Zablude i neistine o pravoslavlju

Naslov je možda pomalo provokativan, međutim, moramo se suočiti sa činjenicom da većina ljudi, katolika u Hrvatskoj, baš i ne poznaje pravoslavlje. To samo po sebi ne mora biti sporno, međutim, kada neke stranice i portali krenu iznositi tekstove o pravoslavlju, a dotični tekstovi su puni netočnih informacija, onda to postaje zabrinjavajuće. Takav slučaj je i poznati portal katolici na internetu .

Na tom portalu postoji i članak pod nazivom "Pravoslavlje" koje ga potpisuje stanovita prof. Sanja Kotal. Tekst je školski primjer nepoznavanja pravoslavlja, crkvene povijesti, a svakako, u nekim točkama, Katoličke Crkve kojoj autorica očito pripada. Ovdje donosimo cjeloviti tekst, kojeg smo podijelili na odlomke sa pripadajućim komentarom. 

Kršćanstvo, iako u početku jedno i jedinstveno, s vremenom se razvilo u dva različita smjera: na Istoku u pravoslavlje, a na Zapadu u katoličanstvo.

 Ova rečenica jest, sa kršćanske točke gledišta, heretična (krivovjerna), podjednako i za katolike i za pravoslavne. Po autorici, postojala je u povijesti jedinstvena kršćanska Crkva, koja se razdijelila u dva pravca-katoličanstvo i pravoslavlje. Međutim, Kristova Crkva jest samo jedna i jedina, od nastanka do danas, i bit će do kraja svijeta. Ne mogu postojati dvije Crkve, dva Tijela Kristova, dvije Istine. Samo jedna može biti istinska Crkva Kristova, a druge mogu biti sekundarne zajednice koje su se odvojile od nje, i koje ne posjeduju puninu kršćanstva. Katolička smatra sebe pravom Crkvom, pravoslavna sebe. Nema tu diobe na "smjerove", jer je onda i Krist razdijeljen.

 Tome su pridonijeli mnogi razlozi i motivi.

Prodorom barbarskih naroda i padom Zapadnog Rimskog Carstva (476.) kulturni život se pomiče na Istok.

 Ovo i nije povijesno sasvim točno. Pomicanje težišta Rimskog Carstva na Istok je proces koji je započeo davno prije seobe naroda. On je već očit pod carem Dioklecijanom, a posebno Konstantinom Velikim. Velika kriza i rasulo zapadnog, latinskog svijeta, već je u 3.st. činjenica. 

 Tako Bizantu rastu ambicije da postane središte čitavog kršćanstva. Javljaju se mnoge razlike u životu Crkve Istoka i Zapada, te one vremenom postaju sve veće - u jeziku, kulturi, mentalitetu i načinu života.
S vremenom nastaju i razlike u teološkom razmišljanju, bogoslužju i crkvenoj disciplini. 

1.) Država zvana "Bizant" nikada u povijesti nije postojala. To je historiografski naziv koji su smislili zapadni povjesničari da bi opisali srednjovjekovni stadij Rimskog Carstva, kada je ono bilo teritorijalno smanjeno, grecizirano (prihvatilo grčki jezik i kulturu) i posve kršćansko. "Bizant" u tom smislu zaživljava tek u 7.st.
2.) Nikada famozni "Bizant" nije želio biti središte kršćanstva u zapadnom smislu. Nikada se nijedan patrijarh nije pozivao na vlast božanskog prava, poput rimskih papa. Njihova vizija primata je bila počasna i kanonska vidi:link . Sva prava carigradskom patrijarhu su dodijeljena od crkvenih sabora.
3.) Razlike su postojale već otprije, u svim navedenim kategorijama, i one su bile posve legitimne. Sada međutim, počinju nastajati i neke problematične razlike.

Konačni rascjep dogodio se 1054. godine, kada su napetosti došle do vrhunca.

Raskol 1054.g. nije bio konačni. Raskol katoličanstva i pravoslavlja jest višestoljetni proces, koji je počeo davno prije spomenute godine, a još stoljećima nakon nje, postojala su uzajamna prožimanja dvije Crkve. Tek sa neuspjelim firentinskim saborom, dolazi do konačnog odustajanja oko jedinstva. Anateme iz 1054.g. bile su osobnog karaktera (kardinal Humbert protiv patrijrha Mihaela i obrnuto), od suvremenika prilično nezapažene, i nakraju povučene u 20.st. Usprkos tom povlačenju, vidimo da do jedinstva ipak nije došlo, što svjedoči da se raskol nije dogodio 1054.

Pravoslavna Crkva skupina je crkvi sa samostalnom upravom čija povijest seže daleko u povijest, sve do apostola i prvih misionarskih putovanja u svijet Sredozemlja. 

?

Najstarije su grčka pravoslavna crkva i crkve kojima upravljaju patrijarsi iz Aleksandrije, Antiohije i Jeruzalema.

 Grčka pravoslavna Crkva je jedna od mlađih, potječe iz 19.st. Možda je mislila na Carigradsku patrijaršiju? A ona također nije najstarija.

Godina 1054. označava kraj prve od četiriju razvojnih faza Pravoslavne Crkve koja je započela odvajanjem orjentalnih nacionalnih Crkava sredinom 5.st. Nakon raskola pravoslavlje se razvija u autokefalne Crkve. To su samostalne i neovisne crkvene jedinice, uglavnom vezane za teritorij jedne države ili naroda. Danas u pravoslavlju ima 15 autokefalnih crkava. Drugo glavno razdoblje traje do propasti Istočno-rimskog Carstva (1453.). Prodor islama i posljedice Križarskih ratova potiskuju razvoj Pravoslavne Crkve, ali vanjski gubitci nadoknađuju se kristijanizacijom slavenskih naroda. Treće razdoblje počinje padom Carigrada i rušenjem Istočnorimskog Carstva (25.5.1453.). Misijska djelatnost miruje stoljećima. U 19.st. misija bilježi novi polet na sjevernoameričkom kontinentu. U jugoistočnoj Europi nastaju nakon osnutka nacionalnih država u 19.st. pravoslavne nacionalne crkve. Četvrto razdoblje počinje s ponovnim uspostavljanjem moskovskog patrijarha nakon Oktobarske revolucije (1917.). Ono karakterizira prolazno veće osamostaljenje Crkve u odnosu na državu. U tadašnjem Sovjetskom Savezu Crkva se uskoro ponovno potiskuje,a nakon 1945. iu ostalim komunističkim državama.Tek su nedavno pravoslavne crkve ponovno zaživjele, pošto su im vlade, npr. U Rusiji i Ukrajini, vratile prije zaplijenjene samostane i crkve. No, četvrto razdoblje Pravoslavne crkve obilježeno je prije svega njezinim pristupom ekumenskom pokretu (1961.).

Navedene faze razvoja pravoslavlja su prilično nategnute, jer nije jasno po kojem principu je izvršena njihova podjela, čas skače sa grčke na rusku povijest, pa obratno. Drugo, nije točno da se autokefalne Crkve razvijaju nakon raskola sa Zapadom, jer je autokefalija (crkvena samostalnost sa biranjem vlastitog poglavara) glavna odlika svih Crkava od apostolskih vremena (današnji rimokatolički model po kojemu papa imenuje biskupe potječe iz visokog srednjeg i novog vijeka). Treće, pravoslavne Crkve nisu pretežno ni nacionalne ni državne. Grci su razdijeljeni na tri Crkve, pola države Grčke nije pod jurisdikcijom Atene, neke države imaju tek autonomne Crkve, a stare patrijaršije (Carigrad, Aleksandrija, Antiohija i Jeruzalem) uopće nemaju ni nacionalnu ni državnu podlogu. Četvrto, kristijanizacija slavenskih naroda je započela još od 7.st., a davno prije "drugog" razdoblja kako misli autorica (sjetimo se Ćirila i Metoda, Vladimira i pokrštenja Rusije u 10.st....). Peto, autorica piše da se u bivšem SSSR-u Crkva potiskivala. Zna li ona da se iza tog potiskivanja kriju stotine umorenih biskupa, tisuće svećenika i milijuni vjernika? Zna li ona da je cjelokupna vanjska organizacija Ruske Crkve uništena tokom 20-ih i 30-ih godina 20.st.? 

Najuglednije u današnjem vremenu su Ruska i Grčka pravoslavna crkva. Na čelu im redovito stoji patrijarh ili arheiskop, ali on nije nositelj crkvene vlasti, nego je to arhijerejski (sveti) sabor ili zbor svih episkopa. Jedna samostalna autokefalna Crkva dijeli se na eparhije kojima upravlja paroh.

 Da su "najuglednije" jest možda nečiji subjektivni dojam. Možda je mislila najpoznatije? Drugo, arhijerejski ne znači "sveti". Arhijerej je jedan od naziva za biskupa. Treće, zaboravila je spomenuti da nazvi "episkop" odgovasra nazivu "biskup" u hrvatskome jeziku. Četvrto je već pravo biser: eparhijom upravlja paroh. Eparhija je biskupija, a paroh je župnik, prezbiter-svećenik, a ne biskup!

 

Pravoslavlje i katoličanstvo, s obzirom na zajedničku prošlost imaju mnogo zajedničkog, no i do sada nepremostive razlike. Pravoslavlje u vjeri ne priznaje da Duh Sveti prizlazi iz Oca i Sina, te ne priznaju dogme o Mariji. U crkvenoj vlasti ne priznaju papino prvenstvo i nepogrešivost , te ne prihvaćaju koncile održane nakon 1054. Što se crkvene discipline tiče ne prihvaćaju celibat svećenika, zabranjuju štovanje kipova....

Ovo je uglavnom točno, osim dogmi o Mariji, koje bi trebalo dodatno razjasniti. Zanimljiva je zadnja rečenica, u kojoj autorica nabraja obredne i disciplinske razlike koje njeguju i grkokatolici (unijati) unutar vlastite Katoličke Crkve, i koje dakle, sam Katolička Crkva kojoj autorica pripada, ne ubraja u vjerske razlike.

Što reći, osim, zašto se religijskim temama na internetu bave ljudi koji ne posjeduju ni minimum znanja ni kompetencije?

Sv. mučenici sa Prevlake-tajna manastira sv. Mihaela

"Krist Gospodin nam je dao spasonosne izvore: moći (relikvije) svetaca, koje raznovrsno izlijevaju blagodat, koje ispuštaju mirisno miro (=sv. ulje, pomast). I neka nitko ne posumnja u to! Jer ako je iz stjenovite i tvrde hridi potekla u pustinji voda (Izl 17, 6), kada je Bog to želio, i iz čeljusti magarčeve za ožednjelog Samsona (Suci 15, 18-19), zar je onda nevjerojatno da iz mučeničkih moći obilno teče mirisno miro(=sveto ulje, pomast)? To nije nevjerojatno barem za one koji znaju za Božju svemoć i proslavu njegovih svetih."

Sv. Ivan Damaščanski: Točno izlaganje pravoslavne vjere, knjiga 4., gl. 15.

Često smo bili u prilici da na televiziji ili u tisku čujemo za ime Prevlaka, sporni poluotok koji se nalazi kod Herceg Novog, a koji zapravo nema takvo povijesno značenje kao Prevlaka sv. Mihaela u Boki Kotorskoj. Manji broj povjesničara, arheologa, a Božjom providnošću, i sve veći broj pravoslavnih vjernika zna da je Prevlaka, maleni poluotok smješten na kraju zaljeva, preko puta tivatskog aerodroma u Boki Kotorskoj, poznat pod nazivom Otok cvijeća. Većina stanovnika bivše SRJ, danas države Srbije i države Crne Gore, pri spomenu Otoka cvijeća pomisle na atraktivnu turističku destinaciju nastalu šezdesetih godina prošloga stoljeća kada su komunisti odlučili da na crkvenome zemljištu naprave turistički kompleks istoimenog naziva. Mnogo je onih koji su boravili na ovome "otoku", šetali prelijepim stazama, uživali u blagodati mora, uspinjali se do ruševina samostana sv. Mihaela, i malene crkve sv. Trojice. Nisu ni slutili da brijeg, na kome se nalazi drevni samostan, krije veliku tajnu, a koja je, Božjom providnošću, otkrivena tek krajem prošloga stoljeća. Otkrivanjem ove tajne, na kraju 20.st., u doba znanosti i bezalternativne vjere u nju, ukazuje nam na svu čudesnost Božje milosti i providnosti, pred kojom, ma koliko bili fascinirani suvremenim svijetom, znanošću i tehnologijom, ostajemo nijemi! "Čudo je znak koji nam pokazuje Put. Čudo je rasplet prividno neprozirnih i nepovezanih uzroka. Ono je prekid sa zakonima prirode i to osnovnim Mendeljejevim prirodnim zakonom. U samome čudu je bjelodano jasno da je Božja sloboda apsolutna."

Obnova miholjske svetinje

Prvo u nizu čudesa, otkriveno u samostanu na Prevlaci, dogodilo se 1994.godine, kada su oko ruševina svetog oltara miholjske crkve otkrivene prve čestice mučeničkih moćiju. neopisivog mirisa koji je neobično podsjećao na miomiris po kojemu je Otok cvijeća već odavno poznat. Nakon ovog prvog našašća svetih moćiju, počelo se razmišljati o obnovi samostana, a koja je započela 1996.godine, po blagoslovu metropolita crnogorsko-primorskog Amfilohija.
Nekoliko mjeseci nakon svečanog početka obnove miholjske svetinje, 15.svibnja, dogodilo se novo čudo. Kako se navodi u knjizi "Sveti prevlački mučenici" autora Nevena Plečevića, taj dan je bio neobično sunčan, prepun svjetlosti i prepoznatljivo čudesan. Nakon završetka jutarnjeg bogoslužja svi su, kao i prethodnih dana, prionuli uz svoje zadatke. "Kroz zrak kao da se prolamao Davidov stih: Kako su divna djela tvoja, Gospode, sve si premudro stvorio." Raščišćujući prostor oko konaka i ruševina crkve, radnici su otkrili veliki broj ljudskih kostiju. Ovo nije bilo iznenađujuće, s obzirom da se znalo da je samostan nekada bio mnogoljudno mjesto, kao i da se sredinom petnaestog stoljeća na ovome mjestu zbio više nego tragičan događaj, kada je kompletno tadašnje samostansko bratstvo otrovano, a narod mučki ubijen od strane Mletaka.
Od trenutka pronalaska spomenutih moćiju, otokom se raširio lijep miomiris. Dr. Nenad Milošević i namjesnik samostana jeromonah (=monah-svećenik) Ilarion Đurica su oprali moći i po drevnom običaju umili ih vinom, ali to nije umanjilo miomiris, čak ga je i pojačalo. Ni tu čudima nije bio kraj! Jeromonah Ilarion stavio je moći u plastičnu vreću, i prenio ih u svoju ćeliju, kako bi i dalje pratio što se događa sa njima. Sve pronađene moći su bile suhe i sve su mirisale istim intenzitetom. Imajući brojne obaveze, jeromonah Ilarion nije toliko obraćao pažnju na moći, sve dok se njihov miris nije intenzivno pojačao. Pogledavši moći, primjetio je da mjestimično vlaže. Oprezno je prenio moći u crkvu, gdje se, na zaprepaštenje prisutnih ljudi i radnika, pojavilo čudo mirotočenja, praćeno miomirisom. Naime, iako je jeromonah Ilarion ubrusima iz svetoga hrama brisao moći, miro (sveto ulje, pomast) se umnožavalo. O ovom čudesnom znamenju, poznatom kao osmogeneza, ubrzo je obaviješten metropolit Amfilohije, koji je doašo na Prevlaku i pregledao moći. Tada se dogodilo još jedno čudo. Iz kosti koju je metropolit držao u rukama počelo je teći sv. miro poput malih gejzira, "ali nasuprot sili gravitacije", prema gore, prelijevajući kost i slijevajući se na metropolitovu ruku.
Metropolit Amfilohije je, nekoliko mjeseci poslije, formirao komisiju za otvaranje kripte-grobnice, koja je pronađena davne 1957.godine, tokom prvog velikog arheološkog istraživanja ruševina samostana. Nažalost, istraživanje je okončano dvije godine kasnije, a na crkvenom zemljištu je nikao, u početku spomenuti, turistički kompleks Otok cvijeća. Cilj otkopavanja kripte bio je da se na osnovu uzoraka zemlje oko i ispod kripte, i utvrđivanja količine arsena u njoj, kao i analizom pronađenih moćiju utvrdi, da li one pripadaju stradalom samostanskom bratstvu iz petnaestog stoljeća.

Prokleti kam

Valja se podsjetiti ovoga tragičnog događaja: O razaranju samostana nema pisanih svjedočanstava, ali se pretpostavlja da se zbilo oko 1452.godine, na dan proslave manastirske slave (svetac-zaštitnik samostana) sv. Mihaela arhanđela. Samostan na Prevlaci je inače bio stoljećima uporište pravoslavlja i srpske Crkve, i kao takav često bio napadan od strane predstavnika Rimokatoličke Crkve. Početkom petnaestog stoljeća, život u samostanu postajao je sve nesigurniji, s obzirom da je pokušavano na sve moguće načine da se ovo "najsvetije mjesto Boke", kao centar pravoslavlja ugasi i prevede u rimokatoličke ruke.
O stradanju samostana i trovanju bratstva najbolje svjedoči pripovjetka "Prokleti kam" Stefana Mitra Ljubiše, u kojoj je autor sabrao priču o stradanju bratstva i samostana. Glavnu ulogu u ovom strašnom činu imao je Marin Druško, kome je majka u zavjet ostavila da samostanu pokloni dva zvona, za pokoj njene duše. Kako autor pripovjetke kazuje, Druško je pune tri godine odbijao izvršiti majčinu volju, te su se monasi požalili kotorskom sudu, koji je donio presudu u korist samostana i naložio Drušku da zvona preda monasima. Prepirku oko zvona vješto je iskoristio novi mletački providur (namjesnik) u Kotoru, te je pozvao Druška i tom prilikom mu obećao da će osobno nabaviti zvona i njemu dati da ih odnese u samostan, ali da se prvo izmiri sa monasima, što Druško i učini.
Nekoliko dana prije manastirske slave, kotorski providur ponovno pozove Druška, i ponudi mu četvrtinu "prevlačke crkovine" ukoliko otruje prevlačke monahe. Nakon Druškovog pristanka, providur mu je potanko izložio svoj beskrupulozni plan. Na dan manastirske slave, tokom služenja sv. Liturgije, Druško se ušuljao u manastirsku kuhinju i sipao u kotao sa ribljom juhom arsen koji mu je providur dao. Nakon bogoslužja pristupilo se trpezi. S obzirom na jačinu otrova kojega je Drško sipao u juhu, već nakon par zalogaja stradao je manastirski jeromonah Maksim, a potom i drugi. U manastiru je nastao veliki metež, jer je Druško istrčao u portu vičući da se manastirom navodno proširila kuga. Međutim, zlikovačka zamisao kotorskog providura se tu nije završila. On je naredio mletačkim vojnicima da samostan sravne topovskom tanadi, a preostale preživjele monahe i okupljeni narod dotuku hladnim oružjem. To se i pokazalo po brojnim ranama na lubanjama svetih mučenika prilikom obdukcije moćiju, koju je izvršio tim stručnjaka Vojnomedicinske akademije u Beogradu.

Mirotočenje

Po riječima načelnika odjela za sudsku medicinu VMA potpukovnika Ivice Milosavljevića, čiji je zadatak bio da zajedno sa kolegicom Melitom Kosanović ode na lice mjesta i provede dodatna istraživanja, u zemljištu oko grobnice je pronađena izuzetno velika koncentracija arsena u odnosu na predio gdje nikada nije postojao nikakav grob. Ono što smo također saznali u razgovoru sa potpukovnikom Milosavljevićem, jest da se on tada po prvi puta susreo sa mirotočenjem. Za njega, to je bilo jedno nevjerojatno iskustvo, s obzirom da je do tada o čudu mirotočenja samo čitao u knjigama. Ono što je njemu bilo nevjerojatno interesntno jest neprestano orošavanje mirotočive kosti. Čak je njegova kolegica uzela malo svetoga mira i odnijela na toksikološku analizu. Međutim, analiza sastava sv. mira nije dala rezultat, odnosno, nije izoliran niti jedan element. Inače, sveto miro je tekućina uljastog karaktera, različite gustoće, najčešće bezbojna i miomirisna. Miris svetog mira se razlikuje od mirisa moćiju, i može podsjećati n cimet, lovor, šafran ili limun. Sveto miro prevlačkih mučenika katkada dobija žutu nijansu u što su se uvjerili oni koji su imali prilike posjetiti ovu svetinju. O blagodati i čudotvorstvu ovih ugodnika Božjih postoje brojna svjedočanstva koja nalazimo u djelu "Knjiga znakova", samostana sv. Mihaela na Prevlaci. Jedno u nizu jest čudotvorno ozdravljenje bake rođene 1928.godine, koja je nakon pada zadobila kontuziju leđa, zdjelice, kralježnice sa frakturom prvog kralješka. Povrede su bile teške, a bolovi nesnosni. Na dan sv. Jurja dobila je, dobrotom o. Ilariona, malo svetog mira. Uvečer je namazala povrijeđena mjesta, kako sama kaže, dosta nevješto, a kada se ujutro probudila, bila je iscjeljena. Kako veli otac Ilarion, u čudesa vjeruju samo oni koje vodi Duh Sveti, dok tzv. realisti traže brojne razloge da ne povjeruju usprkos svoj očiglednosti. Sveopću vjeru Crkve u pobožno poštovanje svetih moćiju na što nas podsjeća prepodobni otac Justin Popović, potvrdili su bogonosni oci sv. Sedmog Ekumenskog koncila svojom odlukom: "Gospodin naš Isus Krist Podario nam je moći Svetih kao spasonosne izvore koji izlijevaju raznovrsna dobročinstva na nemoćne. Stoga oni koji se usude odbaciti moći mučenika, ako su biskupi, neka se svrgnu, ako su monasi i svjetovnjaci, neka se liše euharistijskog zajedništva."
Pet stoljeća su moći mučenika tiho počivale, duboko zakopane. I mada je istina o stradanju mučenika stoljećima skrivana od javnosti, čak krivotvorenjem povijesnih činjenica, svete moći su nam se čudesno pokazale radi našega spasenja i po velikoj milosti Božjoj, jer kao što to piše u troparu sv. prevlačkim Mučenicima: "Projavivši čudesno iz groba svete moći svehvalnih prevlačkih mučenika, Svemilostivi Gospod uputi nas na put spasenja, otkrivajući od vjekova skrivenu tajnu, objavi svete mučenike kao neprestane zastupnike naše, koji pred Kristom smjelost veliku imaju, i zato ih pjesmama mnogim proslavljamo!"

Izvor: http://pravoslavlje.spc.rs/broj/1013/tekst/tajna-manastira-svetog-mihaila-na-prevlaci/

Kratki obrasci pravoslavne molitve i nauka

Znak križa:

Prva tri prsta desne ruke skupimo u spomen Božanske Trojice, a druga dva priljubimo uz dlan u spomen dvije naravi Kristove, i činimo znak križa, prvo na čelo, pa na grudi, pa na desno rame, i na lijevo, govoreći:

U ime Oca i Sina i Svetoga Duha. Amen.

Molitva Gospodnja:

Oče naš,

koji jesi na nebesima,

sveti se ime Tvoje,

dođi kraljevstvo Tvoje,

budi volja Tvoja,

kako na nebu, tako i na zemlji.

Kruh naš svagdanji daj nam danas,

i otpusti nam duge naše,

kako i mi otpuštamo dužnicima našim,

i ne uvedi nas u napast,

nego izbavi nas od Zloga!

Amen.

Bogorodice Djevo (odgovara rimokatoličkoj "Zdravo Marijo"):

 Bogorodice Djevo, raduj se blagodatna Marijo, Gospod je s tobom; blagoslovljena si Ti među ženama i blagoslovljen je Plod utrobe Tvoje, jer si rodila Spasitelja duša naših.

Slava Ocu:

Slava Ocu i Sinu i Svetome Duhu, sada i vazda i u vjekove vjekova! Amen!

Vjerovanje nicejsko-carigradsko:

Vjerujem u jednoga Boga. Oca svemogućega, Stvoritelja neba i zemlje, svega vidljivoga i nevidljivoga. I u jednoga Gospodina Isusa Krista, jedinorođenoga Sina Božjega. Rođenog od Oca prije svih vjekova. Boga od Boga, svjetlo od svjetla, pravoga Boga, od pravoga Boga. Rođena, ne stvorena, istobitna s Ocem, po kome je sve stvoreno. Koji je radi nas ljudi i radi našega spasenja sišao s nebesa. I utjelovio se po Duhu Svetom od Marije Djevice: i postao čovjekom. Raspet također za nas: pod Poncijem Pilatom mučen i pokopan. I uskrsnuo treći dan, po Svetom Pismu. I uzašao na nebo: sjedi s desne Ocu. I opet će doći u slavi suditi žive i mrtve, i njegovu kraljevstvu neće biti kraja. I u Duha Svetoga, Gospodina i životvorca; koji izlazi od Oca. Koji se s Ocem i Sinom skupa časti i zajedno slavi; koji je govorio po prorocima. I u jednu svetu katoličku (=sabornu) i apostolsku Crkvu. Ispovijedam jedno krštenje na oproštenje grijeha. I iščekujem uskrsnuće mrtvih. I život budućega vijeka. Amen.

Deset zapovijedi Božjih (po istočnim Ocima):

 1.)  Ja sam Gospod Bog Tvoj; nemoj imati drugih bogova osim mene.

 2.)Ne pravi sebi idola niti kakva lika; nemoj im se klanjati niti im služiti.

3.) Ne uzimaj uzalud imena Gospoda Boga svojega.

4.) Sjećaj se dana odmora da ga svetkuješ; šest dana radi i svrši sve svoje poslove, a sedmi dan je odmor Gospodu Bogu tvojemu.

5.) Poštuj oca svojega i majku svoju, da ti dobro bude i da dugo poživiš na zemlji.

6.) Ne ubij.

7.) Ne čini preljub.

8.) Ne kradi.

9.)  Ne svjedoči lažno na bližnjega svojega.

10.) Ne poželi ništa što je tuđe.

Devet crkvenih zapovijedi:

1.) Moliti se Bogu i slušati službu Božju svake nedjelje i blagdana.

2.) Obdržavati post pred Rođenje i Uskrsnuće Kristovo, pred blagdan sv. apostola Petra i Pavla, pred Usnuće Presvete Bogorodice, i svake srijede i petka.

3.) Svećeničke osobe treba poštivati.

4.) Ispovijedati svoje grijehe i pričešćivati se u spomenute velike postove.

5.) Moliti se Bogu za one koji su na vlasti.

6.) Držati postove i molitve koje odredi biskup u vrijeme kakve nevolje.

7.) Crkvene stvari ne upotrebljavati.

8.) Ne održavati svadbe u vrijeme posta.

9.) Heretičke (krivovjerne) knjige ne čitati.

Sedam sv. Tajni:

1.) krst (krštenje)

2.) miropomazanje

3.) euharistija (sv. Pričest)

4.) ispovijed

5.) eleopomazanje

6.) svećeništvo (sv. Red)

7.) ženidba

Zapovijedi ljubavi:

  1.)  Ljubi Gospodina, Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom i svim umom svojim.

  2.)  Ljubi bližnjega svoga kao i samoga sebe.

Početak obični:

Slava Tebi, Bože naš, slava Tebi.

Care nebeski, Utješitelju, Duše istine, koji si svuda i sve ispunjaš, riznici blaga i davatelju života, dođi i useli se u nas i očisti nas od svake ljage, i spasi Blagi, duše naše!

Trosveto:

Sveti Bože, sveti jaki, sveti besmrtni, pomiluj nas (3x)

Presvetoj Trojici:

Presveta Trojice, pomiluj nas! Gospode, očisti grijehe naše! Vladiko, oprosti bezakonja naša! Sveti, posjeti i iscjeli nemoći naše, imena Tvoga radi!

Gospode pomiluj (3x)

Slava Ocu ..

Uz odreknuće pape Benedikta-pravoslavlje i papinstvo

Čitavim svijetom se raširila vijest o odreknuću od službe pape Benedikta, gomila medija već raspravlja o njegovu nasljedniku. Zato ovom prilikom donosimo kratko razmišljanje o odnosu pravoslavlja prema papinstvu, pošto je već ionako među ljudima u Hrvatskoj rašireno mišljenje "pravoslavci ne priznaju papu". Tema je inače jako zamršena, i ne možemo ovdje ulaziti u cjelokupnu povijest i teologiju ovog pitanja, nećemo prepričavati što je bilo, niti ćemo citirati crkvene Oce, već ćemo pokušati dati što sažetiji teološki prikaz ovog problema. 

Prije nego što jednostavno konstatiramo da pravoslavni odbacuju primat (prvenstvo) rimskog biskupa-pape, kao i njegovu nezabludivost u naučavanju, moramo napraviti razliku između tri vrste primata u Crkvi: između primata u počasnom (tzv. primat časti), primata u kanonskom i primata u dogmatskom smislu riječi. 

Pravoslavlje nikada nije osporavalo primat časti. Prema pravoslavnoj Predaji, ovaj primat je ispočetka pripadao upravo rimskom biskupu. Sam izraz "papa" jest antički, kršćanski, pravoslavni naziv za, ne samo rimskog, već i aleksandrijskog biskupa. I današnji patrijarsi Aleksandrije u Egiptu nose taj naziv-papa. Sve ostale papinske titule: "primas Italije", "latinski patrijarh Zapada" (ovo je nedavno dokinuto), "Petrov nasljednik", "Kristov namjesnik", su posve legitimne ukoliko se shvate kao počasni naslovi. Sjetimo se da i pravoslavni carigradski patrijarh nosi naslov "ekumenski", iako je svima jasno da on nema jurisdikciju nad sveopćim kršćanstvom, i kako aleksandrijski nosi naslov "trinaesti apostol i sudac Ekumene", iako nije apostol, niti sudi svijetu. Po kanonima Pravoslavne Crkve, rimski papa je bio prvi u časti, nakon njega je bio patrijarh Carigrada-Novog Rima, koji sada ima isti primat u pravoslavnome svijetu. 

Sljedeći oblik primata jest kanonski (crkvenopravni) primat. Ovakav oblik primata jest oduvijek postojao u pravoslavlju na lokalnoj razini, a nije isključen ni na sveopćoj razini. Na lokalnoj razini, on se očitovao kroz metropolitanski sistem, u kojemu je nadbiskup-metropolita bio glava biskupima svoga kraja, zatim kroz primase, patrijarhe i razne oblike autokefalnih i autonomnih Crkava, u kojima je jedan od biskupa na čelu. Naglašavam, nema teološke zapreke da se nešto takvo ostvari i na sveopćem (univerzalnom) planu u Pravoslavnoj Crkvi. Dakle, nema zapreke da u pravoslavlju postoji biskup sa sveopćim primatom, ali kanonskim, što znači da:

 1.) je taj primat povjeren od Crkve, tj., od ekumenskog sabora (koncila) 

2.) da je bitno ograničen kanonima Crkve 

3.) i da Crkva može taj primat u svakome trenutku ogrančiti ili dokinuti. Drugim riječima, taj primat se ostvaruje kao neka vrsta vrhovnog moderatora/glasnogovornika/moralnog autoriteta/prizivne instance, i to isključivo crkvenoga prava.

Treći oblik primata predstavlja problem u pravoslavlju, a to je dogmatski primat. Ovo je oblik primata karakterističan za rimokatolicizam, a prema njemu je prvenstvo jednoga biskupa, i to prvenstvo gotovo neograničeno, vječno i nepromijenjivo, dogma vjere, sadržaj vjere, i nitko ne može biti kršćanin u punini, tko to ne prihvaća. Taj oblik prvenstva pravoslavlje ne prihvaća, i on čini bitnu razliku u vjeri između Katoličke i Pravoslavne Crkve. To nije samo problem administrativne naravi, kako bi se dalo zaključiti iz suvremenih ekumenskih stremljenja pojedinaca, dakle, ne radi se samo o tome da dvije Crkve čine jednu, u kojoj su se biskupi posvađali oko toga tko je među njima prvi. Problem dogmatskog primata (nijekanje papinskog prvenstva jest hereza, krivovjerje, a ne tek raskol u rimokatolicizmu) zapravo odražava dva različita pogleda na samu strukturu Crkve. 

Pogled rimokatolicizma jest prvenstveno univerzalno-pravni. Za rimokatolicizam, Crkva jest svjetska, hijerarhijska ustanova, kojoj je Krist povjerio zadaću na ovome svijetu, da propovijeda, da posvećuje, da dijeli sakramente i blagoslove. Pravoslavni pogled je naprotiv euharistijsko-sakramentalni. U pravoslavlju svaka mjesna Crkva, predvođena svojim biskupom, kao nasljednikom apostola, u punini vrši svoje osnovno poslanje-vječno spasenje ljudi. Svaka pojedina biskupija ima sva sredstva potrebna za spasenje: Bibliju, Predaju Crkve, vlast ređenja, apostolsko nasljedstvo, a osobito Sakramenat Sakramenata-Euharistiju, dakle, svaka Crkva posjeduje Krista u Punini, svaka Crkva jest puno lokalno ostvarenje Tijela Kristova-Crkve, a ne tek jedan dio Crkve. Kao što je u svakoj čestici Pričesti prisutan cjeloviti Krist, tako je u svakoj pojedinoj biskupiji prisutno lokalno ostvarenje kompletnog Tijela Kristovog-Crkve ("Crkvi Božjoj koja prebiva u Korintu"-piše sv. Pavao). Zato ne može u Pravoslavnoj Crkvi biti vlasti iznad biskupske koja bi bila dogmatskog, vječnog, nepromjenjivog reda, nego mogu postojati samo razni oblici "vlasti" počasnog, administrativnog, prizivnog i vremenitog karaktera.

Zato, pravoslavlje ne ovisi o jednoj biskupiji niti o jednome biskupu na svijetu. Odlazak jednoga čovjeka ne može izazvati potres u pravoslavlju. Zapravo, najveće čudo pravoslavlja jest to, da je i bez čvrstog centra, bez monolitnog papinstva, sačuvalo puno blago vjere i duhovnosti.