Akatist Presvetoj Bogorodici u čast Njene ikone Lepavinske

Najveća svetinja Mitropolije zagrebačko-ljubljanske jest čudotvorna ikona Majke Božje Lepavinske. O njoj smo već nekoliko puta pisali. Pošto k njoj hodočasti izuzetno mnogo Hrvata, koji tamo također primaju uslišanja i iscjeljenja, odlučili smo za njih prirediti Akatist Bogorodici Lepavinskoj na hrvatskom jeziku, kojega će oni moći moliti, bilo u crkvi, bilo kod kuće. Neka je na zdravlje i spasenje!

link za pdf: Akatist Bogorodici Lepavinskoj

Poglavar i obnovitelj Albanske Pravoslavne Crkve proslavio 88. rođendan - kratki životopis velikog čovjeka

Njegovo Blaženstvo Nadbiskup Tirane, Drača i sve Albanije Anastazije (Janulatos) proslavio je 4. studenog 2017. svoj 88. rođendan.

Rođen je 4. studenog 1929. u Pireju. Bio je profesor povijesti religija (1972.-1992.) i dekan Bogoslovnog fakulteta sveučilišta u Ateni (1983. - 1986.). Danas je profesor emeritus ovoga sveučilišta.

Nositelj je počasnih doktorata s 19 sveučilišta i fakulteta (iz Grčke, SAD-a, Cipra, Rumunjske, Gruzije, Albanije, Italije..), dopisni član (1993.-2005.) i počasni član (od 2006.) Atenske akademije znanosti.

Na postdiplomskim studijima izučavao je povijest religija i etnologiju na sveučilištima u Hamburgu i Marburgu. Svjetske religije proučavao je i putujući kroz zemlje u kojima one imaju razvijen život. Pored suvremenog i starogrčkog jezika, on govori engleski, francuski i njemački, a kao radne jezike koristi latinski, talijanski, španjolski i albanski.

Odigrao je pionirsku ulogu u poticanju interesa za pravoslavlje tijekom svog misionarskog rada u stranim zemljama (počev od 1958. g.). Za jerođakona je zaređen 1960., a za jeromonaha – arhimandrita 1964. Za biskupa Andruse izabran je 1972. dok se nalazio na položaju generalnog direktora izdavačke kuće Apostoliki Dijakonija Grčke Crkve (1972.-1992.). Bio je vršitelj dužnosti mitropolita Mitropolije irinupolske u Istočnoj Africi 1981.-1990., mitropolit Andruse i patrijaršijski egzarh u Albaniji (1991.-1992. g.). Za Nadbiskupa Tirane i sve Albanije izabran je u lipnju 1992. godine.

Bio je generalni tajnik Izvršnog odbora za svjetsko misionarstvo Sindesmosa, svepravoslavne omladinske organizacije (1958.-1961.), potpredsjednik Sindesmosa (1964.-1977.); osnivač i predsjednik Međupravoslavnog misionarskog centra Porevtendes (od 1961.g.). Bio je član  Međunarodnog odbora za misionarske studije Svjetskog savjeta Crkava (1963.-1969.), tajnik za istraživanje misionarstva i za odnose s pravoslavnim Crkvama pri SSC (1969.-1971.g.). Organizirao je i upravljao Centrom za misionarske studije sveučilišta u Ateni (1971.-1974.).

Kao direktor Apostoliki Dijakonije započeo je mnoge teološke, obrazovne, izdavačke programe; posebnu pažnju je posvetio pitanju misionarenja u istočnoafričkim zemljama Keniji, Ugandi i Tanzaniji. Organizirao je i razvio pravoslavne misionarske poduhvate. Priznat je kao „veliki dobrotvor Patrijaršije aleksandrijske i sve Afrike“.

Kao Nadbiskup Albanije počev od 1992., u krajnje teškim okolnostima uspostavio je i razvijao Pravoslavnu Autokefalnu Albansku Crkvu koja je bila potpuno zapuštena pune 23 godine. Premda je  formalna sloboda bila vraćena u ovoj zemlji, početne 1990-te godine bile su dramatično vrijeme za pravoslavnu zajednicu u Albaniji.

Ovdje nije bio opstao nijedan biskup, a nijedan eventualni kandidat nije imao kanonske uvjete da bi bio zaređen za biskupa; ostalo je jedino 15 umirovljenih i bolesnih svećenika. Nije bilo crkava (bile su ili uništene ili pretvorene u svjetovne građevine), a nije bilo ni financijskih sredstava da se podignu usred prevelikog siromaštva, te država nije mogla uzeti na sebe obavezu pomaganja vjerskih zajednica. Jednom riječju, svuda je vladala bijeda i zapuštenost.

U ovim okolnostima jedino je Carigradska Patrijaršija mogla preuzeti na sebe obavezu i bila u stanju učiniti prve korake k uspostavljanju Pravoslavne Crkve u Albaniji. Da bi se udovoljilo potrebama Crkve u Albaniji, Carigradska Patrijaršija je ovdje poslala jednu od najsposobnijih ličnosti, dobro poznatu širom pravoslavnog svijeta i šire, profesora dr. Anastazija (Janulatosa), koji je u to vrijeme bio mitropolit Andruse, moderator Komisije za svjetsko misionarenje i evangelizaciju SSC i vršitelj dužnosti nadbiskupa Nadbiskupije za Keniju, Ugandu i Tanzaniju.

Po dolasku u Albaniju, Nadbiskup je naišao na duhovnu i materijalnu pustoš preostalu od ateističkog režima, ali se nije dao zaplašiti. Bio je odlučan stanje urediti nabolje. Otpočeo je s otvaranjem bogoslovije za školovanje mladih svećenika i vraćanjem postojeće crkvene imovine, istovremeno nastojeći podići nove crkve. Bio je to samopožrtvovni rad koji je uvjerio albanske pravoslavne kršćane da umole Carigradsku Patrijaršiju da postavi tadašnjeg mitropolita Anastazija za njihovog Nadbiskupa.

U cilju obnove crkvenog života Nadbiskup je započeo nove programe na području zdravstva, društvene brige, prosvjećivanja, unaprijeđenja poljoprivrede, kulture i ekologije.

On je pisac 24 knjige (istraživanja afričkih religija, eseji iz teologije i povijesti misionarstva, propovijedi i dr.), uključujući i knjigu „Islam, opći pregled“, koja je doživjela 16 izdanja i prijevod na srpski, zatim Povijest živih religija, Suočavanje sa svijetom, Misonarenje na Kristov način, Do kraja zemaljskog šara, Koegzistencija, Križ i Uskrsnuće u Albaniji. Objavio je više od 200 studija i članaka iz dogmatske i pastoralne teologije. Njegove studije i članci objavljeni su do sada na 17 jezika.

Nositelj je 27 ordena i nagrada mnogih pravoslavnih sestrinskih Crkava i pojedinih zemalja. Međunarodno je priznat njegov doprinos kršćanskom misionarenju, teologiji i mirnoj koegzistenciji narodâ i religijskih zajednica.

Nadbiskup Anastazije je prisustvovao Svetom i Velikom Saboru Pravoslavne Crkve od 16. do 21. lipnja 2016. godine.

izvor: spc.rs

Sibirski avioprijevoznik nazvat će svoje zrakoplove po svecima

Ruska aviokompanija IrAero, sa sjedištem u Irkutsku i Omsku, odlučila je nazvati svoje nove zrakoplove Suhoj Superjet 100 flote po nekoliko velikih svetaca, među kojima ima apostola i velikih ruskih svetaca.

„Naša zračna flota je dopunjena s devet ruskih zrakoplova. U suradnji s Irkutskom biskupijom Ruske Pravoslavne Crkve, izabrali smo imena devet svetaca,“ kako je pročitano u poruci press službe ove aviokompanije. Devet zrakoplova je nabavljeno 2016. i 2017. godine.

Zrakoplovi će dobiti imena sv. Spiridona, sv. Matrone Moskovske, sv. Vladimira, sv. Ksenije Petrogradske, sv. apostola Pavla, sv. apostola Petra, sv. Sergija Radonješkog, sv. Serafima Sarovskog, i Pravovjernog sv. Aleksandra Nevskog.

Obred blagoslova povodom davanja imena zrakoplovima bit će održan 7. studenog. Čin će odslužiti protojerej Konstantin Kožuhovski, rektor crkve sv. Dimitrija Donskog na Irkutskom aerodromu.

IrAero je osnovan 1996. godine, i matične luke su im međunarodni aerodromi u Irkutsku i u Omsku.

PREDAVANJE U ZAGREBU: TEOLOGIJA U VIRTUALNOM SVIJETU

Odgovor na odgovor

            Moj kritički članak Mrzi li SPC Hrvate ili jedna reakcija na "slučaj Stepinac" kojega sam nedavno objavio na blogu, dobio je odgovor od autorice spornog članka kojega sam komentirao. Njen odgovor možete vidjeti na Odgovor na pisanja bloga Upoznaj pravoslavlje, a ja ću ovdje pokušati dati konkretne odgovore na neke njene konkretne opaske.

            Prvo moram izraziti zadovoljstvo što se autorica trudi shvatiti poziciju naše Crkve, i što je spremna na dijalog. U situaciji nabrušene atmosfere, u kojoj Hrvati i Srbi jedni druge smatraju arhetipskim neprijateljima i onog drugog negacijom sebe samoga, u situaciji gdje su nam mediji i na jednoj i na drugoj strani preplavljeni jeftinim političkim pamfletima i emocionalno nabijenom propagandom, ipak daje neku nadu činjenica da postoje razumni ljudi, koji su spremni slušati i kulturno razgovarati. 

            Što se sadržaja njezinog članka tiče, izgleda da autorica nije shvatila najbolje suštinu problema, odnosno, što Srbe kao narod muči u vezi s NDH. Srbima nije problem samo ustaški režim kao takav, ni genocidna politika NDH kao takva, ni pojedini rasni zakoni kao takvi. Srbima kao narodu je problem NDH kao takva, jer oni u njoj vide isključivo genocidnu tvorevinu, dakle, nešto što je samo po sebi zlo, pri čemu ne pomažu činjenice pojedinačnih spašavanja ili osuda rasističkih postupaka. Srbi su kompletnu NDH, kao skup vojnika, policajaca, državnih činovnika, školskih učitelja, službenika itd., zapamtili kao zločinačku, kao pokušaj brisanja s lica zemlje srpskog naroda, pravoslavlja, SPC i svega povezanog s time. Za njih je bilo kakvo sudjelovanje u životu te države, zapravo sudjelovanje u zločinu. Stepinac, bez obzira na pojedina spašavanja i osude, nije nikada doveo u pitanje samu NDH, štoviše, pozdravio je nastanak te države, bio joj je lojalan do kraja, nosio je odlikovanje te države, bio je vojni vikar u vojsci te države, onoj vojsci koja je genocid i provodila. Hrvatima je to teško razumjeti, jer, budimo iskreni, za znatan dio njih je NDH ipak bila neka vrsta ili pokušaj nacionalne države, od koje oni, kao vladajući narod, većinom nisu iskusili zla. Međutim, Srbi su doživjeli pokušaj uništenja od strane te države, i u tom pokušaju nisu sudjelovali samo ustaše ili dio njih, već su sve strukture te države na neki način bile uključene u to. 

            Ovo što opisujem nije stav vrha SPC ili srpske politike, nego treba biti svjestan da je ogromna većina srpskog naroda istraumatizirana tom NDH. To je iskustvo cijelog jednog naroda. Pokušajte iskreno razgovarati s bilo kojim Srbinom iz Hrvatske ili Bosne, da vam ispričaju obiteljske uspomene iz tog razdoblja, i u preko 90 % slučajeva čuti ćete jako jezive stvari. Nekima su obitelji ubijene, neki su protjerani, a nekima je teško pričati o ponižavajućim iskustvima prevjeravanja. Nekima ni to mijenjanje vjere nije pomoglo, jer su i kao katolici bili ubijeni. Zar autorica misli da ne postoje svjedočanstva nekadašnje „kozaračke djece“? Neki od njih su i danas živi, i iz njihove perspektive stvari ne izgledaju onako kako bi nam to htjeli predstaviti razna jasenovačka društva i Glas koncila. 

            Ako autorica ima vremena i volje, neka pročita: Svjedočanstvo 1 i Svjedočanstvo 2 . Što se tiče područja jednog dijela Mitropolije zagrebačko-ljubljanske, možete pogledati ovo: Bilogora i Grubišno Polje 1941.-1991.

            Dakle, da sažmemo: cijeli jedan narod je duboko istraumatiziran jednom paradržavom (ne samo režimom i strankom), koju Stepinac nikada nije zanijekao, i nije korektno duhovne vođe tog naroda prozivati za laganje i klevetanje. Vi se u tragediju ovoga naroda možete uživjeti ili ne, možete se složiti s njegovim tumačenjem povijesti ili ne, ali nije korektno omalovažavati i podcjenjivati na ovakav način. 

            Autorica kaže da nije napisala da je SPC zaustavila kanonizaciju, već da je pokušava zaustaviti. Ja podsjećam da tom prilikom nisam mislio toliko na njen članak, već na općenite tvrdnje u medijima, da je SPC zaustavila kanonizaciju. Zato sam napisao termina koji se neprekidno papagajski ponavlja u medijima. 

            Autorica osporava moju tvrdnju da nema bitne razlike u Katoličkoj Crkvi između beatifikacije i kanonizacije: Trebam ovdje nadodati i da suprotno mišljenju autora članka postoji jedna suštinska veza između beatifikacije i kanonizacije. A to je da prilikom kanonizacije Papa na osoban i definitivan, čak na neizravan način i nezabludivo, proglašava nekoga svetim i dopušta odnosno obavezuje cijelu Crkvu na njegovo štovanje. On to naravno čini samo kada se prethodno dokazalo da je kandidat bio vjerna i uzorna života. Ja ću međutim ponoviti i obrazložiti: nema u katoličanstvu bitne razlike između sveca i blaženika, između kanonizacije i beatifikacije. Blaženik je također svetac, samo lokalni, dakle odobren/predložen određenoj partikularnoj Crkvi, dok je svetac odobren/predložen sveopćoj. Ta je razlika samo ceremonijalna, titularna. Ovo što autorica navodi može se primijeniti na odnos „sluge Božjega“ s jedne, i sveca/blaženika s druge strane. Jer, nema razlike u načinu štovanja između sveca i blaženika, i jednom i drugom se vjernici mole za zagovor, časte i nasljeduju ih; nazivaju po njima crkve i župe, ubrajajući ih u zaštitnike, te bez razlike ugrađuju njihove relikvije u oltar, na najsvetije mjesto Euharistije. Time Katolička Crkva daje do znanja da je određena osoba ontološki ušla u raj, u zajedništvo s Bogom, jer teško da bi nekome posvetila crkvu ili ga ugradila u oltar, ako sumnja da je dotični u paklu ili čistilištu. Sami pojmovi svetac i blaženik su bili istoznačnice do visokog srednjeg vijeka, a nakon toga je pojam „blaženik“ dugo odgovarao današnjem „sluzi Božjem“, i tek je u najnovije vrijeme ustaljena današnja terminologija i praksa. Da ne bi ispalo da ja dociram katolicima, pozvat ću se na nedavni intervju kardinala Parolina u Zagrebu: „Stoga nam je drago ustvrditi da je njegova svetost već potvrđena procesom beatifikacije“. Također ću se pozvati i na prof. Petra Bašića TOR sa zagrebačkog KBF-a: https://hrcak.srce.hr/31525 .

            Autoricu žalosti činjenica da autor članka uspoređuje žrtvu Stepinca i hrvatskog episkopata i klera s žrtvom srpskog episkopata i klera. Svaka je nevina žrtva velika i svaki je život dragocjen. Naravno da je svaka nevina žrtva velika, međutim, određene revizionističke sile u hrvatskome društvu jednostavno tjeraju čovjeka da podsjeti hrvatsku javnost kako je i srpska strana imala itekako krvavih žrtava, i da dotična hrvatska javnost sebi posvijesti razmjere stradanja Srba i SPC.

            Nisam nigdje napisao da je Stepinac surađivao s komunistima, ali, određene činjenice su lako provjerljive, i štoviše sadržane u Stepinčevim biografijama. Usprkos mržnji komunista prema Stepincu i katolicima (takva mržnja je postojala i prema ostalim vjerskim zajednicama), i usprkos njegovu stradanju, koje nitko ne poriče, činjenica je da je on imao neusporedivo blaži tretman od komunista, nego što je pravoslavni episkopat imao od ustaša. Je li bio godinu dana na slobodi? Jest. Je li za to vrijeme pisao žestoke kritike protiv nove vlasti? Jest. Je li se sastajao s komunističkim vođama? Jest. Je li sudjelovao na komunističkim manifestacijama u VIP loži uz Bakarića i ruske generale? Jest. Rekao sam „imao je kakvo takvo suđenje“. Dakle, suđenje nije bilo pošteno, ali je ipak bilo, spisi su sačuvani, i velikim dijelom bili svjedočanstvo za njegovu beatifikaciju. Je li mu zatvor olakšan? Jest, nije išao na prisilni rad, dobio je mogućnost rada, prevođenja, vlastitu kapelicu itd. Je li mu zatvor prenamijenjen u kućni pritvor? Jest. Je li imao mogućnost emigracije? Jest. Prethodni ustaški režim, kojemu je on bio lojalan, ništa od ovoga nije omogućio pravoslavnom episkopatu – ljudi su bili bez optužnice, bez procesa, bez suđenja i zatvora, masakrirani i pospremljeni poput ustrijeljenih životinja u jame, bez znaka i obilježja. Danas revizionisti u Hrvatskoj jako ističu žrtvu katoličkog klera od komunista, a posve prešućuju neusporedivo teža stradanja pravoslavnog episkopata. Zato je potrebno naglasiti ove stvari, a ne zato što smatramo nekoga vrednijim. 

            Autorica predbacuje navodne laži o sudbini zagrebačkog mitropolita sv. Dositeja, neke pojedinosti o njegovom zlostavljanju, te navodi navodni dokaz koji te stvari opovrgava. Što se tiče sudbine sv. Dositeja, o njoj postoji zapis: 

"Spomenica pravoslavnih svećenika  - žrtva   fašističkog   terora   i   palih   u   narodnooslobodilačkoj   borbi":   "Rat   je mitropolita Dositeja zatekao u Zagrebu u njegovoj rezidenciji. Ha dan proglasa NDH, 10. travnja 1941. uhićen je od ustaša i sa svojim đakonom Lazom Živadinovićem zatvoren u zatvor zagrebačke policije u Petrinjskoj ulici. Pošto je bio bolestan, premješten je u Bolnicu milosrdnih sestara. Umjesto liječenja milosrdne sestre su ga strašno mučile i ponižavale. Od njih je svaki dan bičevan i tučen, tako da mu je sva brada bila počupana. Na njega je to teško djelovalo, na je živčano obolio. U Beograd je preveden već kao težak bolesnik   i   liječen   dugo   u   sanatoriju.   Umro   je   od   teških   posljedica   zlostavljanja, u manastiru sv. Vavedenja u Beogradu 14 siječnja 1945.“ 

            Dakle, radi se o citatu iz povijesne knjige. Ja sam istraživao pomalo prošlost tog citata, i došao do saznanja da se radi o usmenoj predaji. Je li ona lažna? Ne znam, ali ona postoji, a povijesni izvor koji postoji, ne može se nazivati lažnim, dok se pouzdano ne dokaže suprotno. Svakako, ako postoje bilo kakve manipulacije, za njih je odgovorna ustaška vlast. Ako su ustaše već nakanili ukloniti mitropolita Dositeja, mogli su provesti proceduru, kakvu su npr. kasnije komunisti proveli za Stepinca. Zahvaljujući toj proceduri, obilnoj dokumentaciji, papirologiji itd., danas se zna gotovo svaki korak kojega je ovaj učinio u komunističkim rukama. Međutim, mitropolit Dositej je uhićen bez ikakve pravne procedure, mučen i deportiran. Zato se o njemu, kao i o drugim episkopima, moraju sakupljati razna usmena svjedočanstva, kako bi se makar pokušalo rekonstruirati njegov mučenički put. Ako u svemu tome i postoje neki propusti ili laži, to je odgovornost isključivo ustaške vlasti, a ne SPC, koja je prisiljena od razbacanih komadića složiti mozaik njegovih stradanja.

            Kao dokaz protiv ovog svjedočanstva o sv. Dositeju autorica navodi: Dr. Ante Šumanović, koji je bio u tamnici s mitropolitom nakon uhićenja posvjedočio je da je mu mitropolit rekao da se Stepinac za njega „zauzeo više no što bi to mogao rođeni brat“ i „da ima zahvaliti samo energičnom nastupu nadbiskupa Stepinca da ustaše nisu spalili i srušili pravoslavnu crkvu [u Zagrebu] istoga dana, kada su zapalili židovski hram. Rekao je da će biti prebačen u Srbiju -što je za njega onaj čas bilo najpovoljnije –i da to ima zahvaliti Stepincu.

            Ovo svjedočanstvo je također vrlo nepouzdano. Ono naime spominje paljenje židovske sinagoge u vrijeme uhićenja mitropolita Dositeja. Međutim, zagrebačka povijest ne poznaje paljenje židovske sinagoge, a najmanje tih dana, početkom rata. Ona nije ni mogla biti zapaljena, jer bi bile ugrožene zgrade koje su bile direktno uz nju, a to su zgrade strogog centra Zagreba, faktički na Trgu bana Jelačića. Dekret za njeno rušenje je izdan tek u listopadu 1941.g. kada sv. Dositeja više nije bilo odavno u gradu, a devastacija i rušenje zgrade je završeno tek u travnju 1942.g. Prema tome, imamo razloga sumnjati u vjerodostojnost ove izjave. A i što znači spašavanje same pravoslavne crkve u Zagrebu, kada godinu dana nakon toga vidimo Stepinca tamo na uspostavi lažne HPC, prilikom čega se pozitivno izjasnio o njoj. 

            Uostalom, za komentar mnogih dokumenata i svjedočanstava čekamo rezultate mješovite komisije. 

            Ponovit ću još jednom: netko se može uživjeti u situaciju Srba i u njihova stradanja ili ne. Netko može prihvatiti njihovu viziju i tumačenje povijesti, ili ne. Ali nitko ne bi trebao omalovažavati njihova stajališta, nazivati ih lažima ili klevetama, jer vidimo da mnoge stvari ovdje uopće još nisu jasne ni razjašnjene. A pogotovo nije dobro stvarati u javnosti atmosferu „SPCfobije“, jer to pogotovo ne doprinosi raščišćavanju situacije.

Pravoslavna kritika filma "Tišina", redatelja Scorsesea

Danas donosimo kratko video predavanje našeg stalnog gosta o. Georgija Maksimova, posvećeno popularnom vjerskom filmu "Tišina". Priča je to o isusovcima, katoličkim redovnicima, koji dolaze u Japan za vrijeme progona kršćana, i tamo bivaju stavljeni pred dilemu - odreći se Krista ili ne, zbog spasa ovozemaljskih života? Jedan od njih to i čini, potaknut navodnim glasom Kristovim. Ovo može postati svačija životna situacija - što pravoslavlje kaže o tome?

Umjesto Halloweena – sv. Luka

Iz Ohridskog Prologa:

1. Sv. Luka, apostol i evanđelist. Rodom iz Antiohije. U mladosti bijaše dobro izučio grčku filozofiju, medicinu i umjetnost. U vrijeme djelovanja Gospodina Isusa na zemlji, sv. Luka dođe u Jeruzalem, gdje upozna Spasitelja licem u lice, čuje Njegovu spasonosnu nauku i bude svjedok čudesnih djela Njegovih. Povjerovavši u Gospodina sv. Luka bi uvršten među Sedamdeset apostola i poslan propovijedati. Zajedno s Kleopom je vidio uskrslog Gospodina na putu za Emaus (Lk 24). Po silasku Duha Svetoga na apostole Luka se vratio u Antiohiju, i tamo je postao suradnik apostola Pavla, s kojim je putovao i u Rim, obraćajući u vjeru Kristovu Židove i pogane. „Pozdravlja vas Luka liječnik ljubazni“, piše Kološanima apostol Pavao (Kol 4, 14). Na molbu kršćana je napisao Evanđelje, oko 60. godine. Po mučeničkoj smrti velikog apostola Pavla, sv. Luka je propovijedao Evanđelje po Italiji, Dalmaciji, Makedoniji i drugim zemljama. Naslikao je ikonu Presvete Bogorodice, – i to ne jednu nego tri, a tako isto i ikone sv. apostola Petra i Pavla. Otuda se sv. Luka smatra osnivačem kršćanskog ikonopisa. Pod starost posjetio je Libiju i Gornji Egipat. Iz Egipta se vratio u Grčku, gdje je nastavljao s velikom revnošću propovijedati i ljude Kristu obraćati, bez obzira na svoju duboku starost. Napisao je sv. Luka Evanđelje i Djela apostolska, i oboje posveti Teofilu, knezu Ahaje. Bijahu mu 84 godine, kada ga zlobni idolopoklonici udariše na muke Krista radi i objesiše o jednoj maslini u gradu Tebi Beocijskoj. Čudotvorne relikvije ovoga divnoga sveca bijahu prenesene u Carigrad u vrijeme cara Konstancija, sina Konstantinovog.

2. Sv. Petar Cetinjski, mitropolit crnogorski. Rođen 1. travnja 1749. god. u selu Njegušu. Stupio u red monaški u svojoj 12. godini. Po smrti mitropolita Save 1782. godine Petar postade mitropolitom i gospodarom Crne Gore. Sav svoj život, viteški i sveti, posvetio je ovaj slavni muž svome narodu. Unutra je radio svom snagom da izmiri zavađena plemena, a izvana da obrani zemlju i narod od grabljivih napadača. Uspio je i u jednom i u drugom poslu. Proslavio se naročito pobjedom nad vojskom Napoleonovom u Boki i Dalmaciji. Prema sebi je bio surov, a prema svakom drugom pravedan i snishodljiv. Živio je u jednoj skučenoj ćeliji, kao običan monah, iako je bio knez nad jednim narodom. Preminuo je 18. listopada 1830. god. Njegove čudotvorne relikvije počivaju neraspadnute u cetinjskom samostanu. Gospodin ga proslavi na nebesima i na zemlji, kao vjernog i trpeljivog slugu Svoga.

3. Sv. Julijan i Didim Slijepac. Sv. Julijan, zvani Pustinjak, bijaše Perzijanac i seljak bez školovanja, ali zbog čistoće srca – posuda milosti Duha Svetoga. Vršio je duhovni podvig pokraj Eufrata u Mezopotamiji. Imao dar vidovitosti. U sami čas kada pogibe Julijan Otpadnik, sv. Julijan to prozre duhom i objavi učenicima svojim. Njegov suvremenik, sv. Didim Slijepac u Aleksandriji; također providje duhom pogibiju Julijanovu; bijaše na molitvi noću, kada mu dođe glas s neba: „danas je nestalo cara Julijana, izvijesti o tome patrijarha Atanazija“. Sv. Antun Veliki veoma je uvažavao ovoga čudesnoga slijepca Didima, koji je imao duh vidovit, i svraćao je kod njega, kad god je iz pustinje dolazio u Aleksandriju, i zajedno s njim Bogu se molio. I sv. Julijan i sv. Didim, divne sluge Božje, preminuše poslije 362. god.

Božanstveni Luka, i uman i učen,
Dragovoljno bijaše za Gospodina mučen.
Izbjeći mogaše poruge i muke,
No svijet ne bi im’o velikoga Luke.
Luka mladi vidje Božju Istinu,
Predade se srcem Božjemu Sinu
Sluša Učitelja, gleda Čudotvorca,
I u Njemu pozna svog besmrtnog Tvorca,
Vidje Uskrsloga i govori s Njime,
Čudesa učini u Njegovo ime.
I Krist mu posta jedinstvena radost,
Žrtvova Mu Luka um, blago i mladost.
Kad ostari Luka, mlad Kristom bijaše,
Od Krista primaše i svijetu davaše,
Pa kad svijetu dade što mogaše dati
Tad mu svijet, po Pismu, nemilošću plati…
O maslini staroj visi starac Luka
Sa smiješkom na licu, prekrštenih ruka,
S neba se pruži ruka samog Krista
I prihvati dušu Svog Evanđelista.
Sad u Raju svijetlom s drugi apostoli,
Za Crkvu se svetu sveti Luka moli.

RAZMIŠLJANJE
Može li grešnik za deset dana okajati svoje grijehe? Po neizmjernom milosrđu Božjem može. U vrijeme cara Mauricija bijaše neki čuveni razbojnik u okolini Carigrada. I u okolini prijestolnice i u samoj prijestolnici vladaše strah i trepet od njega. Tada mu sam car Mauricije posla križ u znak vjere, da mu neće ništa učiniti, ako se preda. Razbojnik primi križ i predade se. Došavši u Carigrad on pade pred noge careve i moljaše za oproštaj. Car održa riječ, pomilova ga i pusti ga na slobodu. No odmah potom razbolje se razbojnik teško, i predosjeti da mu se približuje smrt. On se počne gorko kajati za sve grijehe svoje, i s plačem moliti se Bogu, da mu Bog oprosti kao što mu bijaše i car oprostio. Mnoge suze proli na molitvi, tako da mu marama kojom suze brisaše bijaše sva nakvašena suzama. I umre razbojnik poslije 10 dana plača i molitve. Iste noći kada on umre vidje liječnik, koji ga je liječio, u snu viziju čudesnu: kada razbojnik na postelji ispusti dušu, skupiše se oko njega nekakvi crnci sa mnogim papirima, na kojima bijahu ispisani grijesi umrloga. Tu se javiše i dva svijetla anđela. Među njima postaviše se vage, i crnci veseli metnuše sve one papire, i njihova strana vage preteže, jer druga strana bijaše prazna. „Što ćemo mi metnuti?“ savjetovahu se anđeli. „Potražimo neko dobro u životu njegovom!“ I nađe se u rukama jednog anđela ona marama nakvašena pokajničkim suzama. Anđeli je brzo metnuše na svoju stranu vage, i njihova strana odjednom preteže sve one papire. Tada crnci pobjegoše žalosno urlajući, a anđeli uzeše dušu i odniješe u raj slaveći čovjekoljublje Božje.

RAZMATRANJE
Razmatrajmo čudo s apostolom Filipom i dvorjaninom (Dj 8), i to:

1.      kako anđeo uputi Filipa iz Samarije na put u Gazu;

2.      kako vidje Filip kraljičinog dvorjanina, objasni mu jedno proročanstvo Izaijino, i krsti ga;

3.      kako anđeo uze Filipa, učini ga nevidljivim za dvorjanina, i prenese trenutno u grad Azot.

BESJEDA
o grijesima jezika
Odlučio sam: »Čuvat ću put svoj
da ne zgriješim jezikom;
usta ću svoja zauzdati
dokle god preda mnom bude bezbožnik. (Ps 39, 2)

Grijeh jezika je najčešći i najbrži grijeh. Ako tko u govoru ne griješi, savršen je čovjek, veli apostol Jakov (Jak 3, 2). Kada pokajnik pođe putovima Božjim, tj. kada počne živjeti po zapovijedima Božjim, neka se trudi prvo da jezikom ne sagriješi. Takvo je pravilo postavio sebi i raskajani David. Naročito je odlučio, da šuti pred protivnicima svojim: zauzdat ću usta svoja kada grešnik stane preda me. Evo prekrasnog pravila za one koji se od grijeha liječe. Kada ga optužuju, on ne odgovara; kada ga kleveću, on šuti. Uistinu, što pomaže i govoriti razjarenom nepravedniku, koji Boga nema pred sobom? Ako mu o zlu govoriš, još više ćeš ga razdražiti, ako li o dobru, učinit ćeš ga rugačem svetinje. Pred Pilatom Krist je šutio. Zar meni ne odgovaraš? - reče mu Pilat. Što da ti odgovori, kad nemaš uši da čuješ ni razum da razumiješ? Gle, šutnja pravednika pred nepravednikom još može najbolje utjecati na nepravednika. Ostavljen da sam tumači šutnju pravednika nepravednik je može protumačiti na korist duše svoje, dok će svaki odgovor, bijeli ili crni, tumačiti na zlo i na osudu drugoga, a na opravdanje sebe. Blago onom tko se nauči jezikom vladati. O Gospodine Isuse Kriste, Bože naš, Ti koji si nam pokazao primjerom, kako i kad treba govoriti, pokazao si nam primjerom, kako i kad treba šutjeti. Pomozi nam Duhom Svojim Svetim, da ne zgriješimo jezikom. Tebi slava i hvala uvijeke. Amen.