Djelovanje Božje milosti u pravoslavnom mistiku

Što je to milost Božja, i kako djeluje u misticima Pravoslavne Crkve, možda će nam najbolje pokazati primjer početka monaškog života jednog novijeg pravoslavnog sveca, starca Porfirija. Preuzeto iz knjige „Starac Porfirije – asket ljubavi i vidoviti čudotvorac“.

Posjeta božanske milosti

Nije čudo što je božanska milost vidljivo počivala na ovom mladom monahu prepunom rev­nos­ti, koji je bio preispunjen ljubavlju Kristo­vom i koji nikad nije žalio truda i podviga.

Bila je zora, i središnja crkva u Kavso­ka­liviji još uvijek je bila zaključana. U jednom kutu predvorja, monah Nikita je čekao da zazvone zvona i da se otvori crkva. Poslije njega u predvorje stupi stari monah Dimas, nekadašnji ruski časnik, ko­me je bilo oko devedeset godina; bio je to veliki asket i tajni svetac. Pošto ne vidje ni­ko­ga, starac pomisli da je sâm, te počne praviti ve­li­ke metanije i moliti se pred zatvorenim vratima naosa[1].

Božanska milost se razlijevala od bogolikog starca Dimasa i oblijevala mlađahnog Niki­tu, koji tada bijaše spreman primiti je. Osjećaji koji obuzeše mladića ne mogu se opisati. Poslije sve­te Liturgije[2] i svete Pričesti, mladi monah Nikita je bio toliko ushićen da je, idući k svo­joj isposnici, raširio ruke i glasno povikao: „Slava Tebi, Bože! Slava Tebi, Bože! Slava Te­bi, Bože!”

Poslije posjete božanske milosti, došlo je do temeljne promjene duševnih i tjelesnih svoj­sta­va mlađahnog monaha Nikite. Ta promjena je došla od desnice Svevišnjega. Odjeven je u silu s visine i stekao je natprirodne milosne darove.

Prvi znak prisutnosti milosnih darova uka­zao se kad je iz velike daljine „vidio” svoje starce, koji su se vraćali izdaleka. „Vidio” ih je tamo gdje su bili iako nisu bili dostupni ljud­skom oku. Is­povijedio je to ocu Pantelejmonu, koji ga posa­vje­tova da bude oprezan i da o ovome nikome ne priča. Ovih savjeta Nikita se držao sve dok nije dobio drugačiju zapovijed.

Za ovim darom uslijedili su i drugi. Njegova čuvstva su postala osjetljivija do neshvatljive mje­re, a ljudske moći su se razvile do krajnosti.

Mogao je slušati i raspoznavati ptičje i životinjske glasove, tako da je razaznavao i nji­hovo porijeklo i njihov smisao. Mogao je osjetiti mirise sa velike udaljenosti. Raspoznavao je i raz­likovao mirise i njihov sastav. Iz velike da­ljine je razlikovao mirise pojedinog cvijeća. Poslije skrušene molitve, mogao je „vidjeti” u dubinu zemlje i u nebeski kaos; „gledati” kroz vodu i kroz kamenito tlo, pronalaziti izvorišta naf­te, radio-energije, zakopana arheološka nalaziš­ta, skrivene grobnice, pukotine u dubini zemlje, podzemne izvore, izgubljene ikone[3], „vidjeti” pri­zore koji su se odigrali stoljećima ranije, „čuti” molitve koje su upućivane, „vidjeti” dobre i zle duhove, sâmu ljudsku dušu... „vidjeti” baš sve. Kušao je vodu iz dubine zemlje i mjerio ono što je nedostupno. Pitao je stijene, i one su mu pričale o duhovnim borbama asketa koji su živjeli prije njega. Gledao je, i pogledom iscjeljivao. Dodi­rivao je, i dodirom liječio. Molio se, i molitva je postajala djelotvorna. No, nikad nije pomišljao da te Božje darove upotrijebi za vlastitu korist. Nikad se nije molio da se i sâm izliječi od bolesti. Nikad nije poželio da stekne nekakvu korist od znanja koje mu je božanska milost darovala.

Kad bi se koristio svojim darom rasuđivanja, otkrile bi mu se skrivene strane ljudskih po­misli. Uz pomoć milosti Božje, bio je u stanju istovremeno vidjeti prošlost, sadašnjost i bu­dućnost. Potvrđivao je da je Bog sveznajuć i sve­moguć. Promatrao je i doticao tvorevinu po svim krajevima svijeta, sve do dubine ljudske duše i povijesti. Riječi apostola Pavla: „Duhovan pak prosuđuje sve, a njega nitko ne prosuđuje” (1 Kor 2,15), u slučaju starca Porfirija bile su istinite. On je, naravno, ipak bio čovjek, a milosni dar koji je primao, potjecao je od Boga, Koji iz Njemu poz­na­tih razloga ponekad i ne otkriva sve.

Život unutar božanske milosti, međutim, za nas predstavlja nepoznanicu i tajnu. Stoga bi svaki daljnji razgovor na tu temu izgledao kao pro­izvoljno bavljenje onim što nam je nedostupno. Ovu činjenicu Starac je uvijek naglašavao pred oni­ma koji bi njegove mogućnosti pripisivali ne­čemu drugom, a ne milosti Božjoj. Ponavljao je i ponavljao: „To nije nauka; nije vještina; to je MILOST”.

---

[1] Prostor pravoslavnog hrama dijeli se na predvorje, u kojemu su nekoć stajali katekumeni, i naos, prostor za vjernike.

[2] U pravoslavlju se Liturgijom naziva Euharistija-misa.

[3] Svete slike.

Stradanje albanske Crkve u komunizmu

Njegovo Blaženstvo nadbiskup Anastazije (čiji životopis smo objavili nedavno) održao je u Rumunjskoj izlaganje o stradanju pravoslavnih kršćana u Albaniji. On ističe da je kršćanstvo doživljavalo kroz povijest mnoge progone, ali je u 20. st. progon kršćana bio nemilosrdan u onim zemljama gdje je prevladao komunistički i ateistički režim, a težina tog progona je zavisila od zemlje do zemlje.

Poslije povlačenja njemačkih okupatora iz Albanije u studenom 1944., komunistički režim Envera Hoxe počeo je nasilno progoniti svaku vrstu religije. Tijekom 23 godine ovi progoni su imali onaj klasični oblik kakav se mogao opaziti u Rusiji i jugoistočnoj Europi. Tako je kanonski nadbiskup albanski Kristofor stavljen u kućni pritvor, a 19. lipnja 1958. nađen je mrtav; navodno je umro od srčanog udara. Pajsije Vondikas, udovac i do tada biskup Korče, postavljen je za novog nadbiskupa.

U to vrijeme je u Tirani, u veljači 1950. sazvana crkveno-narodna skupština Pravoslavne Crkve da izglasa novu Uredbu kojom je Crkva stavljena pod punu državnu kontrolu. Shodno ovoj Uredbi, svako postavljanje u crkvenu službu, čak i đakonsko ređenje, morala je odobriti državna vlast. U ožujku 1966. Pajsije je preminuo i na nadbiskupski tron je došao Damjan, stari partizan, koji je, prema mišljenju mnogih uglednih teologa i svećenika, osobno doprinio uništavanju Crkve svojim naredbama i radnjama. Godine 1967. povukao se u mirovinu u Podgradec, gdje je umro 18. listopada 1973. U međuvremenu, nastojanja na ismijavanju Crkve i njenih služitelja intenzivirana su preko mnogih publikacija, filmova i kleveta.

Tijekom sljedeće 23 godine, 1967.-1990., progon svake religije bio je nemilosrdan. Uredbom od 22. studenoga 1967. Ustav Albanije je službeno ukinuo svako vjersko izražavanje. Stotine crkava je porušeno, neke su pretvorene u radionice, robne kuće, kina, klubove, staje i dr. Skoro svi samostani su bili razoreni ili korišteni za vojne potrebe.

U to vrijeme Albanska Crkva je imala, pored nadbiskupije, još tri biskupije, 19 biskupskih vikarijata, 330 župa i 25 samostana, ne računajući manje monaške zajednice. Svećenstvo je bilo desetkovano, a crkvena imovina (zemljišta, bogoslužne stvari i crkvene matice) konfiscirana. Strogo je bilo kažnjavano i najblaže izražavanje vjerskog uvjerenja – čuvanje ikona, vjerskih knjiga i drugih simbola. Tijekom 25 godina nitko nije zaređen za svećenika, i ono što je najstrašnije, izgubio se trag o svakom biskupu.

Međutim, u ta najtmurnija vremena nemilosrdnog bezbožničkog progona čuli su se neki šapati da neki pravoslavni na svoju ruku ispovijedaju vjeru. Sjećam se jednog tipičnog slučaja: „Otac Georgije je bio svećenik u mjestu Vuljaratis, selu na jugu blizu Đirokastra. Ranije je studirao za učitelja i agronoma, a kad je nastao bezbožnički progon, bio je prisiljen napustiti svoju svećeničku službu i raditi na izgradnji putova. Jednoga dana, dok se odmarao od teškog rada i sunčanice, njegov poznanik, odani pravoslavni vjernik iz susjednog sela, prišao mu je i prošaputao sažaljivo: „U svijetu ćete imati nevolje“. Otac Georgije je nježno podigao oči i dovršio taj biblijski stih: „Ali ne bojte se, ja sam pobijedio svijet“(Iv 16, 33).  Drugi put fanatični sljedbenici ateističke partije ukopali su veliki križ nasred puta i tjerali oca Georgija da se penje na vrh križa. On se pobožno sagnuo pred njim, zagrlio ga rukama i cjelivao.

Drugi svećenik, otac Kozma Kirio, koji je također bio prisiljen raditi kao radnik i putovati uz mnoge opasnosti, bogoslužio je i tajno krštavao svakoga tko bi poželio. U mjestu Korđe, jedna grupa žena se okupljala u svojim domovima, zatvarale su prozore i veoma predostrožno  organizirale molitvene grupe.

Ismijavanje i uvrede bili su dio svakodnevne drame. Ateisti su progonili vjerne, stavljali ih na teške poslove, osuđivali na duge zatvorske kazne i ubijali ih. Nisu samo svećenici bili mučenici za vjeru, nego i svjetovnjaci, laici, čitave obitelji.

Kada je albanski komunistički režim prestao postojati 1991., Pravoslavna autokefalna Albanska Crkva našla se potpuno uništenom i nalikovala je na neku zapuštenu pustaru.

Izvor: spc.rs

Pravoslavni vjernici u Kolomiji mole se izvan crkve usprkos prijetnjama grkokatolika

Usprkos uvredama, prijetnjama i čak upotrebi fizičke sile protiv njih, pravoslavni vjernici pri crkvi Blagovijesti u Kolomiji u Ukrajini, u Podkarpatju, i dalje održavaju molitvena bdijenja izvan zidova svoje crkve, javlja Ivano-frankovska biskupija Ukrajinske Pravoslavne Crkve.

Crkva Blagovijesti je predmet sukoba između kanonske Ukrajinske Pravoslavne Crkve i Grkokatoličke Crkve koja je nezakonito prisvojila crkvenu građevinu. Naime, 4. lipnja 2017., na svetkovinu Duhova, grkokatolički svećenici su uz podršku vojnika grupe „Crna stotka“ opkolili crkvu, nasilno ušli u nju i odslužili svoju "Liturgiju". Prije dva tjedna ukrajinska pravoslavna biskupija objavila je video snimak na kome se vidi kako svećenici Grkokatoličke Crkve brutalno tuku žene i druge pravoslavne vjernike ispred crkve. Najzad su se grkokatolici dokopali crkve 18. listopada. 04. 11. 2017. pravoslavni vjernici sa svojim svećenikom Vitalijem Dimičem molili su akatist Presvetoj Bogorodici pored crkve koja zakonito pripada njima.
izvor: spc.rs

Pravoslavne biskupske konferencije - pravoslavlje nadilazi nacije

            Već smo mnogo puta do sada kroz razne tekstove objašnjavali na kojim principima počiva ustroj Pravoslavne Crkve. Vidjeli smo kako funkcionira njezino jedinstvo i partikularnost, te smo prikazali što jest Pravoslavna Crkva, a što nije Pravoslavna Crkva. Danas ćemo prikazati jedan, u hrvatskoj javnosti relativno nepoznat, način organiziranja i djelovanja Pravoslavne Crkve u svijetu – pravoslavne biskupske konferencije.

            Pravoslavna Crkva jest jedna i jedinstvena – jedna, sveta, katolička i apostolska Crkva. Ona je mistično Tijelo Kristovo. Ova jedinstvenost i jedincatost Crkve se ostvaruje, ne kroz osobu vrhovnog poglavara (kao kod rimokatolika), već kroz jedinstvo vjere, sakramenata i kanonskog uređenja. Tko nije dio ovog zajedništva, nije pravoslavan.

            Osnovno lokalno ostvarenje te jedne Pravoslavne Crkve jest eparhija ili episkopija, ili, hrvatski: biskupija. Njome upravlja episkop/biskup kao apostolski nasljednik, i kroz nju pojedinac dobiva sve što mu je potrebno za ispunjavanje cilja kršćanskog života – spasenja duše. Zato su sve pravoslavne biskupije jednake, iz čega proizlazi da su i svi pravoslavni biskupi jednaki, te posljedično, ne postoji „pravoslavni papa“. 

            Više bližih eparhija ili biskupija se ujedinjuje u arhiepiskopiju i mitropoliju (hrvatski: nadbiskupija i metropolija). Pošto u Pravoslavnoj Crkvi nema pape, ove arhiepiskopije su pravno neovisne, tj., njihovi biskupi se, pod predsjedanjem arhiepiskopa okupljaju na Sabore, na kojima rješavaju sva tekuća pitanja Crkve: izbor novih biskupa, kanonske prekršaje, briga o upražnjenim biskupijama, financije, bogoslovije, kanonizacije svetih itd. Ove samostalne arhiepiskopije odgovaraju rimokatoličkim crkvenim pokrajinama, s time da ove imaju papu kao poglavara, dok su pravoslavne neovisne. Zbog svoje neovisnosti, ove samostalne pravoslavne crkvene pokrajine/arhiepiskopije o novije vrijeme se nazvalo autokefalnim Crkvama. Arhiepiskopi nekih od ovih Crkava nose počasni naziv patrijarha, pa su dotične Crkve patrijaršije ili patrijarhati. Neke međutim nemaju punu neovisnost, nego samo samoupravu; to su autonomne Crkve. Trenutno u svijetu ima 14 ovakvih samostalnih crkvenih pokrajina koje čine jednu, svetu, katoličku i apostolsku Crkvu, odnosno Pravoslavnu Crkvu – organ spasenja ljudskog roda. 

            Pravoslavne Crkve organizirane su teritorijalno, poput rimokatoličkih biskupija, što znači da određeni pravoslavni biskup ima punu jurisdikciju na nekom teritoriju bez obzira na nacionalnost vjernika. Jednako tako, i samostalna arhiepiskopija (autokefalna Crkva) ima svoj teritorij na koji ju je Bog postavio da privodi ljude spasenju. Ovo se naziva kanonski teritorij. Prekršaj nečije jurisdikcije na kanonskom teritoriju u pravoslavlju povlači za sobom u pravilu najteže kazne. To znači, ako je mitropolija zagrebačko-ljubljanska kanonska pravoslavna biskupija u sjevernoj Hrvatskoj, nije moguć nikakav zakoniti pravoslavni crkveni pastoral na tom terenu bez njezine dozvole.

            Što se pravoslavne crkvene jurisdikcije tiče, svijet možemo ugrubo podijeliti na tri dijela. Prvi dio su područja riješene kanonske nadležnosti – to su područja na kojima je posve određeno tko vrši jurisdikciju, i oko toga postoji konsenzus svih Crkava. U Hrvatskoj je tako SPC kanonska. 

            Drugi dio svijeta su misijska područja, gdje pravoslavlja nema, ili tek nastaje, pa za ta područja vlada konsenzus da sve Crkve mogu tamo misionariti, dok se ne stvore uvjeti za crkvenu organizaciju u punom smislu.

            Treći dio svijeta su tzv. zemlje dijaspore. To su zemlje zapadne Europe, Amerike, Australije i Oceanije, koje su na pola puta između misijskog i riješenog kanonskog statusa. U njima su pravoslavni još uvijek manjina, i to uglavnom sastavljena od dijaspore iz pravoslavnih zemalja; također je u tim zemljama pravoslavlje relativno nova vjera, koja još umnogome nije pustila korijenje. U takvoj situaciji, gdje Pravoslavna Crkva postoji, ali još u djetinjoj, adolescentskoj fazi, konsenzus je da svaka Crkva brine o svojoj dijaspori, i polazeći od nje, vrši crkvenu misiju prema domaćem nepravoslavnom stanovništvu. To je razlog zbog kojega u npr. Italiji, Španjolskoj, Britaniji ili SAD-u postoje paralelne jurisdikcije, odnosno, u jednom New Yorku može biti, govorim napamet, pet kanonskih pravoslavnih biskupa (grčki, srpski, bugarski, ruski itd.). Ta situacija nije po kanonima, jer bi u New Yorku trebao biti jedan jedini pravoslavni biskup za sve, ali se ovakva situacija tolerira zbog povijesnih i vanjskih okolnosti, te se ima u vidu njezino kanonsko rješenje jednog dana.

            Ipak, bez obzira što su jurisdikcije na Zapadu podijeljene uglavnom po nacionalnoj osnovi, to ne znači da su ove biskupije, njihov kler i vjernici otuđeni jedni od drugih. U Americi, Francuskoj, Italiji i svim drugim zemljama, vjernici različitih Crkava posve slobodno idu jedni drugima u crkve, štuju svece druge Crkve, primaju sakramente, i surađuju u pastoralu – jer, oni su jedna te ista Pravoslavna Crkva.

            Postoji u tim zemljama dijaspore i jedan institucionalni oblik pravoslavnog jedinstva, a to su pravoslavne biskupske konferencije. Ove pravoslavne biskupske konferencije su koordinacijska tijela koja okupljaju sve kanonske pravoslavne biskupe, svih nacionalnih jurisdikcija u nekoj zemlji, zbog međusobne suradnje i pastorala. Tako npr. u Njemačkoj, djeluju kanonski biskupi iz carigradske, antiohijske, ruske, srpske, rumunjske i gruzijske Crkve. Međutim, svi su oni okupljeni u pravoslavnu biskupsku konferenciju Njemačke, koja je vrhovno predstavništvo pravoslavlja u Njemačkoj. 

            Ove biskupske konferencije su službeno pokrenute odlukom IV. Predsaborske konferencije svih pravoslavnih Crkava u švicarskom gradu Chambesy, održane u lipnju 2009.g. Ovo je dakle svepravoslavna odluka, i još jedan u nizu dokaza koji pobijaju predrasudu o razjedinjenosti pravoslavlja.

            Na čelu svake pravoslavne biskupske konferencije se nalazi predstavnik Carigradske Patrijaršije, zbog toga što je ona prva po časti u pravoslavnim Crkvama. Konferencija ne dira u unutrašnji život biskupija, ali koordinira njihov pastoral i nastup prema vanjskom svijetu, u skladu s okolnostima neke zemlje. Ona je vrhovni predstavnik Pravoslavne Crkve pred određenom državom, rješava pitanja vjeronauka, dušobrižništva u obrazovnim ustanovama i bolnicama, misijskog rada, prevođenja liturgijskih tekstova i crkvene literature na domaće jezike, uvođenja štovanja domaćih svetaca u pravoslavlje (onih svetaca koji su živjeli na Zapadu prije 1054.g.) i sl. Štoviše, ove konferencije imaju svoje različite odbore i povjerenstva, u kojima sjede predstavnici svih Crkava i narodnosti u nekoj zemlji. 

            Ove konferencije izučavaju sve vjerske zajednice na svom teritoriju koje se nazivaju pravoslavnima, te donose ocjenu radi li se uistinu o pravoslavnima ili ne. Tako npr., ukoliko bi predstavnici neke od pseudocrkava, recimo tzv. HPC ili CPC došli u Australiju, tamošnja pravoslavna biskupska konferencija, sastavljena od predstavnika svih Crkava, bi ustanovila da se radi o lažnoj Crkvi, i upozorila sve pravoslavne vjernike da ne primaju sakramente od njih. 

            Trenutno postoje sljedeće pravoslavne biskupske konferencije:

Pravoslavna biskupska konferencija Austrije

Pravoslavna biskupska konferencija Belgije, Nizozemske i Luksemburga

Svepravoslavna biskupska konferencija za britansko otočje

Pravoslavna biskupska konferencija Italije i Malte

Pravoslavna biskupska konferencija Latinske Amerike

Pravoslavna biskupska konferencija Njemačke

Biskupska konferencija svih kanonskih pravoslavnih biskupa Oceanije

Pravoslavna biskupska konferencija Skandinavije

Pravoslavna biskupska konferencija SAD-a

Pravoslavna biskupska konferencija Kanade

Sabor pravoslavnih biskupa Francuske

Pravoslavna biskupska konferencija Švicarske

Pravoslavna biskupska konferencija Španjolske i Portugala

            Prema tome, pogrešno je mišljenje da je Pravoslavna Crkva skup otuđenih „nacionalnih Crkava“, nesposoban za bilo kakvo djelovanje na svjetskoj razini. Jedinstvo Pravoslavne Crkve u svijetu nije samo duhovno i sakramentalno, već i vidljivo, na svim razinama, uključujući i najviše. Ove pravoslavne biskupske konferencije su vidljivi znak tog jedinstva, koje u Duhu Svetome nadilazi sve ljudske i nacionalne granice.

Priznanje Pravoslavnoj Crkvi anglikanskog pastora

Na zapadu prema Pravoslavnoj Crkvi postoje brojne predrasude. Čak i danas, u vrijeme modernih komunikacija i protoka informacija, kada se svatko može lako informirati o svemu, često čujemo stereotipe o Pravoslavnoj Crkvi kao o umrtvljenoj, beživotnoj i okamenjenoj istočnjačkoj tvorevini. Ipak, i na zapadu je uvijek bilo ljudi koji su voljeli realno sagledati stvari. Jedan takav je bio i anglikanski pastor J. Neale u svojoj knjizi „Povijest sv. Istočne Crkve“, izdane u Londonu 1850.g. Donosimo u nastavku njegov tekst, preuzeto iz rada Nikodima Milaša, „Propaganda, njezin postanak i današnja uredba“.

Neizmjerna je korist, koja se može dobiti iz nepristranog izučavanja sretnih i nesretnih događaja Istočne Crkve. Misli o Crkvi, koje se sada uglavnom izvlače iz zapadnih ljetopisa, mogle bi se popraviti ili potvrditi, kad bi se razabrali čudesni događaji, koji su se događali u Istočnoj Crkvi, i iskušenja, kojima je ona bila podvrgnuta. Pojedinosti, koje se predstavljaju u povijesti latinske Crkve izvanrednima i bez logike, kad bi se usporedile sa sudbinom Istočne Crkve, našle bi se u izvjesnom sustavu. Novotarije rimske Crkve našle bi sebi suca u neprekidnoj Predaji srodnih joj Crkava. Rimski dokazi bili bi, ili potvrđeni, ili opovrgnuti, kad bi se provjerili faktima Istočne Crkve. Neprekinuti niz metropolita i biskupa Istočne Crkve povezuje nas s dobom apostola. Njene uzvišene Liturgije predstavljaju nepromjenjivo vjeroučenje i nepovrijeđenu disciplinu. Istočni kršćani današnjega doba prinose onu istu Žrtvu i uzdižu one iste pobjedne pjesme kojima su odjekivale crkve u vrijeme Bazilija Velikoga i sv. Firmilijana. Ja ću govoriti o biskupima, isto toliko vjernima, o mučenicima, isto toliko tvrdima, ispovjednicima, isto toliko muževnima, kao i u Europi; ja ću pokazati, da se svaki član Simbola Vjere čuva u Istočnoj Crkvi s najvišom točnošću; ja ću privesti čitave vojske novih svjedoka vjere, predane jednom za svagda svetima. Nepomičnim ostaje svjedočanstvo ove nenarušive Crkve u sva vremena, i dok je bila u sjaju i veličini bizantske slave, i zatim u nemirima na Istoku u srednjem vijeku, i u pljačkama i tiraniji turskog gospodstva. Prostirući se od ohodskog mora, pa do mletačkih palača, od Solovjeckog otočja pa do Malabarskog primorja, i zahvaćajući tisuće naroda, plemena i jezika; prinoseći Strašnu Žrtvu na bezbrojnim oltarima, ali prinoseći je jednome i istome Bogu, s jednim i istim obredima; čuvajući nepomičnima svoje patrijaršijske prijestole u onim istim mjestima u kojima su bili još onda, kada su se učenici Kristovi prvi puta nazvali kršćanima, a Jakov brat Gospodnji dovršavao svoju zemaljsku bitku u Jeruzalemu; progonjena od pristalica lažnoga proroka, isto onako kao što je prije bila progonjena od idolopoklonika, Istočna Crkva je danas ista onakva, kakva je bila u početku, raznolika u svojim uredbama, ali privržena svojoj vjeri, nepojmljiva inovjercima, ali potpuno pojmljiva svojim sinovima, široko razgranata, žestoko progonjena od neprijatelja, ali ostajući danas i svagda onim, čim se ona pobožno naziva: jednom, svetom, katoličkom i apostolskom.

            Takva ona i jest u samoj biti. Ali ipak, klevetnički jezik nije je poštedio, kao što nije poštedio ni njenu Glavu, Krista. Protestanti je napadaju zato, što čuva nepovrijeđenu vjeru sv. Atanazija i Zlatousta; rimski teolozi osuđuju je, kao suhu i nesočnu granu, koja je otrgnuta od zajedništva s prvim prijestolom, te već gotovu da se spali; nevjerni putnici ushićuju se jednostavnošću lažnoga proroka Meke, uspoređujući je sa „smušenim praznovjerjima“ kršćanskog Istoka. Svuda se čuju glasovi protiv nje: da su svećenici njeni lijeni, da je narod podvrgnut pustom formalizmu, da ona samo zato još postoji, što je tako dugo postojala i djeluje mehanizmom automata, da u njoj nema misionarske revnosti i dosljedno nema životne energije, i da će se u času novoga iskušenja pretvoriti u prah, kao forma bez sadržaja.

            Na sve ovo se može odgovoriti, da se ova uvažena vjeroispovijest borila muški kroz osamnaest stoljeća, i nosila na svome tijelu rane Gospodina Isusa. Od onoga doba, kada je digla Atanazija protiv Arija i velikog Ćirila protiv Nestorija, bezbrojna krivovjerja napadala su Crkvu; okruživali su je neprijatelji svake vrste; izvana napadi, iznutra strah; ne jedanput je bio ugrožen i sam njezin opstanak, ali paklena vrata nisu je nadvladala. Idolopoklonstvo i otpadništvo pokušavali su je pokoriti, ali morali su je priznati nepobjedivom. Carevi i kalifi, imperatori i sultani ustajali su na nju, ali Car nad carevima i Gospodar nad gospodarima bio je svagda s njom. Sapor i klanjatelji ognju pobijeđeni su bili bezbrojnim mnoštvom sv. mučenika perzijskih; Tiridat i armenski idolopoklonici svladani su bili čudesima sv. Grgura Prosvjetitelja; Abrega i Acbega sa svojim etiopskim podanicima pokajali su se pri propovijedima sv. Frumencija. I ako je po nesreći krivovjerje veoma često sijalo kukolj među dobrim sjemenom, ipak je Istočna Crkva svagda razvijala svoju propovjedničku djelatnost i na istok i na jug i na sjever.

            Na istoku, propovjednici kršćanstva izišli su iz velike edeske škole. Oni su podigli svoje kolibe na poljima nomadskih Tatara; tibetanski lama strepio je od njihovih riječi. Oni su prodrli do rižinih polja Punjaba, i propovijedali su ribarima Aralskoga mora; neustrašivo su prelazili široke mongolske pustoši, a znameniti natpis Siganfu svjedoči o njihovim uspjesima u Kini; u Indiji je sam Samorin cijeno njihova duhovna prava i izvanjsku vlast. Između Crnog i Kaspijskog mora digli su se u ovaj sveti boj monasi ečmijadzinskog samostana: oni se nisu bojali ni idokopoklonika, ni klanjatelja ognju, ni žarkog sunca Tbilisija, ni kužnih močvara imeretinskih. Oni su pokorili Evanđelju zemlje, koje leže između Europe i Azije, i osnovali su naseobinu na pola puta k vrhu Ararata.

            Na jugu, Aleksandrija je slala čitave čete propovjednika. Provlačeći se kroz neprohodne pustinje, oni su propovijedali Evanđelje čak na izvoru Nila, i osnovali su slavne Crkve u Nubiji i Etiopiji. Pustinjački monasi raširili su pobjedonosnu silu Evanđelja još dalje u carstvo Sotone; kroz krajeve divljih Halasa oni prodriješe do Melinde ili Sangebara; a drugi posredstvom trgovačkih lađa dospiješe objaviti put spasenja na Guardafujskom rtu, na Sokortou, ili čak do Šri Lanke. Tu su se srele dvije velike vojske Kristovih vojnika, obuhvativši u svoj posvećeni krug četvrtinu tada poznatog svijeta.

            Na sjever kasnije, ali s većim uspjehom, poslao je Carigrad svoje propovjednike. Grčki filozof, navjestitelj Strašnoga Suda, uvjerio je Vladimira da kaže, da je dobro onima na desnoj strani, a loše onima na lijevoj, i Dnjepar je ponio Peruna u more. Sve više i više dizali su se ratoborci istine; Kijev, Vladimir i Moskva dobivaju svoje metropolite, i narodi, koji su starima bili nepoznati, prosvjetljuju se duhovnom svjetlošću. Borci Križa, koje nisu mogle zaustaviti ni sarmatske šume, ni estejske močvare, stupali su naprijed s pobjedom, i doista su i pobjeđivali, zaustavivši se tek na divljim obalama Sjevernog mora. Od tuda ih je sveta revnost ponijela na istok; prešli su uralske planine i prodrli u Sibir; malo po malo i s trudom približiše se istoku Sunca, propovijedajući Radosnu Vijest o Suncu Pravde. Poslije stoljetne borbe s poganstvom, u Tomsku, Irkutsku i Sithi, postavljen je pastir da pase stado Kristovo. I na taj način na granicama kineske Mongolije noviji propovjednici sreli su se s učenicima starih edeskih učitelja. I danas nije ništa slabija propovjednička revnost Istočne Crkve. Na nepoznatim obalama Aleutskih otoka trudi se oko širenja vjere društvo vjernih svećenika i usađuje znamenje Istočne Crkve u zapadnu hemisferu.

            O ovakvoj Crkvi, koja već osamnaest stoljeća vojuje sa svakom vrstom idolopoklonstva i koja ne slabi u svojim trudovima, o Crkvi, kojoj je palo u dio, da obrati tako veliku zemlju, kao što je Rusija, i čega se toliko veličanstvenoga u obraćenju nije vidjelo još od apostolskih vremena, o Crkvi, koja Istoku kaže: dovedi, i jugu: ne brani (Iz 43, 5), o ovakvoj Crkvi, može li se uistinu reći, da nema propovjedničke revnosti!

            Mekanski varalica šalje svoje čete iz Arabije, i Perzija pada pred njegovim četovođama; vojske Abu Bakra i Omara zauzimaju Siriju, i Antiohija, Jeruzalem, Alepo i Aleksandrija se prigibaju pred mrskim polumjesecom. Carstvo cezara je pobijeđeno, potišteno i skučeno; ali Istočna Crkva nije ustupila pobjedniku svoju duhovnu vlast. Mnogo je pobjeda bilo izvojevano za vjeru Kristovu, mnoštvo slavnih boraca je završilo mučenički. Crkva je izdržala oluju, i nije pala pod udarcima, koje su joj nanosili sa svake strane. Nicali su i padali kalifati i dinastije Omejida, Fatimida i Ejgobita, a ona, zaviđena, prezrena i progonjena od sviju, promatrala je samo njihove padove. Seldžučki sultanat je sijevnuo, pa iščeznuo, kao meteor; mongolske čete napuniše Aziju i polovicu Europe pustošenjem i užasom; najposlije Turci osvojiše i sami Carigrad, čime se završiše i ljetopisi Istočnog Carstva, ali Istočna Crkva je sve to preživjela; pa lišena moći, progonjena i ponižavana do krajnje mjere, ona je ipak sa koljena na koljeno predavala hijerarhijsku vlast i nije prestala prinositi Beskrvnu Žrtvu. Pa čak i onda, kada je najviše stradala od skolastičkog cjepidlačenja, i političkih intriga svoje rimske sestre, ona je slavila pobjedu nad kalvinizmom i drugim krivovjerjima.