petak, 14. srpnja 2017.

Zašto bi smetao dijalog?




            Završila je s radom mješovita komisija Katoličke Crkve i SPC o Stepincu. O cijelom tom slučaju se dosad nisam izjašnjavao; naime, iako predstavlja pravoslavlje, ovo je privatni blog, pa zadržavam pravo na svoje povremeno privatno mišljenje. Ono je u ovom slučaju bilo da je cijela ova priča oko Stepinca bila posve nepotrebna, iz više razloga, u koje neću sada ulaziti, bilo bi preopširno. Zato se i nisam oglašavao.
            Međutim, vjernički sam prihvatio komisiju, kad je već osnovana. Ono što me sada, nakon njenog završetka potaklo da se oglasim o ovoj temi, jest određena količina negativnih komentara oko same komisije, njenog rada i zaključaka.
            Prvo, da pojasnimo i za katoličke i za pravoslavne čitatelje – jer stječem dojam da ni jednima ni drugima u puno slučajeva to nije jasno – Stepinac već jest svet u Katoličkoj Crkvi. U Katoličkoj Crkvi ne postoji suštinska razlika između sveca i blaženika. Blaženik je također svetac, samo lokalni: njegovo štovanje je odobreno ili predloženo, ovisi o izrazu, samo lokalnoj Crkvi, dok je svetac predložen/odobren sveopćoj Crkvi. Po nauku Katoličke Crkve, Stepinac je već sada na nebu, posreduje i moli za ljude. Njega se štuje, posvećuju mu se crkve i župe, njegove relikvije su ugrađene u oltare i nad njima se služe mise, postoji gomila čudesa koja vjernici pripisuju njegovom zagovoru. Ako ga se jednog dana kanonizira, sigurno se ovom kultu ništa neće nadodati: ne štuju ni u Hrvatskoj kineske ili afričke svece, iako su upisani kao sveci sveopće Crkve. Dakle, razlika između sveca i blaženika je više ceremonijalno titularne naravi, tako da su Hrvati u osnovi sigurni da im nitko neće oduzeti njihovog sveca.
            Drugo, a zašto se ne bi dijalogiziralo? Na stranu što i sam smatram ovo sve nepotrebnim, što smeta da se vođe dviju Crkava nađu za stolom i rasprave stvari oko kojih postoje nesuglasice? Očito, postoji nesporazum, a nesporazume u 21.st. rješavamo kulturnim razgovorom, pogotovo ako smo Kristovi učenici. Gdje dakle u evanđeljima, deset zapovijedi ili kanonima piše da se srpski i hrvatski crkveni velikodostojnici ne smiju suočiti oko pitanja od zajedničkog interesa?
            Treće, zašto da se lažemo – između Hrvata i Srba postoji čitav niz neriješenih pitanja. Možda je vrijeme da ih počnemo rješavati? Zašto se onda ne bi za početak, našli duhovni vođe dvaju naroda, i rekli si u lice za stolom, što si imaju za reći? Zar nije, nakon toliko stoljeća maltretiranja, baš napredak da hrvatski katolički biskup, i srpski pravoslavni episkop konačno sjednu za isti stol, i u miru razgovaraju o svemu?
            Četvrto, komisiju nije osnovala SPC, niti je ona lancima dovela katolike u nju. SPC je svojedobno izrazila svoje neslaganje sa kanonizacijom (što je njezino pravo), a papa je imao mogućnost reći „da“ i „ne“. On je inicirao komisiju, osnovao ju – zar tu pada katolička vjernost papi? Ili katolici vjeruju papi samo dok pleše kako oni sviraju?
            Peto, srpski episkopi nisu nikada osporili Stepinca kao cjelovitu ličnost, nisu se izjašnjavali o njegovim kršćanskim krepostima, vrlinama, misama, krunicama, revnom moljenju časoslova ni milostinji; jasno su rekli da komunistička presuda ne može biti polazište za razgovor o njemu; u startu su priznali njegove zasluge u spašavanju pojedinaca i grupa; kao što su u startu priznali isključivu ingerenciju Katoličke Crkve u tome pitanju. Njima je samo bio sporan Stepinac kao povijesna ličnost u jednom konkretnom razdoblju.
            Šesto, često se puta može čuti kako je „Stepinac nutarnja stvar Katoličke Crkve“. Vezano uz prethodnu točku, da, točno, u cjelini svog života jest. Ali onog trenutka kada se njegovo djelovanje i ličnost dovedu u koincidenciju s povijesnim događajima u kojima se jedan narod osjeća povrijeđenim i oštećenim, onda Stepinac prestaje biti isključivo nutarnja stvar Katoličke Crkve. Jer, narod koji se smatra oštećenim, vidi u njegovoj proslavi određenu poruku upućenu sebi samom. Tako da se taj narod ima pravo izraziti o tome.  
            Zašto bi svima sve moralo biti jasno, zašto bi svi morali dijeliti isti pogled na povijest? Ponavljam na kraju: prema ovom problemu sam posve indiferentan, iz svojih razloga. Ali stvarno ne razumijem zašto toliki problem oko dijaloga, koji je još k tome, završio u vrlo pristojnom i konstruktivnom tonu?

4 komentara:

  1. Za nas pravoslavne problematična je svaka kanonizacija koju je Rim izvršio, čak i pre Velikog raskola. Svakako mi slavimo svetitelje sa Zapada, imamo i rimske episkope svetitelje u našem kalendaru. Međutim rimokatolički svetitelji kao što su npr. Francisko Asiški (po kome sadašnji episkop Rima nosi ime), Tereza Avilska, Toma Akvinski i drugi su za pravoslavne apsolutno neprihvatljivi kao svetački likovi.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Naravno da su neprihvatljivi.To je druga vjera. U tome i jest temeljni teološki problem u cijeloj priči.

      Izbriši
  2. To je jedan od najvećih problema koji se tiču ujedinjenja Pravoslavlja i Rimokatolicizma. Niti će se rimokatolici ikada odreći svetaca koji kod njih imaju velike kultove kao što su Franjo, Antun, Tereza, niti će se pravoslavni odreći Marka Efeskog i Grigorija Palame. Niti se mogu svi oni ubaciti u nekakav lonac. Ne mogu u istom kalendaru biti Fotije Carigradski i papa Nikola I. Jaz od 1000 gidina nikada neće biti prevaziđen.

    OdgovoriIzbriši
  3. Masonima koji su otpali od Pravoslavlja, sve je moguće.

    iPCuH

    OdgovoriIzbriši

Molim cijenjene anonimne komentatore da komentare svakako potpišu sa svojim nick name da se može snaći u njima