Masovno krštenje u Ugandi – stotine novih pravoslavnih kršćana (FOTO)

Na početku 2018. godine u zapadnoj Ugandi, u provinciji Ntungamo (gradić Rubaare), stanovnici tog mjesta, njih oko stotinu, odlučili su primiti pravoslavno kršćanstvo. Poslije dužeg poučavanja o osnovnim istina kršćanske vjere, primili su sakrament krštenja i time postali članovi Jedne, Svete, Katoličke i Apostolske Crkve.
S blagoslovom mitropolita Ugande Ivana, a trudom oca Aristotela Asibebe, izgrađen je privremeni hram i u planu je da se pored njega gradi škola i bolnica.

izvor: pouke.org

 

BOGOSLUŽJA ZA BOGOJAVLJENJE U ZAGREBU

Božićna poruka mitropolita Porfirija

Sv. Dositej Zagrebački - kratka biografija, misli, molitve

                                                                          (freska iz zagrebačkog hrama)

Danas slavimo blagdan sv. Dositeja Vasića, prvog pravoslavnog mitropolita zagrebačkog. O njemu smo već pisali, a sada donosimo njegovu kratku biografiju, uz par misli i molitava.

Mladost, školovanje i monaštvo

                Prvi mitropolit zagrebački, sv. Dositej, rođen je kao Dragutin Vasić, u Beogradu 05.12.1878. U rodnome gradu završio je gimnaziju i bogosloviju 1899. Prije završetka bogoslovije, 1898. godine, primio je monaštvo, te postao jerođakon. Odmah po završetku bogoslovije postao je jeromonah, te proveo godinu dana u manastiru Manasija, gdje je i zamonašen.

                Godine 1900., kao prvi pitomac fonda mitropolita srpskog Mihajla, putuje u Kijev, gdje 1904. godine, završava glasovitu Duhovnu Akademiju, u stupnju kandidata bogoslovskih nauka. Nakon toga studira u Njemačkoj, u Berlinu i Leipzigu, protestantsku teologiju i filozofiju.

                Od 1907. do 1909. godine predaje na beogradskoj bogosloviji, nakon čega odlazi u Francusku, gdje na slavnoj Sorboni i Višoj socijalnoj školi izučava filozofske i socijalne nauke. 1910.-1012. studira u Ženevi. Govorio je dobro ruski, njemački, češki, francuski i bugarski jezik.

                Za vrijeme Drugog balkanskog rata 1913., radio je u tajništvu Glavnog odbora za pomoć ranjenicima i stradalima u ratu. U to vrijeme aktivno putuje po ratištima dijeleći pomoć.

Biskup u Nišu

                Jeromonah Dositej biva 25.03.1913. rukopoložen za episkopa (biskupa) u Nišu, gdje će ostati punih 19 godina u tom svojstvu. Kao niški episkop, ostati će zapamćen kao veoma angažirani pastir, koji je mnogo učinio za Crkvu Božju niške eparhije (biskupije), i u duhovnom i u materijalnom pogledu. Kod mosta na Nišavi podiže spomenik zaslužnim ljudima toga kraja. Njegovim zalaganjem, podiže se u Nišu Englesko-srpski dom za nezbrinutu djecu. Godine 1915. je zbrinuo u manastiru sv. Romana vojničku djecu. Njegovim nastojanjem, osnovan je manastiru (samostanu) sv. Petke i „Dom mira slijepih djevojaka“. Bio je jedan od glavnih inicijatora za osnivanje narodnog Univerziteta u Nišu. Jedini je zaslužan za podizanje spomenika na Čegru, palima u borbi s Turcima.

                Hrabro se držao i kada je u vrijeme Prvog svjetskog rata Niš pao u ruke Bugara. Nije htio napustiti grad, iako mu je nuđena sigurna evakuacija, nego je ostao do kraja sa svojim stadom. Okupacijske vlasti odmah su ga deportirale u jedan manastir u zabačenom dijelu Bugarske. Usprkos mukama tamnovanja, i usprkos strašnim pustošenjima koje je okupator ostavio u njegovoj eparhiji, 1928. ga vidimo kao glavnog inicijatora sakupljanja pomoći za bugarski narod nakon strašnog potresa u toj zemlji.

                Sudjelovao je u pregovorima s Carigradskom Patrijaršijom oko obnove ujedinjene Srpske Patrijaršije nakon rata. Kao delegat svoje Crkve, poduzimao je mnoga putovanja diljem Europe.

Misionar u Čehoslovačkoj

                Posebna epizoda života sv. Dositeja bila je početkom 1920.-ih godina. Naime, tada jedan dio stanovništva u tadašnjoj Čehoslovačkoj odlučuje pristupiti pravoslavlju, te formirati svoju vlastitu Crkvu. Sv. Dositej je bio posebno angažiran tih godina oko uspostavljanja te Crkve, te je odigrao važnu ulogu u osnivanju Pravoslavne Crkve čeških zemalja i Slovačke – jedne od kanonskih autokefalnih Crkava današnjice. U tome je surađivao i sa sv. Gorazdom Pavlikom, prvim episkopom i mučenikom te Crkve.

Mitropolit zagrebački

                Sv. Dositej je 09.04.1933. svečano ustoličen za prvog pravoslavnog mitropolita novouspostavljene Mitropolije zagrebačke. Mnogo je radio na ustrojstvu nove mitropolije, te joj dao čvrste temelje i organizacijske oblike za daljnji rad, sve do naših dana.

Stradanje, smrt i kanonizacija

                Nažalost, služba sv. Dositeja u Zagrebu nije bila dugog vijeka. Ubrzo nakon izbijanja rata i uspostave NDH, bio je uhićen, i bez suđenja i bilo kakvog procesa držan u zatvoru, gdje je prolazio kroz teška mučenja. Iz zatvora je ubrzo deportiran u Beograd, u vrlo teškom stanju. Teške fizičke i psihičke posljedice zatvora nikad nisu bile zaliječene, usprkos liječenju u sanatoriju, te boravku u manastiru sv. Vavedenja u Beogradu, gdje je i umro od posljedica zlostavljanja, 13.01.1945. U dotičnom manastiru je i sahranjen.

                Na redovnom zasjedanju Svetog Arhijerejskog Sabora SPC 22. 05. 1998., proglašen je svetim, u redu ispovijedalaca Pravoslavne Crkve. Proslavlja se 13.01./31.12.

Misli sv. Dositeja Zagrebačkoga

„Svi smo mi jedno, braćo moja i prijatelji moji. Ja sam vaš, i vi ste moji. Svi mi zajedno imamo jedan izvor, jedan početak – imamo jednog Oca. Sve što je dobro, slavno i čestito u našem životu od Njega vodi svoje porijeklo. U Njemu ima svoj korijen.“ 

„Naoružajte djecu za borbu sa svakom pakošću i duhovima zlobe podnebeske – nemirom svijeta ovoga.“

„Nemoj biti licemjeran ni pred ljudima ni pred Bogom. Ljude možeš još i prevariti, ali Boga nikada. Postiš li – posti prije svega duhovno, jer Bog sve vidi, sve zna – Bog je duh.“

„Znajte svi, da će uskrsnuće Kristovo utoliko sigurnije biti vašim uskrsnućem, pa i za duše onih vaših koji su već pomrli, ukoliko budete darežljiviji prema gladnima...“

Drugi o sv. Dositeju

„Otmjenost duha, plemenitost, duhovitost i veliko znanje i poznavanje svoje visoke dužnosti bitna su blaga, kojima ovaj Arhipastir raspolaže.“

„Njegova rječitost kao besjednika i propovjednika je uvjerljiva...poslije svakog govora svi ostaju uvjereni u točnost njegovih govora i ispravnost njegovih teza.“ (prota T. Urošević)

„U njegovoj duši oduvijek je živjelo i živi Božje nadahnuće.“

„Njegovi mjesečni prihodi, koji nimalo nisu zavidni, iscrpu se već za prvih deset dana u mjesecu, jer dobri Episkop daje nevoljnima i „kapom i šakom.“ (Irinej Krstić, sinđel)

Tropar gl. 8

Od mladosti svoje, slavni Ispovjedniče,

Prinio jesi sebe Gospodu,

Stradajući za ime Kristovo,

Propovijedao si Carstvo Božje

Da bi s njime, vječno živio

Kondak g. 4

Od carskoga grada Niša,

Do Zakarpatske Rusije

I Zagreba Golgote tvoje

Vjerno si Bogu služio

I svjedočio Krista Spasitelja

Životom, djelom i riječima

Trpljenjem zadobivši vijenac slave,

I ušavši u vječnu radost

Presvete Trojice.

               

Što ako ne možeš pronaći muža ili ženu?

U ovim (post)blagdanskim danima, kada je osobito naglašena obiteljska dimenzija ljudskog života, o. Georgij Maksimov savjetuje što činiti u situacijama kada čovjeku ne polazi za rukom osnovati obitelj? (srpska verzija na svedokverni.org)

Peti dan Božića – sv. 14 000 nevine betlehemske djece

1. Sv. četrnaest tisuća betlehemske djece. Kako se mudraci istočni ne vratiše iz Betlehema u Jeruzalem, da jave Herodu o novorođenom Caru, nego po zapovijedi anđela drugim putem odoše u domovinu svoju, razjari se Herod kao ljuta zvijer i naredi, da se pobiju sva djeca od dvije godine i ispod dvije godine u Betlehemu i po svoj okolini betlehemskoj. Ta strašna zapovijed kraljeva bi izvršena doslovce. Vojnici njegovi jednu djecu mačem posjekoše, drugu o kamen razbiše, treću nogama zgnječiše, četvrtu rukama udaviše. I diže se plač i jauk majki do nebesa: „Čuj! U Rami se kukanje čuje i gorak plač: Rahela oplakuje sinove svoje, i neće da se utješi za djecom, jer njih više nema“, kao što je i prorokovano (Jr 31, 15; Mt 2, 18). Ovaj zločin nad mnogom nevinom djecom izvrši se godinu dana po rođenju Kristovom 29. prosinca. Za to vrijeme Herod tragaše, ne bi li pronašao božansko Dijete. Iskaše od Zaharije sina mu Ivana, naravno da bi ga ubio, pošto mišljaše da je Ivan taj novi Car. Pa kako Zaharija ne dade Ivana, to po naredbi Herodovoj sam Zaharija bi ubijen u hramu. Bio bi ubijen i sv. Šimun Bogoprimac, da se uskoro po Susretu ne preseli Bogu. Pobivši djecu betlehemsku, Herod se tada okomi na starješine židovske, koji mu tumačahu, gdje se ima Mesija roditi. Tako ubi Hirkana velikog svećenika i sedamdeset staraca iz Sinedrija. Tako zlo skončaše oni koji se suglasiše s Herodom, da novoga Cara Dječaka treba ubiti. Potom ubi svoga brata i sestru i ženu i tri svoja sina. Najzad postiže i njega kazna Božja: poče se sav tresti, noge mu otekoše, donji dio tijela mu se zagnoji, i iz gnoja crvi potekoše, nos mu se zatvori, i smrad nepodnošljivi rasprostiraše se iz njega. Pred sam izdisaj sjeti se, pa da se oni ne bi obradovali smrti njegovoj, naredi da ih sve pobiju. Tako izvrže svoju nečovječnu dušu ovaj grozni vladar i predade je đavlu u vječnu svojinu.

2. Bogoliki Marcel, iz Apamije Sirijske. Predstojnik samostana „Neusipajuščih“ (nespavača, onih koji su neprekidno u molitvi) u Carigradu. Vidovit, iscjelitelj i čudotvorac veliki. S anđelima razgovarao, demone lako pobjeđivao i odgonio. Po smrti javio se subratu sv. Lucijanu i rekao mu, da je umolio Boga, da i njega uskoro uzme u Carstvo nebesko. Ovaj sveti i slavni muž preminuo je 486. godine.

3. Bogoliki Marko Grobar i Teofil Plačljivi. Kijevopečerski monasi. Sv. Marko imaše toliku milost, da mrtvima zapovijedaše i oni ga slušahu. „Počekaj, brate, do sutra, jer ti grob još nije gotov,“ poruči Marko da se kaže jednom umrlom monahu, koji bijaše već i okupan i opjevan. I monah otvori oči i bi živ do drugog dana. Teofil je plakao neprestano za grijehe svoje. Suze svoje prolijevao je nad jednom posudom. Pred smrt javi mu se anđeo i pokaza mu jedan veći sud, ispunjen suzama. To bjehu suze Teofilove, koje padoše na zemlju ili biše utrte rukom ili se na licu osušiše. Tako se na nebu znaju i čuvaju sve suze naše, kao i sve muke, trudovi i uzdasi radi spasenja. Preminuše ove svete sluge Božje u XI. st. i prijeđoše u Carstvo Kristovo.

Glas u Rami ču se i mnogo ridanje
I očajnih majki Bogu vapaj.
Poklani mladenci u krvi ležahu
A nad njima majke tužno tugovahu.
Grad Davidov jeca s okolinom cijelom,
I nebo se zgrozi nad ljudskim nedjelom;
I nebo i zemlja zgrozi se i strese,
Kad se krik nevinih zrakom pronese
Namijenjeni udar Božjemu Sinu
Svom težinom pade na djecu nevinu;
Na Kristove male, nemoćne vršnjake.
Nasrtoše sluge kraljeve opake.
Tamo gdje anđeli Božji pojahu
I pastiri Kristu smjerno se klanjahu,
Tamo sad poteče bujica  krvi.
Zašto? Da bi Herod vazda bio prvi!
Tek što Liječnik vječni na zemlji se javi
Zemlja svoje rane i grijehe objavi,
Da se vidi ljudstvo koliko je kužno,
I liječništvo s neba koliko je nužno:
Pretečama malim Svojega mučenja
Krist Raj darova vječnoga veselja.

RAZMIŠLJANJE
Priča o Prečistoj Djevi Mariji. Ona zače Gospodina Isusa u petak, kao što u petak bi i muka Njegova, a rodi Ga u dan nedjeljni. U dan nedjeljni reče Bog da bude svjetlost (Post 1, 3); u dan nedjeljni pade mana s neba; u taj dan se Gospodin Spasitelj rodi, i u taj dan bi kršten na Jordanu. U Betlehemu življaše u to vrijeme starica Salomija, neka srodnica Josipu i Mariji. Ona nije mogla primiti svoje rođake na konak kod sebe, ali ih je posjećivala u pećini ovčarskoj. Kada Presveta Djeva djevičanski rodi Gospodina Spasitelja, dođe joj Salomija u posjetu i začudi se, kako je tako mlada djevica mogla roditi bez babinje pomoći, pa još Dijete poviti, i pored svega na nogama biti. Kada se Salomiji objasni, da je to rođenje od Boga, a ne od čovjeka, da je duhovno i bezbolno, i da je Djeva Majka ostala djeva po rođenju, kao što je bila i prije rođenja, ne htje Salomija vjerovati. Nego pruži Salomija ruku k tijelu Prečiste Djeve, da po babinjem običaju ispita, je li to zaista tako. No za njeno nevjerovanje i drskost stiže je kazna: ruka joj se ukoči i osuši. Ustraši se žena veoma od čuda i ožalosti zbog osušene ruke. No kada se potom rukom dohvati božanskog Djeteta, ozdravi joj ruka i bi kao što je i bila. Tako Salomija povjerova u djevičanstvo Prečiste Djeve Marije i u božanstvo Kristovo.
Kada pak poslije 40 dana, po običaju, dođe Prečista Djeva s Djetetom u hram jeruzalemski, stavi je svećenik Zaharija na mjesto, određeno za djevice. Farizeji i svećenici se uzbuniše zbog toga, i htjedoše je odvesti na mjesto, određeno za žene, no Zaharija vidoviti to ne dopusti tvrdeći, da je ona djevica iako je rodila. Zbog ovoga židovske starešine omrzoše na Zahariju i iskahu od Heroda, da se on ubije. Odmah po izlasku iz hrama Bogorodica s Josipom udalji se iz Jeruzalema u Nazaret pa u Egipat.

RAZMATRANJE
Razmatrajmo sabor (lik) svetih hijerarha i učitelja Crkve i to:
1. kako oni revnosno propovijedahu Evanđelje i pastirstvovahu nad stadom Kristovim, kako vjeru časnu utvrđivahu i krivovjerja tjerahu.
2. kako sad likuju u Carstvu Kristovom i nama svojim molitvama pomažu.

BESJEDA
o Presvetoj Djevi Bogorodici
A tebi će samoj mač probosti dušu (Lk 2, 35)

Tko bi se i približno mogao usporediti s Gospodinom u strpljivom podnošenju stradanja na zemlji tako kao Presveta Bogomajka Njegova? Starac Šimun, ukrašen sjedinama kao bijeli labud, proročki je providio njene boli u budućnosti, i usporedio je te boli s prodiranjem mača kroz dušu. Jedan mač prošao je kroz dušu njenu, kada je pravedni Josip posumnjao u nju za vrijeme trudnoće, drugi kad je morala bježati u Egipat ispred mača Herodova, treći i četvrti i deseti i mnogi i mnogi kada je promatrala zloću i spletke starješina židovskih protiv Sina njenog, iz dana u dan za sve vrijeme Njegove propovijedi i čudesnog djelovanja među ljudima. No najoštriji mač prošao je kroz dušu njenu kada je stajala pod Križem Sina i Gospodina svoga. Taj mač je providio i njoj prorekao sveti starac Šimun. Veličanstvena je i uzbudljiva njena šutnja, kojom je kao zavjesom pokrivala sve boli svoje, sve rane srca svoga. U sumraku svih tih mnogobrojnih boli, naslaganih u srcu njenom prečistom, svjetlilo je neugasivo kandilo vjere i nade u Boga i predanost Bogu. Nenadmašna u plemenitosti sluškinja Gospodnja! Ona je vidjela sebe jasno u Božjem planu ljudskog spasenja; ona je čitala u prorocima o sebi; ona je razgovarala s anđelima – vjesnicima Božjim. Zato sve što je dolazilo na nju, radost ili muka, ona je znala da od Boga dolazi, te niti je klicala u radosti niti mrmljala u muci. Nego je šutjela i sve slagala u srcu svome. O Presveta Djevo Bogorodice, pomozi i nama da slično Tebi budemo pokorni volji Božjoj. Sinu Tvome i Gospodinu kroz Tebe slava i hvala uvijeke. Amen.

(iz Ohridskog Prologa)

Četvrti dan Božića – sv. 20 000 mučenika nikomedijskih

1. Sv. dvadeset tisuća mučenika nikomedijskih. U vrijeme opakog cara Maksimijana Herkula cvjetaše vjera kršćanska u Nikomediji i uvećavaše se iz dana u dan. Jednom car, boraveći u tome gradu, sazna o mnoštvu kršćana i napredovanju Crkve kršćanske, pa se ogorči veoma i smišljaše plan, kako da ih sve pogubi. Uto se približi blagdan Rođenja Kristova, i car saznavši da se svi kršćani o tom blagdanu skupljaju u crkvu, naredi, da se toga dana crkva opkoli vojskom i zapali. Kada se svi kršćani sabraše u crkvu, poslije pola noći, i počeše svečano svetkovanje, vojnici okružiše crkvu, da ne puste nikoga van, i carev izaslanik uđe u crkvu i objavi kršćanima carevu zapovijed, da odmah ili prinesu žrtvu idolima ili svi da budu sažeženi. Tada arhiđakon, junački vojnik Kristov, raspali se revnošću božanskom, pa počne hrabriti narod podsjećajući vjerne na tri mladića u peći babilonskoj. „Pogledajte, braćo“, reče, „na žrtvenik u oltaru Gospodnjem i razumijte, da se na njemu sada za nas žrtvovao Gospodin i Bog naš istiniti; pa zar mi da ne položimo za njega duše naše na mjestu ovom svetom!“ Narod se oduševi da umre za Krista, i svi koji bijahu katekumeni, krstiše se i krizmaše. Vojnici tada zapališe crkvu sa svih strana, i kršćani, dvadeset tisuća njih na broju, izgorješe u plamenu pjevajući slavu Božju. Pet dana potom goraše crkva, i dim neki dizaše se iz nje s opojnim i divnim mirisom, i neka čudna zlatna svjetlost pokazivaše se na tom mjestu. Tako slavno skončaše mnogobrojni ljudi i žene, djevojke i djeca, i primiše vijenac vječne slave u Carstvu Kristovom. Postradaše i proslaviše se 302. godine.

2. Bogoliki Simon Mirotočivi. Osnivač svetogorskog samostana Simono-Petra. Proslavljen podvizima, viđenjima i čudesima. Preminuo je mirno i prešao Kristu 1257. godine.

3. Sv. mučenica Domna. Djevica i svećenica poganskih idola na dvoru cara Maksimijana. Pročitavši odnekud Djela svetih apostola, ona povjerova u Krista i krsti se, zajedno s eunuhom Indisom, od biskupa Ćirila u Nikomediji. Sv. Ćiril uputi je u ženski samostan, gdje predstojnica bijaše blažena Agata. No kada car počne tragati za njom, Agata je obuče u muško odijelo i posla u muški samostan. U to vrijeme bi sažeženo od cara Maksimijana dvadeset tisuća kršćana u crkvi. Odmah potom po carevoj naredbi sv. Indis, Gorgonije i Petar s kamenjem o vratu bijahu bačeni u more: vojvoda Zenon, koji javno optuži cara zbog idolopoklonstva, posječen; sv. Teofil, đakon biskupa Antima, ubijen kamenjem i strijelama, predstojnica Agata, monahinja Teofila i velikaši Dorotej, Mardonije, Migdonije i Eutimije, svi pogubljeni zbog Krista. Jedne noći hođaše Domna obalom morskom i vidje ribare gdje bacaju mrežu u more. A ona u to vrijeme naročito tugovaše za sv. Indisom. Pozvana od ribara da pomogne, ona im pomože, i Božjom Providnošću izvukoše u mrežu i tri ljudska tijela. Domna prepozna u njima svetog Indisa, Gorgonija i Petra, uze tijela njihova i časno ih sahrani. Kada car dozna, da neki mladić čuva i kadi grobove kršćanskih mučenika, naredi da se posiječe. I bi sveta Domna uhvaćena i posječena, a u nebeskom carstvu s ostalim mučenicima vijencem slave ovjenčana.

Mučenici sveti, muke su vam prošle,
Suze obrisane, rane zaliječene,
Al’ još muke idu, još sve nisu došle
Na Božju Crkvu i na vjerne njene.
Sveti mučenici, molimo se vama:
Stražite nad Crkvom vašim molitvama!
Mučenici sveti, divni pobjednici,
sve vražje vojske na vas se digoše,
Vi bez straha biste, veliki vojnici,
Protivnici vaši u bezdan padoše.
Vi Trojstvo Sveto sada jasno gledate
U svjetlosti Njegovoj vi se veselite.
Mučenici sveti, hvala vam za rane,
I za vaše suze i za krvcu čistu,
Što postade Crkvi tvrđava obrane.
Molite se za nas Spasitelju Kristu.
Da nas udostoji braćom vas nazvati,
O vitezi časni, djeco milosti!

RAZMIŠLJANJE
Priča o božanskom Djetetu Kristu. Kada se Presveta Djeva s božanskim Djetetom svojim i s Josipom pravednim približi gradu Hermopolu, ugledaše jedno drvo pred vratima grada. Daleki putnici bijahu zamoreni od puta i priđoše tome drvetu, da malo počinu, iako drvo bijaše vrlo visoko i nemaše udobna hlada. To drvo nazivahu Egipćani „Persea“ i klanjahu mu se kao Bogu, jer vjerovahu da se neko božanstvo krije u tom drvetu. U stvari, u tom drvetu stanovaše neki zli duh. Pa kako se božanska Obitelj približi drvetu tome, zatrese se drvo veoma, i zli duh ustrašen od približavanja Djeteta Krista - pobježe. Tada se drvo savi vrhom svojim k zemlji i pokloni se Stvoritelju svome kao neki razumni stvor. Tako savijeno drvo davaše veliku sjenku u kojoj počinuše zamoreni putnici. Od toga dana to drvo dobi od Krista Gospodina čudotvornu iscjeliteljsku moć, da iscjeljuje svaku bolest na ljudima. Potom odoše sveti putnici u selo Matareu. Blizu sela ugledaše jedno drvo smokvino, i dok Josip ode u selo nekim poslom, Presveta Djeva skloni se s Gospodinom pod to drvo. I o čuda, drvo se prikloni k zemlji krošnjom svojom, da napravi sjenku putnicima, a donjim dijelom rastvori se tako, da Majka s Djetetom mogaše ući u nj i počinuti. I što je još najčudnije: blizu te smokve otvori se najednom živi izvor vode. Tu u blizini Josip nađe neku kolibu, gdje se smjestiše. I tu življahu, i vodu s onog čudesnog izvora pijahu. To je jedini izvor žive vode, koji se nalazi u Egiptu, jer sva druga voda u Egiptu dolazi iz rijeke Nila, koja se grana u bezbrojne kanale. I tako slično izaziva slično. Gospodin Isus, besmrtni i nebeski izvor žive vode, izazvao je prisutnošću Svojom izvor žive vode iz zemlje.

RAZMATRANJE
Razmatrajmo lik (sabor) svetih mučenika Kristovih i to:
1. kako oni muke pretrpješe, a Krista se ne odrekoše,
2. kako iz ljubavi prema Kristu Gospodinu na muke i smrt odoše kao na pir,
3. kako sad likuju u Carstvu Kristovom i nas svojim molitvama pomažu.

BESJEDA
o Presvetoj Djevi Bogorodici
Reče majka Njegova slugama: što god vam rekne – učinite (Iv 2, 5)

Evo radosti svima vjernima: ona koja je najbliža Kristu Spasitelju na nebu, kao što je bila i na zemlji, brine se o vjernima, javlja im se, pomaže ih i savjetuje ih: što god vam reče, On Sin i Bog moj, učinite. Tako je ona posavjetovala sluge na svadbi u Kani. I sluge su je poslušale i vidjeli čudo. Iz ono malo riječi Presvete Djeve Bogonevjeste što je zapisano u Evanđelju, ovo je jedna dragocjena pouka, upravo jedina njena evanđeoska pouka, koju je ona dala ljudima za vrijeme svog života na zemlji. Što god vam reče – učinite! Kao da je htjela reći: On zna sve, On može sve, On vas ljubi sve, zato ne obzirite se ni tamo ni amo nego Njega čujte i Njega poslušajte. Ona je shvatila dužnost u ovome svijetu, da za Njega živi i da k Njemu kao izvoru života druge upućuje. Tu dužnost ona je dragovoljno produžila vršiti i s nebesa. Kroz svu povijest Crkve ona je učila vjerne, da čine ono što je On rekao. I dan-danas ona se tajanstveno spušta iz slave svoje nebeske među vjerne da ih posavjetuje, da čine ono što je On zapovjedio. To je njeno Evanđelje – Evanđelje Presvete Djeve Bogorodice. Ono se sastoji ne od četiri Evanđelja, nego od četiri riječi: Štogod vam reče – učinite. O braćo moja, poslušajmo je! Poslušajmo je kao majku, i više nego majku svoju, jer ona nam želi najveće dobro – carevanje u vječnom carstvu Sina njenog. O Presveta Djevo, pomozi nam ispuniti riječi Njegove. Tebi i Njemu slava i hvala uvijeke. Amen.

(iz Ohridskog Prologa)