MESOPOSNA NEDJELJA – POSLJEDNJI SUD

U našem razmatranju Velikog posta, sljedeća je na redu mesoposna nedjelja. Tema ove nedjelje je Posljednji sud, Sudnji dan, međutim, za razliku od uobičajenih zastrašivačkih predodžbi, o. Schmemann nam tumači ovaj sud iz perspektive ljubavi, prave, kršćanske ljubavi, različite od svega što ovaj svijet smatra ljubavlju.

                Sljedeća se nedjelja zove „mesoposna“ jer je, za vrijeme tjedna koji joj slijedi, Crkva propisala ograničeni post - uzdržavanje od mesa. Ovaj propis treba razumijeti u svjetlu onoga što je već rečeno o značenju pripreme. Crkva nas sada počinje „prilagođavati“ velikom naporu koji nas očekuje za sedam sljedećih tjedana. Postupno nas uvodi u taj napor – znajući našu nepostojanost, predviđajući našu duhovnu slabost.

                Uoči toga dana (mesoposna subota) Crkva nas poziva na molitveno sjećanje na sve one koji su „usnuli u nadi na uskrsnuće i život vječni“. Ovo je zaista veliki dan molitve za umrle članove Crkve. Da bismo razumijeli značenje ove veze Velikog posta i molitve za umrle, potrebno je da imamo na umu činjenicu da je kršćanstvo religija ljubavi. Krist nije ostavio svojim učenicima neko učenje o individualnom spasenju već novu zapovijed „da ljube jedan drugoga“, pa je dodao: „Po ovome će svi spoznati da ste moji učenici ako ljubite jedan drugoga“. Ljubav predstavlja osnovu i bit života Crkve, kojea je, po riječima sv. Ignacija Antiohijskog u „jedinstvu vjere i ljubavi“. Grijeh je uvijek odsutnost ljubavi, a samim time odvajanje, izoliranost, rat sviju protiv svih. Novi život, koji nam je dao Krist i prenijela nam Crkva, jest, prije svega, život pomirenja, „skupljanje u jedno onih koji su bili raštrkani“, uspostavljanje ljubavi koju je narušio grijeh. Ali kako da otpočnemo naš povratak Bogu i naše pomirenje s Njim ako u sebe same ne povratimo onu jedinstvenu novu zapovijed ljubavi? Molitva za mrtve je suštinski izraz Crkve kao ljubavi. Molimo Boga da se sjeti onih kojih se i mi sjećamo, a sjećamo ih se zato što ih volimo. Moleći se za njih mi ih susrećemo u Kristu, Koji je Ljubav, i Koji, zato što je Ljubav, nadilazi smrt koja predstavlja krajnju pobjedu odvojenosti i nedostatka ljubavi. U Kristu nema razlike između živih i mrtvih jer su u Njemu svi živi. On je Život, a taj Život je svjetlost čovjekova. Ljubeći Krista, ljubimo sve one koji su u Njemu; ljubeći one koji su u Njemu, mi ljubimo Krista. Ovo je zakon Crkve i očigledni razlog njenih molitava za mrtve. Naša ljubav u Kristu održava ih živima jer ih drži „u Kristu“, i kako beznadno nisu u pravu oni zapadni kršćani koji molitvu za mrtve ili svode na juridičko učenje o „zaslugama“ i „nadoknadama“, ili ju jednostavno odbacuju kao beskorisnu. Veliko bdijenje za mrtve uoči mesoposne subote služi kao uzor za sve druge spomene mrtvih. Ono biva ponovljeno druge, treće i četvrte subote Velikog posta.

                Ljubav je osnovna tema „mesoposne nedjelje“. Na ovaj dan iz evanđelja se čita Kristova usporedba o Posljednjem sudu. Kada nam Krist dođe suditi, što će biti mjerilo Njegovog suda? U usporedbi se odgovara: Ljubav – i to konkretna i osobna ljubav prema ljudskom biću, svakom ljudskom biću, koje, po Božjoj volji, susretnem u svom životu, a ne samo humanitarna briga za apstraktnu pravdu i za anonimnog „siromaha“. Ova razlika je veoma važna pošto danas sve više i više kršćana nastoje identificirati kršćansku ljubav s političkom, ekonomskom i socijalnom brigom i staranjem. Drugim riječima, oni se okreću od jedinstvene Ličnosti i njene jedinstvene osobne sudbine prema nekakvim anonimnim kategorijama „klasa“, „rasa“ itd. Nije riječ o tome da je ovo staranje pogrešno. Očigledno je da su kršćani pozvani da se u granicama svojih maksimalnih mogućnosti i znanja na svom životnom putu, u svojim obavezama kao građani, poslovni ljudi i sl., brinu, za pravedno, jednako i humanije društvo. Sigurno je da sve ovo potječe iz kršćanstva i može biti inspirirano kršćanskom ljubavlju. Ali kršćanska ljubav, kao takva, drugačija je, i ta se razlika treba razumijeti i održati – ako Crkva treba sačuvati svoju jedinstvenu misiju, a ne postati nekakva „socijalna agencija“, nešto što ona definitivno nije.

                Kršćanska ljubav je „moguća nemogućnost“, da se vidi Krist u svakom bližnjem, bez obzira tko je on, a kojega je Bog, u svom vječnom i tajnovitom planu, odredio da uđe u moj život, bar za jedan časak, i ne kao slučajnost radi „dobrog djela“ ili radi vježbanja u čovjekoljublju, već kao početak vječnog druženja u samome Bogu. Jer, što je ljubav ako ne ona tajanstvena sila koja nadilazi slučajno i izvanjsko u „drugome“ – njegov fizički izgled, socijalni položaj, etničko porijeklo, intelektualne sposobnosti – i doseže do duše, jedinstvenog i isključivog osobnog „korijena“ ljudskog bića, istinitog djelića Boga u čovjeku. Ako Bog ljubi svakog čovjeka, to je zbog toga što samo On zna neprocjenjivo i savršeno jedinstveno blago, „dušu“ ili „ličnost“, koju je dao svakom čovjeku. Kršćanska ljubav je sudjelovanje u tom božanskom znanju i dar božanske ljubavi. Ne postoji „bezlična“ ljubav jer ljubav je čudnovato otkrivanje „ličnosti“ u „čovjeku“, otkrivanje osobnog i jedinstvenog u općenitom i zajedničkom. Ona je otkrivanje u svakom čovjeku onog što se može voljeti u njemu, onoga što je od Boga.

                Kršćanska ljubav je u ovom pogledu nešto suprotno „socijalnoj aktivnosti“ s kojom, danas često identificiraju kršćanstvo. Za „socijalnog aktivista“ objekt ljubavi nije „ličnost“ nego čovjek, apstraktni pojam i dio još apstraktnije „humanosti“. Ali za kršćanstvo čovjek je predmet voljenja zato što je Ličnost. Tamo je ličnost svedena na čovjeka; ovdje se u čovjeku vidi samo ličnost. „Socijalni aktivist“ nije zainteresiran za osobu i veoma je lako žrtvuje za opće interese. Kršćanstvo može izgledati, u izvjesnom smislu i jest, prilično skeptično što se tiče te apstraktne „humanosti“, ali ono čini smrtni grijeh protiv samog sebe kada se god prestane brinuti za ličnost, i kada je prestane ljubiti. Socijalni aktivizam je uvijek „futuristički“ u svom pristupu. On uvijek radi u ime pravde, poretka i sreće, koji trebaju doći, koji trebaju biti postignuti.

                Kršćanstvo se malo brine o toj problematičnoj budućnosti, već stavlja naglasak na sada – jedino i sigurno vrijeme za ljubav. Dva stava se uzajamno ne isključuju, ali ne treba ih ni brkati. Kršćani, sigurno, imaju odgovornosti za „ovaj svijet“ i moraju ih ispuniti. Ovo je područje „socijalnog aktivizma“ koje u potpunosti pripada „ovome svijetu“. A kršćanska ljubav nadilazi ovaj svijet. Ona je zraka, objavljivanje Carstva Božjega. Ona nadmašuje sve granice, sve „uvjete“ ovog svijeta, jer su njen motiv, a također i njen cilj i kraj – u Bogu. A znamo da su čak i u ovome svijetu koji „u zlu leži“, jedine trajne i transformirajuće pobjede, pobjede ljubavi. Istinita misija Crkve je u tome da podsjeća čovjeka na ovu osobnu ljubav i poziv, da ljubavlju ispuni grešni svijet.

                Usporedba o posljednjem sudu govori o ljubavi. Nismo mi svi pozvani raditi za „humanost“, ali je svaki od nas primio dar i milost Kristove ljubavi. Znamo da je svim ljudima bezuvjetno potrebna osobna ljubav – priznavanje da je u njima jedinstvena duša u kojoj se na čudan način ogleda ljepota svega stvorenoga. Također znamo da su ljudi u tamnici, da su bolesni, gladni i žedni, zato što se u njima negira ta osobna ljubav. I, najzad, znamo, ma koliko da je uzak i ograničen okvir našeg osobnog postojanja, da je svaki od nas odgovoran za sićušni dio Carstva Božjega, baš zbog tog dara Kristove ljubavi. Tako, sudit će nam se jesmo li prihvatili ovu odgovornost ili nismo, jesmo li voljeli, ili odbili voljeti. Jer „ukoliko ste to učinili  jednom od najmanjih od moje braće, meni ste učinili“...

NEDJELJA O BLUDNOM SINU-POVRATAK IZ IZGNANSTVA

U našem nizu nedjelja priprave za Veliki post (korizmu), iza nas je i nedjelja o bludnom (rasipnom) sinu, nazvana po poznatom evanđeoskom odlomku koji se čita na liturgiji te nedjelje. O. A. Schmemann nam objašnjava njezin značaj za shvaćanje pokajanja. Ovo je veoma važno, pošto je čovjek današnjice najčešće izgubio svijest što je to ustvari pokajanje.

                U trećoj nedjelji pripreme za post slušamo priču o bludnome sinu. Priča, zajedno s himnima koji se pjevaju tog dana, otkriva nam vrijeme pokajanja kao čovjekov povratak iz izgnanstva. Bludni sin, govori nam se, otišao je u daleku zemlju i tamo potrošio sve što je imao. Daleka zemlja! Jedinstvena definicija naših ljudskih uvjeta koje moramo preuzeti i prihvatiti kao svoje, kada se počinjemo približavati Bogu. Čovjek koji nikada nije imao taj doživljaj, pa makar na jedan tren, nije nikad osjetio da je prognan od Boga i od stvarnog života, nikada neće razumijeti što je to kršćanstvo. A onaj koji je savršeno „kod kuće“ u ovome svijetu i njegovom životu, koga nikad nije mučila nostalgična želja za jednom drugom realnošću, neće razumijeti što je to pokajanje.

                Često se pokajanje identificira s hladnim i „objektivnim“ nabrajanjem grijeha i prijestupa, kao akt „priznavanja krivice“ u pravnom sporu. Ispovijed i odrješenje se promatraju kao da su juridičke prirode. Nešto suštinsko se previđa – bez čega ni ispovijed ni odrješenje nemaju ni značenja ni sile. Ovo „nešto“ je osjećaj otuđenja od Boga, od radosti zajedništva s Njim, od stvarnog života onakvog kakvog ga je Bog stvorio i nama darovao. Stvarno, lako je ispovjedati da nismo postili u propisane dane, da smo propuštali molitve i bili neuzdrživi u ljutnji. Ipak, različita je stvar ako sam odjednom pojmio da sam uprljao i izgubio duhovnu ljepotu, da sam veoma daleko od svog stvarnog doma, svog realnog života, i da je u samoj biti moga postojanja beznandno nešto dragocjeno čisto i divno. Ovo i samo ovo je pokajanje, pa je ono, stoga, i duboka želja za povratkom, vraćanjem, ponovnim pronalaskom izgubljenog doma. Od Boga sam primio izvanredno bogatstvo: prije svega život i mogućnost da u njemu uživam, da ga ispunim smislom, ljubavlju i znanjem; zatim – u krštenju – primili smo novi život samoga Krista, dar Duha Svetoga, mir i radost vječnog Carstva Božjeg. Primio sam Božje znanje i u Njemu znanje svega drugoga i silu da postanem sin Božji. I sve sam ovo izgubio i stalno gubim ne samo kroz „grijehe“ i „prijestupe“ već u grijehu koji nadilazi svaki drugi grijeh: odstupanju od Boga u svojoj ljubavi, dajući prednost „dalekoj zemlji“ u odnosu na predivni očev dom.

                Ali tu je Crkva da me podsjeti na ono što sam napustio i izgubio. Kako me ona podsjeća, tako se i ja sjećam: „Nepravedno sam odlutao od svoje očinske slave“, kaže se u Kondaku na ovaj dan „i rasipao s grešnicima bogatstvo koje si mi dao. Stoga, upućujem Tebi, o svemilostivi Oče, svoj bludni krik: Zgriješih protiv Tebe, primi me kao pokajnika i učini da budem kao jedan od Tvojih unajmljenih slugu...“

                I dok se sjećam, pronalazim u sebi želju za povratkom, snagu da se vratim... „Vratit ću se milostivom Ocu, vičući u suzama: primi me kao jednog od Svojih slugu...“

                Ovdje se treba spomenuti i jedna liturgijska specifičnost ove „nedjelje o bludnom sinu“. Na nedjeljnoj jutarnji, poslije svečanih i radosnih psalama Polijeleja, pjevamo tužni i nostalgični psalam 137:

 Na obali rijeka babilonskih

sjeđasmo i plakasmo

spominjući se Siona... Kako da pjesmu Gospodnju pjevamo

u zemlji tuđinskoj!

Nek’ se osuši desnica moja,

Jeruzaleme, ako tebe zaboravim!

Nek’ mi se jezik za nepce prilijepi

ako spomen tvoj smetnem ja ikada,

ako ne stavim Jeruzalem

vrh svake radosti svoje!...“

                To je psalam izgnanstva. Židovi su ga pjevali u babilonskom ropstvu kada su razmišljali o svom svetom gradu Jeruzalemu. On je zauvijek postao pjesma čovjeka koji dođe do spoznaje da je u izgnanstvu, udaljen od Boga – i shvaćajući to, da postaje ponovno čovjek: i to takav koji ne može nikad i ničim biti zadovoljen u ovom palom svijetu, jer po prirodi i pozivu on je poklonik Apsolutnoga. Ovaj psalam će se još pjevati dva puta: posljednje dvije nedjelje prije Velikog posta. On nam ovdje dočarava Veliki post kao hodočašće i pokajanje – kao povratak.

PRIPREMA ZA POST

Nakon što smo u prethodnom članku obradili uvod u Veliki post, nastavljamo s izlaganjem iz Schmemannove knjige o prve dvije pretposne nedjelje-one su u ovome trenutku iza nas. To su nedjelja o Zakeju, i nedjelja carinika i farizeja. Kroz razmišljanje o dvije temeljne stvari, želju za Bogom i poniznost, polako se pripremamo za posno raspoloženje. Stanje duha je bit posta.

NEDJELJA ZAKEJEVA-ŽELJA

                Crkva oglašava približavanje Velikog posta i poziva nas da se za njega pripremimo mnogo prije stvarnog njegovog početka. Karakteristična crta pravoslavne liturgijske tradicije jest da su svi veliki blagdani ili doba – Uskrs, Božić, Veliki post itd. – objavljeni i pripremljeni „unaprijed“. Zašto? Zbog toga što Crkva ima duboki psihološki uvid u ljudsku prirodu. Poznavajući naš nedostatak koncentracije i užasavajuću „svjetovnost“ našeg života Crkva zna da se nismo u stanju brzo promijeniti, i odjednom prijeći iz jednog duhovnog (ili mentalnog) stanja u drugo. Tako, prije nego što počne Veliki post, Crkva nam skreće pažnju na njegovu ozbiljnost, i poziva nas da razmišljamo o njegovom značaju. Prije nego što počnemo prakticirati Post, objašnjeno nam je njegovo značenje. U ove pripreme uključeno je pet uzastopnih nedjelja koje prethode Postu, preko pojedinih evanđeoskih poruka, posvećenih nekom suštinskom vidu posta.

                Prva najava Velikog posta je u nedjelju u kojoj se čita evanđeoska pouka o Zakeju. To je priča o čovjeku koji je bio premalen i nije mogao vidjeti Isusa, a pošto Ga je tako jako želio vidjeti, popeo se na drvo. Isus je udovoljio njegovoj želji i otišao njegovoj kući. Dakle, na taj način, tema ove prve objave je želja. Čovjek ide za svojom željom. Čak bi se moglo reći da je i čovjek želja, a ovu fundamentalnu psihološku istinu o čovjekovoj prirodi priznaje i Evanđelje: „ Gdje je tvoje blago“ – kaže Krist – „tamo će biti i tvoje srce“. Jaka želja nadvladava čovjekova prirodna ograničenja; ako on nešto strasno želi, on čini stvari za koje normalno nije sposoban.

                Pitanje je samo želimo li mi pravu stvar, je li snaga želje, koja je u nama, usmjerena pravom cilju, ili, po riječima ateista, egzistencijalista Jean-Paula Sartrea – je li čovjek jedna „beskorisna strast“ i želja?

                Zakej je želio „ono pravo“. On je htio vidjeti i približiti se Kristu. On je prvi simbol pokajanja, jer pokajanje počinje s ponovnim pronalaženjem duboke prirode svake želje: želje za Bogom. Zakej je „malen“, sićušan, grešan i ograničen – ali njegova želja nadilazi sve. Ona „skreće“ Kristovu pažnju; ona dovodi Krista u njegovu kuću. Takva je, dakle, prva najava, prvi poziv: naše je da želimo ono što je najdublje i najistinitije u nama, da priznamo glad i žeđ za Apsolutnim koji je u nama, bez obzira znamo li ga ili ne. Kada odstupimo od Njega i odvojimo od Njega naše želje, On je taj koji čini da postanemo „beskorisne strasti“. A ako dovoljno duboko želimo, žarko želimo, Krist će odgovoriti na naše želje.

NEDJELJA O CARINIKU I FARIZEJU-PONIZNOST

                Sljedeća se nedjelja zove „Nedjelja o cariniku i farizeju“. Uoči toga dana, na večernji u subotu, prvi put se čitaju odjeljci iz liturgijske knjige Triod, namijenjene velikoposnim bogoslužjima. Oni se dodaju uobičajenim himnima i molitvama nedjeljne uskrsne službe. U tim odjeljcima se obrađuje još jedan važan vid pokajanja: poniznost.

                U začalu, odjeljku iz Evanđelja koje se čita, slika je čovjeka koji je uvijek zadovoljan sa sobom, jer smatra da izvršava sve zahtjeve svoje vjere. On je samouvjeren i gord, a u stvari on krivotvori značenje religije. On je svodi na vršenje izvanjske forme, a svoju pobožnost mjeri količinom novca koji prilaže hramu. A što se tiče carinika, on je bio ponizan, i njegova poniznost našla je opravdanje pred Bogom. Ako se danas neka moralna kvaliteta gotovo potpuno omalovažava, onda je to poniznost. Kultura u kojoj živimo, usađuje u nas osjećaj gordosti, samohvale, veličanja i vlastite pravednosti. Ona je izgrađena na pretpostavci da čovjek može sam postići sve, pa čak i Boga predstavlja kao nekoga koji stalno „nagrađuje“ čovjeka za njegova dostignuća i dobra djela. Na poniznost – osobnu ili zajedničku, etničku ili nacionalnu, gleda se kao na slabost, kao na nešto od čega se ne postaje pravi čovjek. Čak i naše crkvene zajednice. Zar i one nisu prožete istim duhom farizeja? Zar ne želimo i mi da svaki naš prilog, svako „dobro djelo“, sve što činimo „za Crkvu“ – bude priznato, pohvaljeno i objavljeno?

                Ali, što je to poniznost? Odgovor na ovo pitanje može izgledati paradoksalan jer je ukorijenjen u čudnoj tvrdnji: samo Bog je ponizan. Međutim, svakome tko poznaje Boga, tko o njemu razmišlja na osnovu Njegovog stvaranja i Njegovog djela spasenja, jasno je da je poniznost zaista božanska osobina, sadržaj i zračenje slave koja ispunjava nebo i zemlju, kako mi pjevamo na božanskoj liturgiji. Po našem ljudskom mentalitetu mi težimo suprotstaviti se „slavi“ i „poniznosti“ – ona je za nas nagovještaj obilja nedostataka. Za nas, neznanje ili nesposobnost čine nas, ili nas trebaju učiniti poniznim. Skoro da je nemoguće da suvremeni čovjek, koji se oslanja na javno mišljenje, na vlastitu potvrdu u društvu i na beskrajnu samohvalu, prihvati da je sve ono što je iskonski savršeno, divno i dobro, u isto vrijeme i po prirodi ponizno. Ali baš zbog njenog savršenstva, poniznosti nije potreban „publicitet“, izvanjska slava ili „nadmeno pokazivanje“ bilo kakve vrste.

                Bog je ponizan zato što je savršen. Njegova poniznost je Njegova slava i izvor svake istinite ljepote, savršenstva i dobrote, i svaki onaj koji se približava Bogu i upoznaje Ga neposredno sudjeluje u božanskoj poniznosti, koja ga oplemenjuje. Ova se istina odnosi na Mariju, majku Kristovu, čija poniznost učini da postane radost svih stvorenja i najveća objava ljepote na zemlji; ovo odlikuje i svece i svako ljudsko biće za vrijeme njihovih rijetkih bliskosti i sjedinjenja s Bogom.

                Kako čovjek postaje ponizan? Za kršćanina, odgovor je jednostavan: razmišljanjem o Kristu, božanskoj utjelovljenoj poniznosti, o Onome, u kome je Bog otkrio jednom za svagda Svoju slavu kao poniznost i svoju poniznost kao slavu. „Danas“ – reče Krist na dan svoje najveće poniznosti – „proslavi se Sin Čovječji i Bog se proslavi u Njemu“. Poniznost se uči razmišljanjem o Kristu, koji je rekao: „učite se od mene, jer sam krotka i ponizna srca“. Najzad, uči se i tako da se sve mjeri Kristom, ako se za sve obraćamo Njemu. Jer, bez Krista je prava poniznost nemoguća, dok s farizejem čak i religija postaje gordost u ljudskoj djelatnosti, još jedan oblik farizejskog samohvalisanja.

                Velikoposno vrijeme počinje sa zahtjevom, molitvom za poniznost, koja je početak istinitog pokajanja. A pokajanje, iznad svega drugog, jest povratak prvobitnom redu stvari, uspostavljanje prave vizije. Ono je, stoga, ukorijenjeno u poniznosti, a poniznost – božanska i divna – njegov je plod i kraj. „Izbjegnimo visokoumni govor farizeja“ – kaže se u kondaku za taj dan, „i naučimo se veličanstvenosti iz carinikovih poniznih riječi...“

                Mi smo na vratima pokajanja i na najsvečanijem trenutku uskršnjeg bdijenja; poslije uskrsnuća i javljanja Krista pošto smo „vidjeli uskrsnuće“, pjevamo po prvi put tropare koji će nas pratiti kroz cijeli Veliki post: „Otvori mi dveri pokajanja jer duh se moj rano podiže k Tvome svetome hramu, noseći tjelesni hram sav opoganjen: no, kao milostiv očisti Tvojom milosrdnom milošću.“

Ususret Velikom postu

Poštovani čitatelji, približava nam se vrijeme početka uskršnjeg posta, odnosno, njegove prve i duže faze, Velikog posta (pravoslavne korizme, vidi link). Zato ćemo kroz čitavo to vrijeme dati svoj duhovni doprinos, prateći objašnjenja svih segmenata Velikog posta. U tu svrhu poslužit će nam knjiga jednog od najpoznatijih teologa 20.st., Aleksandra Schmemanna, knjiga „Veliki post“. U prvom članku donosimo uvod u knjigu koji sadrži duhovno značenje Velikog posta, a dalje ćemo nastaviti s pretposnim nedjeljama, i tako redom.

Kada čovjek krene na put, mora znati kamo ide. Tako je i s Velikim postom. Prije svega, Post je duhovno putovanje, a krajnji cilj mu je Uskrs, „blagdan nad blagdanima“. To je priprema za „ispunjenje Pashe, kao istinite Objave“. Stoga moramo početi s tim da razumijemo vezu između Velikog posta i Uskrsa, jer ona otkriva nešto veoma bitno, vrlo važan putokaz u našoj kršćanskoj vjeri i životu.

Je li neophodno objašnjavati da Uskrs nije samo jedan od blagdana, nego nešto više? On je nešto više nego proslava jednog događaja iz prošlosti. Svatko to zna, tko je barem jednom sudjelovao u onoj noći koja je „svijetlija od dana“ i tko je osjetio onu jedinstvenu radost. U čemu je ta radost? Zašto mi na pashalnoj Liturgiji možemo pjevati: „sada je sve ispunjeno svjetlošću, nebo i zemlja i podzemlje“? U kojem smislu mi proslavljamo, a kažemo da to činimo slaveći „umrtvljenje“ smrti, razaranje pakla, početak drugog - vječnog života...? Odgovor na sva ova pitanja je sljedeći: novi život, koji je zasjao iz groba skoro prije dvije tisuće godina dan je svima onima koji vjeruju u Krista. Nama je on dan na dan krštenja, kao što kaže apostol Pavao, bili smo „sahranjeni s Kristom, da bismo, kao što je Krist uskrsnuo iz mrtvih, i mi na isti način živjeli novim životom“.

Na taj način, na Uskrs proslavljamo Kristovo Uskrsnuće kao nešto što se dogodilo i što se još uvijek događa-nama. Jer svatko od nas je primio dar novoga života i snagu da ga može prihvatiti i po njemu živjeti. To je dar koji korjenito mijenja odnos prema svemu u ovome svijetu, uključujući i odnos prema smrti. On je taj koji nam daje mogućnost da tvrdimo: „nema više smrti“. Ali, smrt je ipak još tu, mi smo s njom suočeni, i jednoga dana, ona će doći i odnijeti i nas. Međutim, naša cjelokupna vjera je u tome, da je Krist svojom smrću izmijenio samu prirodu smrti, učinio je Prolaskom, Pashom – u Carstvo Božje, preobrativši tragediju nad tragedijama u konačnu pobjedu, „zgazivši smrću smrt“. On je učinio da i mi budemo sudionici Njegovog uskrsnuća. Zbog toga, na kraju uskršnje jutarnje, možemo reći: Krist uskrsnu i život donese! Krist uskrsnu i nitko od mrtvih ne ostade u grobu!

Ovo je vjera Crkve, koju su potvrdili i učinili očiglednom bezbrojni Sveti. Ipak, nije li naš svakodnevni doživljaj da mi ovakvu vjeru vrlo rijetko posjedujemo, da svakodnevno gubimo i iznevjeravamo „novi život“, koji smo primili kao dar i da živimo tako kao da Krist uopće i nije ustao iz mrtvih, kao da jedinstveni događaj za nas uopće nema nikakvog značenja? Sve je ovo zbog naše slabosti, zbog nemogućnosti da stalno živimo „vjerom, nadom i ljubavlju“ na onoj razini na koju nas je Krist uzdigao kada je rekao: „Tražite prije svega Carstvo Božje i njegovu pravednost.“ Toliko smo zauzeti i zaposleni, toliko uronjeni u našu svakodnevicu, da sve ovo zaboravljamo, a pošto zaboravljamo, mi griješimo. I preko ove zaboravnosti, griješenja i grijeha, život nam ponovno postaje „stari“, sićušan, taman i potpuno beznačajan – beznačajni put prema beznačajnom cilju. Uspijevamo zaboraviti čak i na smrt, i tada, odjednom, usred našeg „uživanja u životu“, ona nam odjednom dolazi: strašna, neizbježna, besmislena. Možda, s vremena na vrijeme, priznajemo i ispovjedamo naše različite „grijehe“, mada smo prestali svoj život dovoditi u vezu s onim novim životom koji nam je Krist otkrio i dao. Stvarno, mi živimo tako kao da On nije nikada ni dolazio. To je jedini pravi grijeh, grijeh svih grijeha, bezdan tuge i tragedija našeg nominalnog kršćanstva.

Ako ovo shvatimo, onda možemo razumijeti što je to Uskrs i zašto mu je potreban kao neophodni uvjet Veliki post. Onda možemo shvatiti da liturgijska tradicija Crkve, svi njeni „krugovi“ i službe, prije svega postoje zato da bi nam pomogle pnovno otkriti i okusiti viziju novog života, koji smo tako lako izgubili i izdali, da se možemo kajati i vratiti njemu. Kako možemo voljeti i željeti nešto što ne poznajemo? Kako možemo staviti iznad svega drugog u našem životu nešto što nismo vidjeli ni okusili? Ukratko: kako možemo stremiti Carstvu o kojem nemamo pojma?

                Crkveno bogoslužje je od samog početka predstavljalo naš ulazak u Carstvo Božje, naše zajedništvo s njim, novi život toga Carstva. Kroz svoj liturgijski život Crkva nam otkriva ponešto od onoga „što uho nije čulo i oko nije vidjelo i što još nije ušlo u srce čovjekovo, ali što je Bog pripremio onima koji Ga ljube“. A u centru tog liturgijskog života, kao njegova srž i njegov vrhunac, kao sunce čije zrake svuda prodiru – nalazi se Pasha. To su vrata koja se svake godine otvaraju, a koja vode u raskošnu svjetlost Kristovog Carstva; to je predokus vječne radosti koja nas očekuje, slava pobjede koja već sada, iako nevidljivo, ispunjava sve stvoreno: „nema više smrti“. Uskrs je centralni događaj na koji je usredotočeno cjelokupno bogoslužje Crkve. Stoga liturgijska godina, tj., redoslijed godišnjih ciklusa i blagdana, postaje put i hodočašće prema Pashi, kraju koji je istovremeno i početak: kraj svega „staroga“ i početak novoga života, stalni „prolaz“ iz „ovog svijeta“ u Carstvo Božje, koje je već otkriveno u Kristu.

                Pa ipak, „stari život“, pun grijeha i beznačajnosti, ne nadilazi se i ne mijenja lako. Evanđelje očekuje i zahtijeva od čovjeka napor, za koji je on nesposoban u ovakvoj situaciji. Izazvani smo vizijom, ciljem, načinom života, koji je tako daleko iznad naših mogućnosti. I sami apostoli, kada su čuli učenje svoga Učitelja, pitali su razočarano: „Ali kako je to moguće“? Zaista, nije lako odbaciti sitničarski ideal života sazdan od svakodnevnih briga, trke za materijalnim dobrima, traženja sigurnosti i zadovoljstva, i prihvatiti ideal života u kome je cilj savršenstvo: “ Budite savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski“. Ovaj svijet preko svih svojih „medija“ kaže: budi sretan, lako ćemo, idi širokim putem.

                Krist u Evanđelju kaže: izaberi uzak put, bori se i trpi, jer je to put koji vodi jedinoj pravoj sreći. I ukoliko Crkva ne pomogne, kako mi možemo napraviti taj nimalo lak izbor, kako se možemo kajati i vratiti onom svečanom obećanju koje nam se daje na Uskrs svake godine? Tu ipak priskače u pomoć  Veliki post. Tu je pomoć koju nam pruža Crkva, škola pokajanja, koja je jedina u moći da primi Uskrs, ne kao jednostavno odobrenje da se jede, pije i opusti, nego kao kraj svega „starog“ u nama, i naš ulazak u „novo“.

                U ranoj Crkvi, glavna svrha Velikog posta bila je u tome da se pripreme „katekumeni“, tj, novoobraćeni kršćani – za krštenje, koje je, u to vrijeme, bilo obavljano za vrijeme pashalne liturgije. Čak i onda kada je Crkva rijetko krštavala odrasle, i ustanova katekumenstva iščezla, osnovno značenje Velikog posta je ostalo isto. Jer, iako smo kršteni, ono što stalno gubimo i iznevjeravamo, jest baš to što smo primili na krštenju. Stoga je Uskrs svake godine vlastito vraćanje krštenju, a Veliki post je priprema za taj povratak, to je spor i težak napor našeg vlastitog „prolaza“ ili „Pashe“ u novi život u Kristu. Ako su bogoslužja za vrijeme posta, kao što ćemo vidjeti, i danas sačuvala katekumenski i baptizmalni karakter, nije to nikakav „arheološki“ ostatak prošlosti, već nešto što je i za nas važno i bitno. Naime, svake godine preko Velikog posta i Uskrsa ponovno prolazimo i ponovno dobivamo, ono što smo primili krsnim umiranjem i uskrsnućem.

                Put, hodočašće! Čim smo ga otpočeli, učinili prvi korak u „radosnu tugu“ Velikog posta – mi sagledavamo daleki, veoma daleki cilj. To je radost Uskrsa, to je ulazak u slavu Carstva Božjega. I ta vizija, predokus Uskrsa, čine velikoposnu tugu radosnom, a naš napor u postu „duhovnim proljećem“.  Ma koliko da je noć tamna i duga, tijekom cijeloga posta nam stalno sija na horizontu misteriozna i lučonosna zora. „Ne liši nas naših očekivanja, o Čovjekoljupče!“