Nikako na zelenu granu

            Izašao je na portalu bitno.net članak koji prenosi demanti tzv. „Kijevske patrijaršije“, nepravoslavne raskolničke vjerske zajednice na teritoriju Ukrajine, a povodom pisma poglavara te vjerske zajednice, Filareta, sv. Arhijerejskom Saboru Ruske Pravoslavne Crkve (komentar tog obraćanja smo donijeli).

            Na samom početku članka autor proglašava: „Ovih je dana najvažnije upravno tijelo Ruske pravoslavne Crkve, Sveti arhijerejski sabor, izdalo lažno priopćenje o navodnom pokajanju patrijarha Filareta Denisenka, predstojnika Ukrajinske pravoslavne Crkve Kijevskog patrijarhata, koja nije priznata od drugih pravoslavnih Crkava.“

            Mi smo već pisali o nekim prilično teškim riječima na račun pravoslavnih crkvenih poglavara, koje su iznesene na tom portalu. Sada se to opet nažalost nastavlja, jer, kako kaže članak, sabor svih biskupa najveće pravoslavne Crkve na svijetu donosi lažna priopćenja. Ako je laž u moralnom smislu svjesno izrečena neistina ili obmana s ciljem nanošenja štete drugome, tada se očito tvrdi da je većina pravoslavnog svjetskog episkopata u stanju izreći svjesnu i namjernu obmanu i time štetiti drugim ljudima. Što znači da Pravoslavnu Crkvu vode licemjeri, koji su eto, nakon zaziva Duha Svetoga, molitve i Euharistije, spremni obmanjivati javnost.

            Osim što se radi o lažljivcima, članak nam sugerira da se radi o prilično lošim lažljivcima, pošto lažu o stvari koja je javna i lako provjerljiva.

            Neću ulaziti sada u pitanja kanoničnosti i raskola u pravoslavlju, i zbog čega nema nikakve šanse da tzv. „Kijevska patrijaršija“ u ovakvom stanju i obliku ikada postane dio Pravoslavne Crkve; o tome smo pisali gomile materijala. No, prozivati najveću pravoslavnu Crkvu na svijetu za nekakva nepostojeća lažna priopćenja? Zašto? Zato što je javnost u Ukrajini interpretirala Filaretovo pismo kao pokajničko, pa se sada „Kijevska patrijaršija“ mora opravdavati svojim sljedbenicima?

            RPC nije „priopćila da je patrijarh Filaret službeno zatražio oprost od nje“, što je vidljivo iz službenog priopćenja: link

            Što je Filaret pisao, dostupno je i javno:

            O svemu se oglasio i mitropolit Ilarion, koji predsjeda komisiji za odnose s Filaretovom zajednicom:

„Povodom nepreciznih informacija nekih agencija da je Filaret tražio "pomilovanje", mitropolit Ilarion i nadbiskup irpenski Kliment, predsjednik Sinodalnog informativnog odjela UPC, održali su kraću konferenciju za tisak, na kojoj su naglasili da "pomilovanje" nije crkveni termin, da se u pismu bivšeg Filareta govori o "uspostavljanju euharistijskog jedinstva" i "oproštenju" zbog čega je Sabor RPC i odgovorio na njega. Nigdje se ne spominje zahtjev za autokefalijom (što se spominje u naknadnom priopćenju "Kijevskog patrijarhata"), i dijalog se može voditi samo bez preduvjeta, naglasio je mitropolit Ilarion. Svjesni smo da u "Kijevskom patrijarhatu" postoje ljudi različitog mišljenja i upravo se zato mora voditi dijalog. Samo pismo, napisano na običnom papiru, a ne na memorandumu u Moskvu su donijeli predstavnici Filaretovi na njegovu inicijativu. Nadbiskup Kliment je zamolio medije da profesionalno prate ovaj proces, imajući u vidu da u Ukrajini raskol traje već dugo i milijuni pravoslavnih stradaju zbog njega:"

Sedmorica sv. arhanđela – opis, ikone i kratki molitvenik

            Kada je riječ o arhanđelima, zapadni kršćani su uglavnom upoznati s imenima njih trojice: Mihaela, Gabrijela i Rafaela, koja su zabilježena u protokanonskim knjigama Biblije. Međutim, drevna kršćanska Predaja, koja se u punini čuva u Pravoslavnoj Crkvi, donosi nam imena mnogih anđela. Upoznajmo sedmoricu najvažnijih.

            Kršćanska vjera nas uči da postoji svijet nevidljivih i dobrih duhovnih bića, koja nazivamo anđelima. Njih je stvorio Bog prije postanka svijeta, te ona i danas služe Bogu, i pomažu ljudima na putu spasenja. Stoga ih Crkva štuje kao i svece. Njihova bestjelesnost je uvjetna; jedini je uistinu bestjelesan i duhovan Bog, dok su anđeli, kao stvoreni duhovi, ipak ograničeni vremenom i prostorom, te im je i spoznaja ograničena. Po opisu sv. Dionizija Areopagita, njihova hijerarhija se sastoji od devet činova: 

1.)    Serafi (Σεραφείμ) - (Iz 6, 2)

2.)    Kerubi (Χερουβείμ) - (Post 3, 24)

3.)    Prijestolja (Θρόνοι) - (Kol 1, 16; Ef 1, 21)

4.)    Gospodstva (Κυριότητες) - (Kol 1, 16; Ef 1, 21)

5.)    Sile (Δινάμεις) - (Ef 1, 21)

6.)    Vlasti (Εξουσία) - (Kol 1, 16; Ef 1, 21)

7.)    Počela (Αρχαί) - (Kol 1, 16; Ef 1, 21)

8.)    Arhanđeli (Αρχάγγελοι) - (Jd 9)

9.)    Anđeli (Αγγελοι) - (Rim 8, 38)

Naziv „arhanđeo“ se upotrebljava dvojako: ili kao oznaku 8. čina, ili kao naziv za najvažnije anđele iz raznih činova. U ovom drugom smislu arhanđeli su: Mihael, Gabrijel, Rafael, Uriel, Sealtiel, Jehudiel, Barahiel. Imena prve trojice znamo iz protokanonskih knjiga Biblije – najstarijih i temeljnih knjiga u njoj. Za ostale znamo iz deuterokanonskih knjiga (pojavile su se u grčkom SZ-u, tzv. Septuaginti), te pravovjernih apokrifnih knjiga. Iz tih izvora se spominju u djelima crkvenih otaca, liturgijskim tekstovima, slikaju u ikonografiji itd.

Mihael 

            Ime mu znači „tko je kao Bog“. Vrhovnik je arhanđelima, i najpoznatiji od svih duhovnih bića. U Bibliji ga se opisuje kao zaštitnika Izraela, i kao onoga koji pobjeđuje Sotonu i baca ga s neba. Crkvena predaja kaže da se on ukazao Bileamu u Br 22, 22; Jošui u Jš 5, 13-15; da je pobio 185 000 vojnika asirskog cara Sanheriba u 2 Kr 19, 35; te da je spasio trojicu mladića iz ognjene peći u Dn 3, itd. Slavi se s ostalim arhanđelima 08.11.

            Pravoslavna Crkva ga naziva arhistratig (vrhovni zapovjednik), te se i slika u odgovarajućoj uniformi bizantskih vojskovođa. Poštuje ga se zbog mnogih čuda u istočnoj i zapadnoj Crkvi. 

Gabrijel 

            Ime mu znači „sila Božja“. Slavi se dan nakon Blagovijesti, a spominje i 13.07. i 08.11. On je Božji glasnik: objavio je Mariji da će roditi Krista, objavljivao prorocima dolazak Kristov, nadahnjivao Mojsija kod pisanja Petoknjižja, objavio proroku Danijelu budućnost Izraela (Dn 8, 16; 9, 21-24), objavio sv. Ani da će roditi Bogorodicu. Boravio je uz Bogorodicu za vrijeme njezinog boravka u jeruzalemskom Hramu, i bio inače njezin čuvar u životu. Zahariji je objavio rođenje sv. Ivana Krstitelja, sv. Josipu da odvede Mariju i Isusa u Egipat, hrabrio je Isusa u Getsemaniju (Lk 22, 43), objavio je ženama na praznom grobu uskrsnuće Isusovo. Na ikonama ga vidimo s ljiljanom (kod Blagovijesti), ili s rajskom grančicom (kad je objavio smrt i uznesenje Marijino), ili sa svjetiljkom, zapaljenom svijećom i ogledalom od jaspisa (znak tajanstvenosti puteva Božjih, koje može spoznati onaj tko promatra riječ Božju u ogledalu vlastite savjesti.

Rafael 

            Ime mu znači „pomoć ili iscjeljenje Božje“. On uznosi molitve svetih pred Slavu Božju (Tob 3, 16; 12, 15). U Knjizi o Tobiji je prikazan kao ozdravitelj, suputnik ljudima u teškoćama i istjerivač demona; stoga ga se prikazuje s posudom lijeka u rukama.

Uriel 

            Ime mu znači „Božja svjetlost“. Pojavljuje se u 2 Ezr 4, 1; 5, 20. On je anđeo svjetlosti, koji čisti i prosvjetljuje ljudski um. Slika se s dva mača – jedan je plameni, okrenut zemlji, u desnoj ruci, a drugi običan, na prsima, u lijevoj ruci.

Sealtiel

            Ime mu još dolazi u oblicima Salatiel i Selafiel. Znači „služitelj molitava“. Molitelj je za ljude i potiče ljude na molitvu. Zagrijava duše i srca za molitvu; stoga ga se prikazuje u molitvenom položaju, s rukama prekriženim na prsima i očima prema zemlji.

Jehudiel 

            Ime mu znači „hvala Božja“. Pomaže ljudima u vršenju dobrih djela. Stoga se prikazuje s bičem, od tri crvene vrpce, u lijevoj ruci, s kojim tjera ljude na dobro; te sa zlatnim vijencem u desnoj, s kojim nagrađuje ljude zbog dobra.

Barahiel 

            Ime mu znači „blagoslov Božji“. Preko njega Bog šalje blagoslov za rađanje i odgoj djece; zaštitnik je braka i obitelji; daje blagoslov zemlji da rodi; daje blagoslov za humanitarni i prosvjetni rad; stoga se prikazuje sa cvjetovima u ruci.

Molitve sv. arhanđelima za svaki dan u tjednu

Ponedjeljak, sv. arhanđelu Mihaelu

Sveti arhanđele Božji Mihaele, odagnaj od mene duha lukavoga koji me iskušava. O, veliki Arhistratiže Božji Mihaele – pobjedniče nad demonima! Pobijedi i uništi sve moje vidljive i nevidljive neprijatelje, i umoli Gospodina Svedržitelja, da me spasi i obrani od svake bolesti, smrtonosne rane i iznenadne smrti, sada i vazda i u vijeke vjekova. Amen.

Utorak, sv. arhanđelu Gabrijelu

Sveti arhanđele Gabrijele, koji donese neizrecivu radost s neba prečistoj Djevi, ispuni radošću i veseljem srce moje ohološću ispunjeno. O, veliki arhanđele Božji Gabrijele, ti si blagovijestio Prečistoj Djevi Mariji o začeću Sina Božjeg. Objavi i meni grešnom strašni dan moje smrti, i umoli Gospodina Boga za moju grešnu dušu, da bi mi oprostio moje grijehe; da me ne zarobi lukavi demon i ne ovlada mnome. O, veliki arhanđele Gabrijele! Sačuvaj me od svih bolesti, sada i vazda i u vijeke vjekova. Amen.

Srijeda, sv. arhanđelu Rafaelu

O veliki arhanđele Božji Rafaele, koji si primio dar od Boga da iscjeljuješ bolesti, izliječi neizlječive ljudima rane srca moga i tijela moga. O, veliki arhanđele Božji Rafaele, ti si putovođa, liječnik i iscjelitelj, vodi me prema spasenju i iscijeli sve moje duševne i tjelesne bolesti, i privedi me Prijestolju Božjem, i moli dobrotu Njegovu za moju grešnu dušu, da mi Gospodin oprosti grijehe moje i sačuva me od svih neprijatelja mojih i zlih ljudi, sada i vazda i u vijeke vjekova. Amen.

Četvrtak, sv. arhanđelu Urielu

Sveti arhanđele Božji Urijele, svjetlošću Božanskom obasjani i izobilno ispunjeni ognjem plamene ljubavi, ubaci iskru toga ognja u moje ohladnjelo srce, a dušu moju grijesima pomračenu svjetlošću tvojom obasjaj. O, veliki arhanđele Božji Urijele, ti si sijanje ognja Božanskog i prosvjetitelj onih koji su pomračeni grijesima: prosvijetli um moj, srce moje, volju moju silom Duha Svetoga, i upravi stope moje na stazu pokajanja, umoli Gospodina da me izbavi od muka paklenih i od svih neprijatelja vidljivih i nevidljivih, sada i vazda i u vijeke vjekova. Amen.

Petak, sv. arhanđelu Sealtielu

Sveti arhanđele Božji Sealtielu, daruj dar molitve meni koji ti se molim, nauči me molitvi poniznoj, skrušenoj, usrdnoj i umilnoj. O, veliki arhanđele Božji Sealtielu, ti se moliš Bogu za vjernike, umoli Dobrotu Njegovu za mene, da me izbavi od svih nevolja i iskušenja, bolesti, iznenadne smrti i muka vječnih, te da me udostoji Carstva Nebeskog sa svima svetima u vijeke vjekova. Amen.

Subota, sv. arhanđelu Jehudielu

Sveti arhanđele Božji Jehudiele, svagdanji pomoćniče svih koji se trude na putu Kristovom, probudi i mene iz teške lijenosti i podvigom dobrim ojačaj me. O, veliki arhanđele Božji Jehudiele, ti si revni zaštitnik slave Božje: ti pobuđuješ na slavljenje sv. Trojstva, probudi i mene, od sna grešnog, da bih slavio Oca i Sina i Duha Svetoga, i umoli Gospodina Svedržitelja da sagradi u meni čisto srce i duh pravedni obnovi u meni, i da me utvrdi Duhom vladalačkim da bih se klanjao duhom i istinom jedinom istinitom Bogu – Ocu i Sinu i Duhu Svetomu, sada i vazda i u vijeke vjekova. Amen.

Nedjelja, sv. arhanđelu Barahielu

Sveti arhanđele Božji Barahiele, koji nam donosiš blagoslove od Gospodina, blagoslovi me da postavim dobar početak obraćenju, i ispravim svoj grešni život, da bih u svemu ugađao Gospodinu Spasitelju mome u vijeke vjekova. Amen

Anđelu čuvaru

Anđele Božji, Čuvaru moj sveti, koji si mi od Boga darovan kao zaštitnik, prosvijetli me danas i sačuvaj od svakog zla, dobrim djelima uputi i na put spasenja upravi me. Amen.

Liturgijski jezik, njegovo porijeklo i smisao

            Kada netko po prvi puta uđe u pravoslavnu crkvu na bogoslužje, jedna od prvih stvari koju će primijetiti jest da se bogoslužje velikim dijelom ili u potpunosti služi na nekom nerazumljivom ili polurazumljivom jeziku. Naime, u pravoslavnim Crkvama još uvijek postoje liturgijski jezici – drevni, mrtvi, klasični jezici, na kojima se služi u crkvama, kao što se nekada u rimokatoličkim crkvama služilo na latinskom jeziku. Zašto je tome tako?

            Pravoslavna Crkva je oduvijek smatrala da svaki narod treba slaviti Boga na svome jeziku, i da se svakom  narodu Evanđelje treba naviještati na njegovom jeziku. Zato Pravoslavna Crkva nikada nije imala svoj univerzalni liturgijski jezik, i zato je ona uvijek aktivno prevodila crkvene knjige na jezike raznih naroda. I danas se u svim pravoslavnim Crkvama aktivno koriste živi govorni jezici i pisma različitih naroda i nacionalnih manjina.

            Međutim, u toj svojoj otvorenosti Pravoslavna Crkva nije upala u jezičnu anarhiju. Ona je nastojala svakom narodu, ili skupini naroda srodnih jezika, ostaviti njihov vlastiti klasični liturgijski jezik. Uzmimo npr. slavenske narode. Kada su pravoslavni misionari krenuli među Slavene, počeli su na staroslavenski jezik prevoditi Bibliju, liturgijske knjige, crkvenu hagiografiju, kanonsko pravo i ostalo. Od bezbrojnih slavenskih dijalekata koji su se govorili u ranom srednjem vijeku, oni su preuzeli dijalekt Slavena današnje Makedonije i sjeverne Grčke, koji im je bio poznat. No, prevodeći crkvenu literaturu na taj jezik, oni je nisu prilagođavali tom jeziku, već su naprotiv, taj jezik prilagođavali grčkom jeziku crkvenih knjiga. Oni su u taj jezik ubacili grčku gramatiku i poredak riječi, stvarali su nove riječi doslovnim prevođenjem s grčkog, kreirali posve nove riječi iz katehetskih razloga, ubacili u taj jezik i nešto posuđenica iz grčkog. Na taj način su stvorili jedan posve novi jezik, klasični, liturgijski, kojim se Slavenima mogao prenijeti duh crkvenih liturgijskih knjiga, kanonskog prava, Svetog Pisma itd. Ovaj jezik, nazvan kasnije crkvenoslavenski, proširio se među sve slavenske pravoslavne narode (nešto i katoličke, poglavito Hrvate), i u svojoj ruskoj redakciji se koristi i danas u svim slavenskim pravoslavnim Crkvama. Pravoslavna Crkva je za taj jezik stvorila Slavenima čak dva pisma, glagoljicu i ćirilicu, a ovo drugo se i danas koristi u brojnim zemljama.

            Slično se događalo svugdje gdje je pravoslavlje misionarilo. Tako Grci imaju svoj grčki liturgijski jezik, pored govornog, Armenci staroarmenski, Gruzijci starogruzijski, Egipćani koptski itd.

            Ova praksa je urodila izvrsnim plodovima. Naime, u ta stara vremena nisu postojali standardni književni jezici, kao danas (kada npr. gotovo cijela Europa govori nekoliko najvećih jezika), već je skoro svako omanje pleme imalo neko svoje narječje. Svi ti jezici su često bili jezici primitivnih, stočarsko-lovačkih naroda, i nisu mogli izraziti kompliciranu teološku i filozofsku terminologiju. Naposljetku, živi govorni jezik je uvijek promjenjiv; u njemu riječi postupno mijenjaju značenja, mijenja se izgovor, itd. Stvaranjem crkvenoslavenskog, i niza drugih klasičnih liturgijskih jezika, Pravoslavna Crkva je omogućila donedavnim prašumskim lovcima i nomadima da svojim riječima izriču Platonove i Aristotelove misli, prolog Ivanova evanđelja, finu terminologiju Bazilijeve liturgije i precizne definicije crkvenih kanona. U tim jezicima pravoslavni narodi su dobili svojevrsnu jezičnu ikonu, skup nepromjenjivih simbola, koji su se uvijek iznova mogli aktualizirati, tumačiti i prevoditi u svakoj konkretnoj situaciji. Pravoslavna Crkva nije narodima nametala ni latinski ni hebrejski; ona je svakom narodu stvorila njegov „vlastiti hebrejski i latinski“.

            Liturgijski jezik je bitan i za bogoslužje. Govorni, svakodnevni jezik je jezik ulice i tržnice, jezik svjetovnih razgovora, jezik psovke i kletve. Liturgijski jezik je jezik hrama, stvoren za hram i iznikao iz hramske službe. Njegovi izrazi su neprevodivi doslovno na žive jezike. Svojom drugačijošću on se uklapa u nadzemaljsku atmosferu crkvene službe, podsjećajući čovjeka da je crkva nešto različito od običnog profanog prostora.

            Na zapadu, u drevnoj rimskoj Crkvi, izvorno se služilo na grčkom jeziku, da bi se postupno, do IV. st., uveo domaći latinski jezik kao crkveni. Odnosno, Crkva je i nekadašnji poganski starorimski latinski preuredila, obogatila i pretvorila u kršćanski liturgijski jezik. Nažalost, rimska Crkva sama nije postupila na takav način prema zapadnim narodima. Umjesto da sama misionarenjem stvara crkvenogermanski, crkvenokeltski, itd., ona je naprosto svim zapadnim narodima nametnula latinski jezik s pripadajućim pismom (štoviše, ukinula im je i većinu nerimskih zapadnih obreda). Ova krajnost je začela drugu, i u 16.st. protestanti prvi odbacuju, nažalost, i samu ideju liturgijskog jezika. Konačan slom ova krajnost doživljava i u samoj Katoličkoj Crkvi nakon II. vatikanskog koncila, kada je i ona sama prešla na žive govorne jezike. Zahvaljujući tim krajnostima, zapadni kršćani su danas gotovo u potpunosti ostali bez klasičnog liturgijskog jezika.

            Zato, pogrešno je mišljenje da je Pravoslavna Crkva bila protiv latinskog jezika; ona je prihvaćala latinski samo u njegovim prirodnim granicama, dakle, među Rimljanima, i njihovim današnjim sljednicima, romanskim narodima. Jednako je pogrešno mišljenje da je Pravoslavna Crkva uvodila narodni jezik naspram liturgijskoga; ona je, naprotiv, samo htjela da svaki narod ima svoj liturgijski jezik.

            Liturgijskom jeziku se često danas predbacuje njegova nerazumljivost. Kritičari kažu, da taj jezik onemogućuje čovjeku da razumije bogoslužje i sudjeluje u njemu. Na taj prigovor ću pokušati dati odgovor iz svog iskustva. Naime, i ja sam nekada, na početku svog zrelog crkvenog života, imao problem s crkvenoslavenskim liturgijskim jezikom. Činio mi se nerazumljivim, katkad i dosadnim. No, jednom dok sam stajao na službi i tako razmišljao, sijevnula mi je odjednom misao: misliš li da ovu službu Bog ne razumije? Ova iznenadna misao je promijenila moj odnos prema ovoj temi. Naime, tko je u središtu kršćanskog bogoslužja, Bog ili čovjek? Jesam li u crkvi da se molim Bogu, ili postavljam sebe u središte – eto ja moram sve razumjeti, jer ako ja ne razumijem, očito bogoslužje „nema efekta“.

            Ako dolazim u crkvu, dolazim zbog Svetinje kojoj pristupam, a ne zbog „cool atmosfere“. I to dolazim kao grešnik, kojemu treba pokajanje i iscjeljenje. Tko je kada vidio da se liječnik prilagođava bolesniku? Naprotiv, bolesnik treba prihvatiti uvjete liječenja, ako želi ozdraviti. Tako i čovjek u crkvi. Zar će grešnik, čija pala narav treba očišćenje i prosvjetljenje, prilagođavati crkveno bogoslužje sebi, te grešnom i palom svijetu? Koncepcija pravoslavlja je uvijek bila ta, da se pred čovjeka stavi idealni uzor (posta, molitve, liturgije, dobrih djela, mučeništva…), a potom se svaki čovjek pokušava približiti tom uzoru, koliko može. Netko više, a netko manje. Na taj način, čovjek se čisti, liječi, i obnavlja u sebi lik Kristov. Ideja prilagodbe svijetu (ono famozno „da se približimo ljudima“) nužno vodi u desakralizaciju, profanaciju i krah vjere; o svemu tome se svatko može sam osvjedočiti, ako pogleda crkve na Zapadu.

            Crkvenoslavenska liturgija je odgojila brojne generacije svetaca. Zašto bi ona danas bila problem, kada svaka kuća ima internet, a na njemu doslovce more crkvenoslavenskih tekstova s paralelnim prijevodima? Uz malo truda, čitanja, učenja, slušanja u crkvi, ulaziš u suštinu i razumiješ sve. Tim više što se ionako velikim dijelom služi na govornom jeziku. Većina nas, ako želi biti iskrena prema sebi, mora jednostavno priznati: ne da mi se.

            No, vjera je trud, učenje i napredovanje. Danas ljudi završavaju malu školu, osnovnu, srednju, fakultet, sve više njih i postdiplomski, autoškolu. Ali, kada je učenje o vjeri u pitanju – smalaksalost. Sve se dakle svodi na jednostavna pitanja: jesam li pokajani grešnik koji se voljan prilagoditi Bogu kroz Crkvu, ili sam „samodostatan i izgrađen“ čovjek kojemu je Bog dodatni ukras na njegov sređen život? Je li Bog bit mog života, ili samo jedna od bitnih stvari?