ANTOLOGIJSKE MISLI O MOLITVI – Starac Efrem Arizonski

Danas donosimo pouke o molitvi velikog svetogorskog monaha i misionara Amerike, starca Efrema Arizonskog:

1. Molitva je jedna od najvažnijih i najmoćnijih snaga, i ona čini da onaj tko se moli biva preporođen, darujući mu tjelesno i duhovno blagostanje.

2. Molitva predstavlja oči i krila duše. Ona nam daje odvažnost i snagu da gledamo Boga.

3. Brate moj, moli se ustima sve dok te milost Božja ne prosvijetli da se moliš i srcem. U tebi će se tada na čudesan način pojaviti blagdan i slavlje, i više nećeš moliti ustima, nego pažnjom koja djeluje u srcu.

4. Ako uistinu čezneš odstraniti svaku antikršćansku pomisao i očistiti svoj um, to ćeš postići posredstvom molitve, jer ništa nije u toj mjeri sposobno srediti naše misli kao molitva.

5. Budi oprezan, jer ako si lijen i nepažljiv u molitvi, nećeš uznapredovati niti u svojoj težnji da budeš predan Bogu, niti u zadobivanju mira u mislima, niti u spasenju.

6. Ime Isusa Krista koje prizivamo u molitvi sadrži u sebi samobitnu i samodjelatnu silu obnavljanja. Ne brini, dakle, zbog nesavršenstva i suhoće svoje molitve, nego uporno očekuj plodove učestalog ponavljanja Imena Božjeg.

7. Kada su rukovođene molitvom, moralne sile koje su u nama postaju jače od svih iskušenja i pobjeđuju ih.

8. Učestalost molitve stvara naviku molitve, koja ubrzo postaje naša druga narav i često dovodi um i srce do više duhovne razine. Učestalost molitve je jedini način da se dosegne visina istinske i čiste molitve. Ona je najbolji način djelatne pripreme za molitvu i najsigurniji put kojim će čovjek dospjeti do krajnjeg odredišta molitve i spasenja.

9. Svatko od nas je sposoban zadobiti unutrašnju molitvu, odnosno, učiniti je načinom svoje komunikacije s Bogom. To nas ne stoji ništa, izuzev napora da se uronimo u molitvenu tišinu i u dubine svog srca, i da se pobrinemo da, što je češće moguće, prizivamo Ime našeg najslađeg Isusa Krista, koje čovjeka ispunjava neizrecivom radošću. Uranjanje u sebe i istraživanje svijeta naše duše daje nam priliku spoznati kakvo je otajstvo čovjek, osjetiti slatkoću samospoznaje i proliti gorke suze kajanja zbog naših padova i slabosti naše volje.

10. Neka se cijela tvoja duša s ljubavlju priveže za smisao molitve, tako da tvoj um (nous), tvoj unutrašnji glas i tvoja volja, tri sastavna elementa tvoje duše, postanu jedno i da jedno postane ovo troje. Na taj način će čovjek, koji je slika Presvetog Trojstva, stupiti u vezu i sjediniti se s prototipom (praslikom). Kao veliki djelatnik i učitelj umne molitve, Grgur Palamas Solunski je rekao: "Kada jednost uma postane trostruka, a ipak ostane jednost, tad se sjedinjuje s božanskom Trojednošću i zatvara vrata za svaku vrstu samoobmane i ustaje protiv tijela, svijeta i kneza ovoga svijeta".

11. Gdje god djeluje molitva, tamo je Krist s Ocem i Duhom Svetim, Presveto Trojstvo, istobitno i nerazdjeljivo. Gdje god je Krist, Svjetlost svijeta, tamo je i vječna svjetlost drugog svijeta, tamo je mir i radost, tamo su anđeli i sveci, tamo je veličanstvenost Carstva Božjega. Blaženi su oni koji su se još u ovom životu obukli u Svjetlost svijeta, odnosno u Krista, jer oni već nose odjeću neraspadljivosti.

12. Budući da je Krist Svjetlost svijeta, oni koji Ga ne vide i koji u Njega ne vjeruju moraju biti slijepi. Naprotiv, oni koji streme oživotvoriti zapovijedi Kristove, koračaju u svjetlosti. Oni ispovijedaju Krista, poštuju Ga i klanjaju Mu se kao Bogu. Svakoga tko ispovijeda Krista i smatra Ga Gospodinom i Bogom, sila prizivanja Njegovog Imena jača da vrši Njegovu volju. Međutim, ako ga ta sila ne jača, onda je očigledno da Krista ispovijeda samo ustima, dok je njegovo srce daleko od Krista.

13. Kao što je nemoguće da se ne spotakne onaj tko korača noću, tako je nemoguće i da ne sagriješi onaj tko još uvijek nije ugledao božansku svjetlost.

14. Cilj umne molitve je da čovjeka sjedini s Bogom, da uvede Krista u čovjekovo srce, da odatle protjera đavla i da razori sva djela koja je ovaj posredstvom grijeha tamo izvršio. Kao što kaže ljubljeni učenik, radi toga se pojavi Sin Božji da razori djela đavolska (1 Iv 3, 8). Jedino je đavlu poznata neizreciva sila koju posjeduju riječi molitve Isusove, i on se upravo zbog toga s jarosnim gnjevom bori protiv nje. Bezbroj puta su demoni kroz usta opsjednutih ljudi ispovjedili da ih sažiže djelovanje ove molitve.

15. Ukoliko nas molitva više sjedinjuje s Kristom, utoliko nas više razdvaja od đavla. I ne samo od đavla, nego i od duha ovoga svijeta, koji uzrokuje i podržava strasti.

16. Sotona (tj. protivnik) molitve je nemar. Sotonin sotona (tj. protivnik) jest čežnja za molitvom i plamen srca. Budite duhom vatreni, Gospodinu služite, kaže Apostol (Rim 12, 11). Taj plamen privlači i zadržava milost na onome tko se moli, i ona za njega postaje svjetlost, radost i neopisiva utjeha. Međutim, za demone je ona oganj, gorčina i progon. Kada dođe ova milost, ona sabire um od rasijanosti i naslađuje ga razmišljanjem o Bogu, iscjeljujući ga od svakog zla i nečistih misli.

17. Je li molitva na tvojim usnama? Onda je tamo i milost. Međutim, ona s usta mora prijeći u um i spustiti se u srce, a to zahtjeva mnogo vremena i truda. Jezik se mora mnogo pomučiti da bi se iskupio za svaku ispraznu riječ i za sve svoje padove, i mora steći naviku molitve. Navika se ne može stvoriti bez truda i rada. Da bi došla milost, mora se pokazati i poniznost. Nakon toga, put će biti čist. Molitva će se prilijepiti za naše disanje, a um će se probuditi i slijedit će je. Vremenom, strasti se utišavaju, misli se povlače, a srce postaje mirno.

18. Nemoj se zamoriti od vraćanja svog uma svaki put kad odluta. Bog će vidjeti tvoju revnost i tvoj trud, i poslat će Svoju milost da ga sabere. Kad je prisutna milost, sve se čini s radošću i bez napora.

19. Molitvom prelazimo iz jedne radosti u drugu; bez molitve, prelazimo iz jednog pada u drugi, iz patnje u patnju, i osjećamo tešku grižnju savjesti. Ukratko, uz malo truda i bola u molitvi, zadobit ćemo mnogo radosne žalosti (plača po Bogu, plača koji donosi radost), umilnosti i suza, zajedno sa slatkoćom prisutnosti Božje i bezgrešnog straha Njegovog, koji čisti i očišćuje um i srce.

20. Srce se mora očistiti da bi i um bio prosvijetljen čistim mislima koje će se odozgo odražavati u njemu.

21. Oni koji su ušli u Carstvo Božje nisu nepokajani, nego grešnici koji su se preobrazili pokajanjem i suzama. Ništa čovjeku toliko ne pomaže boriti se i pobijediti strasti, koliko neprestana umna molitva.

22. U vrijeme kada te iskušava nemar koji umrtvljuje um, jezik i prste na brojanici, molim te da se ne predaješ. Uloži mali napor, kako bi Bog vidio tvoju odlučnost i ojačao te. Postoji nešto više što Bog želi od tebe, i On dopušta ovo vrijeme iskušenja da bi ti to mogao i da daš. On zna, kao što i ti znaš, da možeš dati više. Prema tome, prisili se što više možeš u vrijeme koje ti je određeno za molitvu, i izvrši svoju dužnost da bi Boga učinio svojim dužnikom. Ako ne primiš milost, pripremit ćeš se da je primiš sljedeći put ili ubrzo nakon toga. U svakom slučaju, prije ili kasnije primit ćeš milost. Nemoguće je da se to ne dogodi. U stvari, uobičajeno je da Bog više daje onda kada odlaže davanje.

23. Njiva srca bit će onoliko plodonosna koliko dobro bude uzorana molitvom, navodnjena suzama kajanja i oplijevljena od korova zlih misli.

24. Povremeno se događa da se milost povuče, a da to uopće nije naša greška. To je kao da ti Bog kaže: "Sva tvoja djela su dobra, ali nemoj misliti da sve zavisi od tebe. Ja ću doći i otići kad budem smatrao da je to potrebno, da bih te naučio da u potpunosti odbaciš samovolju i da budeš trpeljiv, da bi dobro naučio lekciju poniznosti."

25. Oni koji su uznapredovali u molitvi imaju nepokolebljivo uvjerenje da je, usprkos svim čovjekovim naporima, molitva djelo milosti.

26. Sv. Šimun Novi Teolog jasno kaže da nitko nije u stanju sam od sebe proslavljati Boga, nego da je to milost Kristova, koja se nastanila u njemu, koja proslavlja i pjeva hvale Bogu i moli se u čovjeku.

27. Kada se čovjek moli sa strahom i strahopoštovanjem, stojeći mirno i obraćajući pažnju na ono za što se moli, onda je to znak da je milost Božja posjetila njegovo srce.

28. Pažnja mora biti neraskidivo povezana s molitvom, na isti način na koji je i tijelo neraskidivo povezano s dušom. Drugim riječima, u vrijeme molitve um mora stražariti nad srcem i kružiti nad njim, i odatle, iz dubina srca, uznosit će molitve Bogu, neprestano izgovarajući: "Gospodine Isuse Kriste, pomiluj me." Kad jednom u srcu okusi i iskusi da je Gospodin dobar i da je sladak, um više neće željeti napustiti mjesto srca, nego će zajedno s apostolom Petrom reći: Dobro nam je ovdje biti (Mt 17, 4). On želi kružiti unaokolo, udaljujući i protjerujući, da tako kažemo, sve one ideje koje je tamo posijao đavao, ne dopuštajući nijednoj ovozemaljskoj misli da tamo ostane i postajući na taj način siromašan (nišči) duhom, odnosno lišen svake ovozemaljske misli. Ovakav zadatak izgleda veoma težak i mučan onima koji ništa ne znaju o njemu. Međutim, oni koji su okusili njegovu slatkoću i u dubini srca osjetili njegovu nasladu, uskliknut će zajedno s božanskim Pavlom: Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove (Rim 8, 35)?

29. Pažljivo slušajući Gospodina koji je rekao da nečiste misli, koje skrnave čovjeka, dolaze iz srca, kao i da čašu i zdjelu najprije moramo očistiti iznutra kako bi i izvana bile čiste (Mt 15, 19-20 i Mt 23, 26), naši sveti Oci napuštali su svaku drugu duhovnu djelatnost i posvećivali se jedino ovom djelu, odnosno stražarenju nad srcem, budući sigurni da će na taj način lako steći i svaku drugu vrlinu.

30. Bogonosni Šimun Novi Teolog kaže: "Očistimo svoja srca, da bismo u sebi mogli pronaći sveprisutnog Gospodina. Očistimo svoja srca ognjem Njegove milosti, da bismo u samima sebi vidjeli svjetlost i slavu Njegovog božanstva."

31. Sretni su oni koji su pristupili božanskoj svjetlosti i stupili u nju, koji su se sjedinili s njom i tako i sami u cjelini postali svjetlost. Oni su sa sebe u potpunosti svukli uprljanu odjeću svojih grijeha i više ne prolijevaju gorke suze. Sretni su oni koji su još u ovom životu spoznali svjetlost Gospodnju kao Samog Gospodina, jer će u budućem životu odvažno stajati pred Njim. Blaženi su oni koji su primili Krista, jer je došao kao svjetlost onima koji su prethodno bili u tami, a sada su postali sinovi svjetlosti i nezalaznog dana.

32. Sv. Grgur Palamas kaže da molitva, koja se sjedinjuje s udisanjem i izdisanjem, vremenom uzrokuje da slatki dah milosti, miomiris duhovne pomasti, izlazi iz usta čovjeka koji se moli, miris života za život (2 Kor 2, 12), prema riječima velikog Pavla. I zaista, ne postoji ništa slično dahu molitve, neprestane umne molitve. Molitva ne izlijeva milost samo na onoga tko se moli, nego preplavljuje milošću i ostalu tvorevinu, posredstvom njega se rasipajući i šireći na nju. Dok udiše, čovjek se očišćuje, oživljuje i posvećuje. Kada pak izdiše, on očišćuje, oživljuje i posvećuje tvorevinu, ali to ne čini on, nego božanska milost.

33. U ovim posljednjim danima, kada je dah antikrista zagadio zemlju, more i sve što diše, Bog u krilu i srcu Crkve raspiruje djelovanje umne molitve kao osvježavajuću rosu milosti, kao vjetar koji je osjetio prorok Ilija (1 Kr 19, 12), kao protuotrov za zdravlje i spasenje duše i tijela u danima u kojima živimo, kao i u onima koji će tek doći.

34. Poznajem tisuće duša u svijetu, bolje rečeno širom cijelog svijeta, koje se prisiljavaju na molitvu i u tome postižu zadivljujuće rezultate. Molitva ih jača u njihovoj duhovnoj borbi, prosvjetljuje ih iznutra, i oni se ispovijedaju otvoreno i iskreno. Mučeni mislima i iskušenjima koje demoni potiču protiv onih koji izgovaraju molitvu, oni čežnjivo pritječu svetim sakramentima. Zatim se ponovno upuštaju u borbu s mislima i strastima, i ponovno se vraćaju sakramentima, jer više ne mogu živjeti bez molitve.

35. Molitva je disanje. Kad čovjek diše on je i živ, i o tome se brine čitavog života. Tko god započne izgovarati molitvu, on započinje i popravljati cijeli svoj život, imajući duhovnog oca kao rukovoditelja. Kao što izlazeće Sunce budi, obasjava i oživljuje tvorevinu, tako i Krist, Sunce Pravde, pojavivši Se posredstvom molitve u čovjekovom umu i srcu, budi čovjeka da vrši djela svjetlosti i nezalaznog dana.

36. Prema tome, braćo, "neprestano udišite Krista", kao što je imao običaj reći sv. Antun Veliki, začetnik kršćanske askeze. Apostol pogana savjetuje, opominje i zapovijeda kršćanima na svakom mjestu i u svakom vremenu: Molite se bez prestanka (1 Sol 5, 17). Sveti Oci objašnjavaju da "bez prestanka" znači da molitva nema niti kraj niti mjeru. U vrijeme mira ne budite nemarni, nego se molite. Popravljajte se i pripremajte se za duhovni rat. Budite hrabri. Ne strahujte od iskušenja. Svi su iskusili promjene; međutim borba zahtjeva strpljenje i ustrajnost. Čak i ako padne tisuću puta na dan, pravednik će se uspraviti i to će mu se računati kao pobjeda. Molitva upravo to i znači: neprestano kajanje i neumorno prizivanje božanske milosti.

Kristu Bogu našem, koji daje molitvu moliteljima (1 Kr 2, 9-po LXX), neka je slava i hvala u vjekove. Amen.

Djelovanje Božje milosti u pravoslavnom mistiku

Što je to milost Božja, i kako djeluje u misticima Pravoslavne Crkve, možda će nam najbolje pokazati primjer početka monaškog života jednog novijeg pravoslavnog sveca, starca Porfirija. Preuzeto iz knjige „Starac Porfirije – asket ljubavi i vidoviti čudotvorac“.

Posjeta božanske milosti

Nije čudo što je božanska milost vidljivo počivala na ovom mladom monahu prepunom rev­nos­ti, koji je bio preispunjen ljubavlju Kristo­vom i koji nikad nije žalio truda i podviga.

Bila je zora, i središnja crkva u Kavso­ka­liviji još uvijek je bila zaključana. U jednom kutu predvorja, monah Nikita je čekao da zazvone zvona i da se otvori crkva. Poslije njega u predvorje stupi stari monah Dimas, nekadašnji ruski časnik, ko­me je bilo oko devedeset godina; bio je to veliki asket i tajni svetac. Pošto ne vidje ni­ko­ga, starac pomisli da je sâm, te počne praviti ve­li­ke metanije i moliti se pred zatvorenim vratima naosa[1].

Božanska milost se razlijevala od bogolikog starca Dimasa i oblijevala mlađahnog Niki­tu, koji tada bijaše spreman primiti je. Osjećaji koji obuzeše mladića ne mogu se opisati. Poslije sve­te Liturgije[2] i svete Pričesti, mladi monah Nikita je bio toliko ushićen da je, idući k svo­joj isposnici, raširio ruke i glasno povikao: „Slava Tebi, Bože! Slava Tebi, Bože! Slava Te­bi, Bože!”

Poslije posjete božanske milosti, došlo je do temeljne promjene duševnih i tjelesnih svoj­sta­va mlađahnog monaha Nikite. Ta promjena je došla od desnice Svevišnjega. Odjeven je u silu s visine i stekao je natprirodne milosne darove.

Prvi znak prisutnosti milosnih darova uka­zao se kad je iz velike daljine „vidio” svoje starce, koji su se vraćali izdaleka. „Vidio” ih je tamo gdje su bili iako nisu bili dostupni ljud­skom oku. Is­povijedio je to ocu Pantelejmonu, koji ga posa­vje­tova da bude oprezan i da o ovome nikome ne priča. Ovih savjeta Nikita se držao sve dok nije dobio drugačiju zapovijed.

Za ovim darom uslijedili su i drugi. Njegova čuvstva su postala osjetljivija do neshvatljive mje­re, a ljudske moći su se razvile do krajnosti.

Mogao je slušati i raspoznavati ptičje i životinjske glasove, tako da je razaznavao i nji­hovo porijeklo i njihov smisao. Mogao je osjetiti mirise sa velike udaljenosti. Raspoznavao je i raz­likovao mirise i njihov sastav. Iz velike da­ljine je razlikovao mirise pojedinog cvijeća. Poslije skrušene molitve, mogao je „vidjeti” u dubinu zemlje i u nebeski kaos; „gledati” kroz vodu i kroz kamenito tlo, pronalaziti izvorišta naf­te, radio-energije, zakopana arheološka nalaziš­ta, skrivene grobnice, pukotine u dubini zemlje, podzemne izvore, izgubljene ikone[3], „vidjeti” pri­zore koji su se odigrali stoljećima ranije, „čuti” molitve koje su upućivane, „vidjeti” dobre i zle duhove, sâmu ljudsku dušu... „vidjeti” baš sve. Kušao je vodu iz dubine zemlje i mjerio ono što je nedostupno. Pitao je stijene, i one su mu pričale o duhovnim borbama asketa koji su živjeli prije njega. Gledao je, i pogledom iscjeljivao. Dodi­rivao je, i dodirom liječio. Molio se, i molitva je postajala djelotvorna. No, nikad nije pomišljao da te Božje darove upotrijebi za vlastitu korist. Nikad se nije molio da se i sâm izliječi od bolesti. Nikad nije poželio da stekne nekakvu korist od znanja koje mu je božanska milost darovala.

Kad bi se koristio svojim darom rasuđivanja, otkrile bi mu se skrivene strane ljudskih po­misli. Uz pomoć milosti Božje, bio je u stanju istovremeno vidjeti prošlost, sadašnjost i bu­dućnost. Potvrđivao je da je Bog sveznajuć i sve­moguć. Promatrao je i doticao tvorevinu po svim krajevima svijeta, sve do dubine ljudske duše i povijesti. Riječi apostola Pavla: „Duhovan pak prosuđuje sve, a njega nitko ne prosuđuje” (1 Kor 2,15), u slučaju starca Porfirija bile su istinite. On je, naravno, ipak bio čovjek, a milosni dar koji je primao, potjecao je od Boga, Koji iz Njemu poz­na­tih razloga ponekad i ne otkriva sve.

Život unutar božanske milosti, međutim, za nas predstavlja nepoznanicu i tajnu. Stoga bi svaki daljnji razgovor na tu temu izgledao kao pro­izvoljno bavljenje onim što nam je nedostupno. Ovu činjenicu Starac je uvijek naglašavao pred oni­ma koji bi njegove mogućnosti pripisivali ne­čemu drugom, a ne milosti Božjoj. Ponavljao je i ponavljao: „To nije nauka; nije vještina; to je MILOST”.

---

[1] Prostor pravoslavnog hrama dijeli se na predvorje, u kojemu su nekoć stajali katekumeni, i naos, prostor za vjernike.

[2] U pravoslavlju se Liturgijom naziva Euharistija-misa.

[3] Svete slike.

Stradanje albanske Crkve u komunizmu

Njegovo Blaženstvo nadbiskup Anastazije (čiji životopis smo objavili nedavno) održao je u Rumunjskoj izlaganje o stradanju pravoslavnih kršćana u Albaniji. On ističe da je kršćanstvo doživljavalo kroz povijest mnoge progone, ali je u 20. st. progon kršćana bio nemilosrdan u onim zemljama gdje je prevladao komunistički i ateistički režim, a težina tog progona je zavisila od zemlje do zemlje.

Poslije povlačenja njemačkih okupatora iz Albanije u studenom 1944., komunistički režim Envera Hoxe počeo je nasilno progoniti svaku vrstu religije. Tijekom 23 godine ovi progoni su imali onaj klasični oblik kakav se mogao opaziti u Rusiji i jugoistočnoj Europi. Tako je kanonski nadbiskup albanski Kristofor stavljen u kućni pritvor, a 19. lipnja 1958. nađen je mrtav; navodno je umro od srčanog udara. Pajsije Vondikas, udovac i do tada biskup Korče, postavljen je za novog nadbiskupa.

U to vrijeme je u Tirani, u veljači 1950. sazvana crkveno-narodna skupština Pravoslavne Crkve da izglasa novu Uredbu kojom je Crkva stavljena pod punu državnu kontrolu. Shodno ovoj Uredbi, svako postavljanje u crkvenu službu, čak i đakonsko ređenje, morala je odobriti državna vlast. U ožujku 1966. Pajsije je preminuo i na nadbiskupski tron je došao Damjan, stari partizan, koji je, prema mišljenju mnogih uglednih teologa i svećenika, osobno doprinio uništavanju Crkve svojim naredbama i radnjama. Godine 1967. povukao se u mirovinu u Podgradec, gdje je umro 18. listopada 1973. U međuvremenu, nastojanja na ismijavanju Crkve i njenih služitelja intenzivirana su preko mnogih publikacija, filmova i kleveta.

Tijekom sljedeće 23 godine, 1967.-1990., progon svake religije bio je nemilosrdan. Uredbom od 22. studenoga 1967. Ustav Albanije je službeno ukinuo svako vjersko izražavanje. Stotine crkava je porušeno, neke su pretvorene u radionice, robne kuće, kina, klubove, staje i dr. Skoro svi samostani su bili razoreni ili korišteni za vojne potrebe.

U to vrijeme Albanska Crkva je imala, pored nadbiskupije, još tri biskupije, 19 biskupskih vikarijata, 330 župa i 25 samostana, ne računajući manje monaške zajednice. Svećenstvo je bilo desetkovano, a crkvena imovina (zemljišta, bogoslužne stvari i crkvene matice) konfiscirana. Strogo je bilo kažnjavano i najblaže izražavanje vjerskog uvjerenja – čuvanje ikona, vjerskih knjiga i drugih simbola. Tijekom 25 godina nitko nije zaređen za svećenika, i ono što je najstrašnije, izgubio se trag o svakom biskupu.

Međutim, u ta najtmurnija vremena nemilosrdnog bezbožničkog progona čuli su se neki šapati da neki pravoslavni na svoju ruku ispovijedaju vjeru. Sjećam se jednog tipičnog slučaja: „Otac Georgije je bio svećenik u mjestu Vuljaratis, selu na jugu blizu Đirokastra. Ranije je studirao za učitelja i agronoma, a kad je nastao bezbožnički progon, bio je prisiljen napustiti svoju svećeničku službu i raditi na izgradnji putova. Jednoga dana, dok se odmarao od teškog rada i sunčanice, njegov poznanik, odani pravoslavni vjernik iz susjednog sela, prišao mu je i prošaputao sažaljivo: „U svijetu ćete imati nevolje“. Otac Georgije je nježno podigao oči i dovršio taj biblijski stih: „Ali ne bojte se, ja sam pobijedio svijet“(Iv 16, 33).  Drugi put fanatični sljedbenici ateističke partije ukopali su veliki križ nasred puta i tjerali oca Georgija da se penje na vrh križa. On se pobožno sagnuo pred njim, zagrlio ga rukama i cjelivao.

Drugi svećenik, otac Kozma Kirio, koji je također bio prisiljen raditi kao radnik i putovati uz mnoge opasnosti, bogoslužio je i tajno krštavao svakoga tko bi poželio. U mjestu Korđe, jedna grupa žena se okupljala u svojim domovima, zatvarale su prozore i veoma predostrožno  organizirale molitvene grupe.

Ismijavanje i uvrede bili su dio svakodnevne drame. Ateisti su progonili vjerne, stavljali ih na teške poslove, osuđivali na duge zatvorske kazne i ubijali ih. Nisu samo svećenici bili mučenici za vjeru, nego i svjetovnjaci, laici, čitave obitelji.

Kada je albanski komunistički režim prestao postojati 1991., Pravoslavna autokefalna Albanska Crkva našla se potpuno uništenom i nalikovala je na neku zapuštenu pustaru.

Izvor: spc.rs

Pravoslavni vjernici u Kolomiji mole se izvan crkve usprkos prijetnjama grkokatolika

Usprkos uvredama, prijetnjama i čak upotrebi fizičke sile protiv njih, pravoslavni vjernici pri crkvi Blagovijesti u Kolomiji u Ukrajini, u Podkarpatju, i dalje održavaju molitvena bdijenja izvan zidova svoje crkve, javlja Ivano-frankovska biskupija Ukrajinske Pravoslavne Crkve.

Crkva Blagovijesti je predmet sukoba između kanonske Ukrajinske Pravoslavne Crkve i Grkokatoličke Crkve koja je nezakonito prisvojila crkvenu građevinu. Naime, 4. lipnja 2017., na svetkovinu Duhova, grkokatolički svećenici su uz podršku vojnika grupe „Crna stotka“ opkolili crkvu, nasilno ušli u nju i odslužili svoju "Liturgiju". Prije dva tjedna ukrajinska pravoslavna biskupija objavila je video snimak na kome se vidi kako svećenici Grkokatoličke Crkve brutalno tuku žene i druge pravoslavne vjernike ispred crkve. Najzad su se grkokatolici dokopali crkve 18. listopada. 04. 11. 2017. pravoslavni vjernici sa svojim svećenikom Vitalijem Dimičem molili su akatist Presvetoj Bogorodici pored crkve koja zakonito pripada njima.
izvor: spc.rs

Pravoslavne biskupske konferencije - pravoslavlje nadilazi nacije

            Već smo mnogo puta do sada kroz razne tekstove objašnjavali na kojim principima počiva ustroj Pravoslavne Crkve. Vidjeli smo kako funkcionira njezino jedinstvo i partikularnost, te smo prikazali što jest Pravoslavna Crkva, a što nije Pravoslavna Crkva. Danas ćemo prikazati jedan, u hrvatskoj javnosti relativno nepoznat, način organiziranja i djelovanja Pravoslavne Crkve u svijetu – pravoslavne biskupske konferencije.

            Pravoslavna Crkva jest jedna i jedinstvena – jedna, sveta, katolička i apostolska Crkva. Ona je mistično Tijelo Kristovo. Ova jedinstvenost i jedincatost Crkve se ostvaruje, ne kroz osobu vrhovnog poglavara (kao kod rimokatolika), već kroz jedinstvo vjere, sakramenata i kanonskog uređenja. Tko nije dio ovog zajedništva, nije pravoslavan.

            Osnovno lokalno ostvarenje te jedne Pravoslavne Crkve jest eparhija ili episkopija, ili, hrvatski: biskupija. Njome upravlja episkop/biskup kao apostolski nasljednik, i kroz nju pojedinac dobiva sve što mu je potrebno za ispunjavanje cilja kršćanskog života – spasenja duše. Zato su sve pravoslavne biskupije jednake, iz čega proizlazi da su i svi pravoslavni biskupi jednaki, te posljedično, ne postoji „pravoslavni papa“. 

            Više bližih eparhija ili biskupija se ujedinjuje u arhiepiskopiju i mitropoliju (hrvatski: nadbiskupija i metropolija). Pošto u Pravoslavnoj Crkvi nema pape, ove arhiepiskopije su pravno neovisne, tj., njihovi biskupi se, pod predsjedanjem arhiepiskopa okupljaju na Sabore, na kojima rješavaju sva tekuća pitanja Crkve: izbor novih biskupa, kanonske prekršaje, briga o upražnjenim biskupijama, financije, bogoslovije, kanonizacije svetih itd. Ove samostalne arhiepiskopije odgovaraju rimokatoličkim crkvenim pokrajinama, s time da ove imaju papu kao poglavara, dok su pravoslavne neovisne. Zbog svoje neovisnosti, ove samostalne pravoslavne crkvene pokrajine/arhiepiskopije o novije vrijeme se nazvalo autokefalnim Crkvama. Arhiepiskopi nekih od ovih Crkava nose počasni naziv patrijarha, pa su dotične Crkve patrijaršije ili patrijarhati. Neke međutim nemaju punu neovisnost, nego samo samoupravu; to su autonomne Crkve. Trenutno u svijetu ima 14 ovakvih samostalnih crkvenih pokrajina koje čine jednu, svetu, katoličku i apostolsku Crkvu, odnosno Pravoslavnu Crkvu – organ spasenja ljudskog roda. 

            Pravoslavne Crkve organizirane su teritorijalno, poput rimokatoličkih biskupija, što znači da određeni pravoslavni biskup ima punu jurisdikciju na nekom teritoriju bez obzira na nacionalnost vjernika. Jednako tako, i samostalna arhiepiskopija (autokefalna Crkva) ima svoj teritorij na koji ju je Bog postavio da privodi ljude spasenju. Ovo se naziva kanonski teritorij. Prekršaj nečije jurisdikcije na kanonskom teritoriju u pravoslavlju povlači za sobom u pravilu najteže kazne. To znači, ako je mitropolija zagrebačko-ljubljanska kanonska pravoslavna biskupija u sjevernoj Hrvatskoj, nije moguć nikakav zakoniti pravoslavni crkveni pastoral na tom terenu bez njezine dozvole.

            Što se pravoslavne crkvene jurisdikcije tiče, svijet možemo ugrubo podijeliti na tri dijela. Prvi dio su područja riješene kanonske nadležnosti – to su područja na kojima je posve određeno tko vrši jurisdikciju, i oko toga postoji konsenzus svih Crkava. U Hrvatskoj je tako SPC kanonska. 

            Drugi dio svijeta su misijska područja, gdje pravoslavlja nema, ili tek nastaje, pa za ta područja vlada konsenzus da sve Crkve mogu tamo misionariti, dok se ne stvore uvjeti za crkvenu organizaciju u punom smislu.

            Treći dio svijeta su tzv. zemlje dijaspore. To su zemlje zapadne Europe, Amerike, Australije i Oceanije, koje su na pola puta između misijskog i riješenog kanonskog statusa. U njima su pravoslavni još uvijek manjina, i to uglavnom sastavljena od dijaspore iz pravoslavnih zemalja; također je u tim zemljama pravoslavlje relativno nova vjera, koja još umnogome nije pustila korijenje. U takvoj situaciji, gdje Pravoslavna Crkva postoji, ali još u djetinjoj, adolescentskoj fazi, konsenzus je da svaka Crkva brine o svojoj dijaspori, i polazeći od nje, vrši crkvenu misiju prema domaćem nepravoslavnom stanovništvu. To je razlog zbog kojega u npr. Italiji, Španjolskoj, Britaniji ili SAD-u postoje paralelne jurisdikcije, odnosno, u jednom New Yorku može biti, govorim napamet, pet kanonskih pravoslavnih biskupa (grčki, srpski, bugarski, ruski itd.). Ta situacija nije po kanonima, jer bi u New Yorku trebao biti jedan jedini pravoslavni biskup za sve, ali se ovakva situacija tolerira zbog povijesnih i vanjskih okolnosti, te se ima u vidu njezino kanonsko rješenje jednog dana.

            Ipak, bez obzira što su jurisdikcije na Zapadu podijeljene uglavnom po nacionalnoj osnovi, to ne znači da su ove biskupije, njihov kler i vjernici otuđeni jedni od drugih. U Americi, Francuskoj, Italiji i svim drugim zemljama, vjernici različitih Crkava posve slobodno idu jedni drugima u crkve, štuju svece druge Crkve, primaju sakramente, i surađuju u pastoralu – jer, oni su jedna te ista Pravoslavna Crkva.

            Postoji u tim zemljama dijaspore i jedan institucionalni oblik pravoslavnog jedinstva, a to su pravoslavne biskupske konferencije. Ove pravoslavne biskupske konferencije su koordinacijska tijela koja okupljaju sve kanonske pravoslavne biskupe, svih nacionalnih jurisdikcija u nekoj zemlji, zbog međusobne suradnje i pastorala. Tako npr. u Njemačkoj, djeluju kanonski biskupi iz carigradske, antiohijske, ruske, srpske, rumunjske i gruzijske Crkve. Međutim, svi su oni okupljeni u pravoslavnu biskupsku konferenciju Njemačke, koja je vrhovno predstavništvo pravoslavlja u Njemačkoj. 

            Ove biskupske konferencije su službeno pokrenute odlukom IV. Predsaborske konferencije svih pravoslavnih Crkava u švicarskom gradu Chambesy, održane u lipnju 2009.g. Ovo je dakle svepravoslavna odluka, i još jedan u nizu dokaza koji pobijaju predrasudu o razjedinjenosti pravoslavlja.

            Na čelu svake pravoslavne biskupske konferencije se nalazi predstavnik Carigradske Patrijaršije, zbog toga što je ona prva po časti u pravoslavnim Crkvama. Konferencija ne dira u unutrašnji život biskupija, ali koordinira njihov pastoral i nastup prema vanjskom svijetu, u skladu s okolnostima neke zemlje. Ona je vrhovni predstavnik Pravoslavne Crkve pred određenom državom, rješava pitanja vjeronauka, dušobrižništva u obrazovnim ustanovama i bolnicama, misijskog rada, prevođenja liturgijskih tekstova i crkvene literature na domaće jezike, uvođenja štovanja domaćih svetaca u pravoslavlje (onih svetaca koji su živjeli na Zapadu prije 1054.g.) i sl. Štoviše, ove konferencije imaju svoje različite odbore i povjerenstva, u kojima sjede predstavnici svih Crkava i narodnosti u nekoj zemlji. 

            Ove konferencije izučavaju sve vjerske zajednice na svom teritoriju koje se nazivaju pravoslavnima, te donose ocjenu radi li se uistinu o pravoslavnima ili ne. Tako npr., ukoliko bi predstavnici neke od pseudocrkava, recimo tzv. HPC ili CPC došli u Australiju, tamošnja pravoslavna biskupska konferencija, sastavljena od predstavnika svih Crkava, bi ustanovila da se radi o lažnoj Crkvi, i upozorila sve pravoslavne vjernike da ne primaju sakramente od njih. 

            Trenutno postoje sljedeće pravoslavne biskupske konferencije:

Pravoslavna biskupska konferencija Austrije

Pravoslavna biskupska konferencija Belgije, Nizozemske i Luksemburga

Svepravoslavna biskupska konferencija za britansko otočje

Pravoslavna biskupska konferencija Italije i Malte

Pravoslavna biskupska konferencija Latinske Amerike

Pravoslavna biskupska konferencija Njemačke

Biskupska konferencija svih kanonskih pravoslavnih biskupa Oceanije

Pravoslavna biskupska konferencija Skandinavije

Pravoslavna biskupska konferencija SAD-a

Pravoslavna biskupska konferencija Kanade

Sabor pravoslavnih biskupa Francuske

Pravoslavna biskupska konferencija Švicarske

Pravoslavna biskupska konferencija Španjolske i Portugala

            Prema tome, pogrešno je mišljenje da je Pravoslavna Crkva skup otuđenih „nacionalnih Crkava“, nesposoban za bilo kakvo djelovanje na svjetskoj razini. Jedinstvo Pravoslavne Crkve u svijetu nije samo duhovno i sakramentalno, već i vidljivo, na svim razinama, uključujući i najviše. Ove pravoslavne biskupske konferencije su vidljivi znak tog jedinstva, koje u Duhu Svetome nadilazi sve ljudske i nacionalne granice.