često međutim govore:

" Postoje iskreni ljudi u drugim religijama? Zar će i oni propasti? "

Zaboravlja se pritom da je lažno znanje o Bogu još strašnije od neznanja. Jer neznalica može postati svjestan svog nedostatka i biti posvećen u tajnu Božju. Onaj tko vjeruje u laž nije sklon traganju. On smatra da već posjeduje sve. Čak i u običnom životu čovjek koji nema kartu, ima veću šansu da će doći do cilja od onog tko ima lažnu kartu. Bolji je nemarni liječnik koji jednostavno ne liječi, od samouvjerenog šarlatana. U posljednjem slučaju bolesnik jednostavno nema šanse. Tako je i u dijelu bogospoznaje. Uvjereni inovjerac nije u stanju da bez izravnog Božjeg miješanja uvidi svjetlost. Tako govori Bog: " Znam djela tvoja, da nisi ni studen ni vruć. O, da si studen ili vruć! Tako, pošto si mlak, i nisi ni studen ni vruć, izbljuvat ću te iz usta svojih. Jer govoriš: Bogat sam, i obogatio sam se, i ništa mi ne treba; a ne znaš da si nesretan, i jadan, i siromašan, i slijep, i gol. Savjetujem ti da kupiš od mene zlata ognjem žeženoga, da se obogatiš i bijele haljine da se odjeneš, te da se ne pokaže sramotna golotinja; i pomasti da pomažeš oči, da vidiš. " ( Otk 3, 15-18 )
Tako je i sa drugim religijama. Što je više čovjek ukorijenjen u svoju lažnu tradiciju, teže mu je da se izbavi iz nje. Praksa misionarenja pokazuje da se Bogu češće obraćaju oni koji s jedne strane nisu izgubili osjećaj za Istinu, a koji su, s druge, otišli od svoje lažne vjere. I Evanđelje nisu prihvatili književnici i farizeji, već prosti ribari. Zato ne treba odobravati religiozni besmisao muslimana ili Židova, već prije pokazivati ​​svu besmislenost njihovih zabluda kako su to činili Sveci. Zlo čine oni koji im čestitaju njihove blagdane, samim tim podržavajući njihovu grešnu upornost.

U jednoj knjižici se navodi primjer kada se svećeniku obratio Tatarin s pitanjem: " Što da radim ako mi braća priječe ići u džamiju? " Što je trebao reći normalan pastir? Naravno - "odbaci islam, primi krštenje i idi u samostan, ako želiš brže ugoditi Bogu ". Ali ovaj je odgovorio: " idi u džamiju dva puta tjedno i slušaj mulu ". Autor knjižice smatra taj savjet nekakvom vrlinom. Nije slučajno što je mula pozitivno ocijenio tog lažnog pastira. U stvarnosti to je jednostavno podlost. Zbog lažnog humanizma svećenik je jednostavno odgurnuo nesretnika u još veće zablude i osudio ga na vječnu propast. Zar je mogao ne znati da tko ne vjeruje u Sina " neće vidjeti života, nego gnjev Božji ostaje na njemu " ( Iv 3, 36)?
Tu treba razmotriti pitanje da li se može govoriti o tome da je moguće biti dobar bez obzira na vjeru? Što uopće znači " biti dobar "?
Gdje su kriteriji dobrote? Alkoholičar smatra dobrim istog takvog ispičuturu, dok se njegova žena pridržava suprotne točke gledišta. Govore da je " dobar onaj tko ne čini zlo drugome ". To međutim nije precizno. Mi još nismo riješili što je " loše ", a što " dobro ". S točke gledišta pijanica loše čini onaj tko mu ne sipa piće, dok njegovi najbliži misle suprotno. Gdje je istina? Pa i obični panj - zar čini nekome nešto loše? Pa zar je on zato obrazac vrline?

Savjest također često obmanjuje. Posebno joj u tome pomaže " lažna religija ". Gospodin Isus Krist je predskazao: " dolazi čas kada će svaki tko vas ubije misliti da Bogu službu prinosi. I to će činiti, jer ne spoznaše Oca ni mene ". ( Iv 16, 2-3 ).
Kršćani imaju primjer za to kroz sve vrijeme svoje povijesti. Znamo da oni koji ne vjeruju u Oca i Sina - Židovi i muslimani - s osjećajem religiozne dužnosti ubijaju vjerne Kristu. To je počelo od sv. Stjepana i nastavlja se i do naših dana. Primjer protojereja Anatolija i vojnika Eugenija koji su ubijeni u naše dane u Čečeniji zbog jednog razloga ( odbijanje odbacivanja Svete Trojice ) dovode do identičnog rezultata. Muslimani ubijaju kršćane isto onako revnosno kako su to činili Židovi. Tako da savjest i religija sami po sebi nisu kriteriji dobra i zla.

Gdje je kriterij? Odgovor je očigledan. Dobro je samo ono što dobrim smatra Bog Stvoritelj. Eto najpouzdanije upute za rad napisane od samog konstruktora. Za kršćane je to još očitije jer znamo da su vrline - vječna svojstva Božja. Zato je ono što je suglasno s Gospodnjom voljom - dobro, a ono što joj se protivi - zlo.
Vratimo se sada pitanju " da li se mogu spasiti iskreni ljudi u drugim religijama? " Očito je, da je teško da će za takvu " iskrenost " iskreni manijak ubojica, koji smatra da se sve zlo svijeta nalazi u ženama ili u Rusima, biti pomilovan od Velikog Suca. Ali ako je to dovoljno očito, gdje se onda može naći ona mjera iskrenosti, koja bi u očima Božjim prevagla činjenicu zločina? Kako odrediti je li jedna iskrenost dobra, dok druga nije? Opet se vraćamo tome da li postoje realni kriteriji dobra i zla. Iskrenost ili neiskrenost su stvari prilično subjektivne.
Ako smo se dogovorili da je dobro - volja Božja, a zlo narušavanje te volje, odgovor postaje očigledan. Samo boravljenje čovjeka u religioznoj tradiciji koja nije ustanovljena od Samog Boga je grijeh. Iz Deset zapovijedi koje su dane Mojsiju prva zabranjuje druge vjere: " Ja sam Gospodin Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva. Nemoj imati drugih bogova uza me ". ( Izl 20, 1-2 ).

Ljudi koji tvrde da je mjerilo dobra i zla Dekalog moraju razmisliti o tome da ni jedan ateista i inovjerac neće izbjeći gnjev Božji. I naš Gospodin Isus Krist je na pitanje: " Što da činimo da bismo vršili djela Božja? ", odgovorio: " Ovo je djelo Božje: da vjerujete u Onoga koga On posla. " ( Iv 6, 28-29 ). Sam Krist je zapovjedio pokajanje i vjeru u Evanđelje ( Mk 1, 15), a tko se ne pokaje kriv je sam što će ga sjekira Božja odsjeći ( Lk 3, 9 ). Gospodin je zapovjedio svim narodima da prime krštenje u Ime Oca i Sina i Svetoga Duha ( Mt 28, 19 ), jer " ako se tko ne rodi vodom i Duhom, ne može ući u kraljevstvo Božje " ( Iv 3, 5 ). Sam Otkupitelj je, a ne fanatični pravoslavni kršćani, posvjedočio: " Koji povjeruje i krsti se, bit će spašen, a koji ne vjeruje bit će osuđen." ( Mk 16, 16)

Gospodin Svijeta je rekao: " Zaista, zaista vam kažem: ako ne jedete Tijelo Sina Čovječjega i ne pijete Krvi Njegove, nemate života u sebi " ( Iv 6, 53 ), a kod nas misle spasiti neodređenim dobrim stanjem bez pričesti.
Neka nam odgovore onda prigovarači, kome da vjerujemo - ljudima ili Bogu? Krist govori jedno, humanisti drugo. Sin Božji govori da muslimani i Židovi, evolucionisti i budisti koji su odbacili Boga Sina, prebivaju pod gnjevom Božjim. Naši liberali međutim govore da će se svi spasiti. Zašto smo dužni da im vjerujemo? Zar su oni bili u savjetu Božjem da bi ispravljali Tvorca? To je bezobrazno ustajanje smrtnih glupana na Božju mudrost! To su suvremeni lažni proroci kojima se priprema kazna Božja.

Ne. Neka mnogi i vjeruju i Božje postojanje. Spasit će se samo oni koji znaju Boga, koji Mu vjeruju, slušaju Ga, ljube Ga. Ukratko rečeno, da bi se spasio potrebno je da i čovjek zna Boga i da Bog pozna čovjeka, kako je i napisano: " Pozna Gospodin one koji su njegovi, i: Neka odstupi od nepravde svaki koji priziva ime Gospodnje." ( 2 Tim  2, 19 ).

Bog će poznati kao Svoje samo one u kojima vidi Sina Svoga ( koji je ušao po vjeri kroz Krštenje i Pričest ) i koji nose u sebi posvećenje Duha Njegovog.