NEDJELJA O BLUDNOM SINU-POVRATAK IZ IZGNANSTVA

U našem nizu nedjelja priprave za Veliki post (korizmu), iza nas je i nedjelja o bludnom (rasipnom) sinu, nazvana po poznatom evanđeoskom odlomku koji se čita na liturgiji te nedjelje. O. A. Schmemann nam objašnjava njezin značaj za shvaćanje pokajanja. Ovo je veoma važno, pošto je čovjek današnjice najčešće izgubio svijest što je to ustvari pokajanje.

                U trećoj nedjelji pripreme za post slušamo priču o bludnome sinu. Priča, zajedno s himnima koji se pjevaju tog dana, otkriva nam vrijeme pokajanja kao čovjekov povratak iz izgnanstva. Bludni sin, govori nam se, otišao je u daleku zemlju i tamo potrošio sve što je imao. Daleka zemlja! Jedinstvena definicija naših ljudskih uvjeta koje moramo preuzeti i prihvatiti kao svoje, kada se počinjemo približavati Bogu. Čovjek koji nikada nije imao taj doživljaj, pa makar na jedan tren, nije nikad osjetio da je prognan od Boga i od stvarnog života, nikada neće razumijeti što je to kršćanstvo. A onaj koji je savršeno „kod kuće“ u ovome svijetu i njegovom životu, koga nikad nije mučila nostalgična želja za jednom drugom realnošću, neće razumijeti što je to pokajanje.

                Često se pokajanje identificira s hladnim i „objektivnim“ nabrajanjem grijeha i prijestupa, kao akt „priznavanja krivice“ u pravnom sporu. Ispovijed i odrješenje se promatraju kao da su juridičke prirode. Nešto suštinsko se previđa – bez čega ni ispovijed ni odrješenje nemaju ni značenja ni sile. Ovo „nešto“ je osjećaj otuđenja od Boga, od radosti zajedništva s Njim, od stvarnog života onakvog kakvog ga je Bog stvorio i nama darovao. Stvarno, lako je ispovjedati da nismo postili u propisane dane, da smo propuštali molitve i bili neuzdrživi u ljutnji. Ipak, različita je stvar ako sam odjednom pojmio da sam uprljao i izgubio duhovnu ljepotu, da sam veoma daleko od svog stvarnog doma, svog realnog života, i da je u samoj biti moga postojanja beznandno nešto dragocjeno čisto i divno. Ovo i samo ovo je pokajanje, pa je ono, stoga, i duboka želja za povratkom, vraćanjem, ponovnim pronalaskom izgubljenog doma. Od Boga sam primio izvanredno bogatstvo: prije svega život i mogućnost da u njemu uživam, da ga ispunim smislom, ljubavlju i znanjem; zatim – u krštenju – primili smo novi život samoga Krista, dar Duha Svetoga, mir i radost vječnog Carstva Božjeg. Primio sam Božje znanje i u Njemu znanje svega drugoga i silu da postanem sin Božji. I sve sam ovo izgubio i stalno gubim ne samo kroz „grijehe“ i „prijestupe“ već u grijehu koji nadilazi svaki drugi grijeh: odstupanju od Boga u svojoj ljubavi, dajući prednost „dalekoj zemlji“ u odnosu na predivni očev dom.

                Ali tu je Crkva da me podsjeti na ono što sam napustio i izgubio. Kako me ona podsjeća, tako se i ja sjećam: „Nepravedno sam odlutao od svoje očinske slave“, kaže se u Kondaku na ovaj dan „i rasipao s grešnicima bogatstvo koje si mi dao. Stoga, upućujem Tebi, o svemilostivi Oče, svoj bludni krik: Zgriješih protiv Tebe, primi me kao pokajnika i učini da budem kao jedan od Tvojih unajmljenih slugu...“

                I dok se sjećam, pronalazim u sebi želju za povratkom, snagu da se vratim... „Vratit ću se milostivom Ocu, vičući u suzama: primi me kao jednog od Svojih slugu...“

                Ovdje se treba spomenuti i jedna liturgijska specifičnost ove „nedjelje o bludnom sinu“. Na nedjeljnoj jutarnji, poslije svečanih i radosnih psalama Polijeleja, pjevamo tužni i nostalgični psalam 137:

 Na obali rijeka babilonskih

sjeđasmo i plakasmo

spominjući se Siona... Kako da pjesmu Gospodnju pjevamo

u zemlji tuđinskoj!

Nek’ se osuši desnica moja,

Jeruzaleme, ako tebe zaboravim!

Nek’ mi se jezik za nepce prilijepi

ako spomen tvoj smetnem ja ikada,

ako ne stavim Jeruzalem

vrh svake radosti svoje!...“

                To je psalam izgnanstva. Židovi su ga pjevali u babilonskom ropstvu kada su razmišljali o svom svetom gradu Jeruzalemu. On je zauvijek postao pjesma čovjeka koji dođe do spoznaje da je u izgnanstvu, udaljen od Boga – i shvaćajući to, da postaje ponovno čovjek: i to takav koji ne može nikad i ničim biti zadovoljen u ovom palom svijetu, jer po prirodi i pozivu on je poklonik Apsolutnoga. Ovaj psalam će se još pjevati dva puta: posljednje dvije nedjelje prije Velikog posta. On nam ovdje dočarava Veliki post kao hodočašće i pokajanje – kao povratak.