SVETO PISMO

Molitva Crkve je uvijek biblijska – tj. izražena jezikom, slikom i simbolima Svetoga Pisma. Ako je Biblija za čovjeka Božja Objava, ona je također i čovjekov inspirirani odgovor na tu Objavu, pa i obrazac i sadržaj njegove molitve, slavljenja i klanjanja. Prošlo je, na primjer, tisuće godina od sastavljanja psalama. Pa i danas, kada čovjek osjeti potrebu izraziti pokajanje, uzbuđenje cjelokupnog bića i priziv božanske milosti, on u psalmu nalazi odgovarajući izraz pokajanja, koji počinje s „Pomiluj me, Bože...“. Svaka situacija u kojoj čovjek može sebe predstaviti pred Bogom, svijetom i drugim ljudima, od sveobuhvatne radosti Božje prisutnosti, pa do bezgraničnog očaja izgnanstva, grijeha i otuđenja, našla je svoj savršeni izraz u jedinstvenoj Knjizi, koja je uvijek sačinjavala svakodnevnu hranu Crkve, smisao njenog bogoslužja i samoizgradnje.

                Za vrijeme Velikog posta posebno je naglašena biblijska dimenzija bogoslužja. Može se reći, da je četrdeset dana posta, vraćanje Crkve u situaciju Staroga zavjeta – u vrijeme prije Krista, vrijeme pokajanja i iščekivanja, vrijeme „povijesti spasenja“, koje se kreće prema svom ispunjenju u Kristu. Ovo je vraćanje neophodno zato što mi – iako pripadamo vremenu poslije Krista, poznajemo Ga i „kršteni smo u Njemu“ – stalno otpadamo od novog života koji smo od Njega primili, a to znači padamo ponovno u „staro“ vrijeme. Crkva je, s jedne strane, već „kod kuće“ jer je ona, „milost Isusa Krista, ljubav Boga Oca i zajedništvo Duha Svetoga“. S druge strane, ona je kao putnica također „na svome putu“ dugom i teškom – u pravcu ispunjenja svega u Bogu, povratka Kristovog, i kraja svakog vremena.

                Veliki post je vrijeme kada se ostvaruje ovaj drugi aspekt Crkve, njenog života kao očekivanja i puta. Baš u ovome njenom aspektu Stari Zavjet dobiva svoj puni značaj: kao knjiga proroštava koja su se ispunila, ali i knjiga svega otvorenog „na putu“ u Carstvo Božje.

                Upotrebu Staroga Zavjeta u bogoslužju za vrijeme posta opredjeljuju dva glavna principa: dvokratno čitanje psaltira i lectio continua, tj. potpuno čitanje triju knjiga – Postanka, proroka Izaije i Mudrih izreka.

                Psalmi su uvijek zauzimali jedinstveno mjesto u kršćanskom bogoslužju. Crkva u njima vidi ne samo najbolji, nego najadekvatniji i najsavršeniji izraz čovjekove molitve, kajanja, slavljenja i hvaljenja, a također i riječima naslikanu istinitu ikonu Krista i Crkve, objavu u Objavi. Za svete Oce, kaže jedan tumač njihovih djela, „sam Krist i Njegova Crkva se mole (plaču) i govore u ovoj Knjizi“. Psalmi su, od samog početka, sačinjavali osnovu crkvene molitve, i njen „prirodni jezik“. Upotrebljavali su se u bogoslužju kao „utvrđeni psalmi“, tj. kao postojani materijal svih dnevnih službi: „večernji psalmi“ (Ps 104) – na večernji; na jutarnji šest psalama (Ps 3, 38, 63, 88, 103, 143), i psalmi hvale (Ps 148, 149, 150); grupe od tri psalma na časovima itd. Iz psaltira su izabrani prokimeni, stihovi za aleluja za sve blagdane i slavlja tijekom godine. I najzad cijeli psaltir, razdijeljen na dvadeset dijelova ili katizama, pjeva se u potpunosti svakog tjedna na večernjama i jutarnjama. Ovaj treći vid upotrebe psaltira udvostručava se za vrijeme Velikog posta; psaltir se u Postu ispjeva ne jedanput, nego dvaput svakog tjedna, a jedan dio psaltira uključen je u treći i šesti čas.

                „Neprekidno čitanje“ Postanka, Izaije i Izreka vodi svoje porijeklo od vremena kada je post bio od Crkve određeno vrijeme prije primanja sakramenta Pričesti, kada su službe bile pretežno katehetskog karaktera, i posvećene pouci katekumena. Svaka od tri knjige odgovara jednom od tri osnovna vida Starog zavjeta: povijesti Božjeg djelovanja, stvaranju i moralnim poukama. Knjiga Postanka je „okvir“ vjeri Crkve. Ona sadrži priču o stvaranju, padu, i najzad, o obećanju i početku spasenja preko Božjeg Saveza s Njegovim izabranim narodom. Ona nam priopćava tri osnovne dimenzije vjere Crkve u Boga kao Stvoritelja, Suca i Spasitelja. Ona otkriva osnove kršćanskog poimanja čovjeka stvorenog „po slici i prilici Božjoj“, otpalog od Boga i čovjeka, koji je ostao objekt Božje ljubavi i brige, i najzad – spasenja. Ona razotkriva značenje povijesti kao povijesti spasenja, koja vodi Kristu i u Njemu dobiva ispunjenje. Knjiga Postanka objavljuje tajnu Crkve kroz sliku i realnost Naroda Božjega, Saveza, Kovčega Saveza itd.

                Izaija je najveći od svih proroka. Čitanje iz njegove knjige za vrijeme Posta označava da je stradanjem i žrtvom Kristovom ponovno otkrivena velika tajna spasenja.

                Najzad, knjiga Mudrih izreka je epitome moralnih pouka Staroga zavjeta, moralnog zakona i mudrosti. Ako ih ne prihvati, čovjek ne može razumijeti svoje otuđenje od Boga, čak ne može ni čuti dobru vijest opraštanja, preko ljubavi i milosti.

                Odjeljci iz navedene tri knjige se čitaju za vrijeme posta svakodnevno – od ponedjeljka do petka: Postanak i Izreke na večernjama, a Izaija na šestom času. Iako je post već odavno prestao biti katekumensko doba Crkve, osnovna svrha navedenih čitanja zadržala je svoj prvobitni značaj. Našoj kršćanskoj vjeri je potrebno da se svake godine vratimo biblijskim izvorima i osnovama. Biblija nije zbirka dogmatskih „prijedloga“ koje treba prihvatiti i zasvagda zapamtiti. Ona je živi glas Boga koji nam, ponovno i ponovno, govori uvodeći nas sve dublje u neiscrpno bogatstvo svoje Mudrosti i Ljubavi. Nema veće tragedije u našoj Crkvi od skoro potpunog neznanja Svetog Pisma od strane njenih članova, a što je još gore, od stvarno potpune ravnodušnosti prema njemu. Ono što je za Oce Crkve i Svece predstavljalo beskonačnu radost, interes, duhovni i intelektualni rast, danas je za mnoge pravoslavne zastarjeli tekst, bez značaja za njihov život. Stoga, treba se nadati, da će, s ponovnim otkrivanjem duha i značaja Velikog posta biti ponovno otkriveno i Sveto Pismo kao istinska duhovna hrana i zajedništvo s Bogom.

MOLITVA SV. EFREMA SIRIJSKOG ZA VRIJEME POSTA

               

 Od svih himana i molitava za vrijeme posta, jedna se kratka molitva može označiti kao molitva posta. Predaja je pripisuje jednom od velikih učitelja duhovnog života – sv. Efremu Sirijskom. Evo njenog teksta:

                Gospode i Gospodaru moga života!

                Ne daj mi duha lijenosti,

                Tuge, požude i praznorječivosti!

                Daruj meni, sluzi Svome, duh čistoće,

                Poniznosti, trpljenja i ljubavi.

                Da, Gospodine Care, daj mi da uočim svoje

                Grijehe i da ne osuđujem svoga brata,

                Jer si blagoslovljen u vjekove vjekova. Amen.

                Ova se molitva čita dva puta na kraju svake službe u postu od ponedjeljka do petka (ne subotom i nedjeljom, jer, kako ćemo kasnije vidjeti, službe u ove dane nisu po obrascu posnih službi). Kod prvog čitanja, klanja se poslije svake molbe. Tada se svi klanjamo dvanaest puta govoreći: „Bože, očisti me grešnog“. Cijela molitva se ponavlja s jednim klanjanjem na kraju.

                Zašto ova kratka i jednostavna molitva zauzima tako važan položaj u cjelokupnom bogoslužju za vrijeme posta? Zato što na jedinstven način nabraja sve negativne i pozitivne elemente pokajanja, oblikuje, da se tako izrazimo, „podsjetnik“, za naš individualni podvig u postu. Podvig je usmjeren najprije u pravcu oslobođenja od nekih osnovnih duhovnih bolesti koje formiraju naš život, i onemogućavaju nam da se počnemo okretati prema Bogu.

                Osnovna bolest je „ispraznost“ (lijenost). To je ona čudna lijenost i pasivnost cjelokupnog bića, koja nas stalno uvjerava da je promjena nemoguća, pa stoga i nepoželjna. U stvari, to je duboko ukorijenjena sumnja, koja na svaki duhovni izazov odgovara ;čemu, radi čega?“ i čini od našeg života užasnu duhovnu pustoš. To je korijen svakog grijeha, jer truje duhovnu energiju u samom njenom korijenu.

                Rezultat takve lijenosti – „ispraznosti“ je „uninije“ – tuga. To je stanje očaja, malodušnosti, koje su svi Oci duhovnosti smatrali kao najveću opasnost za dušu. Malodušnost je nemogućnost da čovjek vidi bilo kakvo dobro i bilo što pozitivno. To je svođenje svijeta na negativizam i pesimizam. To je demonska sila u nama, jer je đavao u svojoj osnovi lažljivac. On čovjeku laže o Bogu i o svijetu; on ispunjava život tamom i negacijom. „Uninije“ je samoubojstvo duše, jer ako obuzme čovjeka, on je apsolutno nesposoban vidjeti svjetlost i željeti je.

                „Ljubonačalije“ – požuda! Ma koliko izgledalo čudno, „ispraznost“ i „tuga“ ispunjavaju naš život požudom. Obezvrjeđivanjem cjelokupnog stava prema životu, čineći život besmislenim i praznim, „ispraznost“ i „tuga“ prisiljavaju nas da tražimo kompenzaciju u korijenito pogrešnom stavu u odnosu na druge osobe. Ako moj život nije orijentiran prema Bogu, nije usmjeren na vječne vrijednosti, on će neizbježno postati sebičan i egocentričan, a to znači da će sva druga bića postati sredstvo za zadovoljenje moje sebičnosti. Ako Bog nije Gospod i Gospodar moga života, tada ja postajem gospodar i gospod – apsolutni centar svoga vlastitog svijeta, i sve počinjem vrednovati u terminima svojih potreba, svojih ideja, svojih želja, i svojih procjena. Požuda je na taj način najosnovnija izopačenost u odnosu prema drugim bićima, traženje načina da mi se ona podčine. Ona nije bezuvjetno izražena u stvarnoj pobudi da se vlada, da se dominira nad „drugima“. Ona se može ispoljiti u indiferentnosti, omalovažavanju, nezainteresiranosti, bezobzirnosti i nepoštovanju. To je zaista „ispraznost“ i „tuga“ uperena ovog puta protiv drugih; ona upotpunjava duhovno samoubojstvo s duhovnim ubojstvom.

                Najzad „praznorječje“. Jedino je čovjek, od svih stvorenja, obdaren darom govora. Svi Oci vide u tome „pečat“ slike Božje u čovjeku, jer se sam Bog otkrio kao Riječ. Ali, riječ kao vrhovni dar je istovremeno i vrhovna opasnost. Budući osnovnim izrazom čovjeka, sredstvom njegovog osmišljavanja, govor je iz istog razloga i sredstvo njegovog pada i samorazaranja, prijevare i grijeha. Riječ spašava i riječ ubija. Riječ nadahnjuje i riječ truje. Riječ je oruđe istine i demonske laži. Imajući krajnje pozitivnu silu, ona ima i užasno negativnu snagu. Ona zaista stvara pozitivno ili negativno. Kada odstupi od svog božanskog porijekla i svrhe, riječ postaje „prazna“. Ona neminovno uvjetuje lijenost, požudu, očaj, a život preokreće u pakao. Ona postaje samom silom grijeha.

                Ovo su četiri negativna uvjeta pokajanja. Oni su prepreke koje treba savladati. Ali, jedino ih sam Bog može ukloniti. Prema tome, prvi dio molitve posta jest krik iz dubine ljudske bespomoćnosti. Zatim se molitva kreće u pravcu pozitivnih ciljeva pokajanja, a ima ih opet četiri.

                Čistoća, celomudrije! Ako se ovaj izraz ne svede samo na njegovo seksualno obilježje, a to se pogrešno veoma često čini, čistoća se razumijeva kao pozitivna suprotnost „ispraznosti“. Točan i potpun prijevod grčkog „sofrosini“ i crkvenoslavenskog „celomudrije“ trebao bi biti „čistoća umovanja“. Lijenost je, prije svega, rasipanje, traćenje, raspuštenost – skrhanost naše vizije i energije, nesposobnost da sagledamo cjelinu. Njezina točna suprotnost je cjelovitost. Ako obično pod čistoćom zamišljamo vrlinu suprotnu seksualnoj raspuštenosti to je zbog toga što se slabi karakter našeg postojanja nigdje bolje ne iskazuje nego u seksualnoj požudi – otuđenju tijela od života i kontrole duha. Krist je u nama obnovio cjelovitost, u nama je uspostavio istinito mjerilo vrijednosti i ponovno nas vratio Bogu.

                Prvi i najdivniji plod ove cjelovitosti ili čistoće je poniznost. O njoj smo već govorili. Ona, iznad svega drugog, predstavlja pobjedu istine u nama, odstranjivanje svake laži, sagledavanje i prihvaćanje stvari onakvih kakve su, a samim time sagledavanje Božje veličanstvenosti, dobrote i ljubavi u svemu. Stoga je rečeno da je Bog milostiv poniznima i da se protivi oholima.

                Prirodni pratitelji strpljenja su čistoća i poniznost. „Prirodni“ ili „pali“ čovjek je nestrpljiv. Slijep u odnosu na samog sebe, on je brz da sudi i osuđuje drugog. Pošto je njegovo znanje o svemu krnje, nepotpuno i iskrivljeno, on sve mjeri prema vlastitom ukusu i idejama. Indiferentan prema svakome izuzev prema samome sebi, on želi da mu život bude uspješan, ovdje na zemlji i to odmah. A strpljenje je božanska vrlina. Bog je strpljiv ne stoga što je „blag“ već zato što sagledava dubinu svega što postoji, što je Njemu otvorena nutarnja realnost stvari, koju, u našoj sljepoći, mi ne možemo vidjeti. Što bliže prilazimo Bogu, postajemo sve strpljiviji, i tada se u nama sve više odražava bezgranično poštovanje prema svim bićima, a to je već božanska osobina.

                Najzad kruna i plod svih vrlina, svakog rasta i napora, jest ljubav – ona ljubav koju, kako smo već rekli, može jedino Bog podariti. To je dar koji je cilj i svrha svih duhovnih priprema i prakse.

                Sve je sabrano i obuhvaćeno završnim dijelom molitve. Molimo „da uočimo svoje grijehe i da ne osuđujemo svoga brata“. Ali postoji jedna opasnost: oholost. Oholost je izvor zla, a sve zlo je oholost. Pa ipak, nije dovoljno samo uočiti svoje grijehe. Čak se i ova očigledna vrlina može preokrenuti u oholost. Duhovni spisi su puni opomena upućenih protiv suptilnih oblika pseudopobožnosti koja, pod plaštom poniznosti i samoosuđivanja može odvesti u pravu demonsku oholost. Kada „uvidimo vlastite pogreške“ i „ne osuđujemo svoju braću“, kada se, drugim riječima, čistoća, poniznost, strpljenje i ljubav u nama slijevaju u jednu cjelinu, tada i samo tada biva u nama uništen najveći neprijatelj, naime, oholost.

                Klanjamo se poslije svake molbe. Klanjanja nisu ograničena samo na molitvu sv. Efrema Sirijskog. Ona sačinjavaju jednu od specifičnih karakteristika cjelokupnog posnog bogoslužja. Ali u molitvi sv. Efrema je značenje klanjanja najbolje izraženo. U dugom i teškom naporu duhovne obnove, Crkva ne pravi razliku između duše i tijela. Cijeli čovjek je otpao od Boga. Cijeli čovjek treba biti obnovljen, cijeli se čovjek treba vratiti Bogu. Katastrofa grijeha i leti do prevlasti tjelesnosti – životinje, neracionalnog i požude u nama – nad duhovnim i božanskim. Međutim, samo tijelo je uzvišeno, tijelo je sveto. Ono je toliko sveto da je i sam Bog „postao čovjek“. Prema tome, nije tijelo prezreno ili zanemareno u odnosu na pokajanje i spasenje. Ono je obnovljeno i vraćene su mu njegove osnovne funkcije: da se preko njega izrazi život duha i da bude hram neprocjenjive ljudske duše. Kršćanski asketizam je borba, ne protiv tijela, nego za tijelo. Iz ovog razloga kaje se cijeli čovjek – duša i tijelo. Tijelo sudjeluje u molitvi duše baš kao što se i duša moli kroz tijelo i u tijelu. Klanjanja su „psihosomatski“ znak pokajanja, poniznosti, oboženja i pokornosti. Ona su posni ritual par excellence.

VELIKOPOSNO BOGOSLUŽJE –RADOSNA TUGA

Još jednom podvlačimo da svrha posta nije u tome da nas prinudi na nekakve formalne obaveze, već da „omekša“ naše srce tako da bi se otvorilo za stvarnost duha, da bismo doživjeli skrivenu „glad i žeđ“ za zajedništvom s Bogom.

                Za mnoge, a možda i za većinu pravoslavnih kršćana, Post se sastoji u jednom ograničenom broju formalnih, pretežno negativnih, pravila i propisa: u uzdržavanju od izvjesne hrane, zabavi, i, možda, kina. U takvom je stupnju naše otuđenje od stvarnog duha Crkve da nam je gotovo nemoguće razumjeti da postoji i „nešto drugo“ u postu – nešto bez čega svi ovi propisi veoma mnogo gube od svoga smisla. Ovo „nešto drugo“, može biti najbolje opisano kao „atmosfera“, „klima“, u koju čovjek ulazi, a to je prije svega, stanje uma, duše i duha koje sedam tjedana prožima naš cjelokupni život. Još jednom podvlačimo da svrha posta nije u tome da nas prinudi na nekakve formalne obaveze, već da „omekša“ naše srce tako da bi se otvorilo za stvarnost duha, da bismo doživjeli skrivenu „glad i žeđ“ za zajedništvom s Bogom.

                Do ove posne „atmosfere“, ovog jedinstvenog „stanja duha“ dolazi se prvenstveno preko bogoslužja, preko različitih liturgijskih promjena koje se za vrijeme posta uvode u liturgijski život. Odvojeno promatrane, ove promjene bi mogle izgledati kao formalno nakalemljene; ali shvaćene kao cjelina, one nam otkrivaju i priopćavaju duh Posta, one čine da vidimo, doživimo i osjetimo onu radosnu tugu koja predstavlja pravu poruku i pravi dar posta. Moglo bi se, bez pretjerivanja, reći da su oci duhovnosti i sveti pisci, koji su sastavljali stihire Posnog trioda, koji su malo po malo organizirali opću strukturu posnih službi, koji su ukrasili Liturgiju Pretposvećenih darova s posebnom ljepotom koja joj je svojstvena, imali jedinstveno razumijevanje ljudske duše. Oni su, zaista, poznavali vještinu pokajanja, i svake godine za vrijeme Posta, njihova je zasluga da je ova vještina pristupačna svakome tko ima uši da sluša i oči da gleda.

                Rekao sam da je opći dojam ona „radosna tuga“, i siguran sam da će čak i onaj koji raspolaže ograničenim poznavanjem bogoslužja, a ulazi u crkvu za vrijeme posne službe, skoro odmah prepoznati što se mislilo s ovim donekle proturječnim izrazom. S jedne strane, nekakva tiha tuga prožima službu: ruho je tamno, službe su duže nego obično i monotonije, u njima skoro da i nema pokreta. Čitanja i pjevanja se smjenjuju i izgleda kao da se ništa ne „događa“. U određenim intervalima svećenik izlazi iz oltara i čita uvijek istu kratku molitvu, a svi vjernici svaku prozbu molitve popraćaju dubokim klanjanjem. Tako, dugo vremena ostajemo u monotoniji – u ovoj tihoj tuzi.

                Zatim počinjemo shvaćati da je ova dužina i monotonija potrebna ako želimo doživjeti da se ova tajanstvena i u početku neprimjetna „radnja“ službe odrazi u nama. Malo po malo počinjemo razumijevati, ili bolje rečeno, osjećati, da je ova tuga zaista „radosna“, da će u nama doći do tajanstvenog preobražaja. Čini nam se kao da stižemo u neko mjesto do koga ne dopire buka i galama života ulice, onoga što nam svakodnevno ispunjava dane i noći, mjesta na koje sve to ne utječe. Sve to što nam je izgledalo bezgranično važno jer je ispunjavalo naš um, stanje straha, koje je postalo našom drugom prirodom, nestaje, i mi se počinjemo osjećati slobodni, radosni i sretni. Nije to bučna i površna sreća, koja dolazi i odlazi dvadeset puta na dan, sreća krhka i prolazna. To je duboka sreća koja ne potječe od jednog jedinog i posebnog izvanjskog razloga, već iz dubine duše. Po riječima Dostojevskog to je sreća koja dodiruje „drugi svijet“ – i onaj koga je ona dodirnula osjenjen je svjetlošću, mirom i radošću i neizrecivim pouzdanjem. Onda razumijevamo zašto su službe bile tako dugačke i naizgled monotone. Shvatimo da je bez prethodnog „umiranja“, bez uspostavljanja u sebi mjere unutarnje postojanosti, gotovo nemoguće da prijeđemo iz stanja duha, sazdanog iz buke, jurnjave i brige, u ovo novo stanje. I baš zbog toga oni koji misle o crkvenim službama samo u terminima „obaveza“, koji se uvijek raspituju o neophodnom minimumu („koliko puta trebamo posjećivati crkvu? Koliko se često trebamo moliti?“), nikada ne mogu razumjeti pravu prirodu bogoslužja, koje nas odvodi u drugačiji svijet – svijet Božje nazočnosti – vodi nas tamo kamo nas naša grešna priroda ne može prirodno dovesti.

                Tako, dok doživljavamo ovo tajanstveno oslobođenje, dok postajemo „mirni i radosni u srcu“, monotonija i tuga službe dobivaju novo značenje, bivaju preobraženi. Nekakva unutarnja ljepota ih osvjetljava kao rana zraka sunca, koja, dok je još uvijek tamno u dolini, počinje osvjetljavati vrhove planine. Ova svjetlost i tajna radost dolazi od dugih Aleluja, od potpune „skladnosti“ posnog bogoslužja. Što je u početku izgledalo kao monotonija, sada se otkriva kao mir; što je zvučalo kao tuga, sada se doživljava kao početni pokret duše, koji ponovno doseže do izgubljenih visina. Evo što svako jutro objavljuje prvi stih posnog Aleluja: „Moja duša Te traži noću, o Bože, prije zore, jer je Tvoj sud svjetlosti na zemlji!“

                „Tužna radost“: tuga moga izgnanstva, propusta i promašaja, koje sam učinio u životu; radost Božje prisutnosti i opraštanja, veselje ponovno zadobivene želje za Bogom, mir ponovno pronađenog doma – takva je „atmosfera“ posnog bogoslužja. Takav je prvi i opći dojam kojega osjeća moja duša.

SIROPOSNA NEDJELJA – OPRAŠTANJE

 „Adam je bio istjeran iz raja zbog jela, pa sjedeći ispred njega ridaše, uzdišući govoraše umilnim glasom: teško meni što nastradah ja nesretnik! Prestupih jedinu zapovijed Gospodnju i liših se svih blaga. Najsvetiji raju, bio si radi mene zasađen – a radi Eve si zatvoren, moli Onoga koji te stvorio i mene sazdao, da se ispunim tvojim cvijećem. Tada mu Spasitelj odgovori: ne želim da moje stvorenje propadne; želim da se spasi i dođe do spoznanja istine, jer neću otjerati onoga koji mi dolazi...“

I evo, stigli smo do posljednjih dana pred Post. Već za vrijeme siroposnog tjedna, koji prethodi „nedjelji opraštanja“, izdvojena su dva dana – srijeda i petak – kao potpuno „posni“. Božanska liturgija se ne služi, a cijeli redoslijed i tip bogoslužja ima velikoposni karakter. Na večernji u srijedu, pozdravljamo Post s divnim himnom:

 „Posno proljeće je došlo!

Cvijet pokajanja;

očistimo se braćo od svih zala,

vapijući darovatelju svjetlosti,

slava Ti, Čovjekoljupče!“

                Onda u siroposnu nedjelju Crkva proslavlja sve ljude koji su „prosvijetljeni postom“: trebamo slijediti svete koji su nam uzori i vodiči kroz teški podvig posta i pokajanja. U naporu koji namjeravamo otpočeti, nismo sami: „Proslavimo sabor svetih otaca: Antuna Velikog, Eutimija Velikog, i sve njima slične, koji su prošli kroz život kao kroz raj slatkoće...“ Imamo pomoćnike i primjere: „O sveti oci, slavimo vaše primjere, vi ste nas zaista naučili da hodimo pravom stazom; blagoslovljeni ste, jer ste radili za Krista...“

                Najzad dolazi posljednji dan, koji se obično zove „nedjelja opraštanja“, ali treba napomenuti još jedan liturgijski naziv: „Istjerivanje Adama iz rajskog blaženstva“. Ovo ime obuhvaća cjelokupnu pripremu za Veliki post. Do sada smo saznali da je čovjek stvoren za raj, za bogospoznaju i zajednicu s Bogom. Grijeh je čovjeka lišio tog blagoslovljenog života, a njegov život na zemlji je – izgnanstvo. Krist, Spasitelj svijeta, otvara vrata raja svakome tko Ga slijedi, a Crkva, dočaravajući ljepotu Carstva Božjega, pomaže da naš život bude hodočašće u nebesku domovinu. Na početku Posta, mi smo kao Adam:

„Adam je bio istjeran iz raja zbog jela, pa sjedeći ispred njega ridaše, uzdišući govoraše umilnim glasom: teško meni što nastradah ja nesretnik! Prestupih jedinu zapovijed Gospodnju i liših se svih blaga. Najsvetiji raju, bio si radi mene zasađen – a radi Eve si zatvoren, moli Onoga koji te stvorio i mene sazdao, da se ispunim tvojim cvijećem. Tada mu Spasitelj odgovori: ne želim da moje stvorenje propadne; želim da se spasi i dođe do spoznanja istine, jer neću otjerati onoga koji mi dolazi...“

                Veliki post je oslobođenje od našeg robovanja grijehu, oslobođenje od tamnice „ovoga svijeta“. Čitanje iz evanđelja u ovu posljednju nedjelju postavlja uvjete za to oslobođenje: prvi je uvjet post – koji se sastoji u odbijanju prihvaćanja želja i poticaja naše pale prirode kao nečeg normalnog i u naporu da se oslobodimo od diktature tijela i materije nad duhom. Ipak, da bi bio djelotvoran, naš post ne smije biti farizejsko, izvanjsko isticanje. Mi ne trebamo pokazivati ljudima kako postimo, nego našemu Ocu, koji je „u tajnosti“. Drugi uvjet je opraštanje. „Ako oprostite ljudima njihove prijestupe, vaš Otac Nebeski će i vama oprostiti“. Trijumf grijeha, glavni znak njegove prevlasti nad svijetom, jest dioba, opozicija, izdvajanje, mržnja. Stoga, prvi proboj kroz ovu tvrđavu grijeha jest opraštanje: povratak jedinstvu, solidarnosti, ljubavi. Oprostiti – znači staviti između sebe i svoga „neprijatelja“, blaženo opraštanje samoga Boga. Oprostiti – znači odbaciti beznadno međusobno „umrtvljavanje“ ljudskih odnosa i prepuštanje Kristu da ih On riješi. Opraštanje je „probijanje“ Carstva Božjeg u ovaj grešni i pali svijet.

                U stvari, Veliki post počinje s večernjom te nedjelje. Ova jedinstvena služba, tako duboka i divna, ne održava se u mnogim našim crkvama! Nema ničeg što bi bolje otkrivalo tananost Velikog posta u Pravoslavnoj Crkvi. Nigdje nije bolje izvršen apel Crkve na čovjeka.

                Svećenici u svijetloj odjeći počinju svečano večernje bogoslužje. Stihira, koja slijedi za psalmom „Gospodi vozvah...“ objavljuje dolazak Posta, i za Postom, dolazak Uskrsa!

                „Počnimo radosno vrijeme posta pripremivši se za duhovne podvige. Očistimo dušu, očistimo tijelo. Uzdržavajmo se kako od hrane tako i od svih strasti, naslađujući se vrlinama duha da bi se, usavršavajući se u njima s ljubavlju, svi udostojili da u duhovnoj radosti vidimo najčasnije stradanje Krista Boga i sveto uskrsnuće“.

                Tada, kao i obično, dolazi „ulazak“ s večernjom himnom „svjete tihij“ (Tiha svjetlosti svete slave...). Svećenik poslije toga odlazi na „gornje mjesto“ iza oltara da bi objavio večernji prokimen,koji uvijek označava kraj jednog i početak drugog dana. Ovoga dana Veliki prokimen označava početak Velikog posta.

                „Ojađen sam.

                Nemoj od svoga sluge okrenuti lice

                čuj me odmah.

                Ojađen sam. Nemoj od svoga sluge

                okrenuti lice.“

                Treba poslušati jedinstvenu melodiju obog stiha – krik koji odjednom ispunjava Crkvu: „...jer sam ojađen“ – i shvatiti ovaj početni momenat posta: tajanstvenu pomiješanost beznađa i nade, tame i svjetlosti. Sada su sve pripreme završene. Stojimo pred Bogom, pred slavom i ljepotom Njegovog carstva. Svjesni smo da mu pripadamo, da nemamo drugog doma, druge radosti, drugog cilja. Također shvaćamo da smo iz njega istjerani u tamu i tugu grijeha, da smo „ojađeni“. Pokajanje je iznad svega drugog očajnički poziv za božanskom pomoći.

                Pet puta ponavljamo prokimen. I Post je tu. Svijetla odjeća je odložena, svjetla su pogašena. Svećenik čita molbe iz večernje ektenije, a zbor odgovara u „posnom tonu“. Prvi put se čita molitva sv. Efrema i nju prate veliki pokloni. Na kraju službe svi vjernici pristupaju svećeniku i uzajamno jedan od drugog mole oproštenje. Ali dok oni obavljaju ovaj ritual pomirenja, dok je Veliki post objavljen izljevima ljubavi, jedinstva i bratstva, zbor pjeva pashalne stihire. Predstoji nam da lutamo 40 dana po pustinji Velikog posta. Ali na kraju sija svjetlost Uskrsa, svjetlost carstva Božjega.