Pravoslavno Prigorje

Sjeverozapadni dio Hrvatske, veći dio poteza od mađarske do slovenske granice, siječe brdsko-planinski lanac, čiji glavni dio čine planina Medvednica (iznad Zagreba), te planina Kalnik (iznad Križevaca). Gledano iz južne nizine, brdsko – planinska regija sjeverno od tog lanca naziva se Zagorje (prostor iza gore), i proteže se sve do rijeke Drave na sjeveru, iza koje počinje Međimurje, odnosno Sutle, koja je granica sa Slovenijom. Brdovite južne padine tog lanca nazivaju se Prigorje (kraj pri gori). Razlikujemo zagrebačko Prigorje, oko Medvednice (Zagreb je izvorno prigorski grad) i kalničko Prigorje, oko Kalnika i Križevaca.

                Slično kao i susjedno Zagorje, Prigorje je od pamtivjeka na glasu kao čisto hrvatski, katolički kraj. Ne pamti se ovdje drugi narod osim Hrvata, druga vjera osim rimokatoličke, i drugi jezik osim kajkavskoga. Naravno, povijest je donosila Nijemce, Mađare, Čehe, Slovake, Poljake, Slovence, ljude iz raznih balkanskih zemalja (čak i muslimane – neka sela oko Sv. Ivana Zeline čuvaju predaju na svoje „tursko“ porijeklo), a bilo je i egzotičnih primjeraka, čak iz Španjolske, koji su domarširali s Napoleonovom vojskom i odlučili ostati. Međutim, asimilacija je učinila svoje, te su svi oni danas pravi Prigorci. Samo pokoje neobično prezime ili fizička karakteristika poput tamnije puti svjedoči o potomcima nekadašnjih „dotepencof“, kako ovdje nazivaju došljake. Hrvatstvo i katolištvo, drevni kajkavski govor, dobra vina, živopisni vinorodni brežuljci, „kleti“ i tamburica, neprijeporna su karakteristika ovoga kraja.

                Međutim, ovaj kraj ipak ima i jednu svoju skrivenu i zaboravljenu povijest – povijest pravoslavnih Srba, koji već stoljećima svojom prisutnošću obogaćuju ovo podneblje. Uistinu, osim opisanog hrvatskog Prigorja, postoji i drugo, pomalo zaboravljeno – pravoslavno Prigorje.

                Pravoslavlje se u ovom kraju pojavljuje dosta rano, davno prije Turaka, još početkom 15.st. 1434. g. hrvatsko – slavonski ban Ulrich Celjski sklapa brak s Katarinom Kantakuzinom Branković, kćerkom srpskog despota Đurđa Brankovića iz Smedereva. S njom dolaze u ove krajeve srpske vojničke posade, s obiteljima i pratnjom, u Medvedgrad, Rakovec pored Vrbovca, te na Veliki i Mali Kalnik. Bilježi se ime srpskog plemića Bogavca Milakovića, zapovjednika Medvedgrada i zagrebačkog župana, te Pavla Mikšića na Kalniku. Potkraj 15.st., dolaze iz Hercegovine nove grupe pravoslavnih doseljenika, predvođenih knezovima Vladislavom i Balšom Hercegovićem, koji, pored drugih naselja, dobivaju i Kalnik. Punih sto godina trajalo je srpsko gospodstvo nad Kalnikom, a iz tog razdoblja potječu i prve pravoslavne crkve tog područja.

                Međutim, veće doseljavanje pravoslavnog stanovništva počinje u 16.st, s provalama Turaka u ove krajeve. Već 1540. nalazimo zapise o prvim pravoslavnim Srbima, koji se naseljavaju kao vojnici – graničari u ovaj kraj. Njihov broj sve više raste, stvaraju se sela, dolaze pravoslavni svećenici, stvara se crkvena organizacija, utemeljuju parohije (župe), grade crkve i kapele. U širem krugu kalničkog Prigorja formiraju se parohije (pravoslavne župe): Bolfan, Salnik, Vojakovac, Veliki Poganac, Lepavina i Velika Mučna. U Lepavini, na prijevoju koji čini prijelaz od Prigorja prema Podravini i Bilogori, formira se manastir (samostan) koji postoji i danas.

                U selu Bolfan u blizini Ludbrega postoji crkva još iz 18.st. Osim njega, pravoslavni su naseljavali susjedna sela: Belanovo Selo, Ivančec, Segovinu, Torčec i Čukovec, u kojemu postoji kapela. Iako ovo nije Prigorje u strogom smislu, ipak pravoslavna sela spadaju po smještaju i porijeklu u taj krug, i čine najsjevernija srpska pravoslavna autohtona sela u ovom dijelu Hrvatske.

                Veliki Poganac je također na samom prijelazu prema Podravini. Osim njega, u parohiju (župu) spadaju i sela: Mali Poganac, Botinovac, Veliki Grabičani, Ivanac, Prkos, Radeljevo Selo, Rasinjica, Ribnjak, Duga Rijeka i Koprivnička Rijeka. Postoji od kraja 16.st. i danas ima veći broj vjernika, crkvu i brojne kapele.

                Parohija Velika Mučna, sa selima: Vrhovac, Grdak, Paunovac, Prnjavor, Rijeka, je već Podravina, ali također vezana uz pravoslavne u prigorskom kraju.

                Vojakovac se nalazi u blizini Križevaca. Pored njega, u parohiju (župu) spadaju Vojakovački Kloštar, Vojakovački Osijek i Ivanac. Crkve su od davnina, u Osijeku se spominje još u vrijeme spomenute kneginje Katarine Branković, dakle prva polovina 15.st.

                Salnik je sjedište najsjeverozapadnije pravoslavne parohije u Hrvatskoj, još od 1570. Samo naselje se administrativno nalazi na području grada Sv. Ivan Zelina, dok rimokatolički pripada župi Preseka (vrbovečki kraj). Osim Salnika, pravoslavni su naseljavali: Lipnicu, Radoišče/Radovište, Hudovo, Lukovo (do 19.st. Vlaška Luka), dijelom Zelinu, Brezane. U većini ovih sela pravoslavnih više nema, ni u samom Salniku, gdje su teško stradali u Drugome svjetskom ratu. Ipak, crkva u Salniku postoji. Jedino u selu Lipnici, gdje također postoji kapela, živi većinsko pravoslavno stanovništvo.

                Manastir Lepavina je posebna priča. Ova velika svetinja, u međuprostoru Prigorja, Podravine i Bilogore, sa svojom parohijom (Velika i Mala Branjska, Sesvete, Ruševac, Carevdar, Miličani i Sokolovac), potječe iz 16.st, a svetogorskog je porijekla; utemeljitelj je bio monah manastira Hilandar, na Svetoj Gori – Atosu, u Grčkoj. Osim što je bio duhovno središte pravoslavlja ovih krajeva, poznat je po čudotvornoj ikoni Bogorodice, kojoj se utječu, i iscjeljenja dobivaju ne samo pravoslavni, već i mnogi katolici, kao i ljudi drugih vjera.

                U lijepom prigorskom gradiću Križevcima također postoji mala pravoslavna zajednica, s crkvom iz 1901. Naravno, ne treba zaboraviti ni Zagreb, gdje postoji i mitropolija od 1931.

                U mnogim navedenim mjestima pravoslavaca danas više nema, ili je njihov broj veoma malen. Ipak, ti su ljudi stoljećima živjeli ovdje, stvorili svoju autohtonu i osebujnu religijsku kulturu. Ljudi danas mahom ne znaju da je na ovim pitomim brežuljcima, uz rimski obred i latinski jezik, stoljećima služeno na crkvenoslavenskom jeziku, na istočni, bizantski način. Ta dualnost nije svojina samo krajeva poput Dalmacije i Slavonije, već i sjeverne Hrvatske. Korijeni postoje, na nama je da ih čuvamo i unaprijeđujemo.