Svjedočanstvo bivšeg budiste

Svjedočanstvo bivšeg budista, titlovano na hrvatskom jeziku, o čovjeku koji se iz budizma vratio pravoslavlju. Ima zanimljiva razmišljanja o religioznosti. Preuzeto s youtube kanala Mitropolije zagrebačko - ljubljanske.

Moj put k Bogu- svjedočanstvo bivše okultistice

Donosimo za naše hrvatske čitatelje prvu emisiju serijala, na hrvatskome jeziku, posvećenog svjedočanstvima ljudi koji su svoj duhovni put pronašli u pravoslavlju. U prvoj emisiji možemo vidjeti svjedočanstvo bivše okultistice. 

Sveopći sabor Pravoslavne Crkve

Približava nam se uskoro jedan događaj, koji će se održati 16. - 27.06. na otoku Kreti, u Grčkoj, a koji je poznat i kao „svepravoslavni sabor (Pravoslavne Crkve)“, kojega mediji već odavno nazivaju „sveopći(univerzalni, vaseljenski, ekumenski) sabor (koncil)“, i smještaju ga kao osmog u nizu u pravoslavnoj tradiciji. Tamo bi se trebali sastati predstavnici cjelokupnog pravoslavlja, i raspraviti aktualnu situaciju u Crkvi, i dati određene smjernice za čitavu Crkvu. Ovaj događaj je već dosta dugo kontroverzan, u medijima i van njih; tome pridonose i određene nesuglasice među pojedinim Crkvama, otkazivanja sudjelovanja i slično. Mi, koji se krećemo u katoličkom okruženju, uočavamo često određenu zbunjenost, pa i sablazan zbog toga, kod katolika. Katolici su, naime, naviknuti na vrhovnu vlast, i malo kristalniju disciplinu u Crkvi. U Katoličkoj Crkvi, naime, postoji neprekinuti niz sveopćih sabora (koncila), sve do posljednjeg, II. Vatikanskog 1962. – 1965. Papa, kao vrhovni poglavar, saziva ove koncile, raspušta ih, predsjeda njima, priznaje ili odbacuje njihove odluke, te ih proglašava. Ustvari, papa može donositi sve moguće odluke sa ili bez sabora, a sabor naprotiv, ne može valjano donijeti nijednu odluku bez pape. U praksi, sveopći sabor/koncil u Katoličkoj Crkvi je više papin savjetodavni organ, nego tijelo vlasti.

Iz ovog kuta, kada se gleda pravoslavna situacija, ima se dojam da je pravoslavlje u totalnom rasulu. Naime, sveopćeg sabora nema od II. Nicejskog 797. godine. Mnogi katolici vjeruju da je ovime zapravo nastalo stanje zastoja i mrtvila u Pravoslavnoj Crkvi, koje evo traje više od 1000 godina. Pravoslavlje u sebi nema života, zastalo je u 8.st. i sada, kada su se napokon uspjeli naći, nikako se ne mogu usuglasiti. Kaže mi jedan isusovac, neka. Nek se vidi da se bez pape ne može.

Međutim, prije nego li otpišemo pravoslavlje, trebamo pokušati pronaći odgovor kojega nitko ne daje u medijima, a koji je zapravo ključan u cijeloj priči: što je to zapravo sveopći (univerzalni, vaseljenski, ekumenski) sabor (koncil)? I, je li predstojeći skup na Kreti uopće zamišljen kao takav sabor?

U pravoslavlju, ne postoji definicija sveopćeg sabora, ni u Bibliji, ni u Predaji Crkve. Najjasnije se to vidi u kanonskom pravu Pravoslavne Crkve. Ne postoji nijedan kanon (crkveni zakon) izdan od apostolskog doba do danas, koji bi na bilo koji način definirao sveopći sabor. Ne postoji propis ni o tome tko ga saziva, a tko raspušta, tko predsjeda, tko proglašava odluke, kako teče rasprava, a kako izglasavanje. Potpuna kanonska praznina. Tko rukovodi saborom? Rimski papa u prvom tisućljeću nije u njemu niti sudjelovao, samo bi poslao izaslanike (delegate). Kršćanski car? Ali Carstvo je nastalo tek u IV. st., a nestalo stoljećima nakon posljednjeg sveopćeg sabora; uostalom, neozbiljno je vjerovati da crkvena institucija takvog ranga ovisi o svjetovnoj vlasti. Sveopći sabori u prvom tisućljeću kršćanstva nisu bili reprezentativni: neki su okupljali biskupe tek s nekih dijelova Rimskog Carstva. A neki su imali upola manje sudionika od „mjesnih sabora“.

Iz ovoga možemo jasno zaključiti da sveopći sabor ne postoji kao kanonska institucija vrhovne vlasti u Pravoslavnoj Crkvi. Dakle, u pravoslavlju pod pojmom „sveopći sabor“ ne podrazumijevamo neku redovitu instituciju, s uređenim pravilnikom i statutom, koja se periodično sastaje i vrši stvarnu vlast nad Crkvom. Takva vrhovna vlast u Pravoslavnoj Crkvi ne postoji. U Pravoslavnoj Crkvi vrhovna vlast jest biskup u svojoj biskupiji, odnosno, kada problem nadilazi granice biskupije, sabor biskupa. Taj sabor biskupa može biti na razini metropolije, autokefalne ili autonomne Crkve, ali i šire od toga. Povijest pravoslavlja jest povijest saborovanja. Svaka mjesna Crkva svake godine drži svoje sabore, a nakon II. Nicejskog sabora 797. godine, pravoslavlje je održalo na desetke velikih sabora koji su okupljali predstavnike sa svih strana Crkve, i mnogi od njih za pravoslavlje imaju značaj kakav za katolike imaju njihovi sveopći sabori, do II. Vatikanskog. Ipak, nisu nazvani sveopćima.

Što su dakle, sveopći sabori Pravoslavne Crkve? To je počasni naslov za neke sabore, koje je, kao takve, priznala cjeloupna Pravoslavna Crkva. Na osnovu čega ih je priznala za sveopće? Na osnovu toga, što su ti sabori donijeli dogme i kanone koji imaju univerzalno i temeljno značenje za cijelu Pravoslavnu Crkvu, za sva vremena. Dosad, pravoslavlje je taj naslov priznalo za 7 biskupskih skupova, držanih od IV. do VIII. st., na području današnje Turske; to ne znači da je saborovanje u Pravoslavnoj Crkvi prestalo s tim saborima, ili da je pitanje života ili smrti sazvati novi, koji bi imao status „sveopćeg“.

Ponavljamo, vlast u Pravoslavnoj Crkvi su biskupi, svaki u svojoj biskupiji, ili kolegijalno u široj Crkvi. Oni tu vlast mogu vršiti bilo okupljeni na saboru (koji može imati različiti raspon i sastav sudionika), bilo pismenom komunikacijom između svojih sjedišta; kada se okupe na sabor, može ih biti nekoliko ili mnogo, iz neke zemlje, pokrajine, više zemalja, svih Crkava skupa. Takvih skupova je bilo stotine kroz povijest, jedino je za 7 njih Crkva prepoznala univerzalni značaj. Jer, na tih prvih sedam sabora, definirani su Trojstvo Božje, Bogočovještvo Kristovo, odnos dviju naravi u Kristu, štovanje ikona, doneseni su kanoni koji dan danas čine osnovnu kanonsku zbirku svih Crkava. Nijedan sabor poslije njih nije imao takvu težinu materije pred sobom, kao ovih sedam; oni su definirali Pravoslavnu Crkvu kao takvu. Sve poslije njih je bila samo razrada njihovog nauka. Zato nose takav naslov, jer im je na osnovu njihovog univerzalnog značaja Pravoslavna Crkva podijelila priznanje nazvavši ih sveopćim saborima.

Da sumiramo, sveopći sabori ne predstavljaju uvjet postojanja Pravoslavne Crkve. Nije ih bilo do IV. st., niti nakon VIII. I prije i nakon njih, pravoslavlje je svoju crkvenost živjelo kroz živu komunikaciju među Crkvama, i kroz aktivno saborovanje. Svepravoslavno savjetovanje je održano 1948., a svepravoslavni sabori 1998. i 2005. Štoviše, i ovaj koji se sada održava, svepravoslavni sabor na Kreti 2016., ne pretendira na to da bude „sveopći sabor“, dakle, ne naziva se terminom kojim se označuju prvih 7. Tako da nema govora raspadu ili nejedinstvu Pravoslavne Crkve. Predstojeće zasjedanje na Kreti je samo posljednje u nizu svepravoslavnih okupljanja koja se događaju već stoljećima; ono nije u rangu 7 sveopćih sabora. Nema mjesta za tjeskobu ili kontroverze.

O RAZLIKAMA IZMEĐU KATOLIČKE I PRAVOSLAVNE CRKVE - 4. DIO. ŽENIDBA I SVEĆENIŠTVO

 U četvrtom dijelu analize članka s portala Bitno, obrađujemo sakramente ženidbe i svetog reda.

U pitanju sakramenta ženidbe katolici se i pravoslavni razilaze u dvjema stvarima. Prvo: djelitelj braka, po istočno-pravoslavnom nauku je svećenik, a ne zaručnici kako se to naučava u Katoličkoj Crkvi. Takvo mišljenje zastupa novija pravoslavna teologija, dok se u prošlosti smatralo, kao i u katolika, da su djelitelji sakramenta ženidbe sami zaručnici. Drugo: velika razlika postoji između dvaju nauka u pogledu nerazrješivosti braka; rastava po istočno-pravoslavnom mišljenju može slijediti iz više razloga. Ti razlozi, nadalje, kod svih istočno-pravoslavnih Crkava nisu uvijek isti, razlikuju se prema vremenu i mjestu. Npr. u carigradskom patrijarhatu postoji 21 razlog, dok Ruska pravoslavna Crkva navodi samo 10 razloga.

Objektivno govoreći, pogotovo nakon reforme Drugog vatikanskog koncila u Katoličkoj Crkvi, koja se reflektira i na bogoslužni čin sklapanja braka, i na kanonsko pravo koje regulira brak, razlika između katoličkog i pravoslavnog braka ima dosta. Krenimo redom (napomena: navedene stavke su izvučene iz općeg prava Pravoslavne Crkve, dakle, pravnih izvora koji vrijede za svu Crkvu kao smjernica, i odražavaju tradiciju; pojedine mjesne Crkve su neke od tih propisa modificirale, a mogući su i pojedinačni oprosti ili ublaženja):

1.)    U pravoslavlju se teško može reći da je djelitelj braka svećenik, i to suprotstaviti katoličkom učenju da su djelitelji braka sami zaručnici. U pravoslavlju, i svećenički blagoslov braka, i ženidbena privola spadaju u bitni čin za valjanost braka, jednako su bitni, i bez bilo kojega od njih, brak ne postoji. Svećenički blagoslov jest bitan u pravoslavlju, i zato u Pravoslavnoj Crkvi (za razliku od Katoličke), ne postoji brak sklopljen: samo pred svjedocima (tajni brakovi su strogo zabranjeni) ili pred ovlaštenim laikom, ili pred đakonom; traži se isključivo biskup ili svećenik da brak blagoslovi. No, sam svećenički blagoslov nije dovoljan, ako nedostaje drugi bitni dio, a to je ženidbena privola. Ta dva čina su posve komplementarna.

2.)    Nije točno da pravoslavlje dozvoljava razvod braka. Pravoslavlje striktno uči da je brak nerazvediv, ne samo do smrti, nego i po smrti (stoga i udovci imaju izvjesna ograničenja za sklapanje drugog braka). Jedino što u pravoslavlju postoji šire shvaćanje pojma „smrt“ (smrt ne mora biti samo fizička, već i moralna ili duhovna), i susretljivost prema nedužnim ljudima, čiji je brak nepovratno skrahirao, a nisu u stanju izdržati sami. Tada, dozvolom crkvene vlasti, postoji mogućnost blagoslova druge ili treće ovozemaljske veze, uz ispunjavanje određenih kanonskih propisa. Više o tome možete vidjeti na Crkveni brak i razvod

3.)    Žena u Pravoslavnoj Crkvi ne može biti svjedok kod sklapanja braka.

4.)    Zaruke su u pravoslavlju neraskidive, stoga se obred zaruka u pravilu služi kao prvi dio čina vjenčanja.

5.)    Žena iznad 60 godina i muškarac iznad 70, ne mogu sklopiti brak, kao i oni među kojima je razlika u dobi 15 i više godina.

6.)    Zavjet djevičanstva, a pogotovo monaški zavjeti, potpuno onemogućuju brak, dakle, neuklonjiva smetnja (u Katoličkoj Crkvi oprost od zavjeta podjeljuje Rim).

7.)    Zabranjena su vjenčanja za vrijeme postova i velikih blagdana (Katolička Crkva ukinula; postoje samo mogućnosti da se to regulira lokalnim zakonodavstvom pojedinih biskupija ili biskupskih konferencija).

8.)    Po općem pravoslavnom pravu, brak između srodnika zabranjen je do 7. stupnja uključivo (moguć oprost 5. – 7.); po katoličkom do 4. uključivo.

9.)    Pravoslavna Crkva zabranjuje ženidbu u tazbini do petog (katkad i sedmog) stupnja uključivo. U Katoličkoj Crkvi toga nema – muškarac može oženiti bez problema sestru svoje žene.

10.) Katolička Crkva je ukinula duhovno srodstvo (ono nastaje između kuma i kumčeta, te njihovih obitelji). U pravoslavlju se ovo obdržava (sveti oci kršenje duhovnog srodstva napadaju kao goru stvar od incesta!)

11.) Brak između krštene i nekrštene osobe ne može postojati, to je apsolutna i neuklonjiva zapreka. U Katoličkoj Crkvi je moguć oprost od te zapreke.

Oko sakramenta svetoga reda nema nekih većih sporova između rimokatolika i istočno-pravoslavnih. Istina, istočno-pravoslavni teolozi katkada predbacuju Rimokatoličkoj Crkvi što je ozakonila celibat za sve svećenike ili zabranila stupanje u brak svim onim osobama koje žele postati svećenici. Također danas su neki istočno-pravoslavni teolozi skloni mišljenju, što je inače bilo strano u prošlosti njihovoj Crkvi, kao što to bijaše zapadnoj prije i sada, da sveti red može biti izbrisan i da se može izgubiti degradacijom i odreknućem. Tome valja nadodati još da Crkva na Istoku nema ustaljeno mišljenje u pitanju valjanosti ređenja obavljenoga od nepravoslavnog biskupa, uključujući tu i onoga rimokatoličkog; katkada se drži valjanim, katkada nevaljanim.

U pogledu svećeništva, treba reći da u pravoslavlju doista vrijedi kanon broj 13, trulskog koncila, koji dopušta ženidbu prije ređenja, od podđakona naviše, što znači, ako netko želi biti oženjeni svećenik, brak mora sklopiti prije nego što postane podđakon. Ovo samo po sebi i ne bi bio neki problem, da isti kanon ne osuđuje nametanje celibata, koje se provodi u rimskoj Crkvi, i prijeti strogim crkvenim kaznama svakome tko celibat nameće. Znači, kanonska razlika ipak postoji, jer Pravoslavna Crkva rimski celibat ne tretira kao disciplinsku razliku, nego kao nemoralno i kažnjivo djelo. Više o tome na Celibat . Autor istinito kazuje da pravoslavlje ne priznaje neizbrisivost sakramenta svetog reda, odnosno, uči da je đakona, svećenika i biskupa, moguće „razrediti“, „raščiniti“, potpuno mu oduzeti milost svećeništva i pretvoriti ga u laika. Ovo je teološki posve opravdano, naime, svećeništvo se ne prima zbog sebe, nego zbog Crkve, za službu Crkvi. Ono ne predstavlja privatnu pobožnost ni vlasništvo svećenika, već službu od Crkve i za Crkvu. Zato, van konteksta Crkve, svećeništvo gubi smisao, i Pravoslavna Crkva svrgnutog svećenika, đakona ili biskupa, posve lišava svećeništva: Crkva koja ti je dala vlast i milost, ona ti ga i oduzima. Katoličanstvo u ovo ne vjeruje, nego kaže da je i svećenik koji je otpušten iz klera, i dalje svećenik van službe. U praksi znači da su neki sakramenti koje bi on služio bili valjani, ali ne i dopušteni, što bi značilo da imamo misu (Euharistiju) koja bi teoretski bila valjana (prava Kristova žrtva, Tijelo i Krv), ali istovremeno nedopuštena (zabranjena i grešna). Ovakvo rezoniranje pravoslavlje odbacuje. 

Nije točno da je u prošlosti Pravoslavna Crkva vjerovala u neizbrisivost svetog reda (u zapadnoj Crkvi se to iskristaliziralo tek u 12.st.). Što se tiče valjanosti/nevaljanosti napravoslavnih ređenja, za to vrijedi ono što sam napisao u članku o sakramentima Sakramenti .

Iz izlaganja se može zapaziti da u nauku o sakramentima između dvije Crkve postoje zacijelo liturgijske i disciplinske razlike. Isticati neke bitne ili dogmatske razlike – to smatramo prestrogim i suvišnim govorom, jer sigurnih doktrinarnih razlika, kako se čini, i nema.

Nažalost, kada smo pomnije analizirali nauk o sakramentima, moramo uočiti da razlike ipak postoje, i da nisu zanemarive, i da povlače za sobom čitav niz kanonskih posljedica.

O RAZLIKAMA IZMEĐU KATOLIČKE I PRAVOSLAVNE CRKVE - 3. DIO. ISPOVJED I BOLESNIČKO POMAZANJE

 Nakon prethodnog posta, gdje smo u analizi članka s portala bitno.net obradili sakramente krštenja, krizme i euharistije, sada nastavljamo sa sakramentima ispovjedi i bolesničkog pomazanja.

Razlike između dviju teologija ili između dviju Crkava u pitanjima sakramenta ispovijedi uočavaju se u shvaćanju pokore koju svećenik nalaže penitentu poslije ispovijedi. Pokora ili epitemija, kako se zove u istočno-pravoslavnoj Crkvi, nema karakter zadovoljštine, nego ima samo pedagošku svrhu. Takvo pravoslavno gledište polazna je točka napada na katolički nauk o oprostima. A čini se opet da mnogi istočno-pravoslavni teolozi napadaju nauk o oprostima pod utjecajem protestantskoga učenja i katkada iz odbojnosti prema papi.

                Što se tiče ispovjedi, točno je da u pravoslavlju nema pokore za grijehe. Da pojasnimo ovo za pravoslavne čitatelje bloga. Po katoličkom nauku se svaki grijeh sastoji od dva bitna dijela. Prvi dio je sam grešni čin, a drugi dio je posljedica tog grešnog čina. Sam grijeh, tj. grešni čin se oprašta u sakramentu (sv. Tajni) ispovjedi, i na osnovu toga oproštenja, grešnik postaje opravdan i zadobiva vječno spasenje. Međutim, posljedice grijeha ostaju, te je za njih potrebno pružiti određenu zadovoljštinu, koja se naziva pokorom. Latinska riječ za pokoru, penitencija, ima u svom korijenu riječ poena, što znači kazna. Zato svaki katolički svećenik, nakon što podijeli oproštenje grijeha vjerniku, odmah mu nalaže i pokoru, koja mora biti u skladu s težinom učinjenog grijeha (molitve, postovi, dobra djela, itd.). Ukoliko čovjek na ovome svijetu ne pruži tu pokoru, zadovoljštinu, penitenciju, „dug božanskoj pravednosti“, pružit će je nakon smrti u čistilištu, zajedno s okajavanjem lakih grijeha. Zato molitve i mise za mrtve u Katoličkoj Crkvi također imaju pokornički karakter, odnosno, vjernici prinose Bogu pokoru za svoje preminule, čiji su grijesi oprošteni, no nisu „sanirali“ njihove posljedice. Iz ovoga se u srednjem vijeku razvio nauk o oprostima. Oprost je određena zamjena koju Crkva pruža umjesto redovite pokore. Npr, za neki teški grijeh trebao si Bogu prinositi dugačku i tešku pokoru. Međutim, sada tu uskače Crkva i nudi mogućnost da, npr., na taj i taj blagdan pohodiš tu i tu crkvu, tamo se pričestiš, izmoliš određene molitve, i taj tvoj relativno kratki i „bezbolni“ čin zamjenjuje svu onu tešku i dugačku pokoru koju si morao snositi. Ti oprosti mogu se namijeniti i za pokojne, da im se istim efektom smanji ili ukine boravak u čistilištu. Oproste je ustanovila Crkva, na osnovu svoje vlasti nad riznicom zasluga svojih svetih. Sveci su, naime, kroz čitav svoj život činili pokoru za sebe i za cijeli svijet, stvorivši tako jedno duhovno bogatstvo koje vrhovna vlast Crkve može „aktivirati“ u obliku oprosta. Tako je to u tradicionalnom katolicizmu.

                U pravoslavlju toga nema. Pravoslavlje uopće ne poznaje pojam pokore/zadovoljštine. Ono u okviru ispovjedi ima epitimiju, ali epitimija nije pokora, tj, ona nema kazneno – zadovoljštinski karakter. Epitimija je duhovni lijek, pomoć čovjeku, kojega je grijeh ranio, korisni poticaj da se zamisli nad svojim stanjem i više približi Bogu; također, u težim slučajevima, ona može biti vanjska manifestacija samog kajanja, kao i vanjska potvrda autentičnosti toga kajanja. Pravoslavlju je posve nepoznata i strana teorija i praksa o zadovoljštini za oprošteni grijeh. Ako se za neki grijeh čovjek kaje, ako je to kajanje iskreno, onda to znači da je u čovjeku došlo do iskrene preobrazbe  i promjene, obraćenja, metanoje. Upravo ta nutarnja preobrazba je Bogu bitna, i na osnovu nje Bog prima čovjeka u zajedništvo sa sobom. Kada je Krist oprostio grešnici koja mu je ljubila noge, rekao je „oprošteni su joj grijesi mnogi, jer ljubljaše mnogo“. Bez obzira na težinu bluda, njeno pokajanje je ovdje imalo takvu težinu da je u trenutku ukinulo njenu grešnost; njene suze, ljubljenje Kristovih nogu, bile su vanjska manifestacija njene ljubavi. Upravo tu poziciju zastupa pravoslavlje, i zato kategorički odbacuje bilo kakvu pokoru, oproste, čistilište itd. S pravoslavne točke gledišta, ovakva nauka može biti samo plod ljudskog shvaćanja pravednosti i kažnjavanja. Odbacivanje toga nema veze s odbojnošću prema papi ili utjecajem protestantizma.

Ipak, treba primijetiti kako se nakon drugog vatikanskog koncila dogodio stanoviti pomak, te danas sve više katolika počinje pokoru svoje Crkve sve više shvaćati na način pravoslavne epitimije.

                Također, što se tiče načina vršenja samog sakramenta tiče, dok je za katoličanstvo više karakterističan imperativni oblik odrješenja (I ja te odrješujem...), pravoslavni istok više koristi deprekativne forme, kod kojih svećenik nastupa više kao svjedok kajanja i zagovornik pred Bogom.

U shvaćanju sakramenta bolesničkog pomazanja mogu se isto uočiti stanovite razlike između istočne i zapadne Crkve. Tako, primjerice, glavni učinak ovoga sakramenta po mišljenju istočno-pravoslavnih teologa, sastoji se u ozdravljenju tijela, a ne u podjeljivanju milosti, otpuštanju teških i lakih grijeha i u davanju moralne snage umirućima da pobijede strah od smrti — kako to drže katolici. Ali, kao što katolici smatraju da posljednje bolesničko može katkada proizvesti i zdravlje tijela, tako isto i pravoslavni drže, iako o tome izrijekom ne govore, da se podjeljivanjem ovoga sakramenta mogu otpuštati grijesi. Nadalje, pravoslavci misle da ovaj sakrament mogu primiti svi bolesnici bilo koje dobi, dok prema katoličkom nauku to mogu valjano primiti samo teško oboljeli vjernici, i u onoj dobi koja se više ili manje zahtijeva za sakrament svete ispovijedi. Odatle proizlaze pravoslavni prigovori na račun Katoličke Crkve. Prigovara joj se da ona u ovoj stvari odstupa od pravovjernoga nauka dijeleći ovaj sakrament teško oboljelom vjerniku koji se nalazi već na samrti, a ne, kako to pravoslavci prakticiraju, i onda kada je vjernik i lakše bolestan, pa čak i onda kada je zdrav (ovo zastupaju Grci).

Umjesto našeg komentara, donosimo ovdje prijevod teksta o bolesničkom pomazanju sa službene stranice SPC; tu je odgovoreno na sva pitanja i neodumice, kao što je i ukazano na još neke zanimljivosti u pogledu ovog sakramenta u pravoslavlju:

"Sakrament bolesničkog pomazanja (eleoposvećenja)

U sakramentu bolesničkog pomazanja Bog Duh Sveti, silazi u pomoć kada se ljudski život nađe u velikoj nevolji i opasnosti od bolesti i nemoći. Okrepljuje, snaži i liječi bolesnika. Cilj ovog sakramenta je opraštanje grijeha i povratak zdravlja oboljelog. "Potom ga nađe Isus u hramu i reče mu: Eto postao si zdrav, više ne griješi, da ti se što gore ne dogodi" (Iv 5, 14). Ovaj sakrament je ustanovljen i u život Crkve uveden od strane Svetih Apostola. "I demone izgonjahu i pomazivahu uljem mnoge bolesnike, i iscjeljivahu" (Mk 6, 13).

Sakrament bolesničkog pomazanja sastoji se od molitava svećenika i pomazivanja bolesnika posvećenim uljem, kroz koje djeluje Božja milost za ozdravljenje bolesnika, a bolest ovdje podrazumijeva oboljenje duše ili tijela.

Božja milost u ovom sakramentu liječi tijelo od njegove nemoći i čisti dušu od njenih grijeha.

Ovaj sakrament se vrši u Crkvi od Kristovog vremena. Po zapovijedi Kristovoj apostoli su išli propovijedati Evanđelje, i među drugim ljudima i "pomazivahu uljem mnoge bolesnike i liječili ih" (Mk 6, 13). Vršenje ovog sakramenta preneseno je na biskupe i svećenike zapoviješću apostola. Sveti apostol Jakov piše sasvim jasno: "Boluje li tko među vama, neka dozove starješine crkvene, te neka čitaju molitvu nad njim i neka ga pomažu uljem u ime Gospodnje. I molitva vjere pomoći će bolesniku, i podignut će ga Gospodin, i ako je grijeh učinio oprostit će mu se "(Jak 5,14-15). Sakrament bolesničkog pomazanja vrši se, ne samo nad teškim bolesnicima i onima koji umiru, nego se ovaj čudotvorni sakrament vrši i nad onima koji su lakše bolesni.

Pouke vjernima

Sakrament bolesničkog pomazanja se može ponavljati više puta. Na njemu mogu sudjelovati (po potrebi i više puta godišnje) svi vjerni, a posvećeno ulje i brašno može koristiti svaki pravoslavno kršten i krizman vjernik.

U naše vrijeme ovaj sakrament vrše svećenici i pojedinačno, samo na molbu vjernika i to uglavnom u vrijeme izvanrednih bolesti i većih iskušenja, a redovito se vrši jedanput godišnje u našoj Crkvi u tijeku Velikog i Časnog Posta (korizme), na Ognjenu Mariju (sv. Mučenica Marina) i za vrijeme božićnog posta.

UPOTREBA POSVEĆENOG ULJA I BRAŠNA

Svi vjerni koji sudjeluju u sakramentu bolesničkog pomazanja mogu donijeti popise ukućana i srodnika koje predaju svećeniku, a svoje ulje i brašno (u manjim količinama) stavljaju ispod stola na kojem se nalazi Sveto Evanđelje, kao i brašno i ulje koje koriste svećenici za pomazivanje bolesnika u tijeku podjele sakramenta.

Po završetku sakramenta bolesničkog pomazanja vjerni uzimaju posvećeno ulje i brašno, nose svojim domovima i upotrebljavaju na sljedeći način:

Posvećenom brašnu dodaje se jedan kilogram brašna (ako je više ukućana onda i više) i od toga, umijesivši ga sa svježom vodom, dodajući mu malo posvećene (bogojavljenske ili druge) vodice i malo (najviše jušnu ​​žlicu) posvećenog ulja, naprave pogaču. Pogača se ispeče, i kada se ohladi isječe na komadiće (veličine kocke šećera) koji se ostave se čist papir duže vrijeme da se dobro osuše. Tako dobro osušene komadiće (koji su po obliku nalik nafori) staviti u jednu papirnatu vrećicu, i sljedećih, preporučljivo je četrdeset dana, uz pojačanu molitvu, uzimati svako jutro poslije molitve (i nafore tko ima) po jedan komadić natašte, zatim gutljaj-dva posvećene vodice (tko ima) i tek onda uzeti uobičajeni doručak ili nešto drugo.

Ostatak posvećenog ulja se može upotrijebiti stavljanjem nekoliko kapi u jelo, a ako je potrebno može se pomazivati ​​oboljeli dio tijela.

Posvećene namirnice se mogu podijeliti i sa drugim vjernicima koji će ih prema priloženom uputstvu s vjerom i molitvom upotrijebiti."

O RAZLIKAMA IZMEĐU KATOLIČKE I PRAVOSLAVNE CRKVE - 2. DIO

 U pretprošlom postu smo analizirali prvi dio članka o razlikama između katoličke i pravoslavne vjere kojega je donio portal bitno.net. Ovdje analiziramo drugi, koji se bavi sakramentima/sv. tajnama krštenja, krizme (miropomazanja) i euharistije.

2. Nauk o sakramentima

Velika sukladnost između istočne i zapadne Crkve uočljiva je u nauci o sakramentima. Razlike koje postoje uglavnom su nebitne ili su liturgijsko-disciplinske naravi. Tako bar smatra katolička strana. Razlike koje istočno-pravoslavni teolozi navode ili su navodili sljedeće su:

                Treba reći da se pojam sakramenta/sv. Tajne ponešto razlikuje u te dvije Crkve. Definirajući sakramente, katolici su ih sveli na sedam radnji (krštenje, potvrda, pričest, ispovjed, bolesničko pomazanje, sveti red, ženidba), i, iako se popis sakramenata kroz povijest mijenjao, i danas se samo tih sedam obreda smatraju sakramentima. Oni su oštro odijeljeni od ostalih bogoslužnih čina. Pravoslavna Crkva, naprotiv, iako također nabraja ovih sedam sakramenata, ne uči da se sakramentalnost svodi samo na njih. Pravoslavna Crkva nabraja ovih sedam kao najvažnije, ali njihov broj je ustvari beskonačan – u pravoslavlju je sve sakramenat, svaki čin, svako bogoslužje. Jer, čak ako krenemo od klasične vjeronaučne definicije: „sakramenti su vidljivi znakovi nevidljive Božje milosti“, nitko ne može osporiti da je svaki bogoslužni čin Crkve vidljivi način preko kojega milost Božja silazi čovjeku. Zato pravoslavlje nikada nije ograničavalo sakramentalnost samo na ovih sedam glavnih obreda; cjelokupni pravoslavni način života je sakramentalan. 

U svezi sa sakramentom krštenja navodi se, ili bolje spominjala se, kao razlika način podjeljivanja ovoga sakramenta – koji se u zapadnoj Crkvi obavlja polijevanjem vodom, a ne trokratnim uranjanjem, kako se to redovito čini u Pravoslavnoj Crkvi. Ta neujednačenost u podjeljivanju sakramenta krštenja bila je razlogom da su Grci ovaj sakramenat podijeljen od rimokatolika i na rimokatolički način smatrali nevaljanim, dok Rusi i ostali u tome gotovo nikada nisu vidjeli neku razliku. Crkva na Istoku, jednako kao i Crkva na Zapadu, prihvaća mogućnost zamjene krštenja vodom, u slučaju nužnosti, s krštenjem krvlju. Ali krštenje željom, koje priznaje katolička strana, prihvatilo je samo nekoliko istočno-pravoslavnih teologa.

                Ovdje moramo obratiti pozornost na tri stvari. Prvo, što se obreda tiče, Pravoslavna Crkva zaista ustraje na uranjanju kao redovitom načinu krštavanja. Ovo je drevna biblijska praksa, koja je stoljećima vladala u Crkvi, i koja ima svoju simboliku (umiranje – uranjanje; uskrsnuće – izranjanje), i koja se po učenju Pravoslavne Crkve može zamijeniti polijevanjem samo u slučaju nužde. Međutim, to nije stvarni razlog nepriznavanja katoličkog krštenja.

Ovdje naime, dolazimo do drugog važnog pitanja, a to je pitanje valjanosti/nevaljanosti sakramenata podijeljenih izvan Pravoslavne Crkve. Ukratko govoreći, Pravoslavna Crkva smatra sakramentima samo one koji su podijeljeni unutar njenih granica. Nepravoslavni sakramenti imaju status kršćanskih obreda, koji posreduju čovjeku neki vid vremenite utjehe i blagoslova, ali punu, sakramentalnu, spasenjsku snagu dobivaju tek od priznanja Pravoslavne Crkve, a ovo se redovito zbiva kod prelaska nepravoslavne osobe na pravoslavnu vjeru. Dakle, katolički ili neki drugi nepravoslavni sakrament za pravoslavlje nema važnosti sam po sebi. On je kršćanski obred, i, ukoliko ima propisanu formu koju priznaje Pravoslavna Crkva, kod primanja u pravoslavlje ta se forma može ne ponoviti. U tom slučaju, činom ispovijesti pravoslavne vjere pred pravoslavnim biskupom ili svećenikom, te njegovom molitvom nad prelaznikom, određeni nepravoslavni obred se naknadno ispunjava milošću Božjom i postaje pravoslavni sakrament. Zbog tog razloga je moguće određene nepravoslavne sakramente, ne „priznati“, već ne „ponoviti njihovu formu“ prilikom prelaska u pravoslavlje, odnosno, moguće je ponoviti sve, već prema okolnostima. Ovo je razlog zbog kojega je dolazilo do različitog pristupa ovoj temi među pravoslavnim Crkvama, pa čak i unutar istih Crkava kroz povijest: neki su katolike krštavali (i krštavaju ih i danas), a neki ih primaju samo kroz ispovijest vjere. To nije neujednačenost pravoslavne prakse ili zbunjenost u teoriji, već samo pitanje: hoće li sakramentalna milost biti podijeljena kroz dijeljenje cjelovitog pravoslavnog sakramenta, ili kroz ispovijest vjere, pri čemu će nepravoslavni obredi biti naknadno ispunjeni milošću Božjom. Dakle, katolički „sakrament“ je forma koja ima mogućnost postati sakrament kod prijema u pravoslavlje, i zato se njegova forma može ponoviti kod prelaska, ili ne.

Što se krštenja željom tiče, ono ne postoji u pravoslavnoj vjeri. Postoje samo krštenje vodom, i krštenje krvlju. Pošto Pravoslavna Crkva vjeruje da se ništa na ovome svijetu ne zbiva slučajno, već da Bog rukovodi svime, tada smatra kako postoji neki razlog, poznat samo Bogu, zbog kojega je Bog dopustio da netko iznenadnom smrću bude lišen krštenja. Što se tiče teologa, koji pod zapadnim utjecajem uvode krštenje željom, treba naglasiti kako mišljenje teologa ne predstavlja pravoslavnu vjeru. Jednako kao što i pojedini katolički teolozi koji negiraju Trojstvo, prisutnost Kristovu u pričesti, postojanje pakla, zagovaraju homoseksualnost ili pobačaj, zasigurno ne odražavaju učenje Katoličke Crkve.   Ovo je greška koja se stalno ponavlja među katolicima kada pišu o pravoslavlju – brkanje teološkog mišljenja i nauka Crkve. 

U pitanju sakramenta krizme nalazimo razlike prije svega u njegovu djelitelju. Naime, u istočnoj je Crkvi redoviti djelitelj obični svećenik, a na Zapadu to redovito čini biskup; kao razlika kojiput je spominjan drukčiji način mazanja. Također protivno katoličkom stajalištu, istočno-pravoslavni drže da se krizma mora ponoviti kada se radi o otpadniku koji se vraća u njihovu vjeru.

                Što se krizme (miropomazanja) tiče, točno je da razlika biva u djelitelju, međutim, to samo po sebi i ne spada u bitnu razliku između katoličanstva i pravoslavlja: i grkokatolički svećenici redovito krizmaju, a u zadnje vrijeme i sve više rimokatoličkih dobiva ovlast za to, tako da u mnogim katoličkim biskupijama valjda više djece krizmaju svećenici, nego biskupi. To je stvar čisto tehničke naravi. Jednako tako i način pomazivanja: to je obredna razlika, koja ne utječe na vjerski sustav. Uostalom, nakon II. Vatikanskog koncila i Rimokatolička Crkva je preuzela istočnu formulu krizme: „pečat dara Duha Svetoga“. Jedina stvarna razlika po pitanju ovog sakramenta bila bi njegova apsolutna neponovljivost u katolicizmu. Naime, Katolička Crkva uči da su sakramenti krštenja, krizme i svetog reda (svećeništva) neponovljivi i neizbrisivi, tj, mogu se primiti samo jednom u životu jer utiskuju u dušu neizbrisivi biljeg. Dok se za krštenje s time Pravoslavna Crkva može složiti, s krizmom stvari stoje drukčije, odnosno, kod apostazije od pravoslavlja, pogotovo u nekršćansku vjeru, krizma se ponavlja ako bi došlo do povratka. Naime, ona je sakrament Duha Svetoga, a Duh je tvorac i graditelj Crkve. Crkvu ne čini Crkvom upis pojedinaca u matice krštenih, već Duh kojega su svi njeni članovi primili. Svi članovi Crkve imaju jednog te istog Duha u sebi, i taj Duh zapravo stvara nevidljive duhovne veze između članova Crkve međusobno, te između Crkve i Boga. Apostazijom se kida ta duhovna veza, i gubi se posvećenje. Ako se gubi posvećenje i kida duhovna veza s Crkvom, onda je logično da se kod povratka natrag u Crkvu, ta veza mora obnoviti, a to se čini putem sakramenta krizme.

S obzirom na sakrament euharistije, u povijesti Crkve vođene su velike i mnoge polemike između teologa zapadne i istočne Crkve. U središtu svih tih polemika isticane su razlike koje su po mišljenju zapadnjaka bile i ostale nebitne naravi. Istočno-pravoslavni teolozi predbacuju katolicima da su odstupili od pravovjernoga učenja u nekoliko točaka, i to poimence: što upotrebljavaju beskvasni kruh kao materiju sakramenta euharistije, što se sv. pričest dijeli vjernicima pod obje prilike i što se ne dijeli maloj djeci. Najspornija točka vezana uz ovaj sakrament svakako je molitva Duhu Svetomu s prošnjom da bi kruh i vino pretvorio u tijelo i krv Spasiteljevu. U stvari, ovdje je riječ o molitvi koja se zove epikleza i koje u zapadnoj Crkvi uopće nema. Dok su naime rimokatolici jednodušni u tvrdnji da se pretvorba zbiva u trenutku u kojem svećenik izgovara riječi Kristove: “Ovo je moje tijelo”, “Ovo je moja krv”, dotle istočno-pravoslavni misle da uz spomenute riječi treba još epikleza ili da je čak dovoljna samo epikleza.

                Ove dvije razlike u sakramentu Euharistije su veoma važne, naime, materija kruha (kvasni/beskvasni), i riječi pretvorbe (epikleza/zaziv Duha vs Isusove riječi), i međuovisne su. Nije stvar samo  u kanonima koji zabranjuju beskvasni kruh, niti u svetopisamskim tekstovima koji euharistijski kruh uvijek nazivaju artos (kvasni kruh), a ne azima (beskvasni); stvar je u teologiji koja stoji iza svega toga, a koja nam ukazuje na to da je Euharistija nastala izljevom Duha, Pedesetnicom. Pošto je Euharistija srž Crkve, i pošto se u Crkvi sve zbiva po Duhu, koji i obožuje čovjeka, i gradi Crkvu i vezuje ju s Bogom, Pravoslavna Crkva upotrebljava novi, kvasni kruh, kruh koji se koristio i u bogoslužju Starog zavjeta na dan Pedesetnice, u koji se dogodio izljev Duha i prva Euharistija. Zbog toga se pretvorba i vrši izljevom tog istog Duha, koji gradi Tijelo Kristovo – i fizičko u Mariji, i mistično Crkve, i euharistijsko. Ovakva duboka međuovisnost Euharistije, Crkve, Duha, Pentekosta, Tijela Kristova, i oboženja čovjekova, čini pravoslavnu Euharistiju specifičnom u odnosu na sve slične kršćanske euharistijske obrede drugih kršćanskih vjera. Ovo je omogućilo da pravoslavna Euharistija nikada ne bude svedena samo na komemoriranje Posljednje Večere, Žrtve na Križu, da izgubi svoju usmjerenost prema Duhu i Budućem svijetu; spriječilo je također, i različite liturgijske devijacije tipa privatnih misa, misa po nakanama i slično.

                Ovdje treba reći kako spomenuta epikleza ipak postoji u rimokatoličkoj misi, samo se njeno pravo značenje izgubilo, i ne smatra se da ona pretvara darove kruha i vina. Novije rimske euharistijske molitve imaju izravnu epiklezu, npr., druga: „...rosom Duha svoga posveti ove darove da postanu Tijelo i Krv...“. Međutim, i prva, tzv. Rimski kanon, koja je jedina postojala sve do II. Vatikanskog koncila, ima epiklezu, međutim, ta epikleza je, kao i sve zapadne u dalekoj prošlosti, bila uzlazna, a ne silazna; ona ne govori o tome da Duh pretvara darove kruha i vina u Tijelo i Krv silaženjem na njih, već njihovim uznošenjem na Nebo: „Ponizno te molimo, svemogući Bože, da ruke svetoga anđela tvoga prenesu ovo na tvoj nebeski žrtvenik, pred tvoje božansko veličanstvo, te se svi koji primimo presveto Tijelo i Krv tvoga Sina, kao pričesnici ove žrtve napunimo svakim nebeskim blagoslovom i milošću.“ Anđeo koji se u ovoj molitvi spominje nije stvreno duhovno biće, već po drevnoj ranokršćanskoj terminologiji, Duh Sveti. Međutim, uloga epikleze na Zapadu, kao što smo rekli, nestala je.

                Pravoslavna Crkva uvijek pričešćuje pod obje prilike, i pričešćuje sve krštene, pa i dojenčad. Također, ne prihvaća štovanje Tijela izvan euharistijskog slavlja. Više o tome svemu vidi na: link i link