Biti svećenikova supruga (matuška Julijana Šmeman)

U Francuskoj, s njenom rimokatoličkom tradicijom, sama ideja da ste udani za svećenika mora izgledati neobično i nekako neumjesno. S druge strane, položaj svećenikove supruge, u svjetlu apsolutne nemogućnosti ređenja žena u svećenstvo, može djelovati kao nešto nenormalno, naročito danas, kada smo svjedoci oslobođenja i nezavisnosti žene, kao i jednakih mogućnosti za karijeru, kako za muškarce, tako i za žene. Međutim, tu "nenormalnost", tu "apsurdnost", svećenikova žena ne samo da prihvaća, već je čak i uključuje u svoje življenje s radošću; da, zaista s ponosom i zahvalnošću što je, premda na posredan način, dio svećeničkog služenja...
...Nije bilo ničega neobičnoga u našoj mladosti, ni u tome kako smo se upoznali: on je bio maturant Sarnot liceja i ruske gimnazije, ja sam završila školu Saint Marie de Neully. Oboje smo odrasli na idealima i vrijednostima Stare Rusije, u ritmu Crkve i njezinih blagdana, na nasljeđu i tradicijama Rusije, koje su podrazumijevale vjernost i privrženost dužnostima...
...U to vrijeme, kada sam imala 17 godina, na stepenicama crkve srela sam se sa 19 - godišnjim studentom koji tek što se upisao na teološki institut sv. Sergija: "Jako bih se želio upoznati s Vama - rekao mi je - i htio bih primjetiti da uopće ne namjeravam postati monah (redovnik)! Iste te večeri, on se povjerio jednom od svojih poznanika da je "nešto ranije toga dana sreo svoju buduću suprugu". Moj suprug se upisao na Institut (sv. Sergija) s namjerom da postane svećenik, i već s 19 godina bio je u potpunosti ono što će biti čitavog svog života. Od samog djetinjstva on je sebe posvetio svećeničkoj službi, Crkva je bila njegov život, želio je više od ičega drugoga postati svećenik, bila je to njegova prva i najsnažnija želja. Njegovo svećeničko služenje, želja da stalno služi službu Božju izražavala je prirodu njegove duše, ono za što je bio stvoren. U tome nije bilo nikakvih proturječja...
...Ono što nas je spašavalo od kaosa, koji je bilo teško izbjeći, jer teško je bilo ne rasuti se na sve strane - djeca, njihovo školovanje (naše troje djece, usput budi rečeno, nikada nam nisu donijela ništa osim sreće), akademija, napori da spojimo kraj s krajem svakog mjeseca, studenti i sve ostalo - jest, prije svega, prisutnost u Crkvi, na bogoslužjima, radost Velike Subote i obične nedjeljne Liturgije (mise). I sve nam je to došlo po njegovom svećeništvu i zahvaljujući njegovom svećeništvu.