Svećenik James Bernstein rođen
je 6. svibnja 1946. u obitelji židovskih tradicionalista. Rastao je u New Yorku
i 1960. bio pobjednik svjetskog omladinskog prvenstva u šahu. U šesnaestoj
godini, čitajući Novi Zavjet, postao je protestant. Od 1967. do 1970. živio je
u Jeruzalemu. Godine 1970. završio je Kvins koledž u New Yorku. Preselio se u priobalje
San Franciska, gdje je Mojšeu Rosenu pomogao osnovati pokret "Židovi za
Isusa" i postao je aktivan u "Isusovom pokretu" sedamdesetih.
Godine 1981. postao je pravoslavni kršćanin. Vrativši se u New York sa svojom suprugom Boni (imaju četvoro djece),
pohađao je Institut Svetog Vladimira i doktorirao teologiju. 10. srpnja 1988.
rukopoložen je za svećenika Antiohijske patrijaršije. Služi u hramu Svetog
Petra i Pavla pored Seattlea, Washington.
U mojim ranim kršćanskim godinama, veći dio mog religioznog
obrazovanja stjecao sam vlastitim čitanjem Biblije. Kad sam došao u koledž,
džepno izdanje Svetog Pisma bilo je moj stalni pratilac. Učio sam omiljene
dijelove Svetog Pisma napamet, i samom ih sebi navodio kad sam bio u
iskušenjima ili drugima kad sam ih želio privesti Kristu.
Biblija je za mene postala kao što je do dana
današnjega najvažnija knjiga ikad objavljena. Iz sveg srca svoga sa
Apostolom Pavlom mogu reći: "Sve je Pismo bogoduho, i korisno za učenje,
za karanje, za ispravljanje, za odgajanje u pravednosti" (2 Tim 3,16).
To su dobre vijesti!
Loše vijesti su u tome što sam ja uvijek za sebe određivao što
Pismo kaže. Na primjer, bio sam toliko oduševljen znajući da je Isus moj bliski
i osobni prijatelj da sam mislio da je moja svijest o Njegovoj prisutnosti sve
što mi treba. Zato bih podvlačio retke o Isusu svojim žutim flomasterom, ali
sam prolazio pored odjeljaka o Bogu Ocu, ili o Crkvi, ili o krštenju.
Bibliju sam vidio kao nebeski priručnik sa uputstvima. Nisam
mislio da mi je potrebna Crkva, osim kao dobro mjesto za sklapanje
prijateljstava ili za to da se o Bibliji nauči više, da bi se bilo još bolji
"uradi sam" kršćanin. Počeo sam misliti da ću sav svoj život, kao i
Crkvu, sagraditi pomoću Knjige. Hoću reći da sam Sola Scriptura ("Samo
Pismo"!) najozbiljnije shvaćao! Povijest spasenja mi je bila jasna:
Bog je poslao Sina Svoga, skupa sa njim i Duha Svetoga, tada
je došao Novi Zavjet da nam objasni spasenje, i na kraju se razvila Crkva.
Blizu, možda, ali ne i dovoljno blizu istine.
Da požurim reći da je Sveto Pismo sve to što je Bog želio da
ono bude. Nije problem u Bibliji. Problem je u načinu na koji je ja
individualiziram, subjektiviziram na svoja osobna tumačenja od kojih neka
nisu naročito loša, a druga nisu naročito dobra.
Borba za razumijevanje
Nije dugo prošlo od mog obraćenja u kršćanstvo kad sam shvatio
da sam se upleo u zbrku religijskog sektaštva, u kojoj se kršćani dijele čas po
jednom, čas po drugom pitanju. Izgledalo je, na primjer, da o Drugom Kristovom
Dolasku ima onoliko mišljenja koliko ljudi sudjeluje u diskusiji. Stoga smo se
svi pozivali na Pismo. "Ja vjerujem u Bibliju. Ako toga nema u Bibliji, ne
vjerujem u to", bio je moj ratni poklič. Ono što nisam shvaćao jest da i
svi drugi govore isto što i ja! Nije bila Biblija, nego osobno tumačenje svakog
od nas, ono što je postalo naš najviši autoritet. U doba koje snažno naglašava
nezavisnost mišljenja i samopouzdanje postajao sam svoj vlastiti papa!
Rukovodeće načelo koje sam koristio u tumačenju Svetoga Pisma
izgledalo je veoma jednostavno: kada je očito značenje Pisma zdravorazumsko,
nemoj tražiti nikakvo drugo značenje. Vjerovao sam da oni koji su istinski dosljedni
i časni u slijeđenju ovog načela moraju doći do kršćanskog jedinstva. Na moje
iznenađenje, ovaj "zdravorazumski" pristup nije vodio do povećanja
kršćanske jasnoće i jedinstva, nego prije do duhovnog "rata sviju protiv
svih". Oni koji su najsnažnije naglašavali da se oslanjaju "samo na
Bibliju" bili su skloni postati najoholiji, najskloniji podjelama,
najsvađalačkiji među kršćanima, možda nenamjerno. Zaista, izgledalo mi je
da što se neko više drži Biblije kao jedinog izvora duhovnog autoriteta, to on
sve više postaje bahat i sklon sektaštvu. Običavali smo se žestoko svađati čak i
oko redaka o ljubavi!
U okviru mog kružoka u Bibliju vjerujućih prijatelja, bio sam svjedok
minieksplozije sekti i šizmatičkih pokreta, od kojih je svaki tvrdio da je
"vjeran jedino Bibliji", i svaki je bio u ogorčenom sukobu sa svima
ostalim. Ozbiljni sukobi su nastajali oko bilo čega što se može zamisliti: karizmatskih
darova, tumačenja proročanstava, ispravnog načina bogoslužja, pričešćivanja,
upravljanja Crkvom, učeništva, crkvene discipline, morala, odgovornosti,
evangelizma, društvenog djelovanja, odnosa između vere i djela, uloge žene,
ekumenizma. Lista je beskrajna. U stvari, bilo koje pitanje je moglo i uvijek
je dovodilo kršćane do podjela. Plod sektaškog duha je bio nastanak doslovno
na tisuće nezavisnih Crkava i denominacija.
Kad sam i sam postao u najvišoj mjeri sektaškog duha, moj
radikalizam se pojačao, i počeo sam vjerovati da su sve Crkve nebiblijske:
postati član bilo koje Crkve značilo bi izdati Vjeru. Za mene, "Crkva"
je značilo: "Biblija, Bog i ja".
Neprijateljstvo prema Crkvama dobro se slagalo sa mojim židovskim
porijeklom. Po prirodi sam bio nepovjerljiv prema Crkvama jer sam osjećao da su
izdale Kristovo učenje sudjelujući u, ili pasivno promatrajući, progon Židova tijekom
povijesti. Ali što sam bio sektaški nastrojen do te mjere da sam postao
nepodnošljiv i antisocijalan sve sam više shvaćao da nešto dubinski nije u
redu sa mojim pristupom kršćanstvu. Moj duhovni život nije funkcionirao.
Očito, moje osobno držanje vjere u Bibliju i ono što ona uči
me je odvodilo od ljubavi i zajednice sa mojim bližnjim kršćanima, i samim
tim odvodilo me je od Krista. Kako piše sv. Ivan Evanđelist: "Tko ne
ljubi brata svojega kojega vidi, kako može ljubiti Boga, kojega nije
vidio?" (1 Iv 4, 20). Podjela i
neprijateljstvo nisu bili ono što me je privelo Kristu. Znao sam da odgovor
nije u negaciji Vjere ili odbacivanju Pisma. Nešto se mora promijeniti. Možda
se ja moram promijeniti.
Okrenuo sam se izučavanju povijesti Crkve i Novog Zavjeta,
nadajući se da će to bar malo obasjati način na koji bih trebao pristupiti Crkvi
i Bibliji. Rezultati uopće nisu bili onakvi kakve sam očekivao.
Apostolska Biblija
Moje početno polazište je bilo da što god je bilo dovoljno
dobro za Apostole dovoljno je dobro i za mene osobno. Tada sam se prvi put
iznenadio. Kao što sam maloprije spomenuo, znao sam da je Apostol Pavao Sveto
Pismo smatrao Bogom nadahnutim (2 Tim 3, 16). Ali ja sam uvijek smatrao da
"Pismo" o kojemu on tu govori podrazumijeva cijelu Bibliju, i
Stari i Novi Zavjet. U stvarnosti, nije bilo "Novog Zavjeta" kad je
on to izjavio. Čak je i Stari Zavjet još uvijek bio u procesu oblikovanja, jer
se Židovi još nisu opredijelili za konačni popis ili kanon starozavjetnih
knjiga sve do uspona kršćanstva.
Kako sam dalje učio, otkrio sam da su rani kršćani
upotrebljavali grčki prijevod Starog Zavjeta zvani Septuaginta. Ovaj prijevod,
koji je započet u Aleksandriji egipatskoj tri stoljeća prije Krista, sadržavao
je prošireni kanon koji je u sebe uključio izvjesni broj takozvanih "deuterokanonskih
" knjiga. Mada je bilo nekih rasprava na početku oko ovih knjiga, kršćani
su ih na kraju krajeva uključili u starozavjetni kanon.
Reagirajući na uspon kršćanstva, Židovi su suzili svoj kanon i
na kraju iz njega isključili deuterokanonske knjige mada su ih i dalje
smatrali svetima. Suvremeni židovski kanon nije bio strogo fiksiran sve do
trećeg stoljeća poslije Krista. Zanimljivo je da tu kasniju verziju židovskog
kanona Starog Zavjeta većina suvremenih protestanata usvaja umjesto kanona
ranog kršćanstva.
Kad su Apostoli živjeli i poučavali, nije bilo Novog Zavjeta i
Stari Zavjet još nije bio dovršen. Koncept "Pisma" bio je mnogo
slabije definiran nego što sam ja zamišljao.
Ranokršćanski spisi
Drugo veliko iznenađenje nastalo je kad sam shvatio da se prvi
kompletni popis novozavjetnih knjiga kakve imamo danas pojavio preko tristo
godina poslije smrti i uskrsnuća Kristovog (prvi kompletni popis dao je sv.
Atanazije Veliki u uskrsnoj poslanici 367. godine poslije Krista). Zamislite!
Da je pisanje Novog Zavjeta počelo u isto vrijeme kad je nastao ustav SAD-a, ne
bismo vidjeli konačni proizvod do 2076.!
Četiri Evanđelja su napisana od trideset do šezdeset godina
poslije Kristove smrti i uskrsnuća. U međuvremenu, Crkva se oslanjala na usmenu
predaju, svjedočanstva očevidaca kao i na razasute predevanđeoske dokumente
(kakvi se navode u 1 Tim 3,16 i 2 Tim 2, 3) i pisanu predaju. Većina Crkava je
imala samo dio onoga što će postati Novi Zavjet.
Kad su svjedoci Kristovog života i učenja počeli umirati,
Apostoli su pisali, vođeni Duhom Svetim, da bi sačuvali i učvrstili rasutu
pisanu i usmenu predaju. Zato što su Apostoli očekivali da će se Krist uskoro
vratiti, izgleda da nisu imali na umu da će ovi evanđeoski izvještaji i
apostolska pisma svojevremeno biti sabrani u novu Bibliju.
U toku prva četiri stoljeća poslije Krista bilo je suštinskog
neslaganja oko toga koje knjige treba uključiti u kanon Pisma. Prva osoba za
koju je zabilježeno da je htjela ustanoviti novozavjetni kanon bio je heretik
iz drugog stoljeća, Marcion. On je želio da Crkva odbaci svoje židovsko nasljeđe,
i stoga je sasvim odbacio Stari Zavjet. Marcionov kanon je uključivao samo
jedno evanđelje, koje je on sam izdao, i deset Pavlovih poslanica. Tužno je,
ali istinito, da je prvi pokušaj Novog Zavjeta bio heretički.
Mnogi znanstvenici smatraju da je rana Crkva odlučila stvoriti
svoj jasno određeni kanon djelomično zbog reakcije na iskrivljeni Marcionov
kanon. Razaranje Jeruzalema 70. godine poslije Krista, nestanak židovske kršćanske
zajednice u tom gradu, i prijetnja da će se izgubiti kontinuitet usmene predaje
su možda također doprinijeli osjećaju prijeke potrebe da Crkva standardizira popis
knjiga na koje se kršćani mogu pozivati.
U toku perioda evolucije kanona, kao što je već spomenuto,
većini Crkava je bio dostupan samo manji broj apostolskih spisa, a možda neke
od njih nisu imale nijedan. Knjige Biblije su se morale sa naporom ručno prepisivati,
što je zahtijevalo mnogo vremena i truda. Također, pošto je većina bila
nepismena, mogli su ih čitati samo pripadnici privilegirane manjine. Upoznatost
većine kršćana sa Pismom svodila se na ono što se čitalo u crkvama, Zakon
i Proroke, Psalme, neka od apostolskih sjećanja. Progon kršćana od strane Rimskog
Carstva i postojanje mnogih dokumenata neapostolskog porijekla dodatno su
komplicirali stvar.
To je bilo moje treće iznenađenje. Na neki način ja sam naivno
zamišljao da su svaka kuća i svaka župa imali cijeli Stari i Novi Zavjet od
samog nastanka Crkve! Meni je bilo teško zamisliti da je Crkva opstajala i
napredovala bez kompletnog Novog Zavjeta. To je možda bio moj prvi ključ za
odgonetanje činjenice da je sveukupnost života Crkve nešto mnogo više od samo
pisane Riječi.
Evanđelje po kome?
Sljedeće što me je iznenadilo bilo je otkriće da je mnogo
"evanđelja" pored onih iz novozavjetnog kanona kružilo u prvom i
drugom stoljeću. To su bila Evanđelje po Hebrejima, Evanđelje po Egipćanima,
Evanđelje po Petru, da spomenemo samo neka od njih.
Sam Novi Zavjet govori o postojanju takvih spisa. Evanđelje po
Luki počinje sljedećim riječima: "Budući da su mnogi pokušali izložiti kazivanje o događajima koji su se dogodili
među nama,... namislih i ja ...po redu pisati tebi" (Lk 1, 3). Kada je
Luka pisao, Matejevo i Markovo evanđelje su bila jedina dva napisana kanonska evanđelja.
Vremenom su sva, osim četiri evanđelja, bila isključena iz novozavjetnog
kanona. U ranim danima kršćanstva čak je postojao spor oko toga koja četiri evanđelja
treba koristiti. Većina maloazijskih kršćana je radije koristila evanđelje po
Ivanu od evanđelja po Mateju, Marku i Luki. Oslanjajući se na opis Muke koji se
nalazi u evanđelju Ivanovom, većina maloazijskih kršćana je slavila Uskrs na
drugi način od onih u Rimu. Rimski kršćani su imali izvjesni otpor prema
evanđelju po Ivanu i umjesto njega koristili su ostala evanđelja. Zapadna Crkva
je izvjesno vrijeme oklijevala služiti se evanđeljem po Ivanu zato što su ga
gnostički heretici koristili skupa sa svojim "tajnim" evanđeljima.
Sljedeća polemika je iskrsla oko toga trebaju li postojati
odvojena evanđelja ili jedinstveno komponirani evanđeoski izvještaj. U drugom stoljeću,
Tacijan, učenik sv. Justina Mučenika, objavio je jedinstveno "komponirano",
"harmonizirano" evanđelje pod nazivom "Dijatesaron".
Sirijska Crkva je ovo komponirano evanđelje koristila u drugom, trećem i četvrtom
stoljeću; ona nije primila sva četiri evanđelja sve do petog stoljeća. Također,
izvjesno vrijeme zanemarivali su Ivanove poslanice, drugu Petrovu, kao i Knjigu
Otkrivenja.
Da bi se stvar još više zakomplicirala, Crkva Egipta, kao što
se vidi u kanonu iz drugog stoljeća koji je sastavio Klement Aleksandrijski,
uključivala je "evanđelja" po Hebrejima, Egipćanima i po Matiji. Uz
to, smatrali su da su apostolskog porijekla Prva poslanica Klementa Rimskog,
Poslanica Barnabina, Propovijed Petrova, Didahe, Protoevanđelje Jakovljevo, Djela
Ivanova, Djela Pavlova, i Hermin Pastir (za koji su smatrali da je naročito
nadahnut). Irenej (drugo stoljeće), biskup-mučenik Liona u Galiji, uključio je
Otkrivenje Petrovo u svoj kanon.
Druge knjige koje su
izazivale proturječje
Moja omiljena novozavjetna knjiga, Poslanica Hebrejima, u
mnogim popisima Zapadne Crkve drugog, trećeg i četvrtog stoljeća je jasno bila
isključena. Prije svega zahvaljujući utjecaju blaženog Augustina na neke sjevernoafričke
sabore, poslanica Hebrejima je konačno prihvaćena na Zapadu krajem četvrtog stoljeća.
Na drugoj strani, Knjiga Otkrivenja, poznata također kao
Apokalipsa, napisana po apostolu Ivanu, nekoliko stoljeća nije bila primana od
Istočne Crkve. Među istočnim autoritetima koji su odbacivali ovu knjigu bili su
Dionizije Aleksandrijski (III. st.), Euzebije (III. st), Ćiril Jeruzalemski (IV.
st.), Laodicejski sabor (IV. st.), Ivan Zlatousti (IV. st.), Teodor Mopsuetijski
(IV. st.) i Teodorit (V. st.). Da dodamo da sirijski i armenski izvornici Novog
Zavjeta ispuštaju ovu knjigu. Mnogi grčki rukopisi Novog Zavjeta napisani prije
petog stoljeća ne sadrže Apokalipsu, i ona se u Istočnoj Crkvi liturgijski ne
koristi ni danas. Sv. Atanazije je podržao uključivanje Apokalipse, i prije
svega zahvaljujući njegovom utjecaju Istočna Crkva ju je na kraju krajeva
uključila u Novi Zavjet. Izgleda da je rana Crkva napravila unutrašnji dogovor
u vezi sa Otkrivenjem i Poslanicom Hebrejima. Istok je iz kanona isključivao
Apokalipsu, a Zapad poslanicu Hebrejima. Jednostavno, svaka od strana se
složila da prihvati spornu knjigu od onog drugog.
Zanimljivo je da je u XVI. st. otac protestantske reformacije,
Martin Luther, smatrao da knjige Novog Zavjeta trebaju biti"stupnjevane"
i da su neke "nadahnutije" od ostalih (to jest, da postoji kanon u
okviru kanona). Luther je dao sekundarni značaj Poslanici Hebrejima,
Jakovljevoj i Judinoj, kao i Apokalipsi, smještajući ih na kraj svog prijevoda
Novog Zavjeta. Zamislite, čovjek koji nam je dao Sola scriptura, a na sebe
je preuzeo odgovornost "redigiranja" pisane Riječi Božje!
Novi Zavjet sazrijeva
Bio sam naročito zainteresiran za traženje najstarijeg
legitimnog popisa novozavjetnih knjiga. Neki vjeruju da je to Muratorijev
kodeks, sa kraja drugog stoljeća. On isključuje Poslanicu Hebrejima,
Jakovljevu, kao i dvije Petrove, ali uključuje Otkrivenje Petrovo i Mudrost
Salomonovu. Pojam "Novi Zavjet" se ne koristi sve do 200. Godine, 170
godine poslije Kristove smrti i uskrsnuća kada ga prvi put upotrebljava
Tertulijan.
Origen, koji je živio u trećem stoljeću, smatra se prvim
sistematskim teologom (mada je često sistematski griješio). On je dovodio u
pitanje autentičnost Druge Petrove i Druge Ivanove poslanice. Također nam
priopćava da je, na svojim dugim putovanjima, sreo Crkve koje odbacuju drugu
poslanicu Timoteju zbog toga što poslanica govori o "tajnom" spisu, Knjizi
Janesa i Jambresa, nastaloj na osnovu usmene židovske predaje (2 Tim 3, 8).
Knjiga Judina je sumnjičena zbog toga što sadrži citat iz apokrifnog "Uznesenja
Mojsijevog", također nastalog na osnovu usmene židovske predaje (Jd 9).
Krećući se prema IV. stoljeću, otkrih da Euzebije, "otac
crkvene povijesti", kao sporne knjige spominje poslanice Jakovljevu,
Judinu, Drugu Petrovu, Drugu Ivanovu. Otkrivenje Ivanovo sasvim odbacuje.
Codex Sinaiticus, najstariji novozavjetni rukopis koji imamo,
a da uključuje sve novozavjetne knjige, otkriven je u pravoslavnom samostanu sv.
Katarine na Sinaju. Datira se u četvrto stoljeće i sadrži sve knjige koje posjeduje
suvremeni Novi Zavjet, ali i poslanicu Barnabinu i Hermin "Pastir".
U IV. stoljeću, car Konstantin je bio nezadovoljan sukobom
kršćana i arijanaca oko božanstva Kristovog. Pošto Novi Zavjet još uvijek nije
bio konačno uobličen, izvršio je pritisak da se najzad odredi kanon Novog Zavjeta
i da se konačno zaključi, da bi pomogao u rješavanju nastalog sukoba i donio
religijsko jedinstvo svojem podijeljenom Carstvu. Pa ipak, Codex Alexandrinus
uključuje 1. i 2. poslanicu Klementovu čak u petom stoljeću, pokazujući da
sporovi oko kanona nisu bili svugdje konačno riješeni ni tada.
Tko je odlučio?
Tokom vremena, Crkva je ustanovila koji su spisi zaista apostolski,
a koji nisu. Bila je to duga borba, koja je trajala nekoliko stoljeća. U toku
utvrđivanja, Crkva se nekoliko puta sastajala na sabore. Ovi crkveni sabori su
se suočili sa mnogim pitanjima, između kojih je bilo i pitanje kanona Pisma.
Važno je uočiti da je razlog ovih saborovanja bio utvrđivanje
i potvrđivanje onoga što je u Crkvi kao cjelini već bilo načelno prihvaćeno.
Crkva je kanon utvrdila ustanovivši što je očevidna istina i praksa Crkava
Božjih. Sabori su nastojali objaviti ono što je zajednička svijest Crkve i da
odraze nesukobljenost vjere, prakse i predaje koja već postoji u mjesnim Crkvama.
Sabori nam daju naročite zapise preko kojih Crkva jasno i
jednoglasno priopćava što čini Pismo. Među mnogim saborima koji se sastadoše u
toku prva četiri stoljeća, dva su naročito značajna u ovom kontekstu:
1. Laodicejski sabor koji se sastao u Maloj Aziji oko 363. godine.
To je prvi sabor koji je jasno pobrojao knjige sadašnjeg Starog i Novog Zavjeta,
izuzimajući Otkrivenje Ivanovo. Laodicejski sabor je ustanovio da se samo nabrojane
knjige trebaju i mogu čitati u hramu. Njegove odluke su široko prihvaćene na
Istoku.
2. Treći kartaški sabor u sjevernoj Africi sastao se oko 397.
godine. Ovaj Sabor, na kome je bio blaženi Augustin, dao je cjelovit popis
kanonskih knjiga i Starog i Novog Zavjeta. Dvadeset sedam knjiga sadašnjeg
Novog Zavjeta prihvaćene su kao kanonske. Sabor je također usvojio da ove
knjige treba čitati u crkvi kao Božansko Pismo, a da se druge isključuju. Sabor
je široko prihvaćen na Zapadu.
Balon je pukao
Što sam dublje izučavao povijest Novog Zavjeta, sve sam više
uviđao kako se moje nekadašnje pogrešne koncepcije raspadaju jedna po jedna.
Sada sam konačno razumio ono što je bilo očigledno: da se Novi Zavjet sastoji
od dvadeset sedam dokumenata koji, mada su zasigurno Bogom nadahnuti (ništa
me ne može poljuljati u ovom uvjerenju!) jesu bili napisani i sabrani od
strane ljudskih bića. Također je postalo jasno da ovo nisu obavili pojedinci
koji su radili izolirano nego je to bio saborni napor svih kršćana svega Tijela
Kristovog, Crkve Božje. Ovo poimanje me prinudilo da se suočim sa još dvije
činjenice, za koje su me prethodne predrasude navodile da ih izbjegnem: 1.
valjanost i neophodnost ljudskog sudjelovanja u pisanju Pisma; i 2. autoritet
Crkve.
Božansko i ljudsko
Kao i mnogi evangelisti, duboko naviknut vjerovati u
nadahnutost Pisma, ja sam razumio da je Novi Zavjet samo Božja, ali ne i
ljudska riječ. Mislio sam da je Bog neposredno rekao Apostolima što da napišu,
slično kao što tajnici hvataju bilješke onoga što im se diktira, bez ikakvog
dodavanja sa svoje strane.
Konačno, moje razumijevanje nadahnutosti Pisma je pročišćeno
učenjem Crkve o Ličnosti Krista. Utjelovljena Riječ Božja, Gospodin naš Isus Krist,
nije samo Bog, nego je i čovjek. Krist je jedincata Ličnost sa dvije prirode, božanskom
i ljudskom. Podcjenjivanje Kristove ljudske prirode vodi u herezu. Drevna Crkva
je učila da je Utjelovljeni Logos u potpunosti čovjek zaista, čovjek
onoliko koliko se to može biti, i ipak bez ikakvog grijeha. Po Svom čovještvu,
Logos Utjelovljeni je rođen, rastao i dostigao zrelo doba.
Shvatio sam da je ovaj pogled na Utjelovljenu Riječ Božju, na
Logosa, Isusa Krista, koji je imalo rano kršćanstvo paralelan sa ranokršćanskim
pogledom na pisanu riječ Božju, na Bibliju. Pisana Riječ Božja ne održava samo
božansku misao, nego i ljudski doprinos, također. Riječ Božja nam prenosi
istinu kao ono što su ljudi pisali, donoseći nam misli, ličnosti, pa čak i
ograničenja i slabosti pisaca, dakako, Bogom nadahnutih ljudi. To znači da
ljudski element u Bibliji nije preplavljen toliko da bi se izgubio u oceanu
Božanstva.
Postalo mi je jasnije da, kao što je Krist rođen, rastao i
dostigao zrelost, to je bio isti slučaj i sa pisanom Riječju Božjom, sa
Biblijom. Ona nije pala sa neba, nego je imala ljudsko porijeklo, isto kao i
božansko. Apostoli nisu pisali Pismo kao roboti ili zombiji, nego su slobodno surađivali
sa voljom Božjom preko nadahnuća Duhom Svetim.
Pitanje autoriteta
Drugo pitanje sa kojim sam morao hrvati, a koje mi je bilo još
teže, je pitanje crkvenog autoriteta. Iz mog proučavanja bilo mi je jasno da je
Crkva, zaista, odredila koje knjige sačinjavaju Pismo; ali sam se još uvijek
silno hrvao sa mišlju da je Crkva "predala" svoj autoritet.
Konačno, to se svelo na jedno pitanje. Već sam svim srcem
svojim vjerovao da je Bog sa vlašću govorio preko Svoje pisane Riječi. Pisana Riječ
Božja je konkretna i opipljiva. Mogu dodirnuti Bibliju i čitati je. Ali iz
nekog čudnog razloga, oklijevao sam vjerovati iste stvari u vezi sa Tijelom Kristovim,
Crkvom, da je ona vidljiva i opipljiva, da je fizički smještena na zemlji
u povijesti. Crkva je za mene bila suštinski "mistična", nepoistovjetiva
sa bilo kakvom zemaljskom zajednicom.
Ovaj pogled na stvari mi je omogućavao da svakog kršćanina
shvatim kao "Crkvu za sebe". Kako je to "komforno",
naročito kada iskrsnu doktrinarni ili osobni problemi! Pa ipak, taj pogled se
nije slagao sa onim što se u apostolsko doba pod Crkvom podrazumijevalo. Novi Zavjet
govori o stvarnim Crkvama, a ne nekakvim "eteričnim". Da li bih sada
mogao prihvatiti činjenicu da je Bog vjerodostojno zborio ne samo preko
Biblije, nego također i preko Crkve, iste one Crkve koja je proizvela, obranila
i djelatno sačuvala Pismo koje mi je bilo toliko drago?
Crkva Novog Zavjeta
Prema shvaćanju najdrevnijih kršćana, Bog je Svoju Riječ
govorio ne samo svojoj Crkvi, nego i preko Svoje Crkve, Tijela Njegovog. U isto
vrijeme, Crkva je shvaćana kao dom Božji, "nazidan na temelju apostola i
proroka, gdje je zaglavni kamen sam Isus Krist, na Kome sva građevina, skladno
spojena, raste u hram sveti u Gospodinu" (Ef 2, 20-21).
Bog ima Svoju Riječ, ali ima i Svoje Tijelo. Novi Zavjet kaže:
1. "A vi ste Tijelo Kristovo, i udovi ponaosob" (1
Kor 12, 27; usporedi Rim 12, 5).
2. "I On je Glava Tijela, Crkve" (misli se na Krista,
op.prev.) (Kol 1, 18).
2. " I On (Otac) sve pokori pod noge Njegove (Sina
Svoga), i Njega postavi iznad svega za glavu Crkvi, koja je Tijelo Njegovo, punina
Onoga Koji sve ispunjava u svemu" (Ef 1, 22-23).
U drevnim vremenima nije bilo organskog razdvajanja Crkve i
Biblije, što se danas često susreće. Tijelo bez riječi je tijelo bez poruke,
ali riječ bez tijela je neutemeljena. Kako Pavao piše, Tijelo je "Crkva
Boga živoga, stub i tvrđava istine" (1 Tim 3, 15). Crkva je Živo Tijelo Utjelovljenog
Gospodina. Apostol nije rekao da je Novi Zavjet stub i tvrđava Istine. Crkva je
stub i izvor istine jer je Novi Zavjet nastao na osnovu njenog života u Bogu.
Ukratko, ona ga je napisala! Ona je sastavni dio evanđeoske poruke, i u Crkvi
je Novi Zavjet napisan i sačuvan.
Riječ Božja u usmenoj
predaji
Apostol Pavao nas opominje: "Tako dakle, braćo, stojte
čvrsto i držite predaje, kojima ste naučeni, bilo našom riječju, bilo
poslanicom" (2 Sol 2, 15). Ovaj redak svojevremeno nisam podvlačio
flomasterom zato što ima dva izraza koja nisam volio: "držite predaje",
i "riječju" (usmenom). Ta dva izraza dolazila su u sukob sa mojim
poimanjem autoriteta Biblije. Ali sam tada počeo shvaćati: isti Bog koji je
govorio preko Svoje pisane Riječi, Biblije, govorio je također preko Apostola Kristovih
kada su oni poučavali i propovijedali osobno. U ovom (i drugim pasusima) samo Sveto
Pismo nas uči da je usmena predaja ono što moramo čuvati! Pisana i usmena
predaja nisu u sukobu, nego su dijelovi iste cjeline. To objašnjava zašto su
Oci učili da onaj tko nema Crkvu za Majku ne može imati ni Boga za Oca.
Shvaćajući ovo, zaključio sam da sam debelo pretjerao u
odbacivanju usmene Svete Predaje. U svom neprijateljstvu prema židovskoj
usmenoj predaji, koja odbacuje Krista, odbacio sam kršćansku usmenu svetu
Predaju, koja izražava život Duha Svetoga u Crkvi. I odbacio sam na taj način
ideju da nas ova Predaja na valjan način osposobljava da u potpunosti i kako
treba shvatimo Bibliju.
Dozvolite mi ovdje da to ilustriram jednim iskustvom koje sam
nedavno imao. Odlučio sam napraviti nadstrešnicu iza kuće. Pripremajući se,
izučio sam knjigu o stolariji u kojoj piše o "svemu". Puna je slika i
dijagrama, toliko da i "dijete može slijediti njene upute". Rečeno mi
je da ona samu sebe objašnjava. Ali, ispočetka jednostavna onako kako su mi
tvrdili da jest, što sam je više čitao, imao sam sve više pitanja i sve više
sam bio zbunjen.
Nezadovoljan što ne razumijem nešto naizgled tako jednostavno,
došao sam do zaključka da ovoj knjizi treba tumačenje. Bez nečije pomoći, neću je
moći ostvariti u praksi. Ono što mi je trebalo bio je netko stručan da mi
objasni ovaj priručnik.
Srećom, imao sam prijatelja koji mi je znao pokazati kako da
završim projekt. Znao je to iz usmenog predaje. Pošto je njega poučio iskusni
stolar, on je zauzvrat poučio mene. Pisana i usmena predaja su završili
posao skupa.
Što je bilo prvo?
Ono sa čim sam se najzad suočio bilo je ključno pitanje: što
je došlo najprije, Crkva ili Novi Zavjet? Znao sam da je Utjelovljena Riječ
Božja, Isus Krist, pozvao Apostole, a da
su oni oblikovali jezgru kršćanske Crkve. Na taj način, znao sam da je on, Vječna
Riječ Božja, zbog toga izvor Crkve i da je rodio Crkvu.
Kada je Crkva čula Utjelovljenu Riječ Božju, i počela zapisivati
Njegove riječi, ona je tako surađivala sa Bogom u rađanju pisane riječi, Novoga
Zavjeta. Na pitanje: "Što je bilo prvo, Crkva ili Novi Zavjet?",
odgovor je, i biblijski i povijesni, kristalno jasan.
Netko bi se mogao usprotiviti: "Da li uopće ima ikakve
veze što je bilo prvo? Na kraju krajeva, Biblija posjeduje sve što nam je
potrebno za spasenje". Biblija je dovoljna za spasenje u smislu da sadrži
temeljni materijal neophodan da nas usmjeri na pravi put. S druge strane,
pogrešno je Bibliju smatrati samodovoljnom i samotumačivom. Podrazumijeva se da
se Biblija mora čitati i razumjeti preko Božjeg prosvjetljenja Svetim Duhom u
okviru života Crkve.
Zar nije sam Gospodin rekao Svojim učenicima, pred samo raspeće:
"A kad dođe On, Duh Istine, uvesti će vas u svu istinu; i objavit će vam
ono što dolazi" (Iv 16,13). Također je rekao: "Sazidat ću Crkvu
Svoju, i vrata pakla neće je nadvladati" (Mt 16, 18). Gospodin naš nas
nije ostavio samo sa knjigom koja nas treba voditi. Ostavio nas je sa Crkvom
Svojom. Duh Sveti u Crkvi nas poučava, i Njegovo učenje dopunjava Sveto Pismo.
Kako je budalasto vjerovati da je Božje puno prosvjetljenje
prestalo čim su napisane knjige Novog Zavjeta i da nije djelovalo do XVI.
stoljeća i protestantske reformacije ili da dovedemo argument do
njegovog logičkog kraja, do trenutka kad sam ja, sam, počeo čitati
Bibliju. Ili je Duh Sveti bio u Crkvi tokom stoljeća koja su došla poslije novozavjetnog
perioda, vodeći je, učeći i prosvjetljujući je u njenom razumijevanju evanđeoske
poruke, ili je Crkva ostavljena kao duhovno siroče, sa pojedincima kršćanima
koji nezavisno tumače, uvijek "nepatvoreno" propovijedaju, isto Sveto
Pismo na radikalno različite načine. Ovakav kaos nikako nije volja Božja, jer
"Bog nije Bog nereda, nego reda" (1 Kor 14, 33).
Vrijeme za odluku
Kad sam dotuda došao, osjetio sam da moram donijeti odluku.
Ako Crkva nije puka tangenta ili slučajno objašnjenje Svetog Pisma, nego djelatni
sudionik u razvoju i očuvanju istog, bilo je vrijeme da nadiđem svoje razlike u
odnosu na nju, kao i da napustim svoje predrasude. Umjesto da pokušavam da
suditi Crkvi na osnovu svojih suvremenih predrasuda, morao sam se smiriti i
sjediniti sa Crkvom koja je stvorila Novi Zavjet, i dopustiti joj da me vodi k
pravom razumijevanju Svetog Pisma.
Poslije pažljivog istraživanja raznih crkvenih grupacija,
konačno sam shvatio, nasuprot uvjerenju mnogih suvremenih kršćana, da Crkva
koja je sazdala Bibliju nije mrtva. Današnja Pravoslavna Crkva je neposredni i
jasan povijesni kontinuitet sa Crkvom Apostola, i sačuvala je netaknutim kako
Sveto Pismo, tako i Svetu Predaju koja nam pomaže da Pismo na pravi način
protumačimo. Čim sam to shvatio, obratio sam se u Pravoslavlje. I počeo
doživljavati puninu kršćanstva kao nikad do tada.
Mada je skovao slogan, Luther sam nikad nije koristio Sola Scriptura.
Da jest, odbacio bi "Simbol vjere" i proveo manje vremena u pisanju
raznih biblijskih komentara. Ta fraza se pojavila kao rezultat borbe
reformatora protiv pridodanih ljudskih predaja rimokatolicizma. Razumljivo je
da su oni željeli da njihova vjera zasigurno bude ono što odgovara biblijskim
standardima. Ali izolirati Sveto Pismo od Crkve, negirati 1500 godina povijesti,
je nešto što slogan Sola Scriptura i protestantski reformatori Luther,
Kalvin i kasnije Wesley uopće nisu namjeravali učiniti.
Onima koji dogmatski nastoje ostati na Sola Scriptura
stanovištu, u procesu odbacivanja Crkve koja ne samo da je sazdala Novi Zavjet,
nego je, također, vođena Svetim Duhom, utvrdila koje knjige čine Novi Zavjet, želio
bih reći sljedeće: Izučavajte povijest rane Crkve i razvoj novozavjetnog
kanona. Gdje je moguće, koristite izvorne dokumente (zapanjujuće je kako se
neki od "najkonzervativnijih" biblijskih stručnjaka evangelističke/novoprotestantske,
zajednice preobražavaju u cinične i racionalističke liberale kad razgovaraju o
ranoj povijesti Crkve!). Sebe radi, istražite što se dogodilo sa narodom Božjim
poslije dvadeset osmog poglavlja knjige Djela apostolskih.
Ako istražite činjenice i objektivno sagledate što se dogodilo
u tim ranim danima, mislim da ćete otkriti isto što sam i ja sam otkrio. Život
i rad Crkve Božje nije se zaustavio poslije prvog stoljeća i ponovo otpočeo u šesnaestom.
Da je tako bilo, ne bismo ni imali novozavjetne knjige koje su tako drage
svakom kršćanskom vjerniku. Odvajanje Crkve i Biblije koje je tako prevladalo u
većem dijelu suvremenog kršćanskog sveta je moderna pojava. Rani kršćani nisu
pravili takve umjetne podjele.
Kad istražite podatke, hrabro nastavite saznavati više o povijesnoj
Crkvi koja je stvorila Novi Zavjet, sačuvala ga i odabrala one knjige koje će
biti sastavni dio kanona. Svaki kršćanin sebi duguje otkrivanje Pravoslavne Kršćanske
Crkve i razumijevanje njene vitalne uloge u donošenju Riječi Božje našem vlastitom
pokoljenju.
Povjesničari kršćanstva načelno daju neke obavijesti o
oblikovanju kanona mada nisu skloni raspravljati o značaju istog za autoritet i
tumačenje Svetog Pisma.
Izvor: http://true.faithweb.com/7-bible-bernstajn.htm