Povijest pravoslavlja u Varaždinu

Nakon prošlog članka o povijesti pravoslavlja u Zagrebu, danas ćemo se osvrnuti na pravoslavnu zajednicu u najsjevernijem dijelu Hrvatske – Varaždinu. Iako skromnog brojnog stanja, i jedina na širem prostoru Hrvatskog zagorja i Međimurja (županije: Krapinsko-zagorska, Varaždinska i Međimurska), ova zajednica je jedna od najstarijih na prostoru sjeverne Hrvatske (još iz predturskih vremena), a također nam je darovala i najstariju sačuvanu srpsku pravoslavnu ćiriličnu knjigu u Hrvatskoj – Varaždinski apostol. Tekst je iz knjige D. Kašića, „Srpska naselja i crkve u sjevernoj Hrvatskoj i Slavoniji“.

Varaždin je staro naselje. O njegovom postojanju ima tragova još iz rimskog doba, ali u povijest današnjeg Varaždina ulazimo sigurno i jasno od početka XIII. st., od vremena kad je on 1209. dobio od kralja gradske povlastice. Međutim, te povlastice nisu mogle u potpunosti gradu osigurati slobodu u odnosu na područne feudalce. U velikom nizu gospodara varaždinskog grada nalazimo imena mnogih značajnih povijesnih ličnosti kao što su Marija, kći kralja Ljudevita Anžuvinca, pa njen muž Žigmund Luksemburški, kasniji car austrijski, pa moćni grofovi celjski, Katarina (Kantakuzina), kći srpskog despota Đurđa Brankovića-Smederevca, udova grofa Ulricha Celjskog, Jan Vitovec, budući ban, Ungnadi, Erdedi.. 

U vrijeme kad je Varaždin bio u vlasti Katarine Celjske imamo i prvi pisani spomen o prisutnosti pravoslavnih Srba u Varaždinu. Bio je tu i jedan duhovnik Katarine Celjske, a svakako i izvjesni broj pravoslavnih vojnika, koje su kneginja ili njen muž doveli iz Srbije za pojačanje posada u svojim gradovima. Ovaj duhovnik je u Varaždinu prepisao 1454. jedan Apostol[1] i na njemu ostavio zapis da je knjigu prepisao u Varaždinu "pri blagočestivoj[2] i hristoljubivoj   gospođi   kneginji   Kantakuzini   grofici   Celjskoj,   kćeri   despota[3]   Đurđa samodršca srpskog".

Ovi malobrojni Srbi su, bez svoje stalne pravoslavne crkvene organizacije, ubrzo nestali ili, primivši rimokatoličku vjeru, pretopili se u Hrvate. To će umnogome biti sudbina i novih srpskih doseljenika, od kojih se na ovom području formirala Vojna krajina od vremena velike turske opasnosti krajem prve polovine XVI. st. Tek od osnivanja manastira[4] Lepavine[5] (oko 1555.), a zatim od osnivanja Marčanske eparhije[6], lepavinski kaluđeri[7] su rukovodili vjerskim životom srpskih posada u Koprivnici i Varaždinu. U Varaždinu, kao sjedištu vrhovne vlasti za Slavonsku krajinu, kasniji Varaždinski generalat, bivao je i poneki od srpskih oficira sa svojom obitelji, a od civila najprije poneki trgovac Srbin ili "Grk" (Cincar[8]). Međutim, bez stalnog svećenika, i ove pravoslavne obitelji su postupno prelazile na rimokatoličku vjeru. Neke upornije obitelji, kao što su bili Kirovići, održali su se u svojoj pravoslavnoj vjeri, ali sklapanje mješovitih brakova i opći vjerozakonski propisi uvjetovali su da se njihova djeca krštavaju u rimokatoličkoj crkvi. Takav slučaj susrećemo čak i u XIX. st., na primjer, s bravarom Kostom Jankovićem, koji je bio u svoje vrijeme glavni inicijator za organiziranje pravoslavne crkvene općine i gradnju pravoslavne crkve, čiji su sinovi iz mješovitog braka bili rimokatolici. Jedan je čak postao rimokatolički svećenik. Kad je uoči njegovog ređenja nadbiskup tražio da i Kosta promijeni vjeru, jer "ne smije" zarediti kandidata čiji je otac šizmatik, Kosta se uvrijedio i zaprijetio da će svoga sina odvesti u Karlovce[9] da ga zaredi patrijarh[10] i nadbiskup je popustio.

Kako su pravoslavna djeca u osnovnoj školi i u gimnaziji učila zajedno s rimokatoličkom djecom   njihov   vjeronauk,   roditelji   su   im   negodovali.   Tek   kad   je   za   velikog   župana Varaždinske   županije   došao   dvorski   savjetnik,   pravoslavni   Srbin,   Ognjeslav Utješinović-Ostrožinski, otpočela je 1877. po dozvoli Zemaljske vlade i pravoslavna vjerska nastava u varaždinskoj gimnaziji. Nastavu je držao neki od lepavinskih kaluđera. Utješinović je pokrenuo i inicijativu za osnivanje pravoslavne crkvene općine, koja je i osnovana uoči sv. Nikole 1882. Prvi predsjednik bio je sam veliki župan Utješinović, potpredsjednik Milan Vrabčević, gradski načelnik, odbornici Mijo Knežević, husarski potpukovnik, zatim već spomenuti Konstantin (Kosta) Janković, bravar i Stevan Magoš, kapetan, a perovođa Milan Milinković. Novi odbor je umolio Gradsko poglavarstvo da mu dodijeli pogodnu prostoriju za vršenje pravoslavnog bogoslužja. Dobili su dvije sobe na drugom katu gradskog kazališta, koje su odmah adaptirali za bogomolju. Duhovnik im je bio lepavinski iguman[11] Tihon Džebić.

Sad ce rodila želja za pravom crkvom. Ali u Varaždinu su bile samo 2-3 obitelji stalno nastanjene u svojim kućama, među kojima i bogata obitelj Kirovića, a ostalo su bili nestalni stanovnici, časnici i činovnici. Pa ipak ce odlučiše na gradnju skromne crkvice, koja bi zadovoljavala njihove potrebe. Gradska uprava im je dala mjesto za gradnju na "Banskom trgu", a odbor ce dade na skupljanje priloga, a zamoli pomoć i od Vlade, te već u lipnju 1884. otpoče gradnja crkve, kojom je rukovodio inženjer Žiga Baločanski, a radove je izvodio graditelj Radoslav Acinger. Crkva je bila brzo sagrađena i 21. listopada 1884. posvetio ju je u ime pakračkog episkopa[12] Nikanora Grujića arhimandrit[13] Miron Nikolić, kasniji episkop pakrački. Ikonostas[14] i namještaj poklonila je Crkvena općina zagrebačka, eparhija[15] je poslala bogoslužne knjige, a vladika Nikanor osnovao fond za održavanje ove crkve s početnim iznosom od 1000 forinti. Crkva je iznutra duga 14,5 m, široka 7,3 m, do svoda iznutra visoka 9 m, a izvana od temelja do vrha zvonika visoka 22,75 m. U njoj ima mjesta za 230-250 duša.

Kad su prvi predsjednik i potpredsjednik - Ognjeslav Utješinović i Milan Vrabčević -iduće   godine   (1885.)   otišli   u   mirovinu,   izabrana   je   nova   uprava   Crkvene   općine: predsjednik major Pajo Mandić (brat tadašnjeg episkopa tuzlanskog Nikolaja Mandića), potpredsjednik Joco Slavnić, upravitelj pomoćnih ureda Sudbenog stola, blagajnik Milan Herak,   gradski   računar,   perovođa   Bude   Begović,   gruntovničar;   odbornici:   Stevan Brkanović,   Mitar   Apostolović,   Stevan   Magoš,   Kosta   Ilić,   Aleksandar   Kirović, Čemergić,   Milan   Milić,   kapetan   Hanibal   pl.   Bogdanović,   Marko   Cvijetić,   konjički kapetan Josif Veljkov, kapetan Tošo Boca i natporučnik Adam Durman.

Krajem 1891. ujedinjena je Varaždinska parohija[16] s parohijom u Velikoj Kanjiži, a za prvog paroha tako ujedinjene parohije izabran je Lazar Bogdanović, dotadašnji paroh u Čepinu. Prema šematizmu varaždinska parohija je 1905. godine imala 158 duša. Godine 1900. bilo je u Varaždinu 250 Srba (134 vojnika). Varaždinska crkva sv. Jurja[17] je i danas u dobrom stanju. Stari zagrebački ikonostas iz 1795. je i sada u njoj.

---

[1] Liturgijska knjiga koja sadrži čitanja iz novozavjetnih poslanica i Djela apostolskih.

[2] Pobožnoj.

[3] Vladarska titula, bizantskog porijekla, odgovara otprilike zapadnom banu ili potkralju.

[4] Samostan.

[5] http://orthodoxhr.blogspot.hr/2017/02/pravoslavni-samostani-sjeverne-hrvatske.html

[6] Isto.

[7] Kaluđer je jedan od naziva za monahe (grč. kalogeros – dobri starac).

[8] Romansko stanovništvo porijeklom iz današnje Grčke, Makedonije i Albanije.

[9] Srijemski Karlovci, sjedište Karlovačke Mitropolije.

[10] Karlovački mitropoliti su bili nositelji naslova srpskih patrijarha.

[11] Poglavar samostana.

[12] Pravoslavni biskup.

[13] Najviši čin među pravoslavnim monasima.

[14] Oltarna pregrada.

[15] Biskupija.

[16] Župa.

[17] Srpski: Đorđe.