Heroji našeg vremena i bog humanitarizma

Danas, na dan sv. Ivana Milostivog, aleksandrijskog patrijarha i velikog pravoslavnog "humanitarca" starog doba, donosimo kratko razmišljanje o odnosu kršćanstva i humanitarnog rada u današnje vrijeme.


Glavna novost posljednjih dana ljeta i početka jeseni 1997. godine su bile dvije smrti - princeze Diane i redovnice Tereze iz Kalkute. Ta dva događaja su doslovno potresla cijeli svijet. Dvije pokojne žene su bile najveće heroine, idoli našeg doba, uzori za nasljedovanje. Otuda ova doista sveopća tuga ( i sveopća histerija ) zbog gubitka istih.Svako vrijeme ima svoje junake. Sama činjenica da se za tu ulogu biraju ovi ili oni ljudi veoma govori o duhu vremena. Koga želi nasljedovati suvremeni svijet? Kršćanski moral je sada skoro postao pogrda. Suvremenom čovjeku je sinonim za taj moral - licemerje, dosada i prisila. Nedavno su nam u krupnom planu pokazali kako na sahrani jednog od proslavljenih junaka našeg doba, svjetski poznatog modnog kreatora Giannija Versacea, izopačenika i razvratnika koga je ubio njegov ljubavnik, princeza Diana grli i dirljivo tješi drugog izopačenika, svjetski poznatog pop - pjevača Eltona Johna  Upravo je on, nakon nekoliko mjeseci, bio udostojen da pod svodovima drevne Westminsterske opatije otpjeva pjesmu na sahrani same Diane. A još početkom ovog stoljeća u Engleskoj, čovjeka podložnog grijehu kojeg prakticira Dianin prijatelj ne bi, ako se ne pokaje, pustili ni na prag seoskog hrama, da se i ne govori o jednoj od glavnih svetinja u zemlji.Početkom ovog stoljeća drugi su bili junaci i uzori za nasljedovanje. Velika ruska kneginja Elizabeta Fjodorovna koja je iskreno, iz dubine duše, čitavog života činila dobro, bila je primjer tada još uvijek popularnog kršćanskog morala i vrline. Kako je ona na prvi pogled bliska suvremenim heroinama, a kako je daleko od njih! Kao i Diana, i sveta Elizabeta je bila poznata ljepotica. Kao i princeza od Walesa, i ona je stradala od hladnoće carskog dvora, nije doživjela sreću u obiteljskom životu, rano je ostala bez muža i tragično prijevremeno poginula ( ubili su je boljševici 1918.god ). Kao i majka Tereza, osnovala je monaško sestrinstvo čiji je glavni zadatak bio pomoći sirotima i ubogima.Ali to je samo izvanjska sličnost. Iza nje su duboke, načelne razlike.

Politički korektan humanitarni aparthejd

Princeza Diana, koju sada nazivaju najboljom i najsvijetlijom suvremenom ženom, bila je pripadnik kraljevske kuće još uvijek ( makar formalno ) kršćanske zemlje. Koliko je ona u sebi utjelovila kršćanske vrline? Nevjerna žena, nesretna žena, koja je očajno nastojala dobiti svoj ​​dio zemaljskih slasti i, jureći za njima, bacala se iz avanture u avanturu i na kraju svega ružno, tragično poginula, poslije dobrog ručka, u zagrljaju još jednog plejboja, koji je skupa s njom sjeo u auto za čijim volanom se nalazio pijani vozač. To je žena koja je plela intrige protiv kraljevske kuće koja ju je hladno primila i koja je zbog tog cilja koristila svu moć tiska. To je žena kojoj je više od bilo koga drugog uspjelo kompromitirati vladarsku kuću i samu ideju monarhije u Velikoj Britaniji. To je žena čije su ljubavne avanture žudno pratili u čitavom svijetu, i koja ih je svjesno činila dostupnim javnosti preko tiska koji joj je bila naklonjen. To je žena koja je čitavog života pozirala i igrala ulogu " za mase "  jer joj je to bilo neophodno da bi se nalazila u prvom planu. Igra je trajala do posljednjeg časa, do časa pogibije.Humanitarizam je bio sastavni dio te uloge. Kako je to lijepo: visoka, lijepo građena dugonoga plavuša, zapanjujuće lijepa princeza doletjela je u daleku Afriku i drži na rukama crnog dječaka ( obratite pažnju na njenu besprijekornu frizuru ). Ona se nije uplašila izaći iz svog Hiltona s deset zvjezdica i prošetati, ne po tepihu, nego po našoj grešnoj zemlji! Nije joj se gadilo udahnuti seoski, umjesto air-condition zrak! Kakav podvig čovjekoljublja! Pogledajte kako ona odvažno ide u kliniku za žrtve SIDE! Princeza se spušta sa svojih nebeskih visina u ponor ljudskog stradanja i - o čuda! Ona se usuđuje rukovati  s bolesnikom ( dobro je poznato da se SIDA ne prenosi svakodnevnim kontaktima )!Pa ipak, pozirajući onoliko koliko je potrebno pred TV i fotokamerama s ljudskom bijedom i jadom u pozadini, princeza se vraćala u svoj ​​londonski dvor, u svoj ​​pariški dom, na svoju mediteransku jahtu, i sve se vraćalo u kolotečinu: mali Crnci su i dalje stradali od gladi, a bolesnici su i dalje umirali od svojih bolesti. Jedino čudo koje se zaista događalo je bila rastuća popularnost one koja je čitavom svijetu trubila o svom čovjekoljublju ( " što da radim - volim ljude, pa to ti je! " ), tj, princeze Diane. I narod je, unatoč stvarnosti, unatoč činjenicama, povjerovao u taj mit. " Narodna princeza " Diana postala je njegov idol i kumir. Na neki način se ovo svjetsko " obožavanje " spojilo sa svjetskim interesom za njezine ljubavne avanture. Ali njena smrt ( u izvještajima novinara se sve češće sugerira da je riječ o " otkupiteljskoj žrtvi " ) je pokrila sve.Kada se govori o Diani kao velikoj humanitarki, sjećam se jedne epizode. Ne tako davno, početkom ljeta 1997. ona je došla u Bosnu, u okviru humanitarne akcije pomoći djeci postradaloj u ratu. Kako je priopćila NTV, planirajući putovanje, Diana je izjavila da njena noga neće kročiti u srpski dio Bosne: ona će otići u muslimansko - hrvatsku federaciju i jedino tamo će pomagati djeci. Pa što - može se pretpostaviti da je naivna engleska princeza podlegla medijskoj manipulaciji kad su Srbi i Srbija u pitanju. Ali, kakve to veze ima s djecom? Čak i da su srpske vlasti i armija jedini odgovorni za građanski rat, zar su djeca Republike Srpske od rata manje postradala? Što su tako princezi zgriješila srpska djeca da se pokazalo kako su ona nedostojna njene humanitarne pažnje?Svako doba ima svoje junake i svoje " svece. " Princeza Diana je bila podignuta na vrh pijedestala našeg vremena. Stremila je da bude uvijek na vrhu, svima pred očima, što ju je na kraju i ubilo. Jako mi je žao nesretne mlade žene koja je tragično poginula. No ne mogu ne navesti riječi mudre Ruskinje iz Adigena koje je izgovorila odgovarajući na pitanje dopisnika poznate TV kuće: " Žao mi je, naravno. Ali da je sjedila kod kuće s mužem, da nikud nije lunjala i skitarala, i sad bi bila živa. "

Kršćanstvo koje prešućuje Krista

Princezina smrt je dosta zasjenila smrt druge svjetski poznate žene koja je sutradan umrla na sasvim drugom kraju svijeta. Za razliku od prve, to je bila prirodna i, tako reći, očekivana smrt. Pokojnica je bila u dubokoj starosti, tiho se ugasivši poslije dugog i vrlo plodnog života. Bila je kršćanska redovnica, osnivač proslavljenog reda koji se posvetio službi bližnjemu. To je bila prava humanitarnost - majka Tereza i njene časne sestre nisu pred TV - kamerama i pred svima činile to što su činile, nego su zaista pomagale ugnjetenima, služeći im čitavim svojim životom i ne razlikujući ih po religiji i nacionalnosti. I svijet je ocijenio tu djelatnost: majka Tereza je postala dobitnik Nobelove nagrade za mir, a susret s njom, jednostavnom albanskom seljankom čekali su najugledniji ljudi naše planete; da je prime i da se fotografiraju s njom nastojali su najpoznatiji politički, religiozni i kulturni djelatnici.Zaista, njena samopožrtvovna djelatnost je u najvećoj mogućoj mjeri bila plemenita i dostojna najiskrenijeg ushićenja. Pa ipak, može li se ona nazvati specifično kršćanskom? Humanom? Da! Čovjekoljubivom? Da! Samopožrtvovnom? Da! Ali isto tako čine i nereligiozne humanitarne organizacije " Liječnici bez granica ", Crveni Križ, mladi dobrovoljci iz " Korpusa mira ... "Ne nastojim umanjiti podvig majke Tereze ili ocrniti nju samu. Kao devetnaestogodišnja djevojčica ona je stigla iz rodne Makedonije u ubogu Indiju i počela činiti ono što je znala i umjela i što joj je srce zapovijedalo. Ona se naizgled rukovodila dobrim načelom: prvo treba nahraniti ljude, a zatim im govoriti o Kristu. Ipak, zamislimo da su apostoli, došavši u Lidu ili Filipe, počeli tamo organizirati za siromašne pogane javne kuhinje i bolnice, da bi tek poslije toga počeli propovijedati. Tada bi se, sigurno, i njihovi sljedbenici bavili samo humanitarnim akcijama, zato što se broj gladnih u svijetu nije smanjio, i ljude je potrebno hraniti, kao i nekad. Što znači da im je, kao i nekad, prerano govoriti o Kristu. Svijet, na radost kneza ovoga svijeta, tako nikad ne bi čuo Radosnu vijest, a kršćanstvo bi se pretvorilo u filantropski humanitarni pokret, čiji bi članovi prakticirali neke ezoterične obrede.Ali svi mi znamo da su apostoli na drugi način shvatili posljednju zapovijed koju im je dao Spasitelj: Idite i učinite sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Svetoga Duha ... ( Mt 28, 16 ).Međutim, upravo takvu, humanitarnu verziju kršćanstva svijet je spreman primiti s radošću: to je kršćanstvo koje prešućuje Krista, kršćanstvo svedeno na svoje socijalne doktrine, koje ne prelazi granice istih.Svijet je spreman ići i dalje. Sada, u stoljeću sveopće tolerancije, totalnog uzajamnog poimanja, uvažavanja prema svim vrijednostima u isti mah, on je spreman primiti i kršćanstvo s maglovitim granicama. Ilustracija takvog kršćanstva je, avaj, zajednica majke Tereze. Rimokatolička Crkva se odavno rukovodi principom da je, radi uspješne misije, neophodno maskirati se lokalnim obilježjima, pa tek onda, ispod žita, obraćati ljude u svoju vjeru.Toj " maskaradi " nisu umakle ni sestre majke Tereze. Ali, Daleki Istok je stvar suptilna, i sa dalekoistočnim religijama se obično zbiva obrnuta pojava. Što se kršćanstvo njima više maskira, to se više raslabljuje idejama i koncepcijama koje su s njim nespojive. One nisu obukle samo sarije, niti su samo zapalile hinduske mirišljave štapiće, stilizirajući svoje bogoslužje prema lokalnom običaju, nego su usvojile i mnoge hinduističke tehnike vježbanja i meditacije.I zaista, nije slučajno što je majka Tereza bila jedan od lidera pokreta koji je zahtijevao od Rimske Crkve da Djevu Mariju proglasi suotkupiteljicom i suspasiteljicom ( skupa sa Njenim Sinom ) čitavog čovječanstva.I očito, također nije slučajno što je majka Tereza podržavala lidera jedne od najdestruktivnijih sekti našeg vremena: Sri Chinmoy  Doduše  taj ljepuškasti hindus tako umilno i tečno govori o miru, ljubavi i harmoniji. I uvijek je spreman žrtvovati lijepu svoticu na humanitarne aktivnosti. I koga zanima to što pare koje Sri Chinmoy daje dolaze od učenika koje je on " obradio ", pretvorivši ih u robove? Koga zanima to što oni propovijedaju po ulicama kršćanskih gradova i odvode ljude od Krista i spasenja? Koga zanima to što se za tom sektom vuče dug rep ljudskih suza, razorenih obitelji, uništenih života? I koga zanima to što će Sri Chinmoy, uz pomoć uspješno objavljene vlastite fotografije s majkom Terezom, kanoniziran još za života, moći zavrbovati još tisuće novih žrtava?Ne budimo uskogrudni fanatici! Kako je moguće odreći se susreta s takvim čovjekom, ako on služi uspjehu humanitarizma? Humanitarnost postaje najviša, samodovoljna vrijednost i od svojih slugu traži sve nove i nove žrtve. I zato je neophodno iz naših života odstranjivati ​​sve što nas sprečava da služimo bogu humanitarizma. Jer on je bog ljubomoran i ne trpi služenje drugim bogovima...

Humanitarna opasnost za dušu

Bog humanitarizma zavladao je našim dušama i umovima. Bavljenje humanitarizmom sve pravda i daje indulgenciju svemu. O svojim humanitarnim djelatnostima trube na sav glas najzločinačkije sekte. Humanitarnu pomoć je dijelila sekta AUM Šinrikjo, između sesija pravljenja otrovnog plina sarina, nekoliko puta dajući priloge za dječje vrtiće. Humanitarac je i Moon: na taj način on kupuje respektabilnost svom pokretu, koji svaki dan u prosjačenje na ulice šalje tisuće gladnih i smrtno umornih mladića i djevojaka: od onoga što zarade, a to su milijuni dolara dnevno, on je spreman izdvojiti koju stotinu tisuća za humanitarnu pomoć, na primjer, " Moskovskim Novostima ", koje će mu poslije zauvijek biti zahvalne. Sekta " Familija ", koja razvraća maloljetnu djecu, poznata je po svojim humanitarnim koncertima za djecu. Humanitarizmom se bavi i sekta najžednija novca - scijentologija, istina, sredstva za to ona uzima od svojih sljedbenika, ne znam ni jedan slučaj kada su za to uzimane pare iz kase sekte." Društvo za širenje svjesnosti Krišne " je svoju humanitarnu djelatnost maksimalno proširilo. Oni nigdje ne dijele svoju " Hranu za život ", a da prije toga ne ugovore da ih tamo čekaju TV kamere i novinari koji su spremni pisati o tome kako su simpatični vegetarijanci s repićima na obrijanim glavma nahranili gladne i beskućnike. I nikoga ne zanima što se na Zapadu " Hrana za život " financirala često iz najkriminalnijih djelatnosti: preko krišnaističke trgovine drogom, ucjena i pljačkanja.Prije dva dana na televiziji su bila dva priopćenja. U jednom od njih se govorilo o tome da su za jubilej Moskve krišnaisti pripremili tortu od 850 kg, kojom su besplatno hranili sve koji to žele. A druga reportaža je bila o dječaku Saši, koga je majka - krišnaistkinja nasilno odvela u Indiju, koga su krišnaisti zlostavljali i koji je čudom uspio pobjeći i doći baki u Moskvu.Jesu li znali Moskovljani koji su s apetitom jeli polutekuću ljepljivu masu koju su im lopatama dijelili krišnaisti, da su njihovi preci prije odabrali da umru nego da sebe oskvrnu jedenjem idolske hrane? Da je ta torta bila plaćena njihovim vlastitim novcem poreznih obveznika, ili besplatnim ropskim radom njihove djece? Govorili su im da je to čudo: torta je bila spremljena bez ijednog jajeta. Jaja tamo stvarno nije ni bilo - tortu su umesili od suza dječaka Saše i tisuća njegovih vršnjaka nad kojima su se zvjerski iživljavali u gurukulijima po cijelom svijetu.Ali to se nas ne tiče - mi se s ispruženim rukama guramo da bismo dobili komad " hrane za smrt ", da bismo svoju besmrtnu dušu prodali za besplatni, ljepljivi i sablažnjivo slatki dar. I ne želimo čuti kako nam se, s lijeve strane, zlurado smije bog humanitarne pomoći.

dr. Aleksandar Dvorkin

izvor: svetosavlje.org

Da li je u različitim religijama isti Bog?

Danas se navršila četvrta godišnjica od ubojstva velikog pravoslavnog misionara današnjice, o. Danila Sisojeva. Ovaj oženjeni svećenik i otac, dakle, obiteljski čovjek, pokretač misionarske škole u Rusiji, kao i misija diljem Rusije i svijeta, čovjek koji je obratio stotine muslimana i protestanata, ubijen je od strane muslimanskih fanatika za vrijeme bogoslužja u Crkvi. Donosimo ovom prilikom jedan njegov kratak i poučan tekst, koji iznosi pravoslavni stav o jednoj velikoj zabludi našeg vremena-„sve religije su putevi k spasenju“.

" Ali zašto ste vi toliko uskogrudni fanatici? Zašto tvrdite da izvan Pravoslavne Crkve nema spasenja? Nema razlike. U istog Boga vjeruju svi - muslimani i kršćani, Židovi i budisti. Razlika je samo u obredima. I zašto biti uporan u svojoj isključivosti? Zar mislite da Svevišnji neće primiti muslimane Sebi? Njemu je svejedno tko u što vjeruje. Glavno je da je čovjek bio dobar! "

Ove riječi je čuo svaki kršćanin, doista, ne manje od sto puta. Često se događa da se ovo nečasno učenje čuje iz usta onih, koje nepažljivi svećenici iz nekog razloga puštaju Svetoj Čaši (Pričesti, op. O.).
Može li se zaista odbaciti da je Bog - Jedan? Jer još apostol Pavao je rekao: " da nema nijednoga drugoga Boga osim jednoga ". ( 1 Kor 8, 4 ). Gospodin je jedinstveni Vladar svjetova, On je Bog - i Židova i pogana ( Rim 3, 29). Običan zdrav razum pokazuje da ne mogu biti dva Sveprisutna - jednostavno ne bi bilo mjesta za Obojicu. Međusobno bi se ograničavali.
Ali ako je očigledna činjenica Jedinstva Božje Prirode, iz toga nikako ne slijedi da svi znaju za Boga, tim više da Ga znaju i da Ga istinski poštuju. Fraza " svi u istog Boga vjeruju ", lažna je bar zato što u svijetu ima mnogo ateista - i komunista, i budista, i šamanista. Oni uopće ne vjeruju ni u kakvog Boga.
Ako govorimo o drugima, činjenica postojanja Boga Stvoritelja uopće ne znači da Ga ljudi poštuju.
Može se navesti ovakav primjer. Mnogi znaju predsjednika Rusije, ali zar to znači da se svi odnose lojalno prema njemu, tim više da shvaćaju sve njegove poteze? Tako i mnoge milijarde ljudi znaju za postojanje Boga. Ali ogromna većina Ga doživljava kao daleku i neshvatljivu Silu, npr., u islamu nije prihvaćeno da se govori kako je Alah Ličnost. On je prije Nešto, Zakon, koji kažnjava i nagrađuje po svojoj volji. Tako i u kabali Ein - Sof se ne može spoznati i ne spoznaje bilo što. To je prije rimska Temida, nego Bog koji otkriva Sebe u Svetom Pismu. To je svjetlost daleke lomače koja ne može zagrijati dušu.
Ovaj pojam je u stvarnosti zajednički ljudima. Nije slučajno da " simbol vjere " malograđanina zvuči:

" Postoji Nešto. Ali što, ne znam. "

Pritom se s tim " Nešto " obično povezuje pojam pravednosti. Nije slučajno da pri svakoj uvredi govore:

" Da postoji Bog, zar bi dopustio ovo? "

Ali zar se takvo znanje može nazvati normalnim? Predstavite sebi da vas zovu da se ženite nevjestom o kojoj ništa ne znate. I kada pitate: " Tko je ona? ", odgovaraju vam: " Ona je pravedna i nikome nije poznata. " Zar je moguće taj odgovor smatrati za zadovoljavajući?
Zaista većina ljudi zna o Bogu mnogo manje od poslodavca koji prima novog radnika. Ali pri tom iz nekog razloga se smatra da je to loše prikriveno neznanje dovoljno da bi se spasili. Pri čemu je neznanje povezano ne s tim što kod ljudi nema mogućnosti spoznati Boga, već s tim da jednostavno za tim nema želje.
Događa se ista stvar kao u Evanđelju. Umjesto da ljudi idu na Božju gozbu, ljudi tome pretpostavljaju kopanje u povrtnjaku i bavljenje obiteljskim i nacionalnim raspravama. One koji uporno pozivaju žele u najgorem slučaju ubiti, a u najboljem nazovu idiotima. Zar oni naivno misle da će Bog omčom dovući Sebi one koji Ga ne vole i smatraju za ništa?
" Nepoznavanje Oca je isti prijestup kao i borba protiv Njega ", govorio je Minucije Feliks.
Samo se u pravoslavnom kršćanstvu čovjek toliko jako uvlači u Božanski život da sagledava tajanstveni plamen Trojedine ljubavi. Često međutim govore:

" Postoje iskreni ljudi u drugim religijama? Zar će i oni propasti? "

Zaboravlja se pritom da je lažno znanje o Bogu još strašnije od neznanja. Jer neznalica može postati svjestan svog nedostatka i biti posvećen u tajnu Božju. Onaj tko vjeruje u laž nije sklon traganju. On smatra da već posjeduje sve. Čak i u običnom životu čovjek koji nema kartu, ima veću šansu da će doći do cilja od onog tko ima lažnu kartu. Bolji je nemarni liječnik koji jednostavno ne liječi, od samouvjerenog šarlatana. U posljednjem slučaju bolesnik jednostavno nema šanse. Tako je i u dijelu bogospoznaje. Uvjereni inovjerac nije u stanju da bez izravnog Božjeg miješanja uvidi svjetlost. Tako govori Bog: " Znam djela tvoja, da nisi ni studen ni vruć. O, da si studen ili vruć! Tako, pošto si mlak, i nisi ni studen ni vruć, izbljuvat ću te iz usta svojih. Jer govoriš: Bogat sam, i obogatio sam se, i ništa mi ne treba; a ne znaš da si nesretan, i jadan, i siromašan, i slijep, i gol. Savjetujem ti da kupiš od mene zlata ognjem žeženoga, da se obogatiš i bijele haljine da se odjeneš, te da se ne pokaže sramotna golotinja; i pomasti da pomažeš oči, da vidiš. " ( Otk 3, 15-18 )
Tako je i sa drugim religijama. Što je više čovjek ukorijenjen u svoju lažnu tradiciju, teže mu je da se izbavi iz nje. Praksa misionarenja pokazuje da se Bogu češće obraćaju oni koji s jedne strane nisu izgubili osjećaj za Istinu, a koji su, s druge, otišli od svoje lažne vjere. I Evanđelje nisu prihvatili književnici i farizeji, već prosti ribari. Zato ne treba odobravati religiozni besmisao muslimana ili Židova, već prije pokazivati ​​svu besmislenost njihovih zabluda kako su to činili Sveci. Zlo čine oni koji im čestitaju njihove blagdane, samim tim podržavajući njihovu grešnu upornost.

U jednoj knjižici se navodi primjer kada se svećeniku obratio Tatarin s pitanjem: " Što da radim ako mi braća priječe ići u džamiju? " Što je trebao reći normalan pastir? Naravno - "odbaci islam, primi krštenje i idi u samostan, ako želiš brže ugoditi Bogu ". Ali ovaj je odgovorio: " idi u džamiju dva puta tjedno i slušaj mulu ". Autor knjižice smatra taj savjet nekakvom vrlinom. Nije slučajno što je mula pozitivno ocijenio tog lažnog pastira. U stvarnosti to je jednostavno podlost. Zbog lažnog humanizma svećenik je jednostavno odgurnuo nesretnika u još veće zablude i osudio ga na vječnu propast. Zar je mogao ne znati da tko ne vjeruje u Sina " neće vidjeti života, nego gnjev Božji ostaje na njemu " ( Iv 3, 36)?
Tu treba razmotriti pitanje da li se može govoriti o tome da je moguće biti dobar bez obzira na vjeru? Što uopće znači " biti dobar "?
Gdje su kriteriji dobrote? Alkoholičar smatra dobrim istog takvog ispičuturu, dok se njegova žena pridržava suprotne točke gledišta. Govore da je " dobar onaj tko ne čini zlo drugome ". To međutim nije precizno. Mi još nismo riješili što je " loše ", a što " dobro ". S točke gledišta pijanica loše čini onaj tko mu ne sipa piće, dok njegovi najbliži misle suprotno. Gdje je istina? Pa i obični panj - zar čini nekome nešto loše? Pa zar je on zato obrazac vrline?

Savjest također često obmanjuje. Posebno joj u tome pomaže " lažna religija ". Gospodin Isus Krist je predskazao: " dolazi čas kada će svaki tko vas ubije misliti da Bogu službu prinosi. I to će činiti, jer ne spoznaše Oca ni mene ". ( Iv 16, 2-3 ).
Kršćani imaju primjer za to kroz sve vrijeme svoje povijesti. Znamo da oni koji ne vjeruju u Oca i Sina - Židovi i muslimani - s osjećajem religiozne dužnosti ubijaju vjerne Kristu. To je počelo od sv. Stjepana i nastavlja se i do naših dana. Primjer protojereja Anatolija i vojnika Eugenija koji su ubijeni u naše dane u Čečeniji zbog jednog razloga ( odbijanje odbacivanja Svete Trojice ) dovode do identičnog rezultata. Muslimani ubijaju kršćane isto onako revnosno kako su to činili Židovi. Tako da savjest i religija sami po sebi nisu kriteriji dobra i zla.

Gdje je kriterij? Odgovor je očigledan. Dobro je samo ono što dobrim smatra Bog Stvoritelj. Eto najpouzdanije upute za rad napisane od samog konstruktora. Za kršćane je to još očitije jer znamo da su vrline - vječna svojstva Božja. Zato je ono što je suglasno s Gospodnjom voljom - dobro, a ono što joj se protivi - zlo.
Vratimo se sada pitanju " da li se mogu spasiti iskreni ljudi u drugim religijama? " Očito je, da je teško da će za takvu " iskrenost " iskreni manijak ubojica, koji smatra da se sve zlo svijeta nalazi u ženama ili u Rusima, biti pomilovan od Velikog Suca. Ali ako je to dovoljno očito, gdje se onda može naći ona mjera iskrenosti, koja bi u očima Božjim prevagla činjenicu zločina? Kako odrediti je li jedna iskrenost dobra, dok druga nije? Opet se vraćamo tome da li postoje realni kriteriji dobra i zla. Iskrenost ili neiskrenost su stvari prilično subjektivne.
Ako smo se dogovorili da je dobro - volja Božja, a zlo narušavanje te volje, odgovor postaje očigledan. Samo boravljenje čovjeka u religioznoj tradiciji koja nije ustanovljena od Samog Boga je grijeh. Iz Deset zapovijedi koje su dane Mojsiju prva zabranjuje druge vjere: " Ja sam Gospodin Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva. Nemoj imati drugih bogova uza me ". ( Izl 20, 1-2 ).

Ljudi koji tvrde da je mjerilo dobra i zla Dekalog moraju razmisliti o tome da ni jedan ateista i inovjerac neće izbjeći gnjev Božji. I naš Gospodin Isus Krist je na pitanje: " Što da činimo da bismo vršili djela Božja? ", odgovorio: " Ovo je djelo Božje: da vjerujete u Onoga koga On posla. " ( Iv 6, 28-29 ). Sam Krist je zapovjedio pokajanje i vjeru u Evanđelje ( Mk 1, 15), a tko se ne pokaje kriv je sam što će ga sjekira Božja odsjeći ( Lk 3, 9 ). Gospodin je zapovjedio svim narodima da prime krštenje u Ime Oca i Sina i Svetoga Duha ( Mt 28, 19 ), jer " ako se tko ne rodi vodom i Duhom, ne može ući u kraljevstvo Božje " ( Iv 3, 5 ). Sam Otkupitelj je, a ne fanatični pravoslavni kršćani, posvjedočio: " Koji povjeruje i krsti se, bit će spašen, a koji ne vjeruje bit će osuđen." ( Mk 16, 16)

Gospodin Svijeta je rekao: " Zaista, zaista vam kažem: ako ne jedete Tijelo Sina Čovječjega i ne pijete Krvi Njegove, nemate života u sebi " ( Iv 6, 53 ), a kod nas misle spasiti neodređenim dobrim stanjem bez pričesti.
Neka nam odgovore onda prigovarači, kome da vjerujemo - ljudima ili Bogu? Krist govori jedno, humanisti drugo. Sin Božji govori da muslimani i Židovi, evolucionisti i budisti koji su odbacili Boga Sina, prebivaju pod gnjevom Božjim. Naši liberali međutim govore da će se svi spasiti. Zašto smo dužni da im vjerujemo? Zar su oni bili u savjetu Božjem da bi ispravljali Tvorca? To je bezobrazno ustajanje smrtnih glupana na Božju mudrost! To su suvremeni lažni proroci kojima se priprema kazna Božja.

Ne. Neka mnogi i vjeruju i Božje postojanje. Spasit će se samo oni koji znaju Boga, koji Mu vjeruju, slušaju Ga, ljube Ga. Ukratko rečeno, da bi se spasio potrebno je da i čovjek zna Boga i da Bog pozna čovjeka, kako je i napisano: " Pozna Gospodin one koji su njegovi, i: Neka odstupi od nepravde svaki koji priziva ime Gospodnje." ( 2 Tim  2, 19 ).

Bog će poznati kao Svoje samo one u kojima vidi Sina Svoga ( koji je ušao po vjeri kroz Krštenje i Pričest ) i koji nose u sebi posvećenje Duha Njegovog.

Što je bilo prije-Crkva ili Biblija?

Svećenik James Bernstein rođen je 6. svibnja 1946. u obitelji židovskih tradicionalista. Rastao je u New Yorku i 1960. bio pobjednik svjetskog omladinskog prvenstva u šahu. U šesnaestoj godini, čitajući Novi Zavjet, postao je protestant. Od 1967. do 1970. živio je u Jeruzalemu. Godine 1970. završio je Kvins koledž u New Yorku. Preselio se u priobalje San Franciska, gdje je Mojšeu Rosenu pomogao osnovati pokret "Židovi za Isusa" i postao je aktivan u "Isusovom pokretu" sedamdesetih. Godine 1981. postao je pravoslavni kršćanin. Vrativši se u New York  sa svojom suprugom Boni (imaju četvoro djece), pohađao je Institut Svetog Vladimira i doktorirao teologiju. 10. srpnja 1988. rukopoložen je za svećenika Antiohijske patrijaršije. Služi u hramu Svetog Petra i Pavla pored Seattlea, Washington.

U mojim ranim kršćanskim godinama, veći dio mog religioznog obrazovanja stjecao sam vlastitim čitanjem Biblije. Kad sam došao u koledž, džepno izdanje Svetog Pisma bilo je moj stalni pratilac. Učio sam omiljene dijelove Svetog Pisma napamet, i samom ih sebi navodio kad sam bio u iskušenjima ili drugima kad sam ih želio privesti Kristu.

Biblija je za mene postala kao što je do dana današnjega najvažnija knjiga ikad objavljena. Iz sveg srca svoga sa Apostolom Pavlom mogu reći: "Sve je Pismo bogoduho, i korisno za učenje, za karanje, za ispravljanje, za odgajanje u pravednosti" (2 Tim 3,16).

To su dobre vijesti!

Loše vijesti su u tome što sam ja uvijek za sebe određivao što Pismo kaže. Na primjer, bio sam toliko oduševljen znajući da je Isus moj bliski i osobni prijatelj da sam mislio da je moja svijest o Njegovoj prisutnosti sve što mi treba. Zato bih podvlačio retke o Isusu svojim žutim flomasterom, ali sam prolazio pored odjeljaka o Bogu Ocu, ili o Crkvi, ili o krštenju.

Bibliju sam vidio kao nebeski priručnik sa uputstvima. Nisam mislio da mi je potrebna Crkva, osim kao dobro mjesto za sklapanje prijateljstava ili za to da se o Bibliji nauči više, da bi se bilo još bolji "uradi sam" kršćanin. Počeo sam misliti da ću sav svoj život, kao i Crkvu, sagraditi pomoću Knjige. Hoću reći da sam Sola Scriptura ("Samo Pismo"!) najozbiljnije shvaćao! Povijest spasenja mi je bila jasna:

Bog je poslao Sina Svoga, skupa sa njim i Duha Svetoga, tada je došao Novi Zavjet da nam objasni spasenje, i na kraju se razvila Crkva.

Blizu, možda, ali ne i dovoljno blizu istine.

Da požurim reći da je Sveto Pismo sve to što je Bog želio da ono bude. Nije problem u Bibliji. Problem je u načinu na koji je ja individualiziram, subjektiviziram na svoja osobna tumačenja od kojih neka nisu naročito loša, a druga nisu naročito dobra.

Borba za razumijevanje

Nije dugo prošlo od mog obraćenja u kršćanstvo kad sam shvatio da sam se upleo u zbrku religijskog sektaštva, u kojoj se kršćani dijele čas po jednom, čas po drugom pitanju. Izgledalo je, na primjer, da o Drugom Kristovom Dolasku ima onoliko mišljenja koliko ljudi sudjeluje u diskusiji. Stoga smo se svi pozivali na Pismo. "Ja vjerujem u Bibliju. Ako toga nema u Bibliji, ne vjerujem u to", bio je moj ratni poklič. Ono što nisam shvaćao jest da i svi drugi govore isto što i ja! Nije bila Biblija, nego osobno tumačenje svakog od nas, ono što je postalo naš najviši autoritet. U doba koje snažno naglašava nezavisnost mišljenja i samopouzdanje postajao sam svoj vlastiti papa!

Rukovodeće načelo koje sam koristio u tumačenju Svetoga Pisma izgledalo je veoma jednostavno: kada je očito značenje Pisma zdravorazumsko, nemoj tražiti nikakvo drugo značenje. Vjerovao sam da oni koji su istinski dosljedni i časni u slijeđenju ovog načela moraju doći do kršćanskog jedinstva. Na moje iznenađenje, ovaj "zdravorazumski" pristup nije vodio do povećanja kršćanske jasnoće i jedinstva, nego prije do duhovnog "rata sviju protiv svih". Oni koji su najsnažnije naglašavali da se oslanjaju "samo na Bibliju" bili su skloni postati najoholiji, najskloniji podjelama, najsvađalačkiji među kršćanima, možda nenamjerno. Zaista, izgledalo mi je da što se neko više drži Biblije kao jedinog izvora duhovnog autoriteta, to on sve više postaje bahat i sklon sektaštvu. Običavali smo se žestoko svađati čak i oko redaka o ljubavi!

U okviru mog kružoka u Bibliju vjerujućih prijatelja, bio sam svjedok minieksplozije sekti i šizmatičkih pokreta, od kojih je svaki tvrdio da je "vjeran jedino Bibliji", i svaki je bio u ogorčenom sukobu sa svima ostalim. Ozbiljni sukobi su nastajali oko bilo čega što se može zamisliti: karizmatskih darova, tumačenja proročanstava, ispravnog načina bogoslužja, pričešćivanja, upravljanja Crkvom, učeništva, crkvene discipline, morala, odgovornosti, evangelizma, društvenog djelovanja, odnosa između vere i djela, uloge žene, ekumenizma. Lista je beskrajna. U stvari, bilo koje pitanje je moglo i uvijek je dovodilo kršćane do podjela. Plod sektaškog duha je bio nastanak doslovno na tisuće nezavisnih Crkava i denominacija.

Kad sam i sam postao u najvišoj mjeri sektaškog duha, moj radikalizam se pojačao, i počeo sam vjerovati da su sve Crkve nebiblijske: postati član bilo koje Crkve značilo bi izdati Vjeru. Za mene, "Crkva" je značilo: "Biblija, Bog i ja".

Neprijateljstvo prema Crkvama dobro se slagalo sa mojim židovskim porijeklom. Po prirodi sam bio nepovjerljiv prema Crkvama jer sam osjećao da su izdale Kristovo učenje sudjelujući u, ili pasivno promatrajući, progon Židova tijekom povijesti. Ali što sam bio sektaški nastrojen do te mjere da sam postao nepodnošljiv i antisocijalan sve sam više shvaćao da nešto dubinski nije u redu sa mojim pristupom kršćanstvu. Moj duhovni život nije funkcionirao.

Očito, moje osobno držanje vjere u Bibliju i ono što ona uči me je odvodilo od ljubavi i zajednice sa mojim bližnjim kršćanima, i samim tim odvodilo me je od Krista. Kako piše sv. Ivan Evanđelist: "Tko ne ljubi brata svojega kojega vidi, kako može ljubiti Boga, kojega nije vidio?" (1 Iv  4, 20). Podjela i neprijateljstvo nisu bili ono što me je privelo Kristu. Znao sam da odgovor nije u negaciji Vjere ili odbacivanju Pisma. Nešto se mora promijeniti. Možda se ja moram promijeniti.

Okrenuo sam se izučavanju povijesti Crkve i Novog Zavjeta, nadajući se da će to bar malo obasjati način na koji bih trebao pristupiti Crkvi i Bibliji. Rezultati uopće nisu bili onakvi kakve sam očekivao.

Apostolska Biblija

Moje početno polazište je bilo da što god je bilo dovoljno dobro za Apostole dovoljno je dobro i za mene osobno. Tada sam se prvi put iznenadio. Kao što sam maloprije spomenuo, znao sam da je Apostol Pavao Sveto Pismo smatrao Bogom nadahnutim (2 Tim 3, 16). Ali ja sam uvijek smatrao da "Pismo" o kojemu on tu govori podrazumijeva cijelu Bibliju, i Stari i Novi Zavjet. U stvarnosti, nije bilo "Novog Zavjeta" kad je on to izjavio. Čak je i Stari Zavjet još uvijek bio u procesu oblikovanja, jer se Židovi još nisu opredijelili za konačni popis ili kanon starozavjetnih knjiga sve do uspona kršćanstva.

Kako sam dalje učio, otkrio sam da su rani kršćani upotrebljavali grčki prijevod Starog Zavjeta zvani Septuaginta. Ovaj prijevod, koji je započet u Aleksandriji egipatskoj tri stoljeća prije Krista, sadržavao je prošireni kanon koji je u sebe uključio izvjesni broj takozvanih "deuterokanonskih " knjiga. Mada je bilo nekih rasprava na početku oko ovih knjiga, kršćani su ih na kraju krajeva uključili u starozavjetni kanon.

Reagirajući na uspon kršćanstva, Židovi su suzili svoj kanon i na kraju iz njega isključili deuterokanonske knjige mada su ih i dalje smatrali svetima. Suvremeni židovski kanon nije bio strogo fiksiran sve do trećeg stoljeća poslije Krista. Zanimljivo je da tu kasniju verziju židovskog kanona Starog Zavjeta većina suvremenih protestanata usvaja umjesto kanona ranog kršćanstva.

Kad su Apostoli živjeli i poučavali, nije bilo Novog Zavjeta i Stari Zavjet još nije bio dovršen. Koncept "Pisma" bio je mnogo slabije definiran nego što sam ja zamišljao.

Ranokršćanski spisi

Drugo veliko iznenađenje nastalo je kad sam shvatio da se prvi kompletni popis novozavjetnih knjiga kakve imamo danas pojavio preko tristo godina poslije smrti i uskrsnuća Kristovog (prvi kompletni popis dao je sv. Atanazije Veliki u uskrsnoj poslanici 367. godine poslije Krista). Zamislite! Da je pisanje Novog Zavjeta počelo u isto vrijeme kad je nastao ustav SAD-a, ne bismo vidjeli konačni proizvod do 2076.!

Četiri Evanđelja su napisana od trideset do šezdeset godina poslije Kristove smrti i uskrsnuća. U međuvremenu, Crkva se oslanjala na usmenu predaju, svjedočanstva očevidaca kao i na razasute predevanđeoske dokumente (kakvi se navode u 1 Tim 3,16 i 2 Tim 2, 3) i pisanu predaju. Većina Crkava je imala samo dio onoga što će postati Novi Zavjet.

Kad su svjedoci Kristovog života i učenja počeli umirati, Apostoli su pisali, vođeni Duhom Svetim, da bi sačuvali i učvrstili rasutu pisanu i usmenu predaju. Zato što su Apostoli očekivali da će se Krist uskoro vratiti, izgleda da nisu imali na umu da će ovi evanđeoski izvještaji i apostolska pisma svojevremeno biti sabrani u novu Bibliju.

U toku prva četiri stoljeća poslije Krista bilo je suštinskog neslaganja oko toga koje knjige treba uključiti u kanon Pisma. Prva osoba za koju je zabilježeno da je htjela ustanoviti novozavjetni kanon bio je heretik iz drugog stoljeća, Marcion. On je želio da Crkva odbaci svoje židovsko nasljeđe, i stoga je sasvim odbacio Stari Zavjet. Marcionov kanon je uključivao samo jedno evanđelje, koje je on sam izdao, i deset Pavlovih poslanica. Tužno je, ali istinito, da je prvi pokušaj Novog Zavjeta bio heretički.

Mnogi znanstvenici smatraju da je rana Crkva odlučila stvoriti svoj jasno određeni kanon djelomično zbog reakcije na iskrivljeni Marcionov kanon. Razaranje Jeruzalema 70. godine poslije Krista, nestanak židovske kršćanske zajednice u tom gradu, i prijetnja da će se izgubiti kontinuitet usmene predaje su možda također doprinijeli osjećaju prijeke potrebe da Crkva standardizira popis knjiga na koje se kršćani mogu pozivati.

U toku perioda evolucije kanona, kao što je već spomenuto, većini Crkava je bio dostupan samo manji broj apostolskih spisa, a možda neke od njih nisu imale nijedan. Knjige Biblije su se morale sa naporom ručno prepisivati, što je zahtijevalo mnogo vremena i truda. Također, pošto je većina bila nepismena, mogli su ih čitati samo pripadnici privilegirane manjine. Upoznatost većine kršćana sa Pismom svodila se na ono što se čitalo u crkvama, Zakon i Proroke, Psalme, neka od apostolskih sjećanja. Progon kršćana od strane Rimskog Carstva i postojanje mnogih dokumenata neapostolskog porijekla dodatno su komplicirali stvar.

To je bilo moje treće iznenađenje. Na neki način ja sam naivno zamišljao da su svaka kuća i svaka župa imali cijeli Stari i Novi Zavjet od samog nastanka Crkve! Meni je bilo teško zamisliti da je Crkva opstajala i napredovala bez kompletnog Novog Zavjeta. To je možda bio moj prvi ključ za odgonetanje činjenice da je sveukupnost života Crkve nešto mnogo više od samo pisane Riječi.

Evanđelje po kome?

Sljedeće što me je iznenadilo bilo je otkriće da je mnogo "evanđelja" pored onih iz novozavjetnog kanona kružilo u prvom i drugom stoljeću. To su bila Evanđelje po Hebrejima, Evanđelje po Egipćanima, Evanđelje po Petru, da spomenemo samo neka od njih.

Sam Novi Zavjet govori o postojanju takvih spisa. Evanđelje po Luki počinje sljedećim riječima: "Budući da su mnogi pokušali izložiti kazivanje o događajima koji su se dogodili među nama,... namislih i ja ...po redu pisati tebi" (Lk 1, 3). Kada je Luka pisao, Matejevo i Markovo evanđelje su bila jedina dva napisana kanonska evanđelja.

Vremenom su sva, osim četiri evanđelja, bila isključena iz novozavjetnog kanona. U ranim danima kršćanstva čak je postojao spor oko toga koja četiri evanđelja treba koristiti. Većina maloazijskih kršćana je radije koristila evanđelje po Ivanu od evanđelja po Mateju, Marku i Luki. Oslanjajući se na opis Muke koji se nalazi u evanđelju Ivanovom, većina maloazijskih kršćana je slavila Uskrs na drugi način od onih u Rimu. Rimski kršćani su imali izvjesni otpor prema evanđelju po Ivanu i umjesto njega koristili su ostala evanđelja. Zapadna Crkva je izvjesno vrijeme oklijevala služiti se evanđeljem po Ivanu zato što su ga gnostički heretici koristili skupa sa svojim "tajnim" evanđeljima.

Sljedeća polemika je iskrsla oko toga trebaju li postojati odvojena evanđelja ili jedinstveno komponirani evanđeoski izvještaj. U drugom stoljeću, Tacijan, učenik sv. Justina Mučenika, objavio je jedinstveno "komponirano", "harmonizirano" evanđelje pod nazivom "Dijatesaron". Sirijska Crkva je ovo komponirano evanđelje koristila u drugom, trećem i četvrtom stoljeću; ona nije primila sva četiri evanđelja sve do petog stoljeća. Također, izvjesno vrijeme zanemarivali su Ivanove poslanice, drugu Petrovu, kao i Knjigu Otkrivenja.

Da bi se stvar još više zakomplicirala, Crkva Egipta, kao što se vidi u kanonu iz drugog stoljeća koji je sastavio Klement Aleksandrijski, uključivala je "evanđelja" po Hebrejima, Egipćanima i po Matiji. Uz to, smatrali su da su apostolskog porijekla Prva poslanica Klementa Rimskog, Poslanica Barnabina, Propovijed Petrova, Didahe, Protoevanđelje Jakovljevo, Djela Ivanova, Djela Pavlova, i Hermin Pastir (za koji su smatrali da je naročito nadahnut). Irenej (drugo stoljeće), biskup-mučenik Liona u Galiji, uključio je Otkrivenje Petrovo u svoj kanon.

Druge knjige koje su izazivale proturječje

Moja omiljena novozavjetna knjiga, Poslanica Hebrejima, u mnogim popisima Zapadne Crkve drugog, trećeg i četvrtog stoljeća je jasno bila isključena. Prije svega zahvaljujući utjecaju blaženog Augustina na neke sjevernoafričke sabore, poslanica Hebrejima je konačno prihvaćena na Zapadu krajem četvrtog stoljeća.

Na drugoj strani, Knjiga Otkrivenja, poznata također kao Apokalipsa, napisana po apostolu Ivanu, nekoliko stoljeća nije bila primana od Istočne Crkve. Među istočnim autoritetima koji su odbacivali ovu knjigu bili su Dionizije Aleksandrijski (III. st.), Euzebije (III. st), Ćiril Jeruzalemski (IV. st.), Laodicejski sabor (IV. st.), Ivan Zlatousti (IV. st.), Teodor Mopsuetijski (IV. st.) i Teodorit (V. st.). Da dodamo da sirijski i armenski izvornici Novog Zavjeta ispuštaju ovu knjigu. Mnogi grčki rukopisi Novog Zavjeta napisani prije petog stoljeća ne sadrže Apokalipsu, i ona se u Istočnoj Crkvi liturgijski ne koristi ni danas. Sv. Atanazije je podržao uključivanje Apokalipse, i prije svega zahvaljujući njegovom utjecaju Istočna Crkva ju je na kraju krajeva uključila u Novi Zavjet. Izgleda da je rana Crkva napravila unutrašnji dogovor u vezi sa Otkrivenjem i Poslanicom Hebrejima. Istok je iz kanona isključivao Apokalipsu, a Zapad poslanicu Hebrejima. Jednostavno, svaka od strana se složila da prihvati spornu knjigu od onog drugog.

Zanimljivo je da je u XVI. st. otac protestantske reformacije, Martin Luther, smatrao da knjige Novog Zavjeta trebaju biti"stupnjevane" i da su neke "nadahnutije" od ostalih (to jest, da postoji kanon u okviru kanona). Luther je dao sekundarni značaj Poslanici Hebrejima, Jakovljevoj i Judinoj, kao i Apokalipsi, smještajući ih na kraj svog prijevoda Novog Zavjeta. Zamislite, čovjek koji nam je dao Sola scriptura, a na sebe je preuzeo odgovornost "redigiranja" pisane Riječi Božje!

Novi Zavjet sazrijeva

Bio sam naročito zainteresiran za traženje najstarijeg legitimnog popisa novozavjetnih knjiga. Neki vjeruju da je to Muratorijev kodeks, sa kraja drugog stoljeća. On isključuje Poslanicu Hebrejima, Jakovljevu, kao i dvije Petrove, ali uključuje Otkrivenje Petrovo i Mudrost Salomonovu. Pojam "Novi Zavjet" se ne koristi sve do 200. Godine, 170 godine poslije Kristove smrti i uskrsnuća kada ga prvi put upotrebljava Tertulijan.

Origen, koji je živio u trećem stoljeću, smatra se prvim sistematskim teologom (mada je često sistematski griješio). On je dovodio u pitanje autentičnost Druge Petrove i Druge Ivanove poslanice. Također nam priopćava da je, na svojim dugim putovanjima, sreo Crkve koje odbacuju drugu poslanicu Timoteju zbog toga što poslanica govori o "tajnom" spisu, Knjizi Janesa i Jambresa, nastaloj na osnovu usmene židovske predaje (2 Tim 3, 8). Knjiga Judina je sumnjičena zbog toga što sadrži citat iz apokrifnog "Uznesenja Mojsijevog", također nastalog na osnovu usmene židovske predaje (Jd 9).

Krećući se prema IV. stoljeću, otkrih da Euzebije, "otac crkvene povijesti", kao sporne knjige spominje poslanice Jakovljevu, Judinu, Drugu Petrovu, Drugu Ivanovu. Otkrivenje Ivanovo sasvim odbacuje.

Codex Sinaiticus, najstariji novozavjetni rukopis koji imamo, a da uključuje sve novozavjetne knjige, otkriven je u pravoslavnom samostanu sv. Katarine na Sinaju. Datira se u četvrto stoljeće i sadrži sve knjige koje posjeduje suvremeni Novi Zavjet, ali i poslanicu Barnabinu i Hermin "Pastir".

U IV. stoljeću, car Konstantin je bio nezadovoljan sukobom kršćana i arijanaca oko božanstva Kristovog. Pošto Novi Zavjet još uvijek nije bio konačno uobličen, izvršio je pritisak da se najzad odredi kanon Novog Zavjeta i da se konačno zaključi, da bi pomogao u rješavanju nastalog sukoba i donio religijsko jedinstvo svojem podijeljenom Carstvu. Pa ipak, Codex Alexandrinus uključuje 1. i 2. poslanicu Klementovu čak u petom stoljeću, pokazujući da sporovi oko kanona nisu bili svugdje konačno riješeni ni tada.

Tko je odlučio?

Tokom vremena, Crkva je ustanovila koji su spisi zaista apostolski, a koji nisu. Bila je to duga borba, koja je trajala nekoliko stoljeća. U toku utvrđivanja, Crkva se nekoliko puta sastajala na sabore. Ovi crkveni sabori su se suočili sa mnogim pitanjima, između kojih je bilo i pitanje kanona Pisma.

Važno je uočiti da je razlog ovih saborovanja bio utvrđivanje i potvrđivanje onoga što je u Crkvi kao cjelini već bilo načelno prihvaćeno. Crkva je kanon utvrdila ustanovivši što je očevidna istina i praksa Crkava Božjih. Sabori su nastojali objaviti ono što je zajednička svijest Crkve i da odraze nesukobljenost vjere, prakse i predaje koja već postoji u mjesnim Crkvama.

Sabori nam daju naročite zapise preko kojih Crkva jasno i jednoglasno priopćava što čini Pismo. Među mnogim saborima koji se sastadoše u toku prva četiri stoljeća, dva su naročito značajna u ovom kontekstu:

1. Laodicejski sabor koji se sastao u Maloj Aziji oko 363. godine. To je prvi sabor koji je jasno pobrojao knjige sadašnjeg Starog i Novog Zavjeta, izuzimajući Otkrivenje Ivanovo. Laodicejski sabor je ustanovio da se samo nabrojane knjige trebaju i mogu čitati u hramu. Njegove odluke su široko prihvaćene na Istoku.

2. Treći kartaški sabor u sjevernoj Africi sastao se oko 397. godine. Ovaj Sabor, na kome je bio blaženi Augustin, dao je cjelovit popis kanonskih knjiga i Starog i Novog Zavjeta. Dvadeset sedam knjiga sadašnjeg Novog Zavjeta prihvaćene su kao kanonske. Sabor je također usvojio da ove knjige treba čitati u crkvi kao Božansko Pismo, a da se druge isključuju. Sabor je široko prihvaćen na Zapadu.

Balon je pukao

Što sam dublje izučavao povijest Novog Zavjeta, sve sam više uviđao kako se moje nekadašnje pogrešne koncepcije raspadaju jedna po jedna. Sada sam konačno razumio ono što je bilo očigledno: da se Novi Zavjet sastoji od dvadeset sedam dokumenata koji, mada su zasigurno Bogom nadahnuti (ništa me ne može poljuljati u ovom uvjerenju!) jesu bili napisani i sabrani od strane ljudskih bića. Također je postalo jasno da ovo nisu obavili pojedinci koji su radili izolirano nego je to bio saborni napor svih kršćana svega Tijela Kristovog, Crkve Božje. Ovo poimanje me prinudilo da se suočim sa još dvije činjenice, za koje su me prethodne predrasude navodile da ih izbjegnem: 1. valjanost i neophodnost ljudskog sudjelovanja u pisanju Pisma; i 2. autoritet Crkve.

Božansko i ljudsko

Kao i mnogi evangelisti, duboko naviknut vjerovati u nadahnutost Pisma, ja sam razumio da je Novi Zavjet samo Božja, ali ne i ljudska riječ. Mislio sam da je Bog neposredno rekao Apostolima što da napišu, slično kao što tajnici hvataju bilješke onoga što im se diktira, bez ikakvog dodavanja sa svoje strane.

Konačno, moje razumijevanje nadahnutosti Pisma je pročišćeno učenjem Crkve o Ličnosti Krista. Utjelovljena Riječ Božja, Gospodin naš Isus Krist, nije samo Bog, nego je i čovjek. Krist je jedincata Ličnost sa dvije prirode, božanskom i ljudskom. Podcjenjivanje Kristove ljudske prirode vodi u herezu. Drevna Crkva je učila da je Utjelovljeni Logos u potpunosti čovjek zaista, čovjek onoliko koliko se to može biti, i ipak bez ikakvog grijeha. Po Svom čovještvu, Logos Utjelovljeni je rođen, rastao i dostigao zrelo doba.

Shvatio sam da je ovaj pogled na Utjelovljenu Riječ Božju, na Logosa, Isusa Krista, koji je imalo rano kršćanstvo paralelan sa ranokršćanskim pogledom na pisanu riječ Božju, na Bibliju. Pisana Riječ Božja ne održava samo božansku misao, nego i ljudski doprinos, također. Riječ Božja nam prenosi istinu kao ono što su ljudi pisali, donoseći nam misli, ličnosti, pa čak i ograničenja i slabosti pisaca, dakako, Bogom nadahnutih ljudi. To znači da ljudski element u Bibliji nije preplavljen toliko da bi se izgubio u oceanu Božanstva.

Postalo mi je jasnije da, kao što je Krist rođen, rastao i dostigao zrelost, to je bio isti slučaj i sa pisanom Riječju Božjom, sa Biblijom. Ona nije pala sa neba, nego je imala ljudsko porijeklo, isto kao i božansko. Apostoli nisu pisali Pismo kao roboti ili zombiji, nego su slobodno surađivali sa voljom Božjom preko nadahnuća Duhom Svetim.

Pitanje autoriteta

Drugo pitanje sa kojim sam morao hrvati, a koje mi je bilo još teže, je pitanje crkvenog autoriteta. Iz mog proučavanja bilo mi je jasno da je Crkva, zaista, odredila koje knjige sačinjavaju Pismo; ali sam se još uvijek silno hrvao sa mišlju da je Crkva "predala" svoj autoritet.

Konačno, to se svelo na jedno pitanje. Već sam svim srcem svojim vjerovao da je Bog sa vlašću govorio preko Svoje pisane Riječi. Pisana Riječ Božja je konkretna i opipljiva. Mogu dodirnuti Bibliju i čitati je. Ali iz nekog čudnog razloga, oklijevao sam vjerovati iste stvari u vezi sa Tijelom Kristovim, Crkvom, da je ona vidljiva i opipljiva, da je fizički smještena na zemlji u povijesti. Crkva je za mene bila suštinski "mistična", nepoistovjetiva sa bilo kakvom zemaljskom zajednicom.

Ovaj pogled na stvari mi je omogućavao da svakog kršćanina shvatim kao "Crkvu za sebe". Kako je to "komforno", naročito kada iskrsnu doktrinarni ili osobni problemi! Pa ipak, taj pogled se nije slagao sa onim što se u apostolsko doba pod Crkvom podrazumijevalo. Novi Zavjet govori o stvarnim Crkvama, a ne nekakvim "eteričnim". Da li bih sada mogao prihvatiti činjenicu da je Bog vjerodostojno zborio ne samo preko Biblije, nego također i preko Crkve, iste one Crkve koja je proizvela, obranila i djelatno sačuvala Pismo koje mi je bilo toliko drago?

Crkva Novog Zavjeta

Prema shvaćanju najdrevnijih kršćana, Bog je Svoju Riječ govorio ne samo svojoj Crkvi, nego i preko Svoje Crkve, Tijela Njegovog. U isto vrijeme, Crkva je shvaćana kao dom Božji, "nazidan na temelju apostola i proroka, gdje je zaglavni kamen sam Isus Krist, na Kome sva građevina, skladno spojena, raste u hram sveti u Gospodinu" (Ef  2, 20-21).

Bog ima Svoju Riječ, ali ima i Svoje Tijelo. Novi Zavjet kaže:

1. "A vi ste Tijelo Kristovo, i udovi ponaosob" (1 Kor 12, 27; usporedi Rim 12, 5).

2. "I On je Glava Tijela, Crkve" (misli se na Krista, op.prev.) (Kol 1, 18).

2. " I On (Otac) sve pokori pod noge Njegove (Sina Svoga), i Njega postavi iznad svega za glavu Crkvi, koja je Tijelo Njegovo, punina Onoga Koji sve ispunjava u svemu" (Ef 1, 22-23).

U drevnim vremenima nije bilo organskog razdvajanja Crkve i Biblije, što se danas često susreće. Tijelo bez riječi je tijelo bez poruke, ali riječ bez tijela je neutemeljena. Kako Pavao piše, Tijelo je "Crkva Boga živoga, stub i tvrđava istine" (1 Tim 3, 15). Crkva je Živo Tijelo Utjelovljenog Gospodina. Apostol nije rekao da je Novi Zavjet stub i tvrđava Istine. Crkva je stub i izvor istine jer je Novi Zavjet nastao na osnovu njenog života u Bogu. Ukratko, ona ga je napisala! Ona je sastavni dio evanđeoske poruke, i u Crkvi je Novi Zavjet napisan i sačuvan.

Riječ Božja u usmenoj predaji

Apostol Pavao nas opominje: "Tako dakle, braćo, stojte čvrsto i držite predaje, kojima ste naučeni, bilo našom riječju, bilo poslanicom" (2 Sol 2, 15). Ovaj redak svojevremeno nisam podvlačio flomasterom zato što ima dva izraza koja nisam volio: "držite predaje", i "riječju" (usmenom). Ta dva izraza dolazila su u sukob sa mojim poimanjem autoriteta Biblije. Ali sam tada počeo shvaćati: isti Bog koji je govorio preko Svoje pisane Riječi, Biblije, govorio je također preko Apostola Kristovih kada su oni poučavali i propovijedali osobno. U ovom (i drugim pasusima) samo Sveto Pismo nas uči da je usmena predaja ono što moramo čuvati! Pisana i usmena predaja nisu u sukobu, nego su dijelovi iste cjeline. To objašnjava zašto su Oci učili da onaj tko nema Crkvu za Majku ne može imati ni Boga za Oca.

Shvaćajući ovo, zaključio sam da sam debelo pretjerao u odbacivanju usmene Svete Predaje. U svom neprijateljstvu prema židovskoj usmenoj predaji, koja odbacuje Krista, odbacio sam kršćansku usmenu svetu Predaju, koja izražava život Duha Svetoga u Crkvi. I odbacio sam na taj način ideju da nas ova Predaja na valjan način osposobljava da u potpunosti i kako treba shvatimo Bibliju.

Dozvolite mi ovdje da to ilustriram jednim iskustvom koje sam nedavno imao. Odlučio sam napraviti nadstrešnicu iza kuće. Pripremajući se, izučio sam knjigu o stolariji u kojoj piše o "svemu". Puna je slika i dijagrama, toliko da i "dijete može slijediti njene upute". Rečeno mi je da ona samu sebe objašnjava. Ali, ispočetka jednostavna onako kako su mi tvrdili da jest, što sam je više čitao, imao sam sve više pitanja i sve više sam bio zbunjen.

Nezadovoljan što ne razumijem nešto naizgled tako jednostavno, došao sam do zaključka da ovoj knjizi treba tumačenje. Bez nečije pomoći, neću je moći ostvariti u praksi. Ono što mi je trebalo bio je netko stručan da mi objasni ovaj priručnik.

Srećom, imao sam prijatelja koji mi je znao pokazati kako da završim projekt. Znao je to iz usmenog predaje. Pošto je njega poučio iskusni stolar, on je zauzvrat poučio mene. Pisana i usmena predaja su završili posao skupa.

Što je bilo prvo?

Ono sa čim sam se najzad suočio bilo je ključno pitanje: što je došlo najprije, Crkva ili Novi Zavjet? Znao sam da je Utjelovljena Riječ Božja, Isus Krist,  pozvao Apostole, a da su oni oblikovali jezgru kršćanske Crkve. Na taj način, znao sam da je on, Vječna Riječ Božja, zbog toga izvor Crkve i da je rodio Crkvu.

Kada je Crkva čula Utjelovljenu Riječ Božju, i počela zapisivati Njegove riječi, ona je tako surađivala sa Bogom u rađanju pisane riječi, Novoga Zavjeta. Na pitanje: "Što je bilo prvo, Crkva ili Novi Zavjet?", odgovor je, i biblijski i povijesni, kristalno jasan.

Netko bi se mogao usprotiviti: "Da li uopće ima ikakve veze što je bilo prvo? Na kraju krajeva, Biblija posjeduje sve što nam je potrebno za spasenje". Biblija je dovoljna za spasenje u smislu da sadrži temeljni materijal neophodan da nas usmjeri na pravi put. S druge strane, pogrešno je Bibliju smatrati samodovoljnom i samotumačivom. Podrazumijeva se da se Biblija mora čitati i razumjeti preko Božjeg prosvjetljenja Svetim Duhom u okviru života Crkve.

Zar nije sam Gospodin rekao Svojim učenicima, pred samo raspeće: "A kad dođe On, Duh Istine, uvesti će vas u svu istinu; i objavit će vam ono što dolazi" (Iv 16,13). Također je rekao: "Sazidat ću Crkvu Svoju, i vrata pakla neće je nadvladati" (Mt 16, 18). Gospodin naš nas nije ostavio samo sa knjigom koja nas treba voditi. Ostavio nas je sa Crkvom Svojom. Duh Sveti u Crkvi nas poučava, i Njegovo učenje dopunjava Sveto Pismo.

Kako je budalasto vjerovati da je Božje puno prosvjetljenje prestalo čim su napisane knjige Novog Zavjeta i da nije djelovalo do XVI. stoljeća i protestantske reformacije ili da dovedemo argument do njegovog logičkog kraja, do trenutka kad sam ja, sam, počeo čitati Bibliju. Ili je Duh Sveti bio u Crkvi tokom stoljeća koja su došla poslije novozavjetnog perioda, vodeći je, učeći i prosvjetljujući je u njenom razumijevanju evanđeoske poruke, ili je Crkva ostavljena kao duhovno siroče, sa pojedincima kršćanima koji nezavisno tumače, uvijek "nepatvoreno" propovijedaju, isto Sveto Pismo na radikalno različite načine. Ovakav kaos nikako nije volja Božja, jer "Bog nije Bog nereda, nego reda" (1 Kor 14, 33).

Vrijeme za odluku

Kad sam dotuda došao, osjetio sam da moram donijeti odluku. Ako Crkva nije puka tangenta ili slučajno objašnjenje Svetog Pisma, nego djelatni sudionik u razvoju i očuvanju istog, bilo je vrijeme da nadiđem svoje razlike u odnosu na nju, kao i da napustim svoje predrasude. Umjesto da pokušavam da suditi Crkvi na osnovu svojih suvremenih predrasuda, morao sam se smiriti i sjediniti sa Crkvom koja je stvorila Novi Zavjet, i dopustiti joj da me vodi k pravom razumijevanju Svetog Pisma.

Poslije pažljivog istraživanja raznih crkvenih grupacija, konačno sam shvatio, nasuprot uvjerenju mnogih suvremenih kršćana, da Crkva koja je sazdala Bibliju nije mrtva. Današnja Pravoslavna Crkva je neposredni i jasan povijesni kontinuitet sa Crkvom Apostola, i sačuvala je netaknutim kako Sveto Pismo, tako i Svetu Predaju koja nam pomaže da Pismo na pravi način protumačimo. Čim sam to shvatio, obratio sam se u Pravoslavlje. I počeo doživljavati puninu kršćanstva kao nikad do tada.

Mada je skovao slogan, Luther sam nikad nije koristio Sola Scriptura. Da jest, odbacio bi "Simbol vjere" i proveo manje vremena u pisanju raznih biblijskih komentara. Ta fraza se pojavila kao rezultat borbe reformatora protiv pridodanih ljudskih predaja rimokatolicizma. Razumljivo je da su oni željeli da njihova vjera zasigurno bude ono što odgovara biblijskim standardima. Ali izolirati Sveto Pismo od Crkve, negirati 1500 godina povijesti, je nešto što slogan Sola Scriptura i protestantski reformatori Luther, Kalvin i kasnije Wesley uopće nisu namjeravali učiniti.

Onima koji dogmatski nastoje ostati na Sola Scriptura stanovištu, u procesu odbacivanja Crkve koja ne samo da je sazdala Novi Zavjet, nego je, također, vođena Svetim Duhom, utvrdila koje knjige čine Novi Zavjet, želio bih reći sljedeće: Izučavajte povijest rane Crkve i razvoj novozavjetnog kanona. Gdje je moguće, koristite izvorne dokumente (zapanjujuće je kako se neki od "najkonzervativnijih" biblijskih stručnjaka evangelističke/novoprotestantske, zajednice preobražavaju u cinične i racionalističke liberale kad razgovaraju o ranoj povijesti Crkve!). Sebe radi, istražite što se dogodilo sa narodom Božjim poslije dvadeset osmog poglavlja knjige Djela apostolskih.

Ako istražite činjenice i objektivno sagledate što se dogodilo u tim ranim danima, mislim da ćete otkriti isto što sam i ja sam otkrio. Život i rad Crkve Božje nije se zaustavio poslije prvog stoljeća i ponovo otpočeo u šesnaestom. Da je tako bilo, ne bismo ni imali novozavjetne knjige koje su tako drage svakom kršćanskom vjerniku. Odvajanje Crkve i Biblije koje je tako prevladalo u većem dijelu suvremenog kršćanskog sveta je moderna pojava. Rani kršćani nisu pravili takve umjetne podjele.

Kad istražite podatke, hrabro nastavite saznavati više o povijesnoj Crkvi koja je stvorila Novi Zavjet, sačuvala ga i odabrala one knjige koje će biti sastavni dio kanona. Svaki kršćanin sebi duguje otkrivanje Pravoslavne Kršćanske Crkve i razumijevanje njene vitalne uloge u donošenju Riječi Božje našem vlastitom pokoljenju.

Povjesničari kršćanstva načelno daju neke obavijesti o oblikovanju kanona mada nisu skloni raspravljati o značaju istog za autoritet i tumačenje Svetog Pisma.

Izvor: http://true.faithweb.com/7-bible-bernstajn.htm

Želim vidjeti Boga-pravoslavna misija u Indoneziji

Kako je musliman postao pravoslavni kršćanin i arhimandrit

Bombang Dvi Bjatoro je Indonežanin, odgojen u pravovjernoj muslimanskoj obitelji. Njegov djed je bio imam i često mu je ponavljao da je opasno da se druži s kršćanima. Unuk je veoma volio djeda i vjerovao mu je. Dogodilo se, međutim, da je Bombang postao kršćanin. On je za to imao vrlo ozbiljne osnove. Evo kako sam osnivač pravoslavne misije u Indoneziji, arhimandrit Danijel (Bombang Dvi Bjatoro) pripovijeda o povijesti svog obraćenja.

NIŠTA NE UZIMAJ OD KRŠĆANA
 Svi moji preci potječu s otoka Jave, osim bake, koja je Kineskinja. Odrastao sam u muslimanskoj obitelji, a moj djed je bio imam u našem selu. Bio je veliki asketa. Sjećam se da je mnogo postio i da je spavao na podu, da se svake noći molio. Njegov primjer je snažno utjecao na mene. I mada je ostao musliman, on je, u izvjesnom smislu, bio istinski kršćanin.Svi žitelji moga sela bili su muslimani, ali je djed ipak smatrao da je neophodno upozoriti me:" Ako susretneš kršćanina, nikada ništa ne uzimaj od njega - ni hranu, ni vodu "." Zašto, djede? "" Ti znaš da su ti ljudi nevjernici. Oni će otići u pakao. Ti znaš da oni idu u hram gdje im svećenici daju začaranu vodu, koju oni piju i stavljaju u hranu. Ako popiješ tu vodu ili pojedeš tu hranu, i ti ćeš biti začaran. Oni će te tada lako privući k sebi i ti ćeš brzo primiti njihovu vjeru. Zato ćeš zajedno s njima otići u pakao! "Način na koji je moj djedica pokušavao mene odbiti od kršćanstva nije doktrina islama, nego njegovo osobno praznovjerje.Dok sam išao u osnovnu školu, imao sam prijatelja. On je bio jedini kršćanin u cijeloj školi, i svi su ga ismijavali. Svakoga jutra njegovi drugovi iz razreda skidali su mu hlače i vikali: " Pogledajte, neobrezani, nevjernik! " Bilo je to užasno i on je, naravno, odlazio u suzama.Jednoga dana, kad sam se vraćao iz škole, prolazio sam pored kuće toga dječaka i tamo vidio sliku raspetog Isusa Krista. Došao sam kući i upitao djeda:" Djede, poznaješ li onu siromašnu obitelj koja živi u ovoj četvrti? "" Da, poznajem ih, oni su nevjernici "." Znaš, ja sam kod njih vidio neku čudnu sliku. Tamo je bio neki čovjek, skoro nag, a visio je na drvenom križu! "" O, znaš li što je to? To je slika njihove smrti! Zemlja ih ne može primiti kad umru! Zbog toga oni najprije trebaju biti zadavljeni, a onda ih vješaju na takvo drvo, pa ih tek poslije toga zakopavaju u zemlju ".Ponavljam još jednom, ovo nije učenje islama, nego, jednostavno, pokušaj mog djedice da me odvrati od kršćanstva. Djed je bio vrlo dobar čovjek, blag i ispunjen ljubavlju. Međutim, kada je u pitanju bila religija, sve se mijenjalo.

KAKO IZGLEDA BOG
 Za muslimane, Bog nije Otac, nego vladar, a ljudi nisu djeca Božja, nego prije svega sluge. Nazivati ​​Boga Ocem je grijeh, pošto Bog nema djece, pa čak ni proroci nisu djeca Božja. U islamu je zabranjeno likovno predstavljanje Boga i proroka. Često sam duboko razmišljao o tome - kakav je Bog? Silno sam Ga želio na neki način zamisliti. Upitao sam djeda:" Kako izgleda Bog? "On me začuđeno pogledao:" Zašto me to pitaš? "" Eto, mi se molimo Bogu, ali Ga ne vidimo. Ne razumijem jezik na kojem se molim, ne vidim kome se obraćam, ništa ne osjećam. Izgleda kao da samo nešto mrmljam! "" Islam je istinska religija i ti to znaš! Sve ostalo ćeš sam razumjeti kada odrasteš! "Međutim, čak i kada sam odrastao - išao sam već u srednju školu - nisam saznao odgovor. Odlazio sam u kineski hram, odlazio sam u budistički hram - gdje sve nisam odlazio! Htio sam saznati što se nalazi unutra, čemu se, ili kome se, ljudi tamo klanjaju. Ta mjesta mi se nisu dopadala i ja sam bježao iz tih hramova, ponovno se uvjeravajući da nema ništa bolje od islama. Tada mi se činilo da poznajem i kršćanstvo. Nisam, međutim, ni pokušao otići u crkvu, jer sam bio uvjeren da su kršćani - nevjernici.Jednom sam, u siječnju mjesecu, otišao u goste kod učitelja, gospodina Katamsija. Tamo sam vidio drvo ukrašeno sa bezbroj dekoracija, na kakvo nikada ranije nisam naišao." Što je ovo ", upitao sam." To je božićno drvce, badnjak ", odgovorio je učitelj.On je postao kršćanin, a ja to tada još nisam razumio.Počeli smo razgovarati i on me upitao:" Ti se još uvijek često moliš? "" Da, naravno, pet puta na dan "." Ponosan sam na tebe! Mladi ljudi obično jure na sve strane i zabavljaju se, a ti se moliš! "" Da, lijepo se osjećam kad se molim ", odgovorio sam.Učitelj mi je tada rekao:" Dobro je što se moliš, ali, jesi li svjestan kome se moliš? "" Naravno! Alahu, kome bih drugom?! ''" Da li Ga ti poznaješ? "Bio sam duboko potresen." O tome je riječ! A da li Ga vi poznajete? Molim Vas, pričajte mi o tome! Odavno pokušavam naći odgovor na to pitanje! "Počeo je da mi govori o Trojstvu, o Djevi Mariji, o Kristu. Tada sam se najzad dosjetio da je on kršćanin. Bio sam užasno prestrašen. Ja sam već objedovao kod njih! Sjećate li se što to znači? To je ona ista voda! Otišao sam kući i rekao djedu:" Sreo sam nevjernike! Moj učitelj je postao kršćanin! "Pogledao me ravno u oči i upitao:" Jesi li nešto jeo kod njih? "" Da ... jeo sam ", promucao sam ja." Moli Alaha da začarana voda ne utječe na tebe! "Tijekom cijele noći plakao sam i molio se: " Gospodine, ne želim umrijeti kao kršćanin, hoću umrijeti kao musliman! Molim Te, pomozi mi, ne želim da ta začarana voda djeluje na mene! "

POĐI ZA MNOM 
Jedne večeri sam se molio kao i obično. Prostorija je bila prilično mračna, ali je moju odaju iznenada obasjala svjetlost. To nije bila obična, nego zasljepljujuće blistava svjetlost. Čitava soba bila je njome ispunjena i ja sam se našao unutar ove svjetlosne kugle. Ugledao sam zatim i drugu svjetlost, koja je počela rasti i dobivati oblik, oblikujući siluetu dugokosog čovjeka. Bio je to čovjek iz svjetlosti... Bio sam potresen. Muslimani vjeruju u džinove - demone, pa sam pomislio da je to upravo demon. Ni riječ nisam mogao izgovoriti, od straha čak ni usta nisam mogao otvoriti . Mogao sam samo govoriti u sebi. U mislima sam upitao: " Tko si Ti? " On mi je odgovorio na mom materinjem jeziku... nisam mogao čuti riječi, ali sam ih osjećao: " Ako se hoćeš spasiti- pođi za Mnom! ". Svjetlost je zatim počela slabiti i odaja se ponovno ispunila tamom.Ovo se ponovilo i sljedeće noći, a zatim još jednom. Krajem drugoga dana vidio sam to isto, ali je ovoga puta, na pitanje " Tko si Ti ? ", On odgovorio: " Ja sam Onaj za Kojim si tragao. Ja sam Isus Krist ". Nakon toga, sve je iščezlo.Bio sam sasvim zbunjen, nisam znao što da mislim: eto, molio sam se kao musliman, ali sam umjesto proroka Muhameda ugledao Isusa Krista - što se dogodilo?Kada je došao i treći put, ja sam Ga upitao: " A što je sa Muhamedom? " Nije mi odgovorio i samo je rekao: " Ako se hoćeš spasiti, pođi za Mnom! "Ovakvo iskustvo nije mi se više ponovilo. Nikada više nisam doživio išta slično.Počeo sam postiti i da pitati Boga: " Ma tko da si Ti, molim Te, otkrij mi u kome je istina - u Isusu Kristu ili u Muhamedu? " Molio sam se i postio sam nekoliko dana, ali nisam začuo nikakav glas, nisam imao nikakvo viđenje. Tada sam se vratio Kuranu i iznenada otvorio 3. suru (poglavlje), 45. stih, gdje je rečeno: " Sjeti se, Muhamede, kako su anđeli rekli: ' O , Marijo! Uistinu, Alah Ti Svojom riječju saopćava radosnu vijest - ti ćeš roditi Sina. Ime je Njegovo Masih Isa, sin Marijamin ( tj. Isus, sin Marijin) . On će biti poštovan u ovom i u budućem vremenu, i bit će blizak Alahu ".Otišao sam kod učitelja Katamsija i upitao ga gdje mogu pronaći crkvu. Ispostavilo se da je on jedan od vođa protestantske Crkve i ja sam se zaputio u tu crkvu.Ubrzo je moj djed doznao da odlazim kod kršćana i strašno se rasrdio. Kada je čuo za to, jedan od mojih prijatelja me je čak pokušao ubiti. Djed je tada svima objavio da sam pod njegovom zaštitom i da me nitko ne smije povrijediti. Po milosti Božjoj, moj djed je spoznao istinu i umro je kao kršćanin. Znate li koliko je godina imao? Imao je sto četiri godine! Naravno, on se krstio u protestantizmu, jer ja tada nisam mogao ni pretpostaviti da postoje i druge konfesije. Moja baka se također krstila. Ja sam, pak, u vrijeme kad sam već postao svećenik, krstio moju majku i oca, moju rođenu braću i braću i sestre od stričeva.

" CRKVA SA VELIKOM GLAVOM " 
Kada sam postao kršćanin, otputovao sam u Južnu Koreju, da bih u Seulu izučavao protestantsku teologiju. Do tog vremena sam, međutim, bio donekle razočaran u protestantizam. Sjećao sam se moje muslimanske prošlosti, koja je u potpunosti bila proniknuta disciplinom: molitva pet puta na dan, postovi. U protestantskoj Crkvi, a posebno u pentekostalnoj, za koju sam bio vezan u to vrijeme, postojala je velika sloboda: radi onako kako se tebi sviđa, moli se koliko hoćeš i kad hoćeš - uz Bibliju, uz gitaru ili, jednostavno, uzvikujući: aleluja!Počeo sam se pitati kako je bilo ustrojeno bogoslužje u ​​ranoj Crkvi. Otputovao sam u Koreju nadajući se da ću pronaći odgovor. Sve vrijeme sam se molio: " Gospodine, ako ta, rana Crkva, još uvijek postoji, molim Te, pomozi mi da je pronađem! Hoću saznati kakva je bila ta Crkva! "Gospodin mi je na kraju dao odgovor i na to pitanje. Jednom prilikom svratio sam u knjižaru i tamo na polici ugledao knjigu " Pravoslavna Crkva ". Nikada za takvu Crkvu nisam čuo, pa sam pomislio da je to, možda, još jedna američka sekta. Međutim, kako sam uvijek volio čitati i kako sam čitao sve što mi dođe do ruku, kupio sam i ovu knjigu. Kad sam je pročitao, pomislio sam: " Upravo o tome je riječ! To je ona ista Crkva za kojom sam tragao! Gdje je ona? "Ni na kraj pameti mi nije bilo da se pravoslavni hram nalazi nasuprot mom internatu, da je to ona ista zgrada s velikom kupolom, koju su moji kolege nazivali " crkva s velikom glavom ". Bila je to misija Ruske Pravoslavne Crkve u Koreji. Tu sam i ja primio Pravoslavlje: na dan 8. rujna 1983. godine postao sam prvi i u tom trenutku jedini pravoslavni Indonežanin.Iz Koreje sam otputovao u Grčku, a odatle u Ameriku, u Boston, da bih nastavio školovanje u bogosloviji Svetoga Križa. Za svećenika sam zaređen 1988. godine, a onda sam se vratio u Indoneziju. Tamo, pak, doslovno nije postojalo ništa - ni hram, ni parohija/župa, ni knjige. Sve sam morao početi " ispočetka ". Samome sebi sam bio i pastir i pastva!Međutim, po milosti Božjoj, ljudi su počeli dolaziti kod mene. Danas se kod nas, u Indoneziji, nalaze dvije jurisdikcije: Ruska Pravoslavna Zagranična crkva i Carigradska patrijaršija. Ja, naravno, vjernike i iz jedne i iz druge Crkve smatram svojom duhovnom djecom, budući da prije mog dolaska oni ništa nisu znali o Pravoslavlju i da su se svi oni obratili posredstvom služenja koje je meni povjereno. U Carigradskoj patrijaršiji danas služi osam svećenika, a u Ruskoj Pravoslavnoj zagraničnoj Crkvi kojoj i ja pripadam - jedanaest. Pravoslavni svećenik u Indoneziji nema mogućnosti naći posao, ali mi smo spremni radi Crkve podnijeti sve teškoće, i misija nastavlja svoju djelatnost. Molim se za to da se cijela Indonezija obrati u Pravoslavlje. Da, to je vrlo teško, ali nije teže nego u vremenima Rimskog Carstva. Ako su apostoli bili u stanju Duhom Božjim preobratiti stari svijet, to znači da je nešto slično moguće i u Indoneziji!

ZAŠTO DOMOROCI NISU SPALILI BOMBANGA?
 Stalno me pitaju gdje se nalazi moja parohija/župa. Ja nemam župu i cijela Indonezija je - moja župa. Često moram " letjeti " iz jednog sela u drugo, s jednog otoka na drugi. Ponekad mi se događaju nevjerojatne stvari kao, na primjer, sljedeća. Jednom prilikom otišao sam propovijedati na otoku Timor ( Istočni Timor je neovisna država, dok je Zapadni - dio Indonezije). Zajedno sa mnom putovao je i moj duhovni sin Ardi, koji je kasnije postao otac Grgur. Nakon dugog putovanja našli smo se u džungli, u zabačenom selu koje se zove Haumenibuk. Ovaj naziv, razumije se, nema nikakve veze s engleskim jezikom! Nemam ni najmanju predodžbu što bi on mogao značiti! Primio nas je seoski vođa. Bio je vrlo dobar prema nama - sjedili smo u kolibi i razgovarali o Bogu. Zatim smo Ardi i ja krenuli kroz džunglu pronaći vodu. Ubrzo smo pronašli jedan izvor, gdje smo se napili vode i osvježili. Oko tog izvora nalazile su se neke čudne kamene gromade. Bio sam vrlo umoran pa sam sjeo na najveći kamen, da malo predahnem. Zatim smo se vratili u selo, u kolibu, i ja sam nastavio pričati vođi o Pravoslavlju, o vjeri, o jednom Bogu, o tome da se ne treba klanjati idolima i o sličnim stvarima. Na njega je ovaj razgovor ostavio dubok dojam. Sljedećeg jutra, ponovno sam pošao kod plemenskog vođe." Mogu li Vas pitati gdje ste jučer išli ", iznenada me upitao." Bio sam na izvoru "." I što ste tamo radili? "" Ništa posebno! Pili smo vodu! "" Ne, radili ste još nešto! Sjetite se što ste radili! "" Sjedio sam na kamenu, na velikom kamenu! "" U tome i jest problem! Taj kamen predstavlja našeg boga - duha koji štiti naše naselje. Žitelji su vidjeli kako ste sjedili na njemu. To ih je razjarilo, jer ste uvrijedili duha. Oni su se sad zaputili ovamo, smišljaju nešto vrlo loše. Molim vas, nigdje nemojte izlaziti, ostanite ovdje! "Začuo sam neku buku i povike koji su dopirali s brda, pa sam upitao starješinu:" Što to oni uzvikuju? "" Ubit ćemo ga! Spalit ćemo ga! "Ardija je obuzeo paničan strah:" Oče, oče, neću da te ubiju! "" Ardi, moli se! Bog je s nama! Mi smo ovamo i došli u ime Gospodnje ". Razumije se da sam u sebi bio duboko uznemiren - bili su to divlji ljudi! Plemenski vođa je rekao:" Pokušat ću se sporazumijeti sa njima ". Bio je to vrlo dobar, suosjećajan čovjek. Kolibi se približavalo oko stotinu ljudi, naoružanih kopljima. Svi su bili tamne kože, i u sumraku su im se vidjeli samo zubi kada bi povikali - a nisu ni prestajali vikati. Situacija je, naravno, bila neizrecivo napeta. Mi smo se sve vrijeme molili." Ardi, ako mi se nešto dogodi, vrati se kući i ispričaj što se ovdje dogodilo. Ako Gospodin hoće da ovdje poginem, neka tako i bude "." Ne, oče, ja te neću napustiti! "Bio sam spreman: " Gospodine, ako je Tvoja volja da umrem na ovom mjestu, pomozi mi i daj mi hrabrosti da umrem za Tebe! "Nakon izvjesnog vremena, vratio se plemenski vođa i rekao:" Oče, sve je u redu, suglasili su se da Vas ne diraju, ali ... ''" Što: ali ... ''" Morat ćete proći obred pomirenja ". Ardiju sam odmah rekao:" Ako se trebam klanjati tom kamenu, radije ću umrijeti. Nikada se neću pokloniti idolu! "Pokazalo se, međutim, da taj obred i nije tako strašan. Ceremonija se sastojala u sljedećem: deset starješina je stalo u krug, a onda su jedan drugome, iz usta u usta, predavali orahov list. Pomislio sam: " Gospodine, pomozi mi samo da mi se ne smuči od ovakvog obreda! " Tako sam zadržao dah, uzeo list u usta i zatim ga ispljunuo što sam brže mogao. Poslije toga su me poveli da pijem njihovo domaće vino. Plemenski vođa mi je rekao:" Oče, sada vam preostalo samo platiti globu! "" Koliko? " Pomislio sam da će mi uzeti sve što sam imao." Deset dolara ". Platio sam deset dolara i činilo se da sam slobodan. Sutradan su mi, međutim, zapovjedili da idem kod kralja. Silno sam se začudio kada sam čuo da u selu postoji kralj, ali sam poslušno pošao prema onoj kolibi koju su mi pokazali i koja je bila najveća u selu. Tada sam ga ugledao. Bio je to čovjek star tridesetak godina, polugol, a na glavi je imao - kaubojski šešir! Na jedvite jade sam se suzdržao da se ne nasmijem. Kralj je rekao:" Oče, ja i još četiri žitelja ovog sela želimo Vas pratiti. Bilo bi opasno putovati bez nas, jer se nekim ljudima niste dopali ". Ispratili su nas do stanice i mi smo odatle otputovali kući. Znate li što se zatim dogodilo? Onaj čovjek, koji je započeo pobunu protiv mene, u međuvremenu je umro. Prema vjerovanjima toga plemena, ako čovjek koji je nekome nanio štetu umre, to znači da je onaj koji je štetu pretrpio - sveti čovjek! Tada su me svi počeli smatrati svetim. Kao rezultat toga, ljudi s tog otoka prišli su pravoslavnoj vjeri! 
 Zapisano u San Franciscu , u travnju 2008. godine

Izvor:  http://www.prijateljbozji.com