Osnovan prvi pravoslavni samostan u Južnoj Africi

Njegovo Blaženstvo papa i patrijarh aleksandrijski i sve Afrike Teodor II. stigao je u Južnu Afriku 19. siječnja 2018., gdje je sudjelovao u proslavi 50-godišnjice osnivanja svete Mitropolije Dobre Nade (1968.-2018.) i zatim je otišao na veliko misionarsko putovanje u Namibiju i Keniju.

U patrijarhovoj pratnji su bili nadležni  mitropolit johanesburški i pretorijski Damaskin, biskup nitrijski Nikodim i protojerej Atinador Papaveripijadis, egzarh Patrijaršije aleksandrijske na Cipru.

Patrijarh  je popodne posjetio novoosnovani samostan sv. Nikole Miriklijskog, Nektarija Eginskog i Pajsija Svetogorca, u pokrajini Hartebesport.

Bili su prisutni veleposlanik Grčke u Južnoj Africi Elefterios Kuvaritakis, generalni konzul Grčke Joanis Hacantonakis, kao i drugi dužnosnici i veliki broj vjernika.

Samostan je osnovan zahvaljujući nastojanjima i trudu Njegovog Veleposvećenstva mitropolita johanesburškog i pretorijskog Serafima (sada Zimbabvea i Angole) u jednoj mirnoj pokrajini, jedan sat udaljenoj od Johannesburga, na zelenom brdu s prelijepim pogledom.

Uz pomoć patrijarha Teodora II., a tijekom arhijerejske službe Njegovog Veleposvećenstva Damaskina johanesburškog i pretorijskog, pod duhovnom brigom arhimandrita Apostolosa Apostolakisa osnovana su još dva samostana u Keniji i Tanzaniji.

Aleksandrijski patrijarh je na kraju večernje uveo u službu prvu predstojnicu samostana, sestru Ortodoksiju, koja je rodom s Krete.

izvor: spc.rs

Mitropolit Tihon izrekao molitvu na "Hodu za život"

Pravoslavni biskupi, svećenstvo, monaštvo, bogoslovi, laici i tisuće drugih okupili su se u Washingtonu u petak 19. siječnja 2018. povodom 45-tog nacionalnog "Hoda za život", u protestu protiv nacionalne tragedije i sramote abortiranja. Tema ovogodišnjeg Hoda je „Ljubav čuva živote“.

Na molbu Njegovog Veleposvećenstva Nadbiskupa Dimitrija, predsjednik Konferencije kanonskih pravoslavnih biskupa Sjedinjenih Američkih Država, Njegovo Blaženstvo mitropolit Tihon (Mollard) iz Pravoslavne Crkve u Americi predvodio je pravoslavnu delegaciju. Nadbiskup pitsburški Melkisedek i nadbiskup njujorško-njudžersijski Mihailo također su sudjelovali u Hodu.

Prije Hoda, dan je započeo Božanskom Liturgijom koju je služio mitropolit Tihon povodom blagdana Bogojavljenja u pravoslavnoj katedrali sv. Nikole u Washingtonu. Profesori i studenti akademija sv. Vladimira i sv. Tihona nazočili su na Hodu. 

Treba napomenuti da je predsjednik SAD-a Donald Trump postao prvi predsjednik koji se ikada obratio Hodu za život. „Ja sam počašćen  i stvarno ponosan što sam postao prvi predsjednik koji je stao uz vas i obratio se na 45. Hodu za život,“ izjavio je predsjednik Trump. „Mi ćemo uvijek braniti prvo pravilo Deklaracije o nezavisnosti ... pravo na život.“ Potpredsjednik Mike Pence također se obratio sudionicima.

Istoga dana tisuće ljudi se okupilo u prijestolnici, nakon što je američki Predstavnički dom izglasao zakon koji štiti bebe koje su rođene žive poslije neuspješnih pobačaja.

izvor: spc.rs

O ekumenizmu

            Nalazimo se na kraju još jedne molitvene osmine za jedinstvo kršćana, pa smo odlučili sastaviti kratko razmišljanje o ekumenizmu. Pravoslavna Crkva nema službeno učenje o ekumenizmu; ta relativno nova stvar još se nalazi u stanju promatranja, te na terenu ovisi o lokalnom pravoslavnom biskupu hoće li njegova biskupija biti otvorena prema ekumenizmu ili ne. Stoga i ovo naše razmišljanje ima vrijednost privatnog teološkog mišljenja pojedinca, a ne prikaza pravoslavnog učenja.

            Ekumenizam je duhovni pokret koji teži prema jedinstvu kršćana. Obično se u ekumenskim krugovima kaže kako je podijeljenost kršćanskih Crkava sablazan, te da se potrebno, u duhu Kristove molitve „da svi budu jedno“ (Iv 17, 21), moliti i zalagati da se nadiđu sve zapreke, kako bi se svi kršćani svijeta našli u punom jedinstvu, odnosno, u jednoj Crkvi.

            Međutim, problem ovog učenja jest taj, što kršćansko jedinstvo nikada ni nije bilo izgubljeno. Krist je osnovao jednu i jedincatu kršćansku Crkvu, koja je Njegovo Tijelo, bogoljudski organizam, kojeg čine svi članovi Crkve, povezani sakramentalnim vezama Duha međusobno i s Kristom. Pošto ima organsku vezu s nadnaravnim, s Bogom, i pošto ima za „građu“ Duha Svetoga, ta Crkva je neuništiva, nepodjeljiva i nezabludiva. Nemoguće ju je uništiti, nemoguće ju je podijeliti na niz odvojenih Crkava, i nemoguće je da padne u zabludu; njezin nauk nije plod ljudske filozofije, već nebeske Božje Objave.

            Čvrsto vjerujemo da ta jedna Kristova Crkva, Njegovo Tijelo, odnosno, Jedna, Sveta, Katolička i Apostolska Crkva opstoji u Pravoslavnoj Crkvi, u 14 samostalnih Crkava koje neraskidivim vezom vjere, sakramenata i kanona čine tu jednu Crkvu. Prema tome, jedinstvo kršćana nije narušeno, ono postoji neprekinuto do danas. Postoje samo ljudi i vjerske zajednice koje ne žele biti dijelom tog jedinstva, svojom slobodnom voljom. To je njihovo pravo i izbor koji se mora poštivati. Prema tome, ja kao pravoslavni kršćanin ne mogu moliti za jedinstvo kršćana, jer to jedinstvo već uživam, sjedinjujući se u Pričesti s ostalim članovima Kristova Tijela i sa samim Kristom-Glavom. Ja mogu samo moliti da se i ostali odijeljeni kršćani, svojom slobodnom voljom pridruže tom jedinstvu. Ja ne mogu zajedno s ostalim kršćanima tražiti zajedničku istinu, pošto istu već posjedujem u nezabludivoj Crkvi; mogu samo moliti da tu istinu spoznaju i prihvate i ostali kršćani.

            Ovo ne znači da ja mrzim ostale kršćane koji nisu pravoslavni, kako se to često imputira onima koji se ne slažu s liberalnim poimanjem ekumenizma. Moje poštovanje prema njima, kao prema braći ljudima koji vjeruju u Krista nije nikada bilo, niti će biti, dovedeno u pitanje. Jednako tako, neupitno je moje poštovanje prema Rimokatoličkoj Crkvi i protestantskim zajednicama zbog njihovog kulturnog, humanitarnog, karitativnog, i ostalih djelovanja i zasluga u povijesti ljudskog roda. Mi pravoslavni, imamo poziv biti poput Boga. Ako želimo biti poput Boga, moramo se prema ljudima ponašati poput Boga, kao što On ljubi ljude i daje im „kišu i sunce“ (Mt 5, 45), tako im moramo i mi donositi ljubav, kišu i sunce. Naša briga za njih mora biti tim veća, što se nalaze izvan Crkve, za koju vjerujemo da je nužna za spasenje duše. Međutim, jedinstvo Crkve i istinu Božju mi s njima ne tražimo – mi im to donosimo.

            Reći da je Crkva podijeljena, zapravo znači reći da je Crkva nestala, a to nije moguće, pošto ona ima jasnu Kristovu garanciju da je „ni vrata paklena neće nadvladati“ (Mt 16, 18). Dijalog da, i ljubav da, i susreti da; ali traženje jedinstva i istine ne, relativizacija vjere ne, svođenje dogmi na ljudsko umovanje ne. Za dijalog u ljubavi i istini mi ekumenski pokret ni ne treba, pošto zapovijedi za to imam u Evanđelju.

            Razlike među kršćanima nisu ni male ni beznačajne, kako se to danas često sugerira. Kao prvo, moramo znati da se kršćanski nauk, kršćanske dogme, u svakoj zajednici, pravoslavnoj, katoličkoj ili protestantskoj, smatra objavljenim s  Neba. Kršćanska dogmatika se nikada nije smatrala niti se smatra plodom ljudskog umovanja. Ona se smatra plodom Božje Objave, i zato svako poigravanje s njom zapravo znači poigravanje s Bogom.

            Uzmimo kao primjer rimokatolike. Između pravoslavnih i katolika postoje ozbiljne razlike. Prvo što nas razdvaja je tzv. „filioque“, učenje da Duh Sveti, osim od Oca, izlazi i od Sina. Cijela pravoslavna tradicija smatra taj nauk krivovjerjem, herezom. Najveći umovi Crkve, sv. Focije i sv. Marko Efeški, smatrali su ovo herezom. Naposljetku, „filioque“ je i saborno osuđen od strane Pravoslavne Crkve; patrijarsi carigradski, aleksandrijski, antiohijski i jeruzalemski su, zajedno sa svojim episkopatima, u svojoj enciklici 1848.g., svečano definirali „filioque“ kao krivovjerje. Često se zaboravlja da se papino ime prestalo spominjati na Istoku već 1009.g., i to onog trenutka kada je „filioque“ unesen u Vjerovanje. Dakle, to učenje je raskolilo Istok i Zapad, a ne anateme iz 1074.g., koje su bile samo neuspješni pokušaj mirenja. I kako sada nakon svega reći da se radi samo o sporednoj teološkoj razlici?

            Pravoslavne treba podsjetiti da nauk o papinom primatu i nezabludivosti nije pitanje administrativnog ustroja Crkve, nego se radi o dogmama. Ne može se raspravljati o ulozi rimskog biskupa u Crkvi, jer, ponavljam, vrhovnu, redovitu, potpunu i neposrednu vlast nad čitavom Crkvom, koju uvijek može slobodno vršiti, za katolike papa ima po Božjoj volji. Za katolike, njegovo prvenstvo i nezabludivost su plod Božje Objave, u to se vjeruje, kao što se vjeruje u Trojstvo. Ne može Katolička Crkva odustati od dogmi, jer bi time samu sebe zanijekala, jer bi time poručila da je Boga prikazivala kao lažljivca, i da je stoljećima progonila ljude zbog nečega što ustvari Bog nije objavio. Čistilište je dogma, bezgrešno začeće Marijino je dogma. Međutim, za nas su to krivovjerja. Kako god okrenemo, netko Boga optužuje da je lažljivac.

            Čitav niz ostalih učenja nas razdvaja. Beskvasni kruh u euharistiji je zabranjen kanonima i zajedno s ulogom epikleze ima ključnu ulogu u tumačenju euharistije. Svećenički celibat rimske Crkve je izravno osuđen kanonima Pravoslavne Crkve. Čitava mistika kršćanskog Zapada je od pravoslavne tradicije doživljena kao čisto psihološki doživljaj. Odnos prema euharistijskim darovima, stigme, karizmatici, odnos prema euharistijskim čudima…popis je dugačak.

            Naša praksa drugog i trećeg braka za katolike je sablazan. Naša razorivost svećeničkog biljega za njih je nepojmljiva. Da ne govorim kako im netko tek treba objasniti da uzajamno priznanje valjanosti sakramenata ne postoji. Odnosno, Pravoslavna Crkva njihove sakramente i ne razmatra kao sakramente, dok god netko od njih ne zaželi postati pravoslavan, pa tek onda odlučuje hoće li ponoviti njihovu vanjsku formu ili ne.

            Ne treba ni govoriti kada čovjek vidi posebno današnju katoličku liturgiju, sa svim  tim bubnjevima, gitarama, šansonama, pljeskanjima, modernističkom arhitekturom i ikonografijom, da je tu bilo kakav sklad nemoguć.

            Jednako je i s katoličke strane. I danas, ukoliko bi neki katolik pred biskupom zanijekao katoličke dogme i izjavio da odlazi u pravoslavlje, po Zakoniku kanonskog prava RKC bio bi označen kao heretik i raskolnik. Ako bi se taj poželio vjenčati s katolkinjom, za njega ne vrijede propisi o miješanom braku, već posebni ženidbeni propis o otpalom katoliku. Sami miješani brakovi su ustvari nemogući, jer i jedna i druga Crkva inzistiraju da se djeca iz miješanog braka odgajaju u njihovoj vjeri. Prema tome, kod zaključenja mješovitog braka, jednostavno nekome morate lagati, bilo katoličkom, bilo pravoslavnom svećeniku. Jer, i Katolička Crkva smatra sebe jedinom pravom Crkvom i nužnom za spasenje.

            Svi dokumenti, dogmatske odluke i kanoni koje sam naveo, nisu nikada ukinuti ni opozvani. Termini „raskol“ i „hereza“ još uvijek postoje i u Katoličkoj i u Pravoslavnoj Crkvi. Jednom se jedan gospodin našao uvrijeđen kada sam te termine jednom spomenuo u kontekstu određenih katoličkih učenja. Međutim, ti termini su legalni dio kanonskog prava obiju Crkava. Oni nisu tu da ponižavaju nekoga, već opisuju vaš duhovni odnos prema Božjoj Objavi i Istini.

            Ovako je ukratko, stanje s katolicima, a da ne govorimo o protestantima, za koje je 90% pravoslavnog učenja i prakse posve pogrešno, da ne kažem idolopoklonstvo.

            Pitanje ovih ekumenskih molitava je gorući problem u pravoslavlju. Naime, pravoslavni kanoni doista zabranjuju zajedničku molitvu s nepravoslavnima. Ja sam na tim molitvama bio samo jednom, pred dosta godina, i moram reći da to uopće ni nije bila molitva, već niz prigodnih govora. Ne znam kako to sada izgleda, ali zašto bi to moralo imati formu molitve, i zašto bi se moralo zvati „molitva“? Zašto ne jednostavno „ekumenski susret“? Čemu forsirati termin koji je očito u suprotnosti s kanonima, i koji, budimo iskreni, izaziva nemalu svađu i sablazan među pravoslavnima, odnosno, ne uspostavlja jedinstvo s nepravoslavnima, već narušava i ono unutarpravoslavno? Da to nije moje izolirano mišljenje, pozvat ću se na riječi episkopa dalmatinskog Nikodima Kosovića, inače vrlo otvorenog čovjeka, kao i stručnjaka za crkveno pravo:  „Kao dijalog za mene to sigurno nije, ali da imamo neke zajedničke molitve, ne kažem da je baš na nivou hereze, ali mislim to nije dobro. Ne možemo samo zbog predstava za javnost imati neke sinkretističke molitve, koje ne pripadaju ni jednom, ni drugom obredu i u kojima mi zajedno stojimo da bismo se pokazali, a onda se do sljedeće takve prilike više ne vidimo. Smatram da je to bezuspješno i da neće donijeti neki veliki napredak, što se već i pokazuje u proteklih sto godina.“ (Večernji list, 2017.)

            Želio bih također upozoriti da se kod nas često ekumenizam miješa s nacionalnim pomirenjem Srba i Hrvata, što je vrlo loše, jer se radi o dvjema posve različitim stvarima. Crkveni odnosi su jedno, jer se tiču našeg vječnog spasenja, a nacionalni odnosi su drugo. Iako i na njima treba raditi, to ne treba miješati s vjerskim pitanjima.

            Dakle, nemam problem s ekumenizmom, na razini dijaloga, svjedočenja, ljubavi prema ljudima. Postoje stvari gdje bi se kršćani, iako odijeljeni, mogli više zajedno angažirati oko društvenih tema. Ali, bilo kakav sinkretizam ili relativizam jest neprihvatljiv.

           

Svećenici ruske Crkve na Bogojavljenje posvetili sve svjetske oceane

Svećenici Moskovske Patrijaršije koji služe u Rusiji i van nje posvetili su vode sva četiri svjetska oceana na Bogojavljenje. Svećenici su tako održali staru pravoslavnu tradiciju posvećenja voda, ne samo u crkvama, već i na otvorenim izvorima na blagdan Bogojavljenja, kada sveta Crkva slavi Krštenje našeg Gospodina i Boga i Spasitelja Isusa Krista. Sjeverni Arktički ocean je posvećen u selu Tiksi, najsjevernijem mjestu u Jakutiji, skoro 3000 milja sjeveroistočno od Moskve, na obali Laptevskog mora.

Vjernici ruske župe u Reykjaviku, čija je kapela posvećena 10. siječnja 2018. godine, otišli su na obalu Atlanskog oceana, gdje je župnik  Timotij Zolotuski služio veliku posvetu vode. Pacifik je bio posvećen na obali Sijamskog zaljeva u Tajlandu, u Novikovom zaljevu u Japanskom  moru, i u  Gertnerovom zaljevu u provinciji Magadan (Ohotsko more). Indijski ocean je bio posvećen kod Perzijskog zaljeva u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, gdje se već odavno nalazi ruska pravoslavna zajednica, uz predvođenje arhimandrita Aleksandra (Zarkaševa).

izvor: spc.rs

Nedjelja o Zakeju

Od ove nedjelje bismo započeli s kratkim nedjeljnim razmišljanjima/propovijedima:

            Pošto ove godine Uskrs pada relativno rano, već nedjelja nakon Bogojavljenja jest prva od pet pripremnih pretkorizmenih nedjelja, koja se po odgovarajućem evanđeoskom odlomku naziva nedjeljom o Zakeju.

I uđe u Jerihon. Dok je njime prolazio, eto čovjeka imenom Zakej. Bijaše on nadcarinik, i to bogat. Želio je vidjeti tko je to Isus, ali ne mogaše od mnoštva jer je bio niska stasa. Potrča naprijed, pope se na smokvu da ga vidi jer je onuda imao proći. Kad Isus dođe na to mjesto, pogleda gore i reče mu: »Zakeju, žurno siđi! Danas mi je proboraviti u tvojoj kući.« On žurno siđe i primi ga sav radostan. A svi koji to vidješe stadoše mrmljati: »Čovjeku se grešniku svratio!« A Zakej usta i reče Gospodinu: »Evo, Gospodine, polovicu svog imanja dajem siromasima! I ako sam koga u čemu prevario, vraćam četverostruko.« Reče mu na to Isus: »Danas je došlo spasenje ovoj kući jer i on je sin Abrahamov! Ta Sin Čovječji dođe potražiti i spasiti izgubljeno! (Lk 19, 1-10)

            Pripremajući čovjeka za ulazak u tajnu Uskrsnuća Kristova i našega, Crkva čovjeka čisti i prosvjetljuje Velikim postom (korizmom), a u taj Veliki i Časni post uvodi čovjeka kroz pripremne nedjelje, na kojima mu posvješćuje bitne pretpostavke duhovnog života, koje čovjek mora shvatiti i prihvatiti da bi uopće mogao imati odnos s Bogom.

            Nedjelja o Zakeju nam donosi priču o cariniku koji je bio toliko malen rastom, da nije mogao vidjeti Isusa, pa se popeo na smokvu. Pritom nije samo riskirao svoj ugled, pošto bogatima i moćnima ego obično ne dozvoljava takve stvari, nego i fizičku sigurnost, pošto je smokva relativno krhko drvo. Ipak, želja da se vidi Gospodina bila je jača od želje za ugledom i sigurnošću. Ova želja se nakon susreta s Kristom pretvorila u želju za spasenjem, koja se manifestirala odbacivanjem većeg dijela materijalnog bogatstva.

            Čovjek je dakle imao želju, goruću želju za Kristom i spasenjem, i stoga nije čudno da nam Crkva prije bilo kakvog posta baš njegov lik stavlja pred oči. Uistinu, želja za Kristom je temelj svake kršćanske duhovnosti, temelj samoga spasenja. Bez želje za Kristom, želje koja negira svaku ovozemaljsku udobnost i logiku, nema govora ni o molitvi, ni o postu, ni o samom pokajanju. Bez želje za Kristom, molitva se pretvara u nabrajanje ili fantaziranje, post u trapljenje ili dijetu, pokajanje u strah ili komplekse.

            Želja pretpostavlja slobodnu volju, i zato Pravoslavna Crkva izuzetno drži do slobode čovjekove želje i odabira. Iako se katkad može činiti da pravoslavlje zaostaje za zapadnim kršćanstvom u misionarskom i pastoralnom pogledu, osim povijesnih okolnosti, tome je uzrok i dosljedno poštivanje čovjekovog slobodnog odabira. Tako da, kao kršćani, nikada ne smijemo ni u mislima nikog siliti na Crkvu ili vjeru, ni nagovaranjem, ni prisilom, ni ustupcima, ni različitim smicalicama kako bismo čovjeka „privukli u Crkvu“. Jer, ponavljam, slobodna želja čovjekova jest alfa i omega čovjekova odnosa s Bogom; Bog želi slobodno biće, kakvo je i stvorio, da mu se ono u punoj slobodi preda. Bilo kakvo ometanje čovjekove slobodne volje i želje vrijeđa i ponižava Boga, jer predstavljamo Boga kao tiranina, dakle činimo svetogrđe. Također, ono nanosi štetu čovjeku, jer ne samo da se guši čovjekovo dostojanstvo slobodnog bića, darovano mu od Boga, već mu se i pogoršava njegovo duhovno stanje, jer ga se gura u Svetinju za koju nije duhovno spreman – a to nikada ne završava dobro.

            Ove nedjelje, i u tjednu koji je pred nama, preispitajmo naše duše; želimo li uopće Krista? Stvarno? I da nam se oduzme zdravlje, mir i sigurnost, bismo li Ga i dalje željeli? Je li naša molitva plod želje za Kristom? Ometamo li slobodu želje drugih ljudi?

            Sv. Zakeju, izmoli nam od Gospodina milost želje za Kristom.

Osma godišnjica rada pravoslavnog misionarskog centra

Poštovani čitatelji, Pravoslavni misionarski centar "o. Danil Sisojev", iz Beograda, navršava osmu godinu svoga rada, pa im ovom prilikom čestitamo i zahvaljujemo na svoj dosadašnjoj pomoći i suradnji. Ujedno preporučamo svakome koga zanima pravoslavlje dotični portal, jer ima uistinu mnogo vrijednih tekstova: PMC

Zašto se Krist trebao krstiti?

SINAKSAR NA KRŠTENJE GOSPODNJE

Po svom povratku iz Egipta, Gospodin naš Isus Krist bijaše u Galileji, u svom gradu Nazaretu, gdje bi odgojen, do tridesete svoje godine skrivajući od ljudi silu i svemudrost svoga Božanstva. Jer kod Židova ne bijaše nikome dopušteno da prije tridesete godine ima učiteljsko ili svećeničko dostojanstvo. Zbog toga i Krist do svoje tridesete godine ne počne s propovijedi, niti objavi da je Sin Božji i Veliki Svećenik koji je prošao nebesa. Do toga vremena On življaše u Nazaretu s prečistom Majkom svojom i s tobožnjim ocem svojim Josipom drvodjeljom, dok je ovaj bio živ. S njim je i drvodjeljski zanat radio. A kada Josip umrije, On sam obavljaše taj zanat, trudom ruku svojih zarađujući kruh sebi i prečistoj Bogomajci, da bi nas naučio da ne ljenčarimo niti zabadava kruh jedemo.

A kada navrši trideset godina i stiže vrijeme, kao što kaže Evanđelje, da se objavi Izraelu, reče Bog Ivanu, sinu Zaharijinu, u pustinji, da ide i krštava vodom (Lk 3, 2). I na taj način učini znamenje, po kome će poznati Mesiju koji je došao na svijet. O tome i sam Krstitelj govori u Evanđelju: onaj koji me posla vodom krstiti reče mi: ‘Na koga vidiš da Duh silazi i ostaje na njemu, to je onaj koji krsti Duhom Svetim (Iv 1, 33). Ivan posluša riječ Božju, i dođe u svu okolinu jordansku propovijedajući krštenje pokajanja za oproštenje grijeha. Jer on bijaše o kome Izaija pretkaza: Glas onoga što viče u pustinji: pripravite put Gospodnji, poravnite staze njegove (Lk 3, 3-4; Iz 40, 3). I izlažaše k njemu sva judejska zemlja i Jeruzalemci; i on ih krštavaše sve u rijeci Jordanu, i ispovijedahu grijehe svoje (Mk 1, 5). Tada dođe i Isus iz Galileje na Jordan k Ivanu da ga ovaj krsti (Mt 3, 13). Dođe u ono vrijeme pošto Ivan bijaše javio narodu za Njega, govoreći: Ide za mnom jači od mene, pred kim nisam dostojan sagnuti se i odriješiti remena na obući njegovoj. Ja vas krstih vodom, a on će vas krstiti Duhom Svetim (Mk 1, 7-8). Poslije dakle tih Krstiteljevih riječi dođe Isus da se krsti, iako Mu krštenje nije bilo potrebno kao Prečistom i Svetom, rođenom od prečiste i presvete Djeve Majke, i kao izvoru svake čistoće i svetosti. Ali kao Onaj koji je uzeo na sebe grijehe cijeloga svijeta, On dođe na rijeku da ih spere krštenjem. Dođe na vodu, da posveti prirodu vode; dođe da se krsti, da nam ustroji kupelj svetoga krštenja. K Ivanu dođe, da bi on bio svjedok istiniti, pošto je vidio Duha Svetoga gdje silazi na krštavanog, i čuo glas Očev s neba. A Ivan mu branjaše govoreći: Ti treba mene da krstiš, a ti li dolaziš k meni? (Mt 3, 14). Jer Duhom poznade Onoga, zbog koga prije trideset godina zaigra od radosti u utrobi majke svoje. I sam zahtijevaše da ga Isus krsti, jer je u grijehu neposlušnosti, navedenom od Adama na sav rod ljudski. A Gospodin mu reče: Ostavi sad, jer tako nam treba ispuniti svaku pravdu (Mt 3, 15). Ovdje pod pravdom sveti Zlatoust razumije zapovijedi Božje; kao da je Isus rekao: Pošto sam ispunio sve druge zapovijedi Božjeg zakona, a ostade samo ova jedna da se krstim, stoga treba da i nju ispunim. – A i krštenje Ivanovo bijaše zapovijed Božja, kao što Ivan i kaže: Onaj koji me posla krstiti vodom, on mi reče (Iv 1, 33). A tko ga posla? Očigledno sam Bog. Jer i stoji napisano: Reče Bog Ivanu (Lk 3, 2).

I krsti se tridesetogodišnji Isus. Jer čovjek tridesetih godina lako naginje svakome grijehu. Sveti Zlatoust i Teofilakt kažu: Prvo je doba djetinjstvo; ono se odlikuje neznanjem i lakomislenošću. Drugo je doba mladenaštvo; ono se raspaljuje tjelesnom požudom. A čovjek tridesetih godina je u zrelom dobu života; tada je čovjek podložan pohlepi, slavoljublju, jarosti, gnjevu i svakome grijehu. I zbog toga Gospodin Krist počeka s krštenjem do tog doba, da ispuni zakon za sva doba i posveti prirodu našu, i podari silu da pobjeđujemo strasti i da čuvamo sebe od smrtnih grijeha.

I pošto se Gospodin krsti, odmah iziđe iz vode, to jest ne zadrža se u vodi. Jer se priča da je sv. Ivan Krstitelj, svakoga čovjeka koga je krštavao, uranjao do guše u vodu, i držao ga dok sve grijehe svoje ispovjedi; i onda ga puštao, i on je izlazio iz vode. A Krist, pošto nije imao grijeha, nije se zadržavao u vodi, zbog čega Evanđelje i kaže da odmah iziđe iz vode. Kad je pak Gospodin izlazio iz rijeke, otvoriše Mu se nebesa, munjolika svjetlost sijevnu odozgo, i Duh Božji kao golub siđe na Isusa koji se krstio. Kao što u dane Noe golubica donese vijest o opadanju potopske vode, tako i ovdje lik goluba objavi prestanak potopa grijeha. A Duh Sveti se javi u liku goluba, jer je to ptica čista, čovjekoljubiva, krotka i pitoma, i ne živi u smradu. Tako je i Duh Sveti izvor čistoće, pučina čovjekoljublja, učitelj krotkosti, i darivatelj bezazlenosti, a bježi od onoga koji se valja u smrdljivom mulju grijeha bez pokajanja. A kada je Duh Sveti silazio kao golub na Isusa Krista, ču se glas s neba koji govori: Ovo je Sin moj ljubljeni koji je po mojoj volji (Mt 3, 17). Njemu slava i moć kroza sve vjekove, amen.