Stav pravoslavlja prema samoubojstvu

            Svaka smrt ljudskog bića je tragedija. Posebno je tragična ona smrt, koja nastaje tako da čovjek sam na sebe digne ruku. Pri susretu s time, čovjek se susreće s nizom nepoznanica i pitanja, te biva obuzet mnoštvom emocija. Među svim tim pitanjima, neminovno se pojavljuje i ono o stavu Crkve prema samoubojstvu, o molitvi za takve osobe, te o vječnoj sudbini takvih osoba. Što dakle pravoslavlje kaže o tome?

            Stav Pravoslavne Crkve o temi samoubojstva je prilično težak za uši suvremenog čovjeka. Da bi ga se razumjelo, potrebno je učiniti mentalni i duhovni napor i odreći se naših ljudskih želja, iluzija i emocija, te prihvatiti ono što je Bog rekao o toj temi preko svoje Objave i Crkve. Jer, Pravoslavna Crkva ne gaji nikakav lažni optimizam u pogledu spasenja tih ljudi, te im ne služi ni sprovode ni zadušnice. Zašto je tome tako?

            Samoubojstvo je bilo kvalificirano kao teški grijeh i u mnogim nekršćanskim i pretkršćanskim religijama. U staroj Grčkoj je bilo zabranjivano sahranjivati samoubojice na zajedničkim grobljima; štoviše, odrezali bi im desnu ruku, kojom je izvršeno samoubojstvo, te bi je zakopali posebno od tijela. Aristotel opravdava ovakav postupak, a Platon kaže da se „ni stupovima ni imenima ne označavaju ovakvi grobovi“. U budizmu osuđuju vlastite sekte koje su dopuštale samoubojstvo kao put oslobođenja, tvrdeći da se samoubojica u sljedećem životu rađa kao demon, i da monah koji propovijeda oslobođenje samoubojstvom više nije monah. Islam i židovstvo također zabranjuju samoubojstvo. Veliki židovski pisac Josip Flavije piše: 

„Ili mislite da se Bog neće razgnjeviti, ako čovjek Njegov dar drži ni za što. Jer, od Njega smo primili naše postojanje, pa Njemu moramo prepustiti da nam ga i uzme…Netko će reći da je junački samog sebe ubiti. No to nikako, jer je to najgori kukavičluk. Jer ja smatram da je najgori onaj kormilar koji zbog straha od bure potopi svoju lađu još prije nego orkan izbije. Samoubojstvo je protiv zajedničke prirode svih živih bića, a zločin je i protiv Boga koji nas je stvorio…Duše onih koji podigoše ruku protiv sebe uzima najmračniji pakao i Bog, njihov otac, sveti se na potomstvu za grijehe otaca.“

            Biblija grijeh samoubojstva zabranjuje na dva načina. Prvi je općom zabranom, sadržanom u Deset zapovijedi: Ne ubij (Iz 20, 13). Pošto je samoubojstvo u temeljnom smislu ubojstvo, onda je dakako zabranjeno u apsolutnom smislu ovom zapovijedi, koja ne ostavlja nikakvog izuzetka. Drugi način zabrane i osude samoubojstva u Bibliji je kada Biblija opisuje konkretne slučajeve samoubojstva. U Bibliji su naime opisana četiri konkretna slučaja samoubojstva: Šaul (1 Sam 31, 4), Ahitofel (2 Sam 17, 23), Zimri (1 Kr 16, 18), i Juda (Mt 27, 5). Pogledajmo ove slučajeve. U sva četiri slučaja, samoubojstvo je bilo tragični kraj grešnog i zlog života. Šaul je počeo sustavno kršiti Božje zapovijedi i oglušivati se na sve pozive na pokajanje, da bi se na kraju obratio za savjet i jednoj vračarici. Ahitofel je sudjelovao u uroti protiv kralja Davida, i njegovim savjetom je Davidov sin Abšalom pred očima cijelog Izraela imao snošaj sa ženama iz očevog harema. Zimri je ubio kralja i njegovu obitelj, te, kaže Biblija, „hodio putem Jeroboama“, tj. prakticirao idolopoklonstvo. O Judi Iškariotskom suvišno je i govoriti. Kradljivac za vrijeme boravka s Isusom, te Njegov izdajica; kažu sveti Oci da je njegovo samoubojstvo teži grijeh od same izdaje Gospodina, i da ga je ono ustvari odvelo u propast. Jer, da je ostao na životu i iskreno se pokajao, Krist bi mu oprostio. Njegovo „kajanje“ nije bio iskreno, nego površno, na što ukazuje sv. Augustin, a potvrđuje i grčki izvornik evanđelja (metalomeo umjesto metanoeo). Vrijedi zapaziti još jednu stvar. Od ova četiri opisana slučaja, u tri se jasno govori o prisutnosti demona u životu samoubojica. Za Šaula se izričito kaže da ga je spopadao zloduh, za Judu da je u njega ušao đavao, za Zimrija se kaže da je bio idolopoklonik, dakle, štovatelj demona.

            Dakle, imamo sljedeću situaciju: Biblija izričito zabranjuje svako ubojstvo, pa tako i samoubojstvo, ne donosi nijedan pozitivan primjer samoubojstva, nego samoubojstva prikazuje isključivo kao čine zlih i demoniziranih ljudi. Ako uistinu srcem vjerujemo da je Biblija riječ Božja, napisana Duhom Svetim, zaključak se nameće sam po sebi.

            Osim Biblije, i cijela kršćanska tradicija, crkveni kanoni, sveti Oci, hagiografija, je složna da je samoubojstvo teški i smrtni grijeh. Sv. Augustin piše: 

„Mi govorimo jedno, jedno potvrđujemo, jedno dokazujemo na svaki način: da samovoljno nitko sebe ne treba usmrtiti, ni radi izbjegavanja vremenite žalosti, jer će se inače podvrći vječnoj žalosti; ni zbog tuđih grijeha, zato što bi inače još neoskvrnjen tuđim grijehom on izvršio vlastiti najveći grijeh; ni zbog svojih prijašnjih grijeha, zbog kojih je sadašnji život posve neophodan da bi se oni mogli izliječiti pokajanjem; ni zbog želje za boljim životom nakon smrti, zato što za krivca za svoju vlastitu smrt nema boljeg života nakon smrti.“ 

Ovakvih primjera ima bezbroj, i nitko se nikada u Crkvi nije nadao ničemu dobrom u samoubojstvu.

            Bezbrojna svjedočanstva privatnih objava u Pravoslavnoj Crkvi također se posve slažu s Biblijom i Predajom. Veliki ruski misionar o. Georgij Maksimov prenosi: 

„Sjećam se priče jedne pravoslavne kršćanke. Njen sin je izvršio samoubojstvo. Mislim da ništa gore za roditelja vjernika ne može postojati i mogu se razumjeti njeni osjećaji kada je počela uvjeravati samu sebe da je ipak spasenje za njega moguće. Uskoro je susrela drugu ženu koja ju je uvjeravala da je besmislica da tobože samoubojice idu u pakao, u stvarnosti Bog sve voli i zato, naravno, treba spasiti i samoubojice. Eto, ova majka kao da je čula ono što je tako željela čuti, potvrdu svoje nade. Međutim, ona se ipak odlučila pomoliti, da joj Gospodin otkrije gdje je sada njen sin. Te iste noći je u snu vidjela svog sina u paklu i to je bilo toliko strašno da je, probudivši se, počela moliti Gospodina da joj nikada više ne pokazuje to.“

            Dakle, zajedničko svjedočanstvo Biblije i crkvene Predaje Pravoslavnoj Crkvi ne daje nikakve osnove za nadu u spasenje samoubojica. Dosljedno tome, Pravoslavna Crkva ne dozvoljava crkveni sprovod za njih, niti službene crkvene molitve za njih. U starija vremena, njih se pokapalo izvan posvećenog mjesta groblja, zajedno s nekrštenima, inovjercima i otpadnicima od vjere. Naravno, nakon moderne sekularizacije groblja, to više nije moguće. Jedino što Crkva dopušta za njih, to je privatna molitva pojedinog kršćanina, i to samo u smislu „neka bude Tvoja volja s njime, Gospodine“.

            Bog je Stvoritelj svega što postoji, pa tako i svakog pojedinog ljudskog života. Mi sami sebi nismo dali život, i ne možemo ga sami sebi ni oduzeti. Bog nam taj život nije dao bez razloga, već zato da se usavršavamo na sliku Njegovu, na sliku Kristovu. Osoba koja oduzima sebi život, iz bilo kojeg razloga, zapravo poručuje da ovozemaljske stvari u njenom životu imaju veću vrijednost od Boga i svega što je Bog namijenio čovjeku.

            Bog je također i Upravitelj svega što postoji. Ništa na svijetu se ne događa bez Boga, i sve što nam se u životu događa, događa se sa smislom i razlogom. I nevolje i bolesti i trpljenja, sve je to poziv čovjeku da traži Boga, da se kaje i da traži vječno spasenje. Osoba koja si oduzima život, poručuje da ne vjeruje u dublji smisao života, da ne vjeruje u prisutnost Božje Providnosti, da ne vjeruje u Božje vodstvo u svom životu.

            Svaki grijeh kojega čovjek učini, ma kako strašan bio, može se izgladiti savršenim pokajanjem i obraćenjem pred Bogom. Međutim, samoubojica sebi oduzima priliku za kajanje i obraćenje.

            Sve što čovjek čini, dolazi iz njegove duše, a ostvaruje se preko tijela. Iz svete i očišćene duše se preko tijela manifestira dobro, a iz zle i pokvarene duše zlo. Dok taj mehanizam funkcionira, u ovozemaljskom životu, moguća je i promjena stanja duše. Ali, kada čovjek umre, promjene nema; važno je zapamtiti, u čemu čovjek umre, u tome i ostaje, kao okamenjen. Ako je čovjek bio bludnik ili proždrljivac, i umre u tome, njegova duša će ostati zauvijek okamenjena u tom duhovnom stanju. Neće biti sposobna ustremiti se prema Bogu, nego će uporno htjeti zadovoljavati svoju požudu, ali neće biti tijela preko kojeg će to moći činiti. Takva duša će se na onom svijetu propinjati i mučiti, poput svezanog čovjeka koji vidi hranu, a ne može do nje; i to se zove pakao. Sjetite se evanđeoske priče o bogatašu i Lazaru. Zli bogataš, koji se svaki dan sjajno gostio, na onome svijetu je doživio da mu gori jezik, pa moli Lazara da mu jezik rashladi s vodom. Taj oganj je zapravo, po svetim Ocima, oganj neispunjene strasti, koja čovjeka pali. Tako je sa svakim grijehom za kojega se nismo pokajali – u zagrobnom životu će nas paliti poput vatre. Čovjek pravednik će se nakon smrti naći nenavezan prema ičemu zemaljskome, i prirodno će stremiti prema Bogu, jer je u tom stremljenju i umro.

            Tako i samoubojica. U njegovom slučaju, trenutak smrti i trenutak teškog grijeha se poklapaju, te on svjesno odlazi na onaj svijet u stanju nevjere u Boga, u Njegovu Providnost, Njegovo vodstvo i Njegovu ljubav. On ostaje okamenjen  u tom stanju, kao što svaki drugi grešnik ostaje u svome, a pravednik u svome. S time, što se kod ostalih ljudi katkad teško vidi u kakvom stanju umiru, dok se kod samoubojice to posve jasno manifestira. Zato Pravoslavna Crkva ne može ljude zavaravati u pogledu zagrobne sudbine samoubojica, nema to pravo. Stanje je takvo kakvo je, i nikakve emocije i želje naše grešne ljudske naravi to neće promijeniti.

            Na Božju milost čovjek mora biti pripremljen. Ukoliko čovjek nije pripremljen na nju, ona ne samo da mu ne pomaže, nego ga još i muči. Ako je čovjek otišao s ovoga svijeta u stanju samoubojstva, tj. nevjere u Boga, ne samo da bi bila laž sprovodnom molitvom prikazivati ga kao vjernika, nego bi to bilo i izravno kršenje njegove slobodne volje, i nametanje duši tereta koji ona objektivno ne može nositi, odnosno, dodatno mučenje duše.

            Postoje međutim, neki slučajevi, gdje pravoslavni svećenik, po dozvoli biskupa, može doći na grob samoubojice nakon građanskog sprovoda, te na grobu sam ili u društvu najuže rodbine, bez svečanosti, izreći molitvu za pokojnika. To se čini za ljude smanjene ubrojivosti, dakle za ljude koji su si oduzeli život u rastrojstvu, pomračenju uma, usred nesavladivog neznanja ili duševne bolesti. Ovo se zasniva na Nomokanonu, službenom zborniku crkvenih zakona Pravoslavne Crkve. Tamo nailazimo na kanon 14. sv. Timoteja Aleksandrijskog, koji glasi: 

„Pitanje: Ako je netko van sebe i digne ruku na sebe, ili se baci strmoglavce, može li za takvoga biti služba Božja ili ne?

Odgovor: O takvome treba svećenik ispitati, je li zbilja bio izvan sebe kada je to učinio. Jer često puta rodbina onoga, koji je poginuo sam od sebe, želeći da za njega bude služba Božja i molitva, ne kazuje istinu i samo govori, da je bio van sebe; a međutim može biti da je učinio ono, ili zato što su mu ljudi kakvu uvredu nanijeli, ili inače po svome malodušju – i u takvome slučaju se ne smije za takvoga služba Božja vršiti, jer je samoubojica. Treba zato svećenik svakako najmarljivije ovo ispitati, kako ne bi i sam pod osudu pao.“

            Pravoslavni kanonisti ovaj kanon stavljaju u kontekst kanona 8. i 11. sv. Bazilija Velikog, kanona 5. sv. Grgura Niskog i kanona 23. sabora u Anciri, a koji govore o razlici između namjernog i nehotičnog ubojstva (lakše sankcionirajući nehotično), pa bi se ovdje moglo govoriti o samoubojstvu neubrojivih kao o nekoj vrsti nehotičnog ubojstva. No, dotični kanoni čak i za nenamjerno ubojstvo propisuju dugotrajne crkvene kazne, pa ne treba iz ovoga prejudicirati mogućnost spasenja samoubojice. Naposljetku i sveti Oci upozoravaju da je čak i ta duševna bolest koja može toliko smanjiti ubrojivost, da dođe do samoubojstva, često puta plod čovjekovog udaljavanja od Boga. Sv. Filaret Moskovski piše prilikom samoubojstva jednog hipohondra: 

„Božja Providnost ne dopušta ništa slučajno ni neočekivano, nego ili radi kazne, ili radi pouke. Kakvu pouku možemo dobiti od ovoga što se dogodilo? Zar je malo na svijetu hipohondara i duševnih bolesnika koji podnose neugodnosti ovog života, i ako se sami ne čuvaju, čuva ih providnost Božja. Odakle to? Zar ne odatle što su u njima od prije bile ukorijenjene neke dobre misli i osjećaji, i u ranijem njihovom životu dobra djela, zbog čega ih ne ostavlja sasvim milost koja ih čuva. A kada se popusti neprijatelju duša da se igra s čovjekovim životom, nije li to stoga, što u njemu nisu bila otprije utvrđena načela dobra, s kojima biva sjedinjeno milosno čuvanje?“

            Dakle, moguće je samo u rijetkim i iznimnim slučajevima, kada je zaista izvjesno da je čovjek nehotice sebe ubio, uslijed bolesti i smetenosti ili neznanja, dozvoliti naknadnu tihu molitvu na grobu. I ta molitva ne prejudicira automatsko spasenje njegove duše, nego samo, ili olakšanje njenog stanja, ili njeno izbavljenje iz pakla nakon određenog vremena, što su iznimni slučajevi.

            Samoubojstvo se ne smije nikada miješati s mučeništvom, ili polaganjem života za spas bližnjih. Jer, i jedno i drugo su vrhunski čini ljubavi prema Bogu i bližnjemu, ta i sam Gospodin kaže da veće ljubavi nitko nema od te, da položi život za bližnjega, te kako se ni pod cijenu ičega zemaljskog ne smijemo odreći vjere i Crkve, tj. Njega. Iako, tu treba isto pojasniti neke stvari. U spomenutom Nomokanonu Pravoslavne Crkve, principe kršćanskog mučeništva definira sv. Petar Aleksandrijski. On jasno kaže da se kršćani ne smiju sami predavati mučiteljima, ni izlagati nepromišljeno svoj život: „jer je Gospodin rekao predavat će vas, a ne predajte se sami, vodit će vas, a ne idite sami, i opet kada vas progone u jednom gradu, bježite u drugi. Dakle, čak i samoinicijativno traženje mučeništva za Krista nije kršćansko, jer i tu se čovjek miješa u Božje planove, izlaže pogibelji druge, te navodi svoje mučitelje na teški grijeh ubojstva. Ili, kako kaže sv. Grgur Bogoslov u svom kanonu: „Zakon je mučeništva ne ići bez potrebe na mučeništvo“.

            Što se tiče slučajeva, kada su npr. kršćanke radije odabirale smrt, nego silovanje, te se pritom i ubijale, skokom s visine ili slično, toga ima u pravoslavnoj Predaji (sv. Pelagija, sv. Domnina s kćerima itd.). Ovo nije samoubojstvo, jer je učinjeno za Krista i iz ljubavi prema Njemu danom zavjetu čistoće. Kaže sv. Ivan Zlatousti o ovim ženama: „Da je bilo moguće i djevičanstvo sačuvati i vijenac mučeništva dobiti, one bi išle na mučilište…“ I on i sv. Augustin ove slučajeve promatraju kao smrt po naročitom pozivu Božjemu. Jednostavno, kršćanke su dale prednost Božjoj svetinji čistoće pred ovozemnim životom.

            Ovo su dakle stavovi i praksa Pravoslavne Crkve o ovoj temi. U konačnici, stvar je vrlo jasna: sve ovisi o tome koliko čovjek uzima za ozbiljno Boga u svojem životu. Je li Bog na centralnom mjestu u našem životu, ili samo na ukrasnom?

           

           

Božićni ciklus predavanja u Zagrebu

Časoslov Pravoslavne Crkve

            Pravoslavna Crkva ima, kao i katolička, posebnu liturgijsku službu za posvetu vremena – liturgiju časova ili časoslov. Njezin osnovni smisao i raspored časova su isti kao i u rimskom časoslovu (brevijaru) kojeg mole rimokatolici. U ovom tekstu ćemo pokušati dati kratki prikaz liturgije časova u Pravoslavnoj Crkvi, kroz usporedbu s rimskim časoslovom.

            Pravoslavna Crkva već stoljećima (ne računajući neke skupine pravoslavaca zapadnog obreda) koristi bogoslužni obred koji se stručno naziva bizantskim obredom, pa tako i pravoslavni časoslov pripada tom obredu. Istim tim obredom koriste se i grkokatolici.

            Unutar bizantskog obreda Pravoslavne Crkve postoje dvije obredne tradicije: azmatski tipik i monaški tipik. Azmatski tipik je poredak pjevane katedralne, župske, svjetovne službe časova, dok je monaški tipik poredak monaške, samostanske službe časova. U početku su se koristila ravnopravno oba tipa službe, međutim, već stoljećima azmatski tipik nije u upotrebi, te se kompletno pravoslavlje služi monaškim tipikom, tj. sve su crkvene službe organizirane po pravilima strogih, asketskih, klauzurnih, monaških samostana. Također, te službe se nisu bitno mijenjale stoljećima.

            Ovo sve ima nekoliko posljedica. Prva je ta što je pravoslavni časoslov neusporedivo duži i kompliciraniji od rimokatoličkog. Rimski časoslov, posebno nakon koncilske reforme, dolazi u četiri sveska, časovi su prilično jednostavne strukture, te ih se može izmoliti u prosjeku za nekoliko minuta. Nasuprot tome, pravoslavni časovi traju doslovce satima, te ih je u praksi vrlo teško izvesti u njihovoj cjelovitosti. Zapravo, u cjelovitom obliku oni se obdržavaju samo u najstrožim monaškim zajednicama, poput Svete Gore ili judejske pustinje. Većina ostalih pravoslavnih samostana, a o katedralama i župama da i ne govorim, obdržavaju samo manji dio službi, skraćenih i prilagođenih svjetovnom pastoralu. Možemo reći da je u pravoslavlju, što se molitve i posta tiče, vjernicima postavljen najstroži monaški uzor – a oni se nastoje približiti tom uzoru koliko mogu. Koliki su razmjeri skraćivanja i prilagodbe svjedoči i primjer da na Svetoj Gori jutarnja traje dva do tri sata, dok u prosječnoj župnoj crkvi može završiti za 20 minuta.

            Druga posljedica je ta što je pravoslavni časoslov uvijek zadržao standard zajedničke molitve. Naime, u rimokatoličkoj tradiciji, rimski časoslov je uglavnom pretvoren u privatnu molitvu klerika i redovnika. Zajedničko moljenje časoslova obdržavali su uglavnom samo redovnici, bogoslovi i kanonički kaptoli, i tek je reforma II. vatikanskog koncila gurnula časoslov u pastoral (i to još uvijek slabo). Naprotiv, u pravoslavlju se nikada nije izgubio zajednički karakter te molitve, te se ona uvijek molila i po župama radnim danom, za vjernike. Pravoslavlje nije služilo i ne služi Euharistiju radnim danima (izuzev većih samostana), ali zato je uvijek služilo jutarnje i večernje za svoje vjernike.

            Vezano uz to, pravoslavni časoslov je puno bogatiji različitim obrednim gestama od rimskog. Rimski časoslov je uglavnom sastavljen od kratkog niza psalama, molitava i čitanja; tek na evanđeoski hvalospjev jutarnje i večernje svećenik okadi oltar i vjernike. U pravoslavnim časovima svećenik i đakon neprekidno hodaju, ulaze i izlaze iz svetišta, otvaraju i zatvaraju carske dveri, kade, pa svijeće, pa blagoslovi, pa blagoslivljanje hrane, pri čemu sve navedene geste imaju duboku simboliku. Tako da, kada se pravoslavni časovi i recitiraju privatno, oni jednostavno gube svoju izvornu ljepotu, dubinu i snagu. Većina pravoslavnog časoslova jednostavno nije za privatno moljenje.

            Skopčano sa svime time, teško ćete i nabaviti pravoslavni časoslov, jer biste morali kupiti knjižnicu od barem 15 debelih knjiga, kako biste ga mogli moliti. Tu je 12 svezaka mineja (mjesecoslova) koji sadrži službe za svaki dan u godini; zatim oktoih, koji sadrži cikluse osmotjednih službi bazirane na napjevima bizantskog crkvenog pjevanja; zatim triod posni i cvjetni, koji sadrži vazmeni ciklus službi; pa tipik, knjigu crkvenih pravila za moljenje; pa časoslov u užem smislu, koji sadrži poredak službi; te psaltir za moljenje psalama.

            Sa psalmima je posebna priča. Za razliku od pokoncilskog rimskog časoslova, koji biblijski psaltir od 150 psalama moli kroz četiri tjedna, pravoslavni i dalje drži drevnu praksu da se psaltir izmoli kroz jedan tjedan, a u korizmi i dvaput tjedno. Za tu svrhu je podijeljen na 20 dijelova, tzv. katizmi, a svaka se opet dijeli na tri tzv. slave. Pritom, moli se sve; nema izbacivanja „prokletničkih“ psalama i spornih redaka iz ostalih psalama, kako je to u pokoncilskom rimskom časoslovu.

            Osim ovog redovitog psaltira, brojni psalmi su dio stalnog poretka određenih časova. Tako na početku jutarnje imamo čak šest opširnih psalama koji se uvijek mole kao uvod u jutarnju. Broj crkvenih i svetačkih molitava je velik.

            Uloga svećenika i đakona je nenadomjestiva, jer brojne molitve mogu moliti samo oni: uvodni završni blagoslov, ektenije, molitvu prignute glave s njenim egzorcističkim karakterom itd. Zato je čak i u najstrožim ženskim samostanima časoslov na neki način osakaćen, budući da monahinje mole same, bez svećenika.

            Kao i sve službe Pravoslavne Crkve, i časoslov je pjevana služba. Sve se pjeva, ili barem ritmično izgovara, da se naglasi kako je crkvena služba posebno, nebesko stanje, u kojemu je i govor različit od svjetovnog govora.

            Kao i u svim službama, Pravoslavna Crkva i u časoslovu još uvijek koristi liturgijske jezike. Osim što im je funkcija ista kao i pjevanju (nebeski, nesvakodnevni karakter bogoslužja) oni svojom neprimjenjivošću i drevnošću čuvaju veliko bogatstvo teologije i dogmatike, koje se ne da izreći suvremenim govornim jezikom. Danas se u našoj SPC kombinirano služi, dijelom na govornom srpskom (katkad i ostalim jezicima), a dijelom na liturgijskom crkvenoslavenskom jeziku (katkad i na grčkom).

            U pravoslavlju se nikada nije razvila misao da je časoslov obaveza redovnicima i klericima „pod teški grijeh“. On je molitva čitave Crkve, i na njega su pozvani svi klerici i laici, koliko tko može.

            Pravoslavna Crkva je još uvijek zadržala biblijsko i židovsko računanje liturgijskog vremena, prema kojemu liturgijski dan počinje večer prije. Zato u pravoslavnom časoslovu praktički svaki dan ima prvu večernju, dok je kod rimokatolika imaju samo nedjelje i svetkovine.

            Časoslov se u pravilu vrlo rijetko i iznimno spaja s Liturgijom (Euharistijom, misom). Večernja se spaja s Liturgijom na Veliki četvrtak i Veliku subotu, te po određenim pravilima o Božiću, Bogojavljenju i Blagovijesti. Specifičan slučaj je Liturgija pretposvećenih Darova. To je spoj večernje sa službom pričesti, a služi se korizmenim srijedama i petcima, te prva tri dana Velikog tjedna. Sve navedene Liturgije, spojene s večernjama, bi se u pravilu trebale služiti navečer. Međutim, zbog strogih pravila euharistijskog posta, uglavnom se služe prijepodne; u protivnom ljudi ne bi smjeli ništa jesti ni piti cijeli dan, ako bi se htjeli pričestiti.

            Kako izgleda poredak časova u pravoslavnom časoslovu? Najbolje ćemo to vidjeti, ako napravimo kratak izlet kroz dnevni bogoslužni krug pravoslavnog samostana. Započinjemo s Devetim časom. To je molitva koja se služi u 15 sati, u vrijeme Kristove smrti, no u praksi se najčešće pomiče i spaja s Večernjom. Večernjom završava jedan i započinje drugi liturgijski dan. Postoji svakodnevna, mala i velika Večernja. Svakodnevna se služi uglavnom svagdanom; mala večernja se služi uoči bdijenja (o kojima će kasnije biti riječi), a prije zalaska sunca, kako dan uoči blagdana ne bi ostao bez crkvene molitve; velika večernja se služi uoči nedjelje i velikih blagdana, odnosno, kao prvi dio svenoćnog bdijenja, o kojem ćemo kasnije govoriti. Pri kraju večernje monasi cjelivaju ikone i dobivaju blagoslov od poglavara samostana; stoga i vjernici po župama nakon večernje odlaze svećeniku po blagoslov i cjelivati ikone. Odmah nakon završene večernje monasi polaze večerati.

            Nakon toga dolazi Povečerje. To je služba prije spavanja, a u praksi se najčešće služi odmah nakon večere. Pred kraj povečerja dolazi dojmljiv čin kajanja za grijehe učinjene tijekom dana i traženja oprosta od subraće, popraćen klanjanjem pred njima, čelom do zemlje. Postoji malo i veliko povečerje. Veliko se služi samo u korizmi (od ponedjeljka do četvrtka) te uoči Božića i Bogojavljenja.

            Sljedeći čas je Ponoćnica odnosno Polunoćnica. To je noćna molitva, molitva bdijenja, kojoj je vrijeme u ponoć, ili okvirno noću. Postoje svakodnevna, subotnja i nedjeljna ponoćnica. Ona odgovara Nocturnu (noćnoj službi) pretkoncilskog rimskog časoslova, odnosno, Službi čitanja pokoncilskog, ali samo po vremenu služenja. Ponoćnica naime nema čitanja, nego se u prvom dijelu mole psalmi, a drugi dio je skoro sav posvećen molitvi za pokojne. Od Velike srijede do Bijele nedjelje ponoćnica se moli privatno.

            Nakon ponoćnice dolazi Jutarnja. Ona se služi vrlo rano ujutro; na Svetoj Gori počne već u dva sata ujutro. Postoje nedjeljna, velika i svagdanja jutarnja.

            U produžetku jutarnje služi se Prvi čas (kod rimokatolika ukinut koncilskom reformom). Na Svetoj Gori odmah nakon jutarnje i prvog časa slijedi Liturgija (misa), tako da monasi praktički cijelu noć od 2 do 6 ujutro provedu u pjevanoj molitvi, nakon čega slijedi ručak.

            Treći čas se služi u 9 sati, a Šesti čas u 12 sati; u praksi se često čitaju kao priprema za Liturgiju.

            Osim ovih glavnih časova, treba spomenuti i Svenoćno bdijenje. Ono se služi (odnosno, trebalo bi se služiti) uoči svih nedjelja i velikih blagdana u godini. Radi se o cjelonoćnoj službi, od zalaska do izlaska sunca. Sastoji se od večernje i jutarnje dotičnog dana (s prvim časom), između kojih se ubacuju biblijska i otačka čitanja. Služi se vrlo svečano, i pošto zahtjeva cjelonoćni napor, pred kraj večernje se služi naročiti blagoslov kruha (pet kruhova), vina, žita i ulja; od toga samostanski kelar (ekonom) dijeli monasima u crkvi po komad kruha i čašu vina, i to im je okrepa za tu noć, a ujedno i posljednje što smiju okusiti prije pričesti. Ujedno se pomazuju svetim uljem. Naravno, ovo se obdržava u strogim samostanima; u župnoj praksi se najčešće odsluže spojena večernja i jutarnja uvečer uoči nedjelje i blagdana. Paralela ovome su vigilije rimskog časoslova – proširena služba čitanja.

            Objednica ili Izobraziteljna je specifično bogoslužje koje se služi u dane kada iz bilo kojeg razloga nema Liturgije (mise), iza devetog časa (u postu) odnosno šestog (izvan posta).

            Između prvog, trećeg, šestog i devetog časa čitaju se Međučasja ili Počasja – skraćeni mali časovi.

            Ovo je okvirni pregled najvažnijih dijelova liturgije časova Pravoslavne Crkve. Naravno, za potpun pregled trebala bi čitava knjiga. Ukoliko želite vidjeti kako to u praksi izgleda, otiđite u najbližu crkvu ili manastir. U Zagrebu, jutarnja se služi svaki dan u 8:30 sati (osim subote, nedjelje i blagdana, kada je Liturgija u 9 sati) , a večernja svaki dan u 18 sati (osim uoči nedjelje i blagdana, kada je bdijenje u 17 sati).

Vođa raskolničke i nepriznate tzv. „Kijevske patrijaršije“ pokajao se zbog raskola i zatražio oproštenje od Ruske Pravoslavne Crkve

            Mnogo puta do sada pisali smo o crkvenim raskolima u pravoslavlju. Naglašavali smo da postoji samo jedna i jedinstvena Pravoslavna Crkva, koja se sastoji od 14 lokalnih samoupravnih Crkava, i da se izvan njih ništa ne može nazivati pravoslavnim. Sve ove ukrajinske, makedonske, crnogorske, istinopravoslavne, hrvatske i ne znam kakve sve „Crkve“, dokle god nisu u pravoslavnom zajedništvu, ne mogu se smatrati pravoslavnim Crkvama. One nemaju Duha Svetoga, nisu dio Tijela Kristova, njihovi „sakramenti“ su nedjelotvorni.

            Jedna od raskolničkih vjerskih organizacija je i takozvana „Kijevska patrijaršija“, vjerska organizacija u Ukrajini, koja je 1992.g. otpala od Pravoslavne Crkve, jednostranim proglašenjem autokefalnosti. Od tada, ona je bila uzrok mnogih nereda i nemira u Ukrajini.

            No, njezin se osnivač Filaret Denisenko obratio Svetom Arhijerejskom Saboru Ruske Pravoslavne Crkve, zatraživši oproštenje zbog izazvanog raskola, i obnovu crkvenog zajedništva otpalih Ukrajinaca s Pravoslavnom Crkvom. U svome pismu kaže: „Tražim oproštaj u svemu u čemu sam pogriješio riječju, djelom i svim svojim osjećajima, i od srca iskreno opraštam svima“. Sabor RPC je odlučio da se osnuje komisija za pregovore s članovima navedene raskolničke vjerske zajednice. Komisijom će predsjedati mitropolit volokolamski Ilarion.

           

Donošenje hrane na grobove

            Danas ćemo nešto reći o jednom pravoslavnom običaju, po kojemu su pravoslavni vrlo prepoznatljivi među nepravoslavnima. Običaj je to koji i uvelike zbunjuje nepravoslavne. Radi se o donošenju hrane na grobove pokojnika, blagovanju te hrane na grobovima i ostavljanju hrane na grobovima. Mnogi ljudi koji prvi puta čuju za to, ili taj običaj ironično prokomentiraju („što će mrtvacima jelo“) ili se sablazne („tko je vidio jesti na grobu“). Na raznim mjestima možemo pročitati kako su takvi običaji poganskog porijekla, tj. kako Pravoslavna Crkva obdržava ostatke poganskog kulta mrtvih. Što dakle reći o ovome?

            Prvo ćemo istaknuti kako u izvornoj pravoslavnoj tradiciji vjernici zaista donose hranu na grobove, a ne cvijeće i cvjetne vijence. Vijenci od cvijeća na grobove pokojnika nisu se donosili ni kod starozavjetnih Židova, ni kod ranih kršćana, te ne spadaju u pravoslavnu tradiciju ni danas. Taj običaj je poganskog porijekla, on potječe od starih Grka i Rimljana, koji su vijencima od cvijeća ukrašavali svoje pokojnike i njihove grobove. Kod njih su postojali i posebni dani, koji su se zbog tih vijenaca nazivali „danima ruža“ (dies rosarum). Poznati kršćanski apologet II. st., Minuncije Feliks, tim povodom kaže: „Blaženi pokojnici nemaju potrebe za cvijećem, a nesretni mu se neće obradovati.“ Ako pravoslavni donose vijence na grobove, to je plod utjecaja rimokatoličke tradicije i zapadne popularne kulture, te predstavlja raskorak s pravoslavnom tradicijom. Dakle, autentično kršćanski običaj je hrana na grobu, a ne cvijeće.

            Što se tiče donošenja hrane na grob pokojnika, da bismo ispravno razumjeli taj autentični kršćanski običaj, moramo u njemu razlikovati tri razine:

1.)    Hrana na grobu kao dio službenog obreda, rituala, liturgijskog čina Pravoslavne Crkve;

2.)    Hrana na grobu kao pobožni i legitimni kršćanski narodni običaj pojedinog naroda;

3.)    Kriva vjerovanja, praznovjerja i pretjerivanja u točkama 1.) i naročito 2.)

Donošenje hrane na grob pokojnika je dio službenog liturgijskog obreda Pravoslavne Crkve, utvrđenog od davnina i teološki je jako dobro obrazloženo. Ona se donosi na dan sahrane, zatim na spomene i parastose (3., 9. i 40. dan po smrti, zatim na polugodišnjicu i godišnjicu smrti), te na velike godišnje zadušnice (zadušne subote; odgovaraju rimokatoličkom Dušnom danu). Ne donosi se bilo što, već samo: koljivo (kuhana zaslađena pšenica), vino, te pogača i med. Grob i koljivo se prelijeva vinom. Ako je parastos u crkvi, donosi se to u crkvu. Svrha ove hrane je da bude molitveni podsjetnik i vidljivi simbol vjere u uskrsnuće. Žito je biblijski simbol uskrsnuća (Iv 12, 24; 1 Kor 15, 36). Med u pšenici označava slatkoću budućeg vječnog života. Kruh je simbol Euharistije, a vino podsjetnik na Krv Kristovu po kojoj smo otkupljeni. Sam čin uzimanja te hrane na grobu, kao i njenog stavljanja na grob u simboličnoj količini, ustvari predstavlja živi izraz vjere u uskrsnuće. Kada čitamo evanđeoske izvještaje o uskrslom Isusu, vidimo da su njegova ukazanja uvijek vezana uz uzimanje hrane (jedenje ribe pred apostolima, doručak s apostolima uz jezero). To nije slučajno; Krist upravo kroz uzimanje fizičke hrane nagoviješta obnovu stvarnog fizičkog tijela i na taj način, pobjedu nad smrću, ne samo kroz zagrobni život, već i kroz stvarno fizičko uskrsnuće. Donoseći na grob prehrambene namirnice koje su simboli uskrsnuća, blagoslivljajući ih molitvom, obredno ih uzimajući i stavljajući na grob, pravoslavni kršćanin posvješćuje stvarnost uskrsnuća, komemorira Isusovo uskrsnuće i molitveno priziva onaj Dan, kada će zajedno sa svojim pokojnicima u Carstvu Božjemu ponovno zagristi u hranu, kao i Krist nekoć pred apostolima. Hrana je tu samo vanjska manifestacija molitve i navještaja, baš kao što se u Crkvi, i istočnoj i zapadnoj, oduvijek koriste materijalni znakovi kod sakramenata i blagoslovina.

Ovo je dakle prva, službena, obredna razina donošenja hrane na grobove. Iz nje se kod nekih naroda, naročito kod Srba, razvio običaj donošenja drugih vrsta hrane i pića na grobove ili u crkve, te blagovanja i druženja na spomen pokojnog. Ovaj običaj također nije poganski, već predstavlja daljnji razvitak onog temeljnog blagovanja koje smo opisali, u spomen na uskrsnuće. Osim toga, on ima karitativnu dimenziju. Naime, u Pravoslavnoj Crkvi (kao i u katoličkoj) se, osim molitve i Euharistije za pokojne, prakticira i davanje milostinje za njih, za pokoj njihove duše. Zato se kod pobožnog naroda počelo u spomen na pokojne, na dan njihovih zadušnica, priređivati obroke, dijeliti hranu, častiti rođake, susjede i siromašne. Određene količine te hrane, ostavljene na grobovima, uzimali bi siromašni, prosjaci itd. S tim ciljem je ta hrana i bila ostavljana na grobovima, a ne zato jer je netko mislio da će pokojnik jesti. Nama, ljudima modernog doba, ovaj običaj može biti čudan. No, treba se prisjetiti da su ovi običaji nastali u doba kada je vladalo siromaštvo, u srednjem vijeku kada nije bilo socijalne države, ni pučkih kuhinja, ni prihvatilišta za beskućnike, ni humanitarnih organizacija. Novca nije bilo, nego su ljudi trampili, trošili ili darivali ono što su kod kuće proizveli. Ljudi su pomagali kako su znali, i snalazili se za hranu kako su umjeli. Tako je i pobožni pravoslavni puk na Balkanu, u produžetku molitvenog uskrsnog simboličkog blagovanja na grobu, priređivao dodatne obroke i posluživanja na grobovima, crkvama i po kućama, kao milostinju za duše svojih pokojnih.

Naravno, kao i u svemu u životu, tako se i u ovim obredima i običajima kroz vrijeme stvorilo puno zastranjenja. Mnogi ljudi su kroz stoljeća počeli ove obrede i običaje shvaćati krivo, unositi u njih mnogo praznovjernih elemenata, te pretjerivati. Tu dolazimo do treće razine, u kojoj ljudi, često bez ikakve molitve, prakticiraju prejedanje, opijanje i nedolično ponašanje u ovim običajima na grobljima; događa se i da pale cigarete na grobovima, što je teški grijeh (SPC je izričito zabranila pušenje na svetim mjestima). Kod mnogih nedostaje bilo kakva svijest o izvornom uskrsnom i karitativnom karakteru ovih običaja.

Pravoslavna Crkva je uvijek govorila protiv tih zastranjenja, na svim razinama, te ne prestaje i danas opominjati ljude da održavaju pravu mjeru i izvorni karakter tih običaja. Ono što je za nas važno, jest to, da se radi o autentičnim kršćanskim obredima i običajima, koji izriču duboke kršćanske istine uskrsnuća, molitve za umrle i ljubavi prema bližnjima. Nema tu nikakvog poganstva, ni poganskih upliva; važno je samo to da čovjek kod prakticiranja tih obreda i običaja zadrži umjerenost, kršćansko vladanje i ispravnu nakanu i svijest o karakteru tih običaja.

Uz početak božićnog posta

 Danas počinjemo božićni post. Donosimo zato kratku, ali snažnu poruku o smislu posta, od sv. Gabrijela Gruzijskohg, o čijem herojskom djelovanju smo već pisali u članku Sv. Gabrijel Gruzijski - Ilija našeg doba

"Pitao sam starca Gabrijela kako da postim, nisam slutio tada što će mi reći. Kada sam ga, dakle, to pitao, on me pogledao, šutio je neko vrijeme, a onda me poveo u stranu, da nitko ne čuje, i ispričao mi cijeli moj život, sve moje grijehe koja sam učinio od djetinjstva, kao da je bio pored mene. Bio sam jako potresen. Zaprepašten. Počeo sam plakati. Zatim, kada sam se pribrao, opet smo sjeli, starac je bio jako blag i tješio me. Onda je donio neku hranu i rekao: Uzmi, posluži se malo!.. Rekao sam, još uznemiren: "Oče, ne mogu sad ništa jesti." On je tada odložio pladanj i rekao: "Eto dijete moje, to je post! Kad vidiš svoje grijehe, pa od bola ne možeš jesti."

Starac Gabrijel Gruzijski