Može li Hrvat biti član Srpske Pravoslavne Crkve?

            Neke naše prethodne objave ponovno su potakle određena pitanja oko nacionalne pripadnosti članova Pravoslavne Crkve. Postoje brojne predrasude; ljudi vjeruju da je Srpska Pravoslavna Crkva (SPC) „samo za Srbe“, ne razumiju kao bi Hrvat ili pripadnik nekog trećeg naroda mogao biti član SPC; misle da SPC „srbizira“ eventualne svoje članove drugih nacionalnosti. Kako dakle stoje stvari s članstvom u SPC Hrvata i ostalih nesrba? Jesu li Hrvati i ostali nesrbi iz Hrvatske ili drugih zemalja uskraćeni po pitanju prakticiranja pravoslavlja?

            Što se tiče odgovora na pitanje iz naslova, možemo kratko reći da članstvo u SPC ne postoji, baš kao što ne postoji ni članstvo u ruskoj, bugarskoj, ili bilo kojoj drugoj Crkvi. Ne možete se „učlaniti u SPC“. Ne postoji takav obred ni procedura, ne postoji ni „članska iskaznica“, niti postoji „prečlanjivanje“ iz jedne pravoslavne Crkve u drugu. Svi pravoslavci pripadaju jednoj i jedinstvenoj Crkvi Kristovoj – Pravoslavnoj Crkvi. Ona sebe smatra jednom, svetom, katoličkom i apostolskom. Ona ima teritorijalni ustroj, po biskupijama i crkvenim pokrajinama, baš kao i zapadna Katolička Crkva. Jedino nema poglavara poput pape, nego se pravoslavno jedinstvo ostvaruje kroz zajedničku vjeru, koju ne ispovijeda nijedna vjerska zajednica osim Pravoslavne Crkve, kroz zajedničke sakramente, kojima nemaju pristupa nepravoslavni, i zajedničko crkveno pravo, vlastito samo Pravoslavnoj Crkvi. Kao što u rimokatoličkoj Crkvi ne možeš biti „član“ zagrebačke nadbiskupije, već eventualno imati kanonsko prebivalište ili boravište u njoj, tako ne možeš biti član ni SPC, nego je jednostavno prihvaćaš kao svoju mjesnu Crkvu, koju ti je Bog darovao.

            Ulaskom u Pravoslavnu Crkvu, kroz bilo koju od njih 14 mjesnih (rusku, srpsku, grčku…), vi postajete član sveopće, univerzalne Crkve. Ta Crkva ima isto Sveto Pismo kao i ostali kršćani, te ima prvih tisuću godina zajedničke tradicije sa zapadnim kršćanima, pa na osnovu toga vjeruje kako je Bog stvorio sve ljude, i kako jednako voli sve narodnosti i rase. Svi ljudi, bez obzira na nacionalnost, imaju pristup u Pravoslavnu Crkvu.

            Naravno, nije moguće zanemariti da su u određenim lokalnim Crkvama neki narodi u većini; tako su i na našim prostorima oduvijek većinski pravoslavni narod i nositelji pravoslavlja Srbi, pa se po njima i Pravoslavna Crkva na našim prostorima naziva srpskom (što je samo jedan od njezinih naziva). Jednako tako, ne može se zanemariti ni da su rimokatolici u Hrvatskoj i BiH u ogromnoj većini Hrvati, pa zato i katoličke biskupije u te dvije države nose jaki hrvatski nacionalni naboj, što katolicima iz redova nacionalnih manjina uopće ne smeta. Tako ni pravoslavnima drugih nacionalnosti u Hrvatskoj ne smeta da svoje pravoslavlje žive u SPC.

            Kako, dakle, Hrvat može postati pravoslavac u Hrvatskoj? Jednostavno – obratite se pravoslavnom svećeniku koji je nadležan za vaše mjesto stanovanja, i to je to. Pošto je SPC kanonska za područje Hrvatske, to će naravno biti svećenik SPC, jer nema nijednog dijela Hrvatske koji nije prekriven crkvenom jurisdikcijom SPC. On će vas nakon pouke primiti, bilo putem krštenja, ili krizme, ili jednostavno ispovijesti vjere, ovisi o vašoj situaciji. Dakle, sve jednako kao i u Katoličkoj Crkvi.

            U SPC nitko nikoga ne uvjetuje njegovom nacionalnošću, niti ga uopće pita za to, jer, kao što smo rekli, SPC je kršćanska Crkva i ne dijeli ljude po tom kriteriju. U matične knjige se upisuje vaša nacionalnost (kao i u rimokatoličke, barem starije), ona kojoj pripadate, bez mijenjanja.

            Često se od raznih zlonamjernih ljudi čuju optužbe kako SPC navodno „srbizira“ svoje vjernike. To su potpune besmislice. Razmislite i sami: tko vama može promijeniti nacionalnost protiv vaše volje? Pravoslavni svećenik sigurno neće dežurati u vašem domu svaki dan, pazeći kako se vi nacionalno izjašnjavate, niti ga to zanima. Vi ste član Crkve, primate sakramente, molite se, idete na službe, angažirate se u Crkvi i sl. Ali koje ste nacionalnosti, nitko vas neće pitati, niti će vas itko oko toga forsirati.

            Usprkos većinskom srpskom  narodu, SPC je uvijek bila multinacionalna. U Zagrebu su crkvenu općinu osnovali, uz Srbe, i Cincari (grčko-makedonski Vlasi), koji su bili prisutni i u Ivaniću, te selima oko njega. Nitko ih nije „srbizirao“, već su ravnopravno sudjelovali u crkvenom životu, bili predsjednici crkvenih općina, graditelji crkava i dobročinitelji. U crkvama su imali svoje pjevnice, s kojih su odgovarali na bogoslužjima na grčkom jeziku, dok su Srbi sa svojih odgovarali na crkvenoslavenskom, i tako su u navedenim  mjestima bile služene dvojezične Liturgije. Ruska zajednica je također dala veliki doprinos srpskoj pravoslavnoj crkvenoj općini zagrebačkoj, kroz svećenike i angažirane laike. O tome još i danas svjedoči kapelica na Mirogoju, a i ikonostas zagrebačkog samostana na Svetom Duhu je izrađen darovima pobožnih Ruskinja, i monahinje su bile Ruskinje. Pa i danas, u zagrebačkoj preobraženskoj crkvi mole se Bogu, rame uz rame, pravoslavni Srbi, Hrvati, Rusi, Ukrajinci, Grci, Romi, čak i jedan Japanac pravoslavne vjere. Dolazi redovito i nekoliko Etiopljana (doduše, oni nisu pravoslavni). Tako da je ta „srpska“ crkva u Zagrebu ustvari možda čak i najviše multinacionalna od svih zagrebačkih crkava. Udruga zagrebačkih Rusa nosi ime po sv. Dositeju, Srbinu i prvom mitropolitu zagrebačkom.

            Slično je i u ostalim mjestima. U manastiru (samostanu) Lepavini, čuvenom po čudotvornoj ikoni Bogorodice, duhovnu okrepu nalaze pravoslavni i nepravoslavni svih narodnosti. U tom manastiru, kao i u pravoslavnim selima kalničkog Prigorja, od pravoslavnih vjernika često ćete čuti „kaj“, i pronaći kajkavska prezimena.

            U Mitropoliji zagrebačko-ljubljanskoj, monahinje su Slovenke. U glasovitom manastiru Kovilj u Vojvodini ima monaha (uz dominantne Srbe) i Makedonaca, Bugara, Slovaka i Hrvata. U dijaspori, raste broj Nijemaca, Francuza, Švicaraca i ostalih, svećenika SPC. Štoviše, postoje i frankofone parohije (župe) SPC u Švicarskoj, dok u Španjolskoj (osobito u Barceloni), postoji čitav vikarijat u sklopu zapadnoeuropske eparhije SPC. Sastavljen je od Španjolaca, i svećenika i vjernika, služi se samo na katalonskom jeziku – pa ipak, u sastavu su SPC.

            Slično je i u ostalim pravoslavnim Crkvama. Sve su one uglavnom višenacionalne, bez obzira na dominantni narod. Sjetimo se samo stotina tisuća pravoslavnih Amerikanaca, sedam milijuna Afrikanaca u misijama..

            Svi sveci koji su živjeli na teritoriju Hrvatske prije raskola 1054.g. su istodobno i pravoslavni sveci. Sv. Dujam u Splitu, sv. Kvirin u Sisku, sv. Mauro u Poreču, sv. Euzebije i Polion u Vinkovcima – sve njih štuju i pravoslavni. I pravoslavni Hrvati štuju sv. Savu i ostale srpske svece, jer, sveci nisu hrvatski ili srpski, već Božji. Kada je netko kanoniziran u jednoj mjesnoj pravoslavnoj Crkvi, postaje svetac univerzalne Pravoslavne Crkve. Tako je npr. sv. kralj Milutin bio jedan od najvećih srpskih srednjovjekovnih vladara. Pa ipak, njegove neraspadnute i čudotvorne relikvije čuvaju se i štuju u Sofiji, prijestolnici Bugarske.

            Prema tome, ne treba nasjedati stvarno zlim dezinformacijama koje SPC prikazuju kao nacionalno netrpeljivu Crkvu. Za pravoslavne Hrvate, ona je ovdje kanonska Crkva, koja ih objeručke prima, i omogućuje im da razvijaju svoju duhovnost i spašavaju svoje duše. Nitko ih ne sili čak ni na srpske običaje – neki čak nemaju ni krsnu slavu, što se smatra osnovnim srpskim crkvenim i nacionalnim obilježjem. Pa ipak, i oni svoje kršćanstvo žive u SPC, poštujući je kao svoju mjesnu Crkvu.

            Malo ljudi zna da se u okvirima SPC nalazi i jedna „nacionalna“  autonomna kanonska Crkva. To je Autonomna Ohridska Arhiepiskopija, kanonska pravoslavna Crkva na području Makedonije. Suprotno dezinformacijama, postoji dakle jedna regularna, samoupravna i priznata makedonska pravoslavna Crkva, sastavljena od Makedonaca, s makedonskim jezikom, punom samoupravom i mogućom autokefalnošću. Sve u okvirima SPC.

            Nitko u SPC sve te ljude ne smatra Srbima, niti ih srbizira. Ne postoji nijedan dokument SPC koji bi negirao hrvatsku državu, hrvatski narod, hrvatski jezik, ili bilo što drugo. Naposljetku, nije ni poslanje ni kompetencija Crkve da priznaje ili ne, narode ili države. To što se hrvatski jezik ne koristi, posljedica je okolnosti što ga nitko od vjernika nije ni tražio. Jer, Ustav SPC jasno kaže da se u SPC dozvolom Sinoda slobodno koriste i drugi jezici.

            Pokojni patrijarh Pavle javno je i jasno pozvao Srbe na miran život i integraciju u Hrvatskoj. SPC je partner hrvatske države; ona je na teritoriju RH konstituirala poseban episkopski savjet (biskupsku konferenciju) te sklopila ugovor s RH. Na temelju tog ugovora, namjenskim i kontroliranim trošenjem novca, RH pomaže karitativnom djelovanju među hrvatskim državljanima pravoslavne vjere, skrbi o povijesnim crkvama i manastirima na hrvatskom teritoriju (a ne da novac ide u Srbiju, kako izmišljaju neki) i sl. Postoje i mogućnosti školskog vjeronauka, dušobrižništva u institucijama, sklapanja braka u crkvi koji vrijedi i kao državni, i sl. Prema tome, SPC je u potpunosti integrirana u život hrvatskog društva, pomaže njegov razvoj, i ne treba nasjedati smicalicama da ona tobože „ne priznaje Hrvatsku i Hrvate“. Sve je to dodatni razlog da se Hrvat može u SPC osjećati kao kod kuće.

            Posebno je gnjusna laž da se SPC „moli za srpski narod, a ne za Hrvate“. Naime, nijedna pravoslavna Crkva na svijetu se ne moli samo za određenu etničku grupu. Pravoslavna Crkva moli za sve ljude, štoviše, i za cijelu tvorevinu. Kada se u pravoslavnoj Liturgiji koristi riječ „narod“ ili „rod“, iza toga se krije grčki pojam (izvornici liturgijskih tekstova Pravoslavne Crkve su na grčkom) laos, a ne etnos. Laos znači narod u smislu naroda Božjega, krštenog puka, Božjeg otkupljenog naroda, a ne neke etničke skupine. Ako se u pojedinim molitvama i dodaju prozbe za srpski narod, što je u tome sporno? Zar srpski narod nije dostojan molitve, ili mu molitva ne treba? Taj narod je većinski u pravoslavlju naših prostora. I rimokatolici, iako su čvrsto umrežena Crkva, u svoje misne molitve stavljaju prozbe za hrvatski narod, koji je većinski u Katoličkoj Crkvi našeg podneblja.

            Prema tome, nacionalnost ne samo da nije bit pravoslavlja – ona uopće nije bitna za pravoslavlje. Kada iziđemo pred Boga, naša nacionalnost i državljanstvo nas neće opravdati.

            Pravoslavni Hrvati su relativno rijetki. No, oni postoje, živeći pravoslavlje bivajući ono što jesu, u zajednici sa Srbima i svim ostalim narodima. Jer, upravo to lomi đavla – okupljanje svih ljudi oko Krista i u Kristu.  

Susret s nestvorenom energijom Božjom

            Ponekad se Bog javi čovjeku posve nenadano, na mjestu gdje Ga čovjek ne očekuje i u vrijeme kada mu se ne nada. Takvi susreti se urezuju u čovjekovu svijest i mijenjaju ga. Oni su živa teologija, koja posvješćuje čovjeku blizinu Božju u ovozemaljskom blatu.

 Tako sam se i ja, prije određenog vremena, nakon duge i mučne etape svog života, našao u gradu Beču, gdje sam proboravio par dana. Svi znamo da se radi o katoličkom gradu, odnosno, o gradu koji je posve obilježen i prožet katoličkom poviješću, kulturom i tradicijom. Naposljetku, ovaj grad je stoljećima bio sjedište katoličkog zapadnorimskog imperija. Tako smo i mi lutali, obilazeći katoličke crkve i svetinje ovoga grada.

Bilo je kišno, vjetrovito i hladno kada smo ušli u staru rimokatoličku crkvu Maria am Gestade. Lijepa stara gotička građevina. Međutim, usred tog interijera me zatekao jedan neobičan prizor. Na jednom pokrajnjem oltaru nalazila se ikona Bogorodice, posve bizantskog, pravoslavnog stila.

Koliko sam uspio shvatiti iz njemačkih letaka, radi se o kopiji pravoslavne čudotvorne ikone Bogorodice. Original potječe s otoka Krete, iz 15.st., odakle je na čudesan način stigla u Rim, gdje ju je papa u 19.st. predao redovnicima redemptoristima. Vidi se da je u ovoj crkvi veoma štovana.

Međutim, važnije od svih ovih podataka jest to, da me prilikom susreta s ovom ikonom preplavio neobičan osjećaj. Zapravo, nije to bio ni osjećaj, nije se radilo naprosto o emociji. Po onako hladnom vremenu, u hladnoj crkvi, iz ikone je dopirala neka neobična nezemaljska toplina. Teško ju je opisati, jer, osjećaš je kako te grije, ali opet ne na uobičajen fizički način. Ova neobična energija je stvarala jedan ljudskim riječima teško opisivi osjećaj mira i spokoja, potpune rasterećenosti, i što je zanimljivo, toliko je privlačila, da je naprosto bilo teško otići iz te crkve, odnosno udaljiti se od tog oltara na kojemu je stajala. Jednostavno, mogao sam reći sa sv. Petrom, „dobro nam je ovdje biti“ (Lk 9).

Bila je to nestvorena energija Božja, čudesno isijavanje Bića Božjega. Jer, blizina Božja nije stvar našeg umišljaja, mašte, intelektualnog vjerovanja ili emocionalnog doživljaja. Ona je živo iskustvo participacije na Božjem Biću, putem Njegovih nestvorenih energija, koje isijavaju iz Njega.

Nevjerojatna je ta Božja briga za čovjeka. Eto, uredio je da jedna ikona čudesno ode sa svog otoka u Rim, i da njena kopija dospije u Beč, gdje i sada daje utjehu i olakšanje katolicima i općenito ljudima svih vjera. Nama pak, slučajnim putnicima, daje nenadanu duhovnu okrepu, i usred hladnoće kamenog i betonskog velegrada, daje preko nje barem nakratko okusiti goru Tabor – na mjestu gdje bi čovjek najmanje očekivao.

Nekako sam, u ushićenju, uspio napustiti crkvu, no, nikada više ovaj grad neću gledati istim očima. Jer, u jednom njegovom kutu se krije velika Tajna Božja, veća od svih dragocjenosti ovoga grada.

Robin Harris, pravoslavlje i komunizam

            Nedavno je kolumnist portala bitno.net Robin Harris objavio kolumnu o odnosu komunizma i religije. Veći dio ovog svog članka autor posvećuje opisu borbe marksističke ideologije protiv vjere, naročito katoličke. Međutim, na jednom mjestu osvrće se i na ulogu Pravoslavne Crkve u svemu tome, pripisujući joj određene stvari koje povijesno ne stoje. Taj njegov opis je ustvari školski primjer određenih široko rasprostranjenih predrasuda prema pravoslavlju, i zato ćemo ga sada prokomentirati.

            Ukratko, autor dijeli povijest Ruske Pravoslavne Crkve pod komunizmom na dva dijela: do 1943.g., i nakon toga. Za razdoblje do te godine uopćeno govori kako je religija nemilosrdno progonjena, kako je Crkvi otimana imovina i sl. Nakon toga, po njemu, dolazi do „dogovora“ između Staljina i RPC, kojim je Staljin nastojao „slomljenu“ RPC iskoristiti za potporu u „Domovinskom ratu“ (a ne domoljubnom kako ili autor krivo piše, ili prevoditeljica krivo prevodi), te kao „oružje protiv drugih denominacija“, posebno protiv Katoličke Crkve. Od te famozne godine, Pravoslavna Crkva je samo obični instrument u rukama komunista za borbu protiv „stvarnog neprijatelja“ – Katoličke Crkve.

            Što se tiče progona pravoslavlja pod komunizmom u SSSR-u, neupućeni čitatelj bi iz njegovog opisa mogao zaključiti da se radilo o relativno blagom progonu, kakav je postojao npr. protiv Katoličke Crkve u SFRJ 1970-ih. Zašto prešućivati da se u slučaju najveće pravoslavne Crkve (dakle, najvećeg dijela univerzalnog pravoslavlja), RPC, dogodio najteži progon i masakr nad kršćanima još od rimskih vremena? Pravoslavlje u SSSR-u u razdoblju 1917.-1943. nije bilo naprosto „progonjeno“. Ono je bilo sustavno uništavano. Čitava vanjska struktura Crkve je uništena. Broj ubijenih pravoslavnih kršćana procjenjuje se na 15 milijuna, od čega na desetke tisuća biskupa, svećenika i monaha. Mučenički su skončali i sam patrijarh i car (sakramentalno pomazani vladar). Na ogromnom ruskom prostranstvu ostalo je 1930-ih godina svega nekoliko biskupa i stotinjak crkava. Čitava jedna kultura, koja se gradila još od 10.st., bila je uništena. Ljudi su se snalazili kako su znali i umjeli: neki u katakombama, neki u izbjeglištvu, a neki su pokušali spasiti što se spasiti da kroz pokušaj suživota s komunistima. Suditi o tome je teško, pošto nismo bili u njihovoj koži, i ne znamo kroz što su sve prolazili. Sigurno je da nitko u takvim uvjetima nije surađivao s komunistima iz uvjerenja ili ideala.

            Marksistička ideologija je u Rusiji općenito import sa Zapada. Od strane RPC je osuđena odmah nakon revolucije 1917.g., što je bio vrlo hrabar potez ruske Crkve u onim okolnostima.

            Prema tome, RPC do 1943.g. nije bila „slomljena“ kako to autor misli, već je, suočena s ogromnim gubicima i posvemašnjim uništenjem, nastavila živjeti na tri razine. Prva je bila Ruska Zagranična Crkva. Ona je bila sastavljena od višemilijunske ruske izbjegličke dijaspore, vrlo konzervativna, te se energično suprotstavljala komunizmu, upravo zahvaljujući slobodi u kojoj se nalazila. Druga razina je tzv. „katakombna“ ili „podzemna“ Crkva, koju su činili milijuni vjernika, koji su svoju vjeru ispovijedali u tajnosti, poput prvih kršćana u rimsko doba. Međutim, nisu svi ljudi sposobni za bijeg u strane zemlje, niti su svi ljudi sposobni za mučeništvo, niti su svi ljudi sposobni za stres i neprekidni rizik od mučeništva kojeg donosi katakombni način kršćanstva. Zato su takvi ljudi, maleni dio klera i vjernika, pokušali spasiti što se spasiti da, te pronaći neki modus vivendi s komunistima. To je bila treća razina života Crkve u Rusiji.

            Prema tome, ne može se prihvatiti pretenciozna tvrdnja da je RPC tobože bila instrument u rukama komunista, jer vidimo iz povijesnih činjenica da je najveći dio te Crkve ili mučenički stradao za Krista, ili nastavio živjeti svoje pravoslavno kršćanstvo u mukama dijaspore i izbjeglištva, ili riziku tajnog djelovanja u Rusiji. Ova treća razina, koja je „surađivala“ sa SSSR-om, naprosto je bila spas za ljude koji nisu bili u stanju nositi se s tegobama otvorenog progona. Naprosto, Crkva se i na taj način brine za svoje slabe članove.

            Ove stvari je mnogim katolicima teško shvatiti i prihvatiti, jer njihova Katolička Crkva nije nikada u cjelini bila zahvaćena ovakvim razaranjima, barem ne u drugom mileniju kršćanstva. Progoni su Katoličku Crkvu zahvaćali sporadično i uglavnom njene rubne dijelove (muslimani u Španjolskoj i na Balkanu, komunisti u nekim srednjoeuropskim zemljama, francuska i meksička revolucija itd.), pri čemu je Katolička Crkva itekako znala i uzvratiti (sjetimo se inkvizicije i vjerskih ratova) i štoviše nastupati kao osvajač i hegemon. Ne dovodeći u pitanje navedena stradanja katolika, treba istaknuti da nikada papa nije bio ubijen zajedno s kardinalima, nikada bazilika sv. Petra nije pretvorena u džamiju ili sportsku dvoranu, nikada nisu uništena svetišta u Lourdesu, Fatimi ili Asiziju, i nikada u cijeloj Katoličkoj Crkvi nije u par godina pobijeno 90% njenog klera. Zato su vrlo neumjesna dociranja pravoslavnim kršćanima, koji su imali mnogo teži, najteži od svih kršćana, križni put kroz povijest, a pogotovo je neumjesno ovakvu Crkvu mučenika nazivati instrumentom u rukama komunista. Ovo je tim neumjesnije, kada se zna da je i među katolicima u to doba bilo itekako suradnje s komunističkim vlastima.

            Katolička Crkva je od komunista stradala puno manje nego Pravoslavna. Dok je Pravoslavna Crkva stradavala isključivo zbog vjere, Katolička Crkva je puno stradavala i zbog političkih razloga, jer se na nju gledalo (zbog međunarodne umreženosti sa središtem u Rimu) kao na politički opasnu, a ne toliko religijski.

            Što se ukrajinskih grkokatolika tiče, tu se radi o jednom složenom problemu, koji se ne da podvesti pod „RPC je odigrala ključnu ulogu u komunističkom uništenju ukrajinskih grkokatolika“. Problem ukrajinskih grkokatolika je i stvorila Katolička Crkva svojim agresivnim djelovanjem prema pravoslavlju. Krajnji cilj tog djelovanja je ustvari bio: uništenje pravoslavlja, i pretvaranje cijele Rusije u grkokatoličku zemlju. Naravno da je u takvim okolnostima RPC uvijek zauzimala nepovjerljiv stav prema grkokatolicima zapadne Ukrajine . ne zato jer ih je mrzila (pravoslavlje nikada nije pokrenulo vjerski rat protiv Zapada), već zato jer je morala braniti svoju vjeru. Pogotovo ako se uzme u obzir kojim je sve nasiljem i smicalicama ta unija u Ukrajinu uvedena. Je li u tome svemu bilo loših postupaka dijela hijerarhije RPC? Svakako. No, spirala nasilja je pokrenuta davno prije, s katoličke strane.

            U Jugoslaviji je stradala od komunista i SPC. Ubijeno je 480 svećenika, jedan biskup, a gomila ih je robijala. Komunisti su prouzročili i crkveni raskol u Makedoniji (u kojem su se znali okoristiti i katolici). No, to je priča za neki opširniji članak.

            Pravoslavlje nikada nije pokleknulo pred nekršćanskim vjerama i ideologijama. Možda fizički porobljeno i uništavano, uvijek je sačuvalo onu neiskvarenu nit autentične kršćanske vjere i sakramenata. Sjetimo se da su u 20.st. samo dvije većinski pravoslavne zemlje bile slobodne (Grčka i Cipar), a svi ostali pravoslavni su bili ili manjina pod muslimanima, ili porobljeni od komunista, ili raspršeni u izbjeglištvu. Već ova činjenica sama po sebi svjedoči da je upravo pravoslavlje trn u oku Sotoni – što dovoljno govori o njegovoj autentičnosti.

Pravoslavna Crkva dobila spor pred Europskim sudom za ljudska prava protiv Republike Makedonije

Makedonija, iako se u javnosti obično smatra pravoslavnom zemljom, nažalost već unazad nekoliko desetljeća nije pravoslavna. Nakon kanonskog nereda prouzročenog bugarskom okupacijom u Drugom svjetskom ratu, i komunističkim terorom nakon njega, zbog kojega je Makedonija godinama živjela bez pravoslavnih biskupa, 1967.g. Makedonija nažalost napušta pravoslavlje jednostranim i samovoljnim proglašenjem autokefalnosti. Kao posljedicu toga imamo danas tzv. „Makedonsku Pravoslavnu Crkvu (MPC)“ koja po formalnoj vjeri i obredu djeluje pravoslavno, no u biti je isključena iz Pravoslavne Crkve, nepriznata od svih, te su i njeni sakramenti nevaljani. Od malog broja vjerski svjesnih makedonskih vjernika i klerika stvorena ja kasnije Pravoslavna Ohridska Arhiepiskopija (nadbiskupija) – autonomna makedonska Crkva u sastavu SPC, i jedina zakonita pravoslavna jurisdikcija u Makedoniji. Nažalost, ista je surovo progonjena od strane makedonske države. Prije nekoliko dana je ipak uspjela dobiti spor protiv makedonske države, povodom čega prenosimo službeno priopćenje: 

Priopćenje Pravoslavne Ohridske Nadbiskupije

Dana 16. studenoga 2017. godine Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu donio je presudu u slučaju br. 3532/07: „Pravoslavna Ohridska Arhiepiskopija protiv Bivše Jugoslavenske Republike Makedonije (FYROM)“.

U presudi je konstatirano da je „FYROM prekršila čl. 11 (sloboda okupljanja i udruživanja), u vezi s čl. 9 (sloboda misli, savjesti i religije), Europske konvencije za ljudska prava“, što je proizašlo od odbijanja nadležnih da registriraju Pravoslavnu Ohridsku Arhiepiskopiju (POA) kao posebnu vjersku zajednicu.

Republika Makedonija, kao stranka koja je izgubila spor, dužna je tužitelju, Pravoslavnoj Ohridskoj Arhiepiskopiji, isplatiti odštetu u visini od 9.500 eura. Ovo je najveća pobjeda pravde za Pravoslavnu Ohridsku Nadbiskupiju u proteklih 15 godina, od kada se počeo voditi državni progon, ne samo protiv Nadbiskupa ohridskog i Metropolita skopskog g. Jovana, nego i njenih biskupa, klerika, monaha, monahinja i vjernog naroda. I bez izricanja ovakve presude, Pravoslavna Ohridska Nadbiskupija je nezaobilazna realnost po pitanju vjerskog života u Republici Makedoniji.

Sloboda, koja je vrhovni kriterij u pravoslavnom kršćanstvu, čuva se samožrtvom, ne samo i jedino pravnim aktom, no dobro je što je ponekad taj vrhovni kriterij potvrđen i s pravne strane. Zato je ova presuda Europskog suda za ljudska prava za prekršaj nekoliko članova Europske konvencije za ljudska prava od strane Republike Makedonije, na štetu Pravoslavne Ohridske Nadbiskupije, satisfakcija ne samo za vjernike Crkve, već je i velika opomena novoj vlasti da ne vlada totalitaristički i nasilno kao što je to činila prethodna vlast.

Iz ureda Svetog Arhijerejskog Sinoda

Pravoslavne Ohridske Nadbiskupije

PREDAVANJE U ZAGREBU - ODGOVORNOST KRŠĆANA U SUVREMENOM SVIJETU