Kopti i pravoslavlje

                U zadnje vrijeme čitav svijet je potresen stravičnim stradanjima egipatskih kršćana – Kopta. Bombe u crkvama, otmice, klanja, mučenja, samo su najnovija etapa teških patnji kroz koje je ova zajednica u svojoj povijesti morala proći. Riječ „Kopt“ ustvari znači Egipćanin. Radi se o autohtonoj egipatskoj kršćanskoj zajednici, koja svoje porijeklo vuče od apostolskih vremena. Tradicionalno, utemeljiteljem kršćanstva u Egiptu se smatra sv. Marko Evanđelist. Po drevnoj metropoli Egipta, Aleksandriji, ova se Crkva nazivala Aleksandrijskom Patrijaršijom, i bila druga po rangu u kršćanstvu, odmah iza rimske, a nakon osnivanja Carigrada, treća. Ova Crkva je bila kolijevka monaštva, kao i domovina nekih od najvećih teologa kršćanstva: Atanazije, Ćiril, Antun Pustinjak, Pahomije, Makarije...imala je svoj drevni aleksandrijski obred, i bogatu duhovnu baštinu. 

            U današnje vrijeme, mediji često ovu Crkvu nazivaju „Koptska Pravoslavna Crkva“. Međutim, valja nam ovdje istaknuti kako ovo nije točan naziv za nju. Odnosno, Kopti sami sebe smatraju pravoslavnima, ali, nažalost, već tisućljeće i pol, nisu dio Pravoslavne Crkve. U 5. i 6. st. u Aleksandrijsku Patrijaršiju na velika vrata ulazi monofizitsko krivovjerje – učenje kako u Kristu postoji samo jedna narav, i to ona božanska. Ovo krivovjerje, osuđeno na Kalcedonskom saboru 451.g., prihvaćeno je nažalost od većine egipatskih kršćana, te današnji Kopti, njih 10 – 15 milijuna, nisu pravoslavni. Oni su izvan Pravoslavne Crkve, ne mogu se pričestiti u pravoslavnim crkvama, niti pravoslavni u njihovima. Ne priznaju pravovjerno učenje o Kristu, ni Kalcedonski sabor, za kojega vjerujemo da je djelo Duha Svetoga. Ljude koje Pravoslavna Crkva anatemizira kao heretike – monofizite, oni časte kao svece. Pravoslavne smatraju hereticima – diafizitima. Njihova borba protiv pravoslavlja je išla dotle, da su prilikom arapskog osvajanja, najveći dio Egipta predali bez borbe Arapima, i time ponijeli veliki dio odgovornosti za krah kršćanskog Rimskog Carstva. 

            Aleksandrijska Patrijaršija postoji i danas, kao malena egipatska i afrička Pravoslavna Crkva, bizantskog obreda i nekih 300 000 članova, i ona je jedina autentična Crkva Egipta i zakonita nasljednica drevne egipatske Crkve. Kopti u toj priči nisu. Zato, ne treba ih nazivati pravoslavnima, a također stradale Kopte ne treba nazivati mučenicima. Prema njima možemo i moramo osjećati iskrenu kršćansku sućut, moliti za njih. Ali, kršćanski mučenici oni nisu, i kao nepravoslavni, ne mogu se čak niti spominjati na svetoj Liturgiji. Ostaju nam molitva, rad i nada, da ova drevna zajednica bude oslobođena, ne samo muslimanskog tlačenja, već i krivovjerja koje je muči već milenij i pol.

Sv. Jakov Perzijanac

Pravoslavlje nije vjera ograničena samo na istočnoeuropsko područje, već univerzalna kršćanska vjera i Crkva. Svjedoče nam to, između ostalog, perzijski i indijski mučenici kojih se spominjemo danas:

1. Sv. mučenik Jakov Perzijanac. Rođen u gradu perzijskom Klapi, ili Vilatu, od kršćanskih roditelja, u kršćanskoj vjeri odgojen i oženjen kršćankom. Car perzijski Izdigerd zavoli Jakova zbog njegove darovitosti i okretnosti, i učini ga pravim plemićem na svome dvoru. Polaskan carevom počasti, Jakov se uzoholi i prinese žrtvu idolima, kojima se i car klanjaše. Čuvši za ovo, majka njegova i žena, napisaše mu jedno prijekorno pismo, u kome ga oplakaše kao bogootpadnika i duhovnog mrtvaca, moleći ga ipak pri kraju pisma, da bi se pokajao i Kristu vratio. Ganut ovim pismom, Jakov se gorko pokaja i pred carem odvažno ispovijedi vjeru svoju u Krista Gospodina. Rasrđen, car ga osudi na smrt, no s tim, da mu se odsjeca dio po dio tijela, dok ne izdahne. Krvnici doslovce ispuniše ovu zapovijed svoga zlog cara, i odsjekoše Jakovu najprije prste na rukama, pa prste na nogama, pa noge pa ruke, pa ramena, najzad i glavu. Pri svakom odsjecanju mučenik pokajani odavaše zahvalnost Bogu. Iz njegovih rana ishođaše miomiris kao od čempresa. Tako ovaj divni muž okaja grijeh svoj i preseli se dušom Kristu Bogu svome u carstvu nebeskom. Postrada oko 400. godine. Glava mu se nalazi u Rimu, a dio relikvija u Portugalu, gdje se slavi 22. svibnja.

2. Sedamnaest indijskih bogolikih mučenika. Monasi kršćanski, postradali od indijskog cara Avenira. Razljućen na starca Barlaama, što mu je krstio sina Joasafa, car Avenir posla potjeru za Barlaamom. Potjere ne uhvatiše Barlaama, ali uhvatiše drugih 17 monaha, i dovedoše ih pred cara. Car ih osudi na smrt, te pošto im najprije izbodoše oči, odsjekoše jezike, izlomiše noge i ruke, posjekoše ih mačem. No krvlju ovih vitezova Kristovih, još se više utvrdi vjera Kristova u carstvu indijskom.

3. Bogoliki Roman Čudotvorac. Vršio duhovni podvig u okolici Antiohije. U svojoj ćeliji nikad nije ložio oganj ni palio svijeću. Skončao mirno. Čudotvorac za života i po smrti. Pomaže neplodnim ženama, kad mu se mole.

4. Bogoliki Pinufrije. Suvremenik sv. Kasijana (29. veljače) i veliki egipatski asket. Živio u IV. stoljeću i duhovno se trudio na raznim mjestima sve bježeći od pohvala ljudskih. Imao mnogo učenika, koji su se trudili nasljedovati uzvišeni primjer svoga učitelja.

5. Bogoliki Natanael, monah nitrijski. Danonoćno se molio Bogu i prosvjetljivao razmišljanjem o božanskim stvarima. Nije izlazio iz svoje ćelije ni preko praga punih 38 godina. Preminuo u Gospodinu u drugoj polovini VI. stoljeća.

Pokajane duše Stvoritelj ne gubi,

Pokajnike prave On najvećma ljubi.

Jakov se odreče Krista živog Boga,

Rad bezbožnog cara, laskatelja svoga.

Ukori ga majka, ukori ga žena

„Sva su zemna blaga prolazna k’o pjena.“

Raskaja se Jakov, raskaja se ljuto

I izreče javno što je dotle ćut’o –

Kršćanin sam bio, kršćanin sam paki,

Idoli su vaši glupi i nejaki! –

To izreče Jakov kad pred cara stade,

To izreče javno, i pri tom ostade.

Svi darovi carski s njega se skidoše,

Mukama Jakova divnog obukoše,

Crveni se Jakov od rana i krvi,

Navalili ljudi k’o orli na strvi!

Razdrobiše tijelo junaka Kristova,

Isjekoše sitno svetoga Jakova.

Sad Jakov u Raju pred Bogom se moli,

Da kršćanin svaki napasti odoli.

RAZMIŠLJANJE

Kada sv. Jakovu odsječe krvnik palac desne ruke, on reče: i loza se ovako obrezuje, da na njoj vremenom mladica poraste. Pri rezanju drugog prsta reče: primi, Gospodine, i drugu granu od nasada Svoga. Pri rezanju trećega prsta reče: blagoslivljam Oca i Sina i Svetoga Duha. Pri rezanju četvrtoga prsta reče: Ti što primaš pohvale od četiri životinje, primi stradanje četvrtoga prsta. Pri rezanju petoga prsta reče: da se ispuni veselje moje kao na vjenčanju pet mudrih djevica. Pri rezanju šestoga prsta reče: hvala Tebi Gospodine, koji si u šesti čas rasprostro na Križu prečiste ruke Tvoje, što si me udostojio prinijeti Ti šesti prst moj. Pri rezanju sedmoga prsta reče: slično Davidu koji te proslavljaše sedam puta na dan, tako Te i ja danas proslavljam kroz sedam prstiju, odrezanih Tebe radi. Pri rezanju osmoga prsta reče: Ti si se sam, Gospodine, obrezao u osmi dan. Pri rezanju devetoga prsta reče: u deveti čas Ti si predao duh Svoj u ruke Ocu Svom, Kriste moj, i ja Tebi prinosim hvalu pri stradanju devetoga prsta. Pri rezanju desetoga prsta reče: na desetostrunoj harfi pjevam Tebi, Bože, i zahvaljujem Ti, što si me udostojio pretrpjeti rezanje deset prstiju mojih, na dvijema rukama mojim, za deset zapovijedi napisanih na dvjema pločama. – O čudesne vjere i ljubavi! O viteške duše u viteza Kristova!

RAZMATRANJE

Razmatrajmo čudesni Raj Božji, i to:

1. kako prekrasan bijaše raj izvana i iznutra;

2. kako se sve živo u Raju bezuvjetno pokoravaše čovjeku, a čovjek Bogu;

3. kako prekrasni bijahu prvi čovjek i žena u Raju, svjesni prisutnosti Božje i vlasti Božje.

BESJEDA

o čovjeku savršenom

Dok svi ne prispijemo do jedinstva vjere

 i spoznaje Sina Božjega, do čovjeka savršena,

do mjere uzrasta punine Kristove (Ef 4, 13)

Jedinstvo vjere, braćo, i spoznaja Sina Božjeg, Gospodina Isusa Krista Spasitelja, sjedinjuje dva čovjeka u jednog čovjeka, tisuću ljudi u jednog čovjeka, i mnoge milijune ljudi u jednog čovjeka. Jedinstvo vjere u Krista Gospodina, i prava pravoslavna spoznaja Krista Gospodina, sjedinjuje ljude jače nego krv, jače nego jezik, jače nego sve izvanjske okolnosti i materijalne veze. Kad mnoge duše jedno te isto misle, jedno te isto hoće i jedno te isto žele, onda su te mnoge duše kao jedna duša, jedna velika i moćna duša. Tjelesne razlike pri tome malo znače i malo se uzimaju u obzir. Tako, jednolike duše zidaju se u čovjeka savršena, u mjeri uzrasta punine Kristove. U savršenoj cjelini savršeni su i dijelovi. Svaka kršćanska duša jest dio čovjeka savršena. Krist je čovjek savršen, kome je Crkva mistično tijelo. On ispunjava Sobom svakog vjerujućeg u Njega, prema mjeri uzrasta svakoga. On je punina nad puninama, izvor živi, koji teče i puni svaku dostojnu prazninu. To jest, u koliko se čovjek isprazni od svega što nije Krist, utoliko Krist ulazi u njega i ispunjava ga.

O braćo moja, potrebna je dubina poniznosti pored jake vjere, da bi se Živa Voda ulila u nas. I u prirodi gledamo, da nisko zemljište voda lakše natapa. Što god je niže smjerno poniženje naše pred Gospodinom Isusom, to se dragovoljnije On spušta u nas, natapa nas Svojom životvornošću i ispunjava nas kao posudu Svoju puninom svojom besmrtnom.

O Gospodine Isuse, punino života, mudrosti, ljepote i slasti, pomozi nam poniziti se pred veličanstvom Tvojim Božanskim, da bi se udostojili Tvoje posjete. Tebi slava i hvala uvijek. Amen.

(iz Ohridskog Prologa)

Šetnja protestanta po pravoslavnom hramu

Pred vama se nalazi fenomenalni tekst ruskog mučenika i misionara našeg vremena, o. Danila Sisojeva, o kojemu smo već pisali nedavno (link). Radi se o istinitom događaju, susretu između ovog svećenika i pripadnika jedne od novih protestantskih fundamentalističkih skupina. Susret kojemu je cilj bio obratiti pravoslavnog svećenika u protestantizam, završio je obraćenjem protestanta u pravoslavlje. Sam razgovor nam daje izvrstan opis pravoslavnog hrama i bogoslužja, pokazuje nam koliko je pravoslavlje sačuvalo istinsku i izvornu biblijsku praksu. Ujedno nam pokazuje koliko je bitno poznavati vlastitu vjeru, i smireno je navještati drugima.

Šetnja protestanta po pravoslavnom hramu

Izreke pravoslavnih svetaca i na vašem mobitelu

Poštovani čitatelji, već odavno smo objavili hrvatski prijevod knjige ruskog autora o. Georgija Maksimova: "300 izreka asketa Pravoslavne Crkve". Link te knjige stoji na lijevoj strani bloga, među linkovima ostalih knjiga.
Sada možete skinuti tu knjigu i na vaš mobitel, te tako imati svoju dnevnu kratku dozu duhovnosti i mudrosti pravoslavnih svetaca uvijek sa sobom.
Link za aplikaciju:

 300 izreka asketa Pravoslavne Crkve

Obavijest

Podsjećamo sve stalne čitatelje ovog bloga, i ujedno obavještavamo sve koji će to tek postati, kako je ovaj blog, stranica o pravoslavlju, Pravoslavnoj Crkvi, teologiji, i duhovnosti, na hrvatskom jeziku. Članovi smo zakonite SPC, koja ima kanonsku jurisdikciju u Republici Hrvatskoj, i predstavljamo pravoslavlje na standardnom hrvatskom jeziku i na način prilagođen nepravoslavnima i nesrbima, pogotovo katolicima. 
Na stranici možete naći linkove svih važnijih pravoslavnih ustanova u Hrvatskoj, kao i službene stranice pravoslavnih Crkava u svijetu. 
Osim na ovoj stranici, možete nas pratiti i na društvenim mrežama: 

facebook Pravoslavlje Hrvatska 

twitter PravoslavljeHrvatska 

google + Pravoslavlje Hrvatska 

Naši sadržaji povremeno izlaze i na facebooku Mitropolije zagrebačko-ljubljanske:

facebook Mitropolija zagrebačko-ljubljanska 

a u zadnje vrijeme oživljavamo i nekad popularni profil "Pravoslavlje iznad nacije":

facebook Pravoslavlje iznad nacije 

Također surađujemo i s Multireligijskim kulturnim centrom, koji objavljuje povremeno naše tekstove o pravoslavlju:

Multireligijski kulturni centar 

Osim privatnim porukama na društvenim mrežama ili vašim komentarima, javiti se možete i na mail:

 pravoslavljehrvatska@gmail.com

Osim niza poučnih video uradaka, na youtube kanal Mitropolije zagrebačko-ljubljanske
možete pogledati i dokumentarne emisije na hrvatskome jeziku, koje sadrže svjedočanstva ljudi koji su svoj put našli u pravoslavlju:

Svjedočanstvo bivšeg budista

Svjedočanstvo bivšeg neopoganina

Svjedočanstvo bivšeg Jehovinog svjedoka

Svjedočanstvo bivše okultistice

Sv. mučenica carica Aleksandra o braku i obiteljskom životu

Koliko god pravoslavlje naglašavalo i uzdizalo ideal monaštva i bezbračnosti zbog Carstva Nebeskog, ipak, bračni i obiteljski život čine nezamjenjivi dio pravoslavnog crkvenog života. Kao i svugdje, i među pravoslavnima je brak u krizi; većina vjerskih zajednica danas nastoji pomoći svojim vjernicima da čim potpunije i svetije žive ovaj uzvišeni poziv. Zato i mi donosimo razmišljanja o bračnom životu naše svetice i mučenice Aleksandre Romanove, posljednje ruske carice. Njena proživljena razmišljanja uvijek su aktualna, i na jednostavan i svakodnevni način nam mogu pomoći u sagledavanju raznih dimenzija bračnog i obiteljskog života. 

Smisao braka je u činjenju radosti. Podrazumijeva se da je bračni život najsretniji, najpotpuniji i najbogatiji. To je savršena božanska ustanova. Božanska zamisao se zbog toga sastoji u tome da brak donosi sreću, da on život muža i žene čini potpunijim, kako nitko od njih ne bi izgubio, već da oboje pobijede.

            Ako brak ipak ne postaje sretan i ne čini život bogatijim i potpunijim, krivica nije do same bračne veze; krivica je do ljudi koji su njome sjedinjeni. Brak je božanski čin. On je bio dio zamisli Božje kada je Bog stvarao čovjeka. To je najprisnija i najsvetija veza na zemlji.

            Poslije sklapanja braka prve i glavne obveze muža su prema ženi, a žene – prema mužu. Oni moraju živjeti jedno za drugo, jedno za drugo davati život. Ranije su oboje bili nesavršeni. Brak je sjedinjavanje dvije polovine u jedinstvenu cjelinu. Dva života su povezana u tako tijesan savez, da više ne postoje dva života, nego jedan. Oboje do kraja svog života snose svetu odgovornost za sreću i najviše blago onog drugog.

            Dan svadbe treba uvijek pamtiti i izdvajati ga između svih drugih naročito važnih datuma u životu. To je dan čija će svjetlost do kraja života obasjavati sve druge dane. Radost zbog sklapanja braka nije burna, nego duboka i mirna. Kada se sjedinjuju ruke i izgovaraju sveta svečana obećanja, iznad bračnog oltara dolijeću anđeli i tiho pjevaju svoje pjesme, a zatim štite sretni par svojim krilima, kada počinje njihov zajednički životni put.

            Krivicom onih koji su se uzeli, jednog ili oboje, život u braku može postati nesretan. Mogućnost sreće u braku je vrlo velika, ali se ne smije zaboraviti ni na mogućnost kraha braka. Samo pravilan i mudar život u braku će pomoći da se postignu idealni bračni odnosi. 

            Prva lekcija koju čovjek treba naučiti i ispuniti jest strpljenje. Na početku obiteljskog života otkrivaju se kako vrline karaktera i naravi, tako i nedostaci i specifičnosti navika, ukusa i temperamenta za koje druga polovina nije ni sanjala da postoje. Ponekad se čini da je nemoguće navići se jedno na drugo, da će konflikti biti vječiti i beznadni, ali strpljivost i ljubav nadvladavaju sve, i dva života se slijevaju u jedan, plemenitiji, snažniji, potpuniji i bogatiji, i taj život će se nastaviti u miru i spokojstvu.

            Dužnost u obitelji jest nesebična ljubav. Svatko mora zaboraviti na svoje „ja“, posvetivši sebe onom drugom. Svatko treba kriviti sebe, a ne drugog ako nešto ne ide kako treba. Neophodni su izdržljivost i strpljenje, jer nestrpljenje može sve pokvariti. Oštra riječ može usporiti sjedinjenje duša (supružnika) za čitave mjesece. S obje strane mora postojati želja da se brak učini sretnim i da se savlada sve što predstavlja prepreku za to. I za najsnažniju ljubav je veoma potrebno da se svakodnevno učvršćuje. Najneoprostivija grubost je baš u vlastitom domu prema onima koje volimo.

            Još jedna tajna sreće u obiteljskom životu jest pažljivost jednog prema drugom. Muž i žena moraju stalno jedno prema drugom ispoljavati znake najnježnije pažnje i ljubavi. Sreća u životu sastoji se od pojedinih minuta, od sitnih zadovoljstava koja se brzo zaboravljaju, od poljupca, osmjeha, lijepog pogleda, srdačnog komplimenta i bezbrojnih malih, ali dobrih misli i iskrenih osjećaja. Ljubavi je također potreban njen svakodnevni kruh.