Priznanje Pravoslavnoj Crkvi anglikanskog pastora

Na zapadu prema Pravoslavnoj Crkvi postoje brojne predrasude. Čak i danas, u vrijeme modernih komunikacija i protoka informacija, kada se svatko može lako informirati o svemu, često čujemo stereotipe o Pravoslavnoj Crkvi kao o umrtvljenoj, beživotnoj i okamenjenoj istočnjačkoj tvorevini. Ipak, i na zapadu je uvijek bilo ljudi koji su voljeli realno sagledati stvari. Jedan takav je bio i anglikanski pastor J. Neale u svojoj knjizi „Povijest sv. Istočne Crkve“, izdane u Londonu 1850.g. Donosimo u nastavku njegov tekst, preuzeto iz rada Nikodima Milaša, „Propaganda, njezin postanak i današnja uredba“.

Neizmjerna je korist, koja se može dobiti iz nepristranog izučavanja sretnih i nesretnih događaja Istočne Crkve. Misli o Crkvi, koje se sada uglavnom izvlače iz zapadnih ljetopisa, mogle bi se popraviti ili potvrditi, kad bi se razabrali čudesni događaji, koji su se događali u Istočnoj Crkvi, i iskušenja, kojima je ona bila podvrgnuta. Pojedinosti, koje se predstavljaju u povijesti latinske Crkve izvanrednima i bez logike, kad bi se usporedile sa sudbinom Istočne Crkve, našle bi se u izvjesnom sustavu. Novotarije rimske Crkve našle bi sebi suca u neprekidnoj Predaji srodnih joj Crkava. Rimski dokazi bili bi, ili potvrđeni, ili opovrgnuti, kad bi se provjerili faktima Istočne Crkve. Neprekinuti niz metropolita i biskupa Istočne Crkve povezuje nas s dobom apostola. Njene uzvišene Liturgije predstavljaju nepromjenjivo vjeroučenje i nepovrijeđenu disciplinu. Istočni kršćani današnjega doba prinose onu istu Žrtvu i uzdižu one iste pobjedne pjesme kojima su odjekivale crkve u vrijeme Bazilija Velikoga i sv. Firmilijana. Ja ću govoriti o biskupima, isto toliko vjernima, o mučenicima, isto toliko tvrdima, ispovjednicima, isto toliko muževnima, kao i u Europi; ja ću pokazati, da se svaki član Simbola Vjere čuva u Istočnoj Crkvi s najvišom točnošću; ja ću privesti čitave vojske novih svjedoka vjere, predane jednom za svagda svetima. Nepomičnim ostaje svjedočanstvo ove nenarušive Crkve u sva vremena, i dok je bila u sjaju i veličini bizantske slave, i zatim u nemirima na Istoku u srednjem vijeku, i u pljačkama i tiraniji turskog gospodstva. Prostirući se od ohodskog mora, pa do mletačkih palača, od Solovjeckog otočja pa do Malabarskog primorja, i zahvaćajući tisuće naroda, plemena i jezika; prinoseći Strašnu Žrtvu na bezbrojnim oltarima, ali prinoseći je jednome i istome Bogu, s jednim i istim obredima; čuvajući nepomičnima svoje patrijaršijske prijestole u onim istim mjestima u kojima su bili još onda, kada su se učenici Kristovi prvi puta nazvali kršćanima, a Jakov brat Gospodnji dovršavao svoju zemaljsku bitku u Jeruzalemu; progonjena od pristalica lažnoga proroka, isto onako kao što je prije bila progonjena od idolopoklonika, Istočna Crkva je danas ista onakva, kakva je bila u početku, raznolika u svojim uredbama, ali privržena svojoj vjeri, nepojmljiva inovjercima, ali potpuno pojmljiva svojim sinovima, široko razgranata, žestoko progonjena od neprijatelja, ali ostajući danas i svagda onim, čim se ona pobožno naziva: jednom, svetom, katoličkom i apostolskom.

            Takva ona i jest u samoj biti. Ali ipak, klevetnički jezik nije je poštedio, kao što nije poštedio ni njenu Glavu, Krista. Protestanti je napadaju zato, što čuva nepovrijeđenu vjeru sv. Atanazija i Zlatousta; rimski teolozi osuđuju je, kao suhu i nesočnu granu, koja je otrgnuta od zajedništva s prvim prijestolom, te već gotovu da se spali; nevjerni putnici ushićuju se jednostavnošću lažnoga proroka Meke, uspoređujući je sa „smušenim praznovjerjima“ kršćanskog Istoka. Svuda se čuju glasovi protiv nje: da su svećenici njeni lijeni, da je narod podvrgnut pustom formalizmu, da ona samo zato još postoji, što je tako dugo postojala i djeluje mehanizmom automata, da u njoj nema misionarske revnosti i dosljedno nema životne energije, i da će se u času novoga iskušenja pretvoriti u prah, kao forma bez sadržaja.

            Na sve ovo se može odgovoriti, da se ova uvažena vjeroispovijest borila muški kroz osamnaest stoljeća, i nosila na svome tijelu rane Gospodina Isusa. Od onoga doba, kada je digla Atanazija protiv Arija i velikog Ćirila protiv Nestorija, bezbrojna krivovjerja napadala su Crkvu; okruživali su je neprijatelji svake vrste; izvana napadi, iznutra strah; ne jedanput je bio ugrožen i sam njezin opstanak, ali paklena vrata nisu je nadvladala. Idolopoklonstvo i otpadništvo pokušavali su je pokoriti, ali morali su je priznati nepobjedivom. Carevi i kalifi, imperatori i sultani ustajali su na nju, ali Car nad carevima i Gospodar nad gospodarima bio je svagda s njom. Sapor i klanjatelji ognju pobijeđeni su bili bezbrojnim mnoštvom sv. mučenika perzijskih; Tiridat i armenski idolopoklonici svladani su bili čudesima sv. Grgura Prosvjetitelja; Abrega i Acbega sa svojim etiopskim podanicima pokajali su se pri propovijedima sv. Frumencija. I ako je po nesreći krivovjerje veoma često sijalo kukolj među dobrim sjemenom, ipak je Istočna Crkva svagda razvijala svoju propovjedničku djelatnost i na istok i na jug i na sjever.

            Na istoku, propovjednici kršćanstva izišli su iz velike edeske škole. Oni su podigli svoje kolibe na poljima nomadskih Tatara; tibetanski lama strepio je od njihovih riječi. Oni su prodrli do rižinih polja Punjaba, i propovijedali su ribarima Aralskoga mora; neustrašivo su prelazili široke mongolske pustoši, a znameniti natpis Siganfu svjedoči o njihovim uspjesima u Kini; u Indiji je sam Samorin cijeno njihova duhovna prava i izvanjsku vlast. Između Crnog i Kaspijskog mora digli su se u ovaj sveti boj monasi ečmijadzinskog samostana: oni se nisu bojali ni idokopoklonika, ni klanjatelja ognju, ni žarkog sunca Tbilisija, ni kužnih močvara imeretinskih. Oni su pokorili Evanđelju zemlje, koje leže između Europe i Azije, i osnovali su naseobinu na pola puta k vrhu Ararata.

            Na jugu, Aleksandrija je slala čitave čete propovjednika. Provlačeći se kroz neprohodne pustinje, oni su propovijedali Evanđelje čak na izvoru Nila, i osnovali su slavne Crkve u Nubiji i Etiopiji. Pustinjački monasi raširili su pobjedonosnu silu Evanđelja još dalje u carstvo Sotone; kroz krajeve divljih Halasa oni prodriješe do Melinde ili Sangebara; a drugi posredstvom trgovačkih lađa dospiješe objaviti put spasenja na Guardafujskom rtu, na Sokortou, ili čak do Šri Lanke. Tu su se srele dvije velike vojske Kristovih vojnika, obuhvativši u svoj posvećeni krug četvrtinu tada poznatog svijeta.

            Na sjever kasnije, ali s većim uspjehom, poslao je Carigrad svoje propovjednike. Grčki filozof, navjestitelj Strašnoga Suda, uvjerio je Vladimira da kaže, da je dobro onima na desnoj strani, a loše onima na lijevoj, i Dnjepar je ponio Peruna u more. Sve više i više dizali su se ratoborci istine; Kijev, Vladimir i Moskva dobivaju svoje metropolite, i narodi, koji su starima bili nepoznati, prosvjetljuju se duhovnom svjetlošću. Borci Križa, koje nisu mogle zaustaviti ni sarmatske šume, ni estejske močvare, stupali su naprijed s pobjedom, i doista su i pobjeđivali, zaustavivši se tek na divljim obalama Sjevernog mora. Od tuda ih je sveta revnost ponijela na istok; prešli su uralske planine i prodrli u Sibir; malo po malo i s trudom približiše se istoku Sunca, propovijedajući Radosnu Vijest o Suncu Pravde. Poslije stoljetne borbe s poganstvom, u Tomsku, Irkutsku i Sithi, postavljen je pastir da pase stado Kristovo. I na taj način na granicama kineske Mongolije noviji propovjednici sreli su se s učenicima starih edeskih učitelja. I danas nije ništa slabija propovjednička revnost Istočne Crkve. Na nepoznatim obalama Aleutskih otoka trudi se oko širenja vjere društvo vjernih svećenika i usađuje znamenje Istočne Crkve u zapadnu hemisferu.

            O ovakvoj Crkvi, koja već osamnaest stoljeća vojuje sa svakom vrstom idolopoklonstva i koja ne slabi u svojim trudovima, o Crkvi, kojoj je palo u dio, da obrati tako veliku zemlju, kao što je Rusija, i čega se toliko veličanstvenoga u obraćenju nije vidjelo još od apostolskih vremena, o Crkvi, koja Istoku kaže: dovedi, i jugu: ne brani (Iz 43, 5), o ovakvoj Crkvi, može li se uistinu reći, da nema propovjedničke revnosti!

            Mekanski varalica šalje svoje čete iz Arabije, i Perzija pada pred njegovim četovođama; vojske Abu Bakra i Omara zauzimaju Siriju, i Antiohija, Jeruzalem, Alepo i Aleksandrija se prigibaju pred mrskim polumjesecom. Carstvo cezara je pobijeđeno, potišteno i skučeno; ali Istočna Crkva nije ustupila pobjedniku svoju duhovnu vlast. Mnogo je pobjeda bilo izvojevano za vjeru Kristovu, mnoštvo slavnih boraca je završilo mučenički. Crkva je izdržala oluju, i nije pala pod udarcima, koje su joj nanosili sa svake strane. Nicali su i padali kalifati i dinastije Omejida, Fatimida i Ejgobita, a ona, zaviđena, prezrena i progonjena od sviju, promatrala je samo njihove padove. Seldžučki sultanat je sijevnuo, pa iščeznuo, kao meteor; mongolske čete napuniše Aziju i polovicu Europe pustošenjem i užasom; najposlije Turci osvojiše i sami Carigrad, čime se završiše i ljetopisi Istočnog Carstva, ali Istočna Crkva je sve to preživjela; pa lišena moći, progonjena i ponižavana do krajnje mjere, ona je ipak sa koljena na koljeno predavala hijerarhijsku vlast i nije prestala prinositi Beskrvnu Žrtvu. Pa čak i onda, kada je najviše stradala od skolastičkog cjepidlačenja, i političkih intriga svoje rimske sestre, ona je slavila pobjedu nad kalvinizmom i drugim krivovjerjima.

           

Zavjetna Liturgija za grad Zagreb

            Sutra, dan nakon blagdana sv. mučenika Dimitrija Solunskog, tradicionalno će se u zagrebačkoj pravoslavnoj katedrali sv. Preobraženja Gospodnjeg održati zavjetna sv. Liturgija (misa) za grad Zagreb i sve njegove građane.

            Ova Liturgija je uvedena nakon teškog potresa koji je pogodio grad Zagreb 09.11.1880. Na taj način pravoslavni grada Zagreba mole Boga da sačuva naš grad od potresa, te mu ujedno zahvaljuju što nas je sve do sada poštedio takvog razaranja.

            Zanimljivo je da se događaj potresa poklopio s blagdanom sv. Dimitrija. On je naime zaštitnik protiv potresa, te se na njegov blagdan mole posebne molitve za zaštitu od potresa.

            Provedimo sutrašnji dan u molitvi na ovu nakanu, da nas Bog čuva od potresa, zahvalimo mu što nas je i prije čuvao, i ako možemo, pohodimo crkvu barem nakratko.

Akatist Presvetoj Bogorodici u čast Njene ikone Lepavinske

Najveća svetinja Mitropolije zagrebačko-ljubljanske jest čudotvorna ikona Majke Božje Lepavinske. O njoj smo već nekoliko puta pisali. Pošto k njoj hodočasti izuzetno mnogo Hrvata, koji tamo također primaju uslišanja i iscjeljenja, odlučili smo za njih prirediti Akatist Bogorodici Lepavinskoj na hrvatskom jeziku, kojega će oni moći moliti, bilo u crkvi, bilo kod kuće. Neka je na zdravlje i spasenje!

link za pdf: Akatist Bogorodici Lepavinskoj

Poglavar i obnovitelj Albanske Pravoslavne Crkve proslavio 88. rođendan - kratki životopis velikog čovjeka

Njegovo Blaženstvo Nadbiskup Tirane, Drača i sve Albanije Anastazije (Janulatos) proslavio je 4. studenog 2017. svoj 88. rođendan.

Rođen je 4. studenog 1929. u Pireju. Bio je profesor povijesti religija (1972.-1992.) i dekan Bogoslovnog fakulteta sveučilišta u Ateni (1983. - 1986.). Danas je profesor emeritus ovoga sveučilišta.

Nositelj je počasnih doktorata s 19 sveučilišta i fakulteta (iz Grčke, SAD-a, Cipra, Rumunjske, Gruzije, Albanije, Italije..), dopisni član (1993.-2005.) i počasni član (od 2006.) Atenske akademije znanosti.

Na postdiplomskim studijima izučavao je povijest religija i etnologiju na sveučilištima u Hamburgu i Marburgu. Svjetske religije proučavao je i putujući kroz zemlje u kojima one imaju razvijen život. Pored suvremenog i starogrčkog jezika, on govori engleski, francuski i njemački, a kao radne jezike koristi latinski, talijanski, španjolski i albanski.

Odigrao je pionirsku ulogu u poticanju interesa za pravoslavlje tijekom svog misionarskog rada u stranim zemljama (počev od 1958. g.). Za jerođakona je zaređen 1960., a za jeromonaha – arhimandrita 1964. Za biskupa Andruse izabran je 1972. dok se nalazio na položaju generalnog direktora izdavačke kuće Apostoliki Dijakonija Grčke Crkve (1972.-1992.). Bio je vršitelj dužnosti mitropolita Mitropolije irinupolske u Istočnoj Africi 1981.-1990., mitropolit Andruse i patrijaršijski egzarh u Albaniji (1991.-1992. g.). Za Nadbiskupa Tirane i sve Albanije izabran je u lipnju 1992. godine.

Bio je generalni tajnik Izvršnog odbora za svjetsko misionarstvo Sindesmosa, svepravoslavne omladinske organizacije (1958.-1961.), potpredsjednik Sindesmosa (1964.-1977.); osnivač i predsjednik Međupravoslavnog misionarskog centra Porevtendes (od 1961.g.). Bio je član  Međunarodnog odbora za misionarske studije Svjetskog savjeta Crkava (1963.-1969.), tajnik za istraživanje misionarstva i za odnose s pravoslavnim Crkvama pri SSC (1969.-1971.g.). Organizirao je i upravljao Centrom za misionarske studije sveučilišta u Ateni (1971.-1974.).

Kao direktor Apostoliki Dijakonije započeo je mnoge teološke, obrazovne, izdavačke programe; posebnu pažnju je posvetio pitanju misionarenja u istočnoafričkim zemljama Keniji, Ugandi i Tanzaniji. Organizirao je i razvio pravoslavne misionarske poduhvate. Priznat je kao „veliki dobrotvor Patrijaršije aleksandrijske i sve Afrike“.

Kao Nadbiskup Albanije počev od 1992., u krajnje teškim okolnostima uspostavio je i razvijao Pravoslavnu Autokefalnu Albansku Crkvu koja je bila potpuno zapuštena pune 23 godine. Premda je  formalna sloboda bila vraćena u ovoj zemlji, početne 1990-te godine bile su dramatično vrijeme za pravoslavnu zajednicu u Albaniji.

Ovdje nije bio opstao nijedan biskup, a nijedan eventualni kandidat nije imao kanonske uvjete da bi bio zaređen za biskupa; ostalo je jedino 15 umirovljenih i bolesnih svećenika. Nije bilo crkava (bile su ili uništene ili pretvorene u svjetovne građevine), a nije bilo ni financijskih sredstava da se podignu usred prevelikog siromaštva, te država nije mogla uzeti na sebe obavezu pomaganja vjerskih zajednica. Jednom riječju, svuda je vladala bijeda i zapuštenost.

U ovim okolnostima jedino je Carigradska Patrijaršija mogla preuzeti na sebe obavezu i bila u stanju učiniti prve korake k uspostavljanju Pravoslavne Crkve u Albaniji. Da bi se udovoljilo potrebama Crkve u Albaniji, Carigradska Patrijaršija je ovdje poslala jednu od najsposobnijih ličnosti, dobro poznatu širom pravoslavnog svijeta i šire, profesora dr. Anastazija (Janulatosa), koji je u to vrijeme bio mitropolit Andruse, moderator Komisije za svjetsko misionarenje i evangelizaciju SSC i vršitelj dužnosti nadbiskupa Nadbiskupije za Keniju, Ugandu i Tanzaniju.

Po dolasku u Albaniju, Nadbiskup je naišao na duhovnu i materijalnu pustoš preostalu od ateističkog režima, ali se nije dao zaplašiti. Bio je odlučan stanje urediti nabolje. Otpočeo je s otvaranjem bogoslovije za školovanje mladih svećenika i vraćanjem postojeće crkvene imovine, istovremeno nastojeći podići nove crkve. Bio je to samopožrtvovni rad koji je uvjerio albanske pravoslavne kršćane da umole Carigradsku Patrijaršiju da postavi tadašnjeg mitropolita Anastazija za njihovog Nadbiskupa.

U cilju obnove crkvenog života Nadbiskup je započeo nove programe na području zdravstva, društvene brige, prosvjećivanja, unaprijeđenja poljoprivrede, kulture i ekologije.

On je pisac 24 knjige (istraživanja afričkih religija, eseji iz teologije i povijesti misionarstva, propovijedi i dr.), uključujući i knjigu „Islam, opći pregled“, koja je doživjela 16 izdanja i prijevod na srpski, zatim Povijest živih religija, Suočavanje sa svijetom, Misonarenje na Kristov način, Do kraja zemaljskog šara, Koegzistencija, Križ i Uskrsnuće u Albaniji. Objavio je više od 200 studija i članaka iz dogmatske i pastoralne teologije. Njegove studije i članci objavljeni su do sada na 17 jezika.

Nositelj je 27 ordena i nagrada mnogih pravoslavnih sestrinskih Crkava i pojedinih zemalja. Međunarodno je priznat njegov doprinos kršćanskom misionarenju, teologiji i mirnoj koegzistenciji narodâ i religijskih zajednica.

Nadbiskup Anastazije je prisustvovao Svetom i Velikom Saboru Pravoslavne Crkve od 16. do 21. lipnja 2016. godine.

izvor: spc.rs

Sibirski avioprijevoznik nazvat će svoje zrakoplove po svecima

Ruska aviokompanija IrAero, sa sjedištem u Irkutsku i Omsku, odlučila je nazvati svoje nove zrakoplove Suhoj Superjet 100 flote po nekoliko velikih svetaca, među kojima ima apostola i velikih ruskih svetaca.

„Naša zračna flota je dopunjena s devet ruskih zrakoplova. U suradnji s Irkutskom biskupijom Ruske Pravoslavne Crkve, izabrali smo imena devet svetaca,“ kako je pročitano u poruci press službe ove aviokompanije. Devet zrakoplova je nabavljeno 2016. i 2017. godine.

Zrakoplovi će dobiti imena sv. Spiridona, sv. Matrone Moskovske, sv. Vladimira, sv. Ksenije Petrogradske, sv. apostola Pavla, sv. apostola Petra, sv. Sergija Radonješkog, sv. Serafima Sarovskog, i Pravovjernog sv. Aleksandra Nevskog.

Obred blagoslova povodom davanja imena zrakoplovima bit će održan 7. studenog. Čin će odslužiti protojerej Konstantin Kožuhovski, rektor crkve sv. Dimitrija Donskog na Irkutskom aerodromu.

IrAero je osnovan 1996. godine, i matične luke su im međunarodni aerodromi u Irkutsku i u Omsku.

PREDAVANJE U ZAGREBU: TEOLOGIJA U VIRTUALNOM SVIJETU

Odgovor na odgovor

            Moj kritički članak Mrzi li SPC Hrvate ili jedna reakcija na "slučaj Stepinac" kojega sam nedavno objavio na blogu, dobio je odgovor od autorice spornog članka kojega sam komentirao. Njen odgovor možete vidjeti na Odgovor na pisanja bloga Upoznaj pravoslavlje, a ja ću ovdje pokušati dati konkretne odgovore na neke njene konkretne opaske.

            Prvo moram izraziti zadovoljstvo što se autorica trudi shvatiti poziciju naše Crkve, i što je spremna na dijalog. U situaciji nabrušene atmosfere, u kojoj Hrvati i Srbi jedni druge smatraju arhetipskim neprijateljima i onog drugog negacijom sebe samoga, u situaciji gdje su nam mediji i na jednoj i na drugoj strani preplavljeni jeftinim političkim pamfletima i emocionalno nabijenom propagandom, ipak daje neku nadu činjenica da postoje razumni ljudi, koji su spremni slušati i kulturno razgovarati. 

            Što se sadržaja njezinog članka tiče, izgleda da autorica nije shvatila najbolje suštinu problema, odnosno, što Srbe kao narod muči u vezi s NDH. Srbima nije problem samo ustaški režim kao takav, ni genocidna politika NDH kao takva, ni pojedini rasni zakoni kao takvi. Srbima kao narodu je problem NDH kao takva, jer oni u njoj vide isključivo genocidnu tvorevinu, dakle, nešto što je samo po sebi zlo, pri čemu ne pomažu činjenice pojedinačnih spašavanja ili osuda rasističkih postupaka. Srbi su kompletnu NDH, kao skup vojnika, policajaca, državnih činovnika, školskih učitelja, službenika itd., zapamtili kao zločinačku, kao pokušaj brisanja s lica zemlje srpskog naroda, pravoslavlja, SPC i svega povezanog s time. Za njih je bilo kakvo sudjelovanje u životu te države, zapravo sudjelovanje u zločinu. Stepinac, bez obzira na pojedina spašavanja i osude, nije nikada doveo u pitanje samu NDH, štoviše, pozdravio je nastanak te države, bio joj je lojalan do kraja, nosio je odlikovanje te države, bio je vojni vikar u vojsci te države, onoj vojsci koja je genocid i provodila. Hrvatima je to teško razumjeti, jer, budimo iskreni, za znatan dio njih je NDH ipak bila neka vrsta ili pokušaj nacionalne države, od koje oni, kao vladajući narod, većinom nisu iskusili zla. Međutim, Srbi su doživjeli pokušaj uništenja od strane te države, i u tom pokušaju nisu sudjelovali samo ustaše ili dio njih, već su sve strukture te države na neki način bile uključene u to. 

            Ovo što opisujem nije stav vrha SPC ili srpske politike, nego treba biti svjestan da je ogromna većina srpskog naroda istraumatizirana tom NDH. To je iskustvo cijelog jednog naroda. Pokušajte iskreno razgovarati s bilo kojim Srbinom iz Hrvatske ili Bosne, da vam ispričaju obiteljske uspomene iz tog razdoblja, i u preko 90 % slučajeva čuti ćete jako jezive stvari. Nekima su obitelji ubijene, neki su protjerani, a nekima je teško pričati o ponižavajućim iskustvima prevjeravanja. Nekima ni to mijenjanje vjere nije pomoglo, jer su i kao katolici bili ubijeni. Zar autorica misli da ne postoje svjedočanstva nekadašnje „kozaračke djece“? Neki od njih su i danas živi, i iz njihove perspektive stvari ne izgledaju onako kako bi nam to htjeli predstaviti razna jasenovačka društva i Glas koncila. 

            Ako autorica ima vremena i volje, neka pročita: Svjedočanstvo 1 i Svjedočanstvo 2 . Što se tiče područja jednog dijela Mitropolije zagrebačko-ljubljanske, možete pogledati ovo: Bilogora i Grubišno Polje 1941.-1991.

            Dakle, da sažmemo: cijeli jedan narod je duboko istraumatiziran jednom paradržavom (ne samo režimom i strankom), koju Stepinac nikada nije zanijekao, i nije korektno duhovne vođe tog naroda prozivati za laganje i klevetanje. Vi se u tragediju ovoga naroda možete uživjeti ili ne, možete se složiti s njegovim tumačenjem povijesti ili ne, ali nije korektno omalovažavati i podcjenjivati na ovakav način. 

            Autorica kaže da nije napisala da je SPC zaustavila kanonizaciju, već da je pokušava zaustaviti. Ja podsjećam da tom prilikom nisam mislio toliko na njen članak, već na općenite tvrdnje u medijima, da je SPC zaustavila kanonizaciju. Zato sam napisao termina koji se neprekidno papagajski ponavlja u medijima. 

            Autorica osporava moju tvrdnju da nema bitne razlike u Katoličkoj Crkvi između beatifikacije i kanonizacije: Trebam ovdje nadodati i da suprotno mišljenju autora članka postoji jedna suštinska veza između beatifikacije i kanonizacije. A to je da prilikom kanonizacije Papa na osoban i definitivan, čak na neizravan način i nezabludivo, proglašava nekoga svetim i dopušta odnosno obavezuje cijelu Crkvu na njegovo štovanje. On to naravno čini samo kada se prethodno dokazalo da je kandidat bio vjerna i uzorna života. Ja ću međutim ponoviti i obrazložiti: nema u katoličanstvu bitne razlike između sveca i blaženika, između kanonizacije i beatifikacije. Blaženik je također svetac, samo lokalni, dakle odobren/predložen određenoj partikularnoj Crkvi, dok je svetac odobren/predložen sveopćoj. Ta je razlika samo ceremonijalna, titularna. Ovo što autorica navodi može se primijeniti na odnos „sluge Božjega“ s jedne, i sveca/blaženika s druge strane. Jer, nema razlike u načinu štovanja između sveca i blaženika, i jednom i drugom se vjernici mole za zagovor, časte i nasljeduju ih; nazivaju po njima crkve i župe, ubrajajući ih u zaštitnike, te bez razlike ugrađuju njihove relikvije u oltar, na najsvetije mjesto Euharistije. Time Katolička Crkva daje do znanja da je određena osoba ontološki ušla u raj, u zajedništvo s Bogom, jer teško da bi nekome posvetila crkvu ili ga ugradila u oltar, ako sumnja da je dotični u paklu ili čistilištu. Sami pojmovi svetac i blaženik su bili istoznačnice do visokog srednjeg vijeka, a nakon toga je pojam „blaženik“ dugo odgovarao današnjem „sluzi Božjem“, i tek je u najnovije vrijeme ustaljena današnja terminologija i praksa. Da ne bi ispalo da ja dociram katolicima, pozvat ću se na nedavni intervju kardinala Parolina u Zagrebu: „Stoga nam je drago ustvrditi da je njegova svetost već potvrđena procesom beatifikacije“. Također ću se pozvati i na prof. Petra Bašića TOR sa zagrebačkog KBF-a: https://hrcak.srce.hr/31525 .

            Autoricu žalosti činjenica da autor članka uspoređuje žrtvu Stepinca i hrvatskog episkopata i klera s žrtvom srpskog episkopata i klera. Svaka je nevina žrtva velika i svaki je život dragocjen. Naravno da je svaka nevina žrtva velika, međutim, određene revizionističke sile u hrvatskome društvu jednostavno tjeraju čovjeka da podsjeti hrvatsku javnost kako je i srpska strana imala itekako krvavih žrtava, i da dotična hrvatska javnost sebi posvijesti razmjere stradanja Srba i SPC.

            Nisam nigdje napisao da je Stepinac surađivao s komunistima, ali, određene činjenice su lako provjerljive, i štoviše sadržane u Stepinčevim biografijama. Usprkos mržnji komunista prema Stepincu i katolicima (takva mržnja je postojala i prema ostalim vjerskim zajednicama), i usprkos njegovu stradanju, koje nitko ne poriče, činjenica je da je on imao neusporedivo blaži tretman od komunista, nego što je pravoslavni episkopat imao od ustaša. Je li bio godinu dana na slobodi? Jest. Je li za to vrijeme pisao žestoke kritike protiv nove vlasti? Jest. Je li se sastajao s komunističkim vođama? Jest. Je li sudjelovao na komunističkim manifestacijama u VIP loži uz Bakarića i ruske generale? Jest. Rekao sam „imao je kakvo takvo suđenje“. Dakle, suđenje nije bilo pošteno, ali je ipak bilo, spisi su sačuvani, i velikim dijelom bili svjedočanstvo za njegovu beatifikaciju. Je li mu zatvor olakšan? Jest, nije išao na prisilni rad, dobio je mogućnost rada, prevođenja, vlastitu kapelicu itd. Je li mu zatvor prenamijenjen u kućni pritvor? Jest. Je li imao mogućnost emigracije? Jest. Prethodni ustaški režim, kojemu je on bio lojalan, ništa od ovoga nije omogućio pravoslavnom episkopatu – ljudi su bili bez optužnice, bez procesa, bez suđenja i zatvora, masakrirani i pospremljeni poput ustrijeljenih životinja u jame, bez znaka i obilježja. Danas revizionisti u Hrvatskoj jako ističu žrtvu katoličkog klera od komunista, a posve prešućuju neusporedivo teža stradanja pravoslavnog episkopata. Zato je potrebno naglasiti ove stvari, a ne zato što smatramo nekoga vrednijim. 

            Autorica predbacuje navodne laži o sudbini zagrebačkog mitropolita sv. Dositeja, neke pojedinosti o njegovom zlostavljanju, te navodi navodni dokaz koji te stvari opovrgava. Što se tiče sudbine sv. Dositeja, o njoj postoji zapis: 

"Spomenica pravoslavnih svećenika  - žrtva   fašističkog   terora   i   palih   u   narodnooslobodilačkoj   borbi":   "Rat   je mitropolita Dositeja zatekao u Zagrebu u njegovoj rezidenciji. Ha dan proglasa NDH, 10. travnja 1941. uhićen je od ustaša i sa svojim đakonom Lazom Živadinovićem zatvoren u zatvor zagrebačke policije u Petrinjskoj ulici. Pošto je bio bolestan, premješten je u Bolnicu milosrdnih sestara. Umjesto liječenja milosrdne sestre su ga strašno mučile i ponižavale. Od njih je svaki dan bičevan i tučen, tako da mu je sva brada bila počupana. Na njega je to teško djelovalo, na je živčano obolio. U Beograd je preveden već kao težak bolesnik   i   liječen   dugo   u   sanatoriju.   Umro   je   od   teških   posljedica   zlostavljanja, u manastiru sv. Vavedenja u Beogradu 14 siječnja 1945.“ 

            Dakle, radi se o citatu iz povijesne knjige. Ja sam istraživao pomalo prošlost tog citata, i došao do saznanja da se radi o usmenoj predaji. Je li ona lažna? Ne znam, ali ona postoji, a povijesni izvor koji postoji, ne može se nazivati lažnim, dok se pouzdano ne dokaže suprotno. Svakako, ako postoje bilo kakve manipulacije, za njih je odgovorna ustaška vlast. Ako su ustaše već nakanili ukloniti mitropolita Dositeja, mogli su provesti proceduru, kakvu su npr. kasnije komunisti proveli za Stepinca. Zahvaljujući toj proceduri, obilnoj dokumentaciji, papirologiji itd., danas se zna gotovo svaki korak kojega je ovaj učinio u komunističkim rukama. Međutim, mitropolit Dositej je uhićen bez ikakve pravne procedure, mučen i deportiran. Zato se o njemu, kao i o drugim episkopima, moraju sakupljati razna usmena svjedočanstva, kako bi se makar pokušalo rekonstruirati njegov mučenički put. Ako u svemu tome i postoje neki propusti ili laži, to je odgovornost isključivo ustaške vlasti, a ne SPC, koja je prisiljena od razbacanih komadića složiti mozaik njegovih stradanja.

            Kao dokaz protiv ovog svjedočanstva o sv. Dositeju autorica navodi: Dr. Ante Šumanović, koji je bio u tamnici s mitropolitom nakon uhićenja posvjedočio je da je mu mitropolit rekao da se Stepinac za njega „zauzeo više no što bi to mogao rođeni brat“ i „da ima zahvaliti samo energičnom nastupu nadbiskupa Stepinca da ustaše nisu spalili i srušili pravoslavnu crkvu [u Zagrebu] istoga dana, kada su zapalili židovski hram. Rekao je da će biti prebačen u Srbiju -što je za njega onaj čas bilo najpovoljnije –i da to ima zahvaliti Stepincu.

            Ovo svjedočanstvo je također vrlo nepouzdano. Ono naime spominje paljenje židovske sinagoge u vrijeme uhićenja mitropolita Dositeja. Međutim, zagrebačka povijest ne poznaje paljenje židovske sinagoge, a najmanje tih dana, početkom rata. Ona nije ni mogla biti zapaljena, jer bi bile ugrožene zgrade koje su bile direktno uz nju, a to su zgrade strogog centra Zagreba, faktički na Trgu bana Jelačića. Dekret za njeno rušenje je izdan tek u listopadu 1941.g. kada sv. Dositeja više nije bilo odavno u gradu, a devastacija i rušenje zgrade je završeno tek u travnju 1942.g. Prema tome, imamo razloga sumnjati u vjerodostojnost ove izjave. A i što znači spašavanje same pravoslavne crkve u Zagrebu, kada godinu dana nakon toga vidimo Stepinca tamo na uspostavi lažne HPC, prilikom čega se pozitivno izjasnio o njoj. 

            Uostalom, za komentar mnogih dokumenata i svjedočanstava čekamo rezultate mješovite komisije. 

            Ponovit ću još jednom: netko se može uživjeti u situaciju Srba i u njihova stradanja ili ne. Netko može prihvatiti njihovu viziju i tumačenje povijesti, ili ne. Ali nitko ne bi trebao omalovažavati njihova stajališta, nazivati ih lažima ili klevetama, jer vidimo da mnoge stvari ovdje uopće još nisu jasne ni razjašnjene. A pogotovo nije dobro stvarati u javnosti atmosferu „SPCfobije“, jer to pogotovo ne doprinosi raščišćavanju situacije.