Mrzi li SPC Hrvate ili jedna reakcija na „slučaj Stepinac“

            Prošlog tjedna je na katoličkom blogu Exsultet objavljen članak, reakcija na nedavne izjave Njegove Svetosti gospodina Irineja, patrijarha šeste kanonske patrijaršije jedne, svete, katoličke i apostolske Crkve. Članak Zašto Irineju smeta Stepinac? prenio je i popularni katolički portal bitno.net, doduše u skraćenoj i ublaženoj verziji: Zašto srpskom patrijarhu Irineju smeta Stepinac? Pošto je u tom članku iznesen niz teških riječi i optužbi na račun patrijarha, kojeg se naziva lažljivcem i klevetnikom, te cijele SPC, i pošto je isti rezultirao gomilom prostačkih, vulgarnih, grešnih, agresivnih i svetogrdnih komentara katoličkih čitatelja, red je da autorici i njenim istomišljenicima objasnimo neke stvari.

            Uglavnom, sažetak članka je sljedeći: izbio je Drugi svjetski rat, u njemu je nastao progon Srba, u tom progonu je zagrebački nadbiskup Stepinac reagirao kršćanski i zaštitnički, spašavajući Srbe, međutim, današnja SPC, usprkos povijesnim dokazima, kleveće Stepinca i laže o njemu, zaustavlja njegovu kanonizaciju, a sve zato jer mrzi Hrvate i radi na uspostavi Velike Srbije u sprezi sa Šešeljem i srpskim političarima. 

            Što se tiče famoznog „zaustavljanja kanonizacije“, termina koji se neprekidno papagajski ponavlja u medijima, ne razumijem u čemu je to SPC „zaustavila kanonizaciju“? Po samom nauku Katoličke Crkve Stepinac je već svet (ne postoji suštinska razlika između sveca i blaženika u katolicizmu – blaženik je isto svetac, samo lokalni), te je i SPC konstantno do sada ponavljala kako je ta kanonizacija isključivo u nadležnosti Katoličke Crkve, i da će primiti odluku, kakva god bila, što je i razumljivo, jer tako i tako nitko u pravoslavlju ne štuje katoličke svece. Kakvo „zaustavljanje kanonizacije“? Zar je SPC vezala ruke papi, okovala ga u lance, okupirala Vatikan? Ako netko ima problem s ovime, tada je prava adresa za njega isključivo Rim, a ne beogradska patrijaršija. 

            Pravoslavni biskupi su više puta javno isticali u intervjuima kako im je poznato da Stepinac ima izvjesne zasluge u spašavanju pojedinaca i grupa, kako komunistička presuda ne može biti temelj za razgovor o njemu, kako treba biti oprezan kada se govori o njemu, jer se radi o složenoj osobi u složenom vremenu, koja je jednom dijelu ljudi bila spasitelj. Sve te izjave pojedinih predstavnika srpskog episkopata su dostupne i na internetu, i na kraju krajeva, SPC je i pristala ući u mješovitu komisiju, saslušati katoličku stranu, i eto, rezultate te komisije čekamo, pošto ne znamo ni kako su tekle rasprave, ni što je u njima zaključeno. Međutim, mediji se i nisu baš pretrgli da te izjave pravoslavne strane prenesu, tako da se konstruirao dojam u javnosti kako pravoslavnu stranu baš briga za osjećaje i argumente katolika.

            Ako srpskoj, pravoslavnoj strani nisu nepoznati svi ovi detalji, i ukoliko priznaje složenost i ličnosti i vremena, onda se, naravno, postavlja pitanje koji je to crimen Stepinca, gledano iz srpskog kuta? Odgovor je jasan: Nezavisna Država Hrvatska – NDH. Naime, Hrvati često zaboravljaju da srpski narod ima jedno specifično iskustvo NDH, a to je iskustvo genocida. Za razliku od današnje Republike Hrvatske, koja je višestranačka demokracija, koja priznaje manjine, i koja je partner SPC u pastoralnom, kulturnom i karitativnom  djelovanju, te ima s njom i potpisane ugovore (suprotno lažima da SPC ne priznaje RH – temeljni uslov za sklapanje ugovora je valjda uzajamno priznanje stranki), NDH je bila totalitarna isključiva država, koja se nije ograničavala samo na hrvatskoj nezavisnosti, već je željela postići etnički čistu Hrvatsku. Zato je proveden genocid nad Židovima, Romima, i Srbima, ali su likvidirane i političke stranke, politički nepoćudni Hrvati, te neke vjerske zajednice poput Hrvatske Starokatoličke Crkve. Naravno, žestoko su stradali Srbi, njih nešto više od dva milijuna po procjeni SPC (brojka od 1 900 000 je iz 1931.g., i za vrijeme rata nije bila aktualna). Tu se dakle radilo da se sustavnim ubijanjem, protjerivanjem i prevođenjem na druge vjere (uglavnom katolicizam, iako je bilo i primjera prihvaćanja protestantizma i islama), kao i potpunim brisanjem višestoljetne kulturne prisutnosti Srba, pravoslavlja i SPC na teritoriju Hrvatske, Bosne i Srijema, posve iskorijeni dvomilijunski narod. Zabranjena je bila ćirilica čak i u privatnoj upotrebi (!), rušene su crkve, harana groblja, neprocjenjiva kulturna i pisana baština ovog naroda je otišla u nepovrat. 

            Tako npr., kada je komunistička vlast ušla u Zagreb, Stepinac je još godinu dana bio slobodan čovjek, javno napadao komuniste, sastančio s njima, pojavljivao se čak u VIP loži na partizanskim mimohodima, rame uz rame s Bakarićem i sovjetskim generalima, da bi mu tek nakon toga bilo priređeno suđenje – kakvo takvo, ali suđenje. Izrečenu kaznu nije ni odslužio, jer mu je tamnovanje olakšano, a kasnije i pretvoreno u kućni pritvor. Za razliku od njega, srpski episkopat je bio bez suđenja, bez saslušanja, odmah po uspostavi NDH, što ubijen, što protjeran. Ubijeni su episkopi Sava, Platon i Petar, uz mučenje i masakriranje; Platon je izvađen iznakažen iz rijeke Vrbasa, a drugoj dvojici se ni grob ne zna, vjerojatno počivaju negdje u nekoj jami na Velebitu. Kako bi katolici reagirali da je netko tako postupio s njihovim episkopatom? Ili sudbina Dositeja Zagrebačkog, koji je u starim danima pretvoren u invalida i stočnim vagonom deportiran u Srbiju. Jesu li pojedinci uopće svjesni što to znači pokušaj zatiranja jednog naroda, jedne kulture, jedne civilizacije, i to dvomiljunskog naroda?

            Taj genocid je bio jedna od osnovnih stavki na kojima se zasnivala NDH, i zato je u očima Srba, kao naroda, ta tvorevina prvenstveno genocidna, te je svatko tko je u njoj sudjelovao, sudjelovao i u genocidu. U očima Srba, svatko tko je dao svoj doprinos egzistiranju NDH, dao je svoj doprinos egzistiranju genocida nad njima. Pogotovo se to odnosi na ljude na položajima, na ljude koji su imali vodstvenu ulogu u narodu, pa tako i na Stepinca, koji je od početka do kraja bio lojalan toj tvorevini. 

            I tu se uopće ne radi o tome je li on spašavao ljude ili nije – što znači spašavanje ljudi, pojedinaca i grupa, ako se istovremeno podupire tvorevina kojoj je taj genocid upisan u temeljne postulate? Spašavao je djecu, srpsku siročad? A tko je tu djecu učinio siročadi, tko im je oduzeo roditelje, kuće, braću, crkve, vjeru, sakramente, djetinjstvo? Oduzela im je NDH, kojoj je apsolutno lojalan bio upravo on. 

            Uostalom, što to znači „spašavati djecu“? Svakom zdravom čovjeku je pomaganje ugroženim ljudima, napose slabima i malenima, obveza već po savjesti i naravnom zakonu, bio kršćanin ili ne. Dan-danas imamo tisuće ljudi raznih uvjerenja, katolika, pravoslavaca, protestanata, muslimana, ateista i agnostika, koji volontiraju u ratnim zonama, u područjima gladi, nepogoda i epidemija, spašavajući djecu, i pritom često riskirajući više nego Stepinac tada. Tako da ja osobno ne vidim po kojoj osnovi bi pravoslavni trebali biti njemu zahvalni što je u nekoliko navrata spasio, kažu, skoro 30 000 ljudi, i na temelju toga zaboraviti njegovu potporu NDH koja je, ponavljam, pokušala izbrisati taj narod i tu Crkvu s lica zemlje, kao da nikada nisu ni postojali.

            Okolnosti i motivi tog spašavanja su predmet različitih interpretacija. Dok katolici tvrde da je spašavao, mnoge srpske organizacije i povjesničari osporavaju to, tvrdeći da su unesrećenoj djeci mijenjani i vjera i narodnost, te je na taj način faktički dan legitimitet i završni pečat genocidu. Srbi svoju interpretaciju temelje na vlastitom iskustvu, na onome što su na svojoj koži proživjeli – zašto Hrvati misle da se hrvatska interpretacija mora silom nametnuti Srbima kontra njihovog iskustva?

            Stepinac se pojavio i na otvaranju lažne „HPC“, koja je bila negacija i Srba i pravoslavlja, i tom prilikom se prenosi njegova izjava „a dok sam ja to predlagao (osnivanje HPC) nije valjalo“, što je izravno miješanje u život Pravoslavne Crkve.

           Nakon svega toga se, bez imalo skrupula, Stepinca nazove, ni manje ni više, nego „zaštitnikom srpskog naroda“ (i bez volje tog naroda; valjda bi se i Srbe trebalo nešto pitati prije nego im se dodjeljuju „zaštitnici“), i nakon toga slijedi iščuđavanje zašto srpska strana daje katkad žestoke izjave. Razumijete li sada zašto?

            Naravno, i u Katoličkoj Crkvi postoje inteligentni ljudi koji shvaćaju da ovakva, autentična NDH i svetac univerzalne Crkve, ne idu u jednoj rečenici, zato nije ni čudo, da paralelno sa širenjem njegovog kulta ide i žestoki revizionizam, koji se zapravo svodi na to da genocida u NDH nije ni bilo.

            Krajnja računica: Stepinac svetošću opran od svake ljage, jer je spašavao pojedince i grupe ljudi, a to što je podupirao NDH izgladit će se tako što će se ovu rehabilitirati i amnestirati od svakog zla, Srbi nisu uopće stradavali, ako i jesu, radilo se pojedinačnim incidentima, i – pojeo vuk magare. Shvaćate li koje je to sipanje soli na ranu obiteljima koje u svojoj obiteljskoj memoriji nose traume iz tog razdoblja? 

            Tako da pravoslavni duhovnici imaju i pravo i obvezu da budu uz svoj narod, i da ga, ne samo štite sada, već i da njeguju sjećanje na njegovu prošlost. U tome je stvar, a ne da netko mrzi Hrvate i želi Veliku Srbiju. To je vrlo klevetnički napad na srpskog patrijarha. 

            Čovjek se u životu mora uživjeti u kožu drugoga, da bi razumio kako je drugome, što ga muči, a ne samo tjerati svoju verziju priče. Treba dozvoliti i drugome da kaže što ima, i da iznese svoje povijesno iskustvo. A ovakvi tekstovi sigurno ne doprinose uzajamnom razumijevanju.

Što se događa s dušom nakon smrti?

Sljedeći tjedan je u našoj zemlji posvećen pokojnima. Naime, Katolička Crkva obilježava Sve svete i Dušni dan, dane kada se ljudi spominju svojih pokojnih i posjećuju groblja. Taj običaj je u Hrvatskoj davno prerastao granice katoličke vjere i Crkve, i postao dio svjetovne kulture. Zato ćemo se, u toj atmosferi, kada si mnogi ljudi postavljaju pitanja o životu nakon smrti, podsjetiti što pravoslavlje uči o tome, kroz par linkova na naše stare tekstove:

PRAVOSLAVLJE I ZAGROBNI ŽIVOT

ZAGROBNI ŽIVOT I ČISTILIŠTE - PRAVOSLAVNI POGLED

PUT DUŠE NAKON SMRTI

O ZAGROBNOM ŽIVOTU - PRVI DANI DUŠE "NA ONOJ STRANI"

IMA LI SPASA U ZAGROBNIM MUKAMA?

PRIPREMA ZA SMRT

PRAVOSLAVNI SPROVOD

SPROVOD NEKRŠTENE DJECE - DA ILI NE?

AKATIST ZA POKOJ DUŠA UMRLIH 

MITROPOLIT PORFIRIJE GOSTOVAO NA HRT 1

U emisiji 1 na 1 Romana Bolkovića gostovao je mitropolit zagrebačko-ljubljanski Porfirije. Razgovor s mitropolitom Porfirijem započeo je pitanjem o odnosima Hrvata i Srba danas, a nastavio se pitanjima o dijalogu, opraštanju i pomirenju, strahu Srba od iskazivanja identiteta, razlikama katoličanstva i pravoslavlja, o civilizaciji Zapada i civilizaciji pravoslavlja, o tome jesu li pravoslavni za socijalizma odgajani kao ateisti i agnostici, o tome što je temeljni posao mitropolita, njegovo poslanje, o razgovorima s biskupom Košićem, kao i o kanonizaciji blaženog Alojzija Stepinca te riječima patrijarha Irineja, o kontroverzama oko kanonizacije, što za mitropolita znači papa Franjo i njegov pontifikat, o tome kome smeta mitropolit Porfirije, te o ulozi Crkve u društvu.

Sv. Petka - zaštitnica zagrebačkog samostana

Danas slavimo veliku pravoslavnu sveticu - sv. Paraskevu ili Petku, jednu od najpopularnijih svetica pravoslavnog naroda Božjeg. Njoj je u Zagrebu posvećen jedini pravoslavni samostan (manastir) u povijesti grada, onaj na Svetom Duhu, pa stoga donosimo njegovu kratku povijest (preuzeto sa stranice Mitropolije): 

Samostan sv. Petke u Zagrebu

Srpski pravoslavni samostan sv. Petke u Zagrebu, osnovao je metropolit Dositej[1] 1936. godine u kući koju je darovao dobročinitelj Đuro Avirović. Kao dugogodišnji odbornik i crkveni tutor, on je 1888. godine oporučio svoj posjed od 7. jutara (737,7 hvati) SPCO[2]zagrebačkoj.

Pošto su posjed po oporuci imale na doživotno uživanje njegove dvije rođakinje, današnji samostanski posjed je prešao pod crkvenu upravu 1905. godine. 

Od osnivanja samostana, pa sve do početka Drugog svjetskog rata, setrinstvo samostana sačinjavale su: Tasija (Prokopjuh), igumanija i profesorica filozofije, zatim Sava (Nikolajevna-Vojnovič) kao shimna[3] monahinja, zatim monahinje Leonida (Ivanova), Evdokija (Makijevna), Savatija, i Mileva (Živković) kao iskušenica[4].

Nakon proglašenja NDH, sestre koje su bile Ruskinje, ostale su u samostanu, a Srpkinja Savatija morala je pobjeći u Srbiju. Pokoljem Srba na Kozari, tisuće srpske djece koja nisu poubijana, stradala su u mnogim dječjim logorima smrti, od kojih je najpoznatiji logor Jastrebarsko. Iz jednog od takvih logora u samostan je dovedeno sedam srpskih djevojčica, koje su zahvaljujući sestrinstvu samostana preživjele rat (Darinka Borovac, Đurđica Krnjak, Jovanka Krnjak, Zora Narančić, Vidosava Sekulić, Ankica Stanković i Jovanka Tadić).

Kraj rata za malobrojno sestrinstvo bio je početak novog stradanja. Polovinom svibnja 1945. u samostan dolazi grupa naoružanih partizana, predvođena Srbinom Bogoljubom Rapajićem. «Osloboditelji» su prvo polupali ikonu sv. Petke i kandilo koje je gorjelo iznad ulaznih samostanskih vrata. Polupana je i mramorna ploča s nazivom samostana.

Iste noći monahinje su nasilno odvedene iz samostana uz jaku oružanu pratnju. Rusa Jakova (ruski izbjeglica iz vremena Oktobarske revolucije), samostanskog radnika s ekonomije, poslije nekoliko dana vratili su u samostan. Kako je ubrzo samostan opljačkan, iz njega su protjerali i Jakova. Tih dana nestaje sva samostanska arhiva. Ubrzo se u zgradu samostana smjestila Narodna milicija, a cijeli samostanski kompleks služio je kao streljana (milicijski poligon).

Sredinom 1955. g. samostan je vraćen u posjed Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi. Godine 1958. stupa na snagu zakon o nacionalizaciji.

U proljeće 1962. g. metropolit Damaskin, pokreće postupak za izuzimanje od nacionalizacije samostanske zgrade i imanja. Vlasti osporavaju da je to ikada i bio samostan. Kako je arhiva «nestala», slijedi dugotrajni proces kako bi Crkva vratila svoj samostan.

1968. g. počinje obnova samostanske zgrade i kapele. Članovi crkvenog odbora koji su rukovodili obnovom samostana bili su:metropolit zagrebački Damaskin, paroh[5] zagrebački Jovan Nikolić, odvjetnik Đorđe Ilijić, odvjetnik Vladimir Ivković, dr. Anđelko Vujatović i gospodin Gojko Bundalo. Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi u Zagrebu gotovo sva imovina je bila oduzeta, i nije bilo sredstava ni za najosnovniju obnovu samostana.

U to je vrijeme još uvijek u Zagrebu bio priličan broj pobožnih Ruskinja, koje su prodavale svoj stari naslijeđeni nakit, i darivale ga sv. Petki. Od tih priloga urađen je metalni ikonostas, te oltarne ikone, ikone u svetištu i na dverima. 1971. g. uređena je samostanska porta. Pobožni zagrebački Srbi, uređujući samostansku portu, ispod svakog posađenog stabla, stavljali su grude zemlje donijete shodočašća iz mnogih srpskih samostana: Mileševe, Studenice, Gračanice, Pećke patrijaršije, Dečana, Deviča, Ostroga, Morače, Savine, Krke, Krupe, Ozrena, Dragovića... Sedamdesetih godina samostan je imao dvije monahinje: sestre Varvaru i Kseniju. Bolest sestara, te nedostatak monaškog podmlatka, učinio je da samostan ostane bez sestrinstva.

Njegovo Visokopreosveštenstvo mitropolit zagrebačko-ljubljanski g. g. Jovan[6], nakon izbora za vikarnog episkopa lepavinskog, nekoliko je godina stolovao u samostanu sv. Petke, koji je i za monaške prilike, bio više nego skroman.

Od 2000. godine, denacionalizacijom poslovnih prostora SPCO zagrebačke, stvoreni su materijalni uvjeti za obnovu samostanskog kompleksa.

Materijalna obnova samostana sv. Petke u Zagrebu je gotovo završena, i vjerujemo da će molitvama bogolike[7] majke naše Paraskeve[8], uskoro otpočeti i duhovna obnova ove značajne svetinje.[9]

---

[1]Prvi pravoslavni mitropolit zagrebački, danas kanonizirani svetac.

[2]Srpska pravoslavna crkvena općina.

[3]Najstroži oblik monaštva.

[4]Pripravnica.

[5]Pravoslavni župnik.

[6]Mitropolit zagrebačko-ljubljanski, 1936.-2014.

[7]Staroslavenski: prepodobni. Naziv za svete monahe i monahinje.

[8]Drugo ime za sv. Petku.

[9]Danas je samostanski kompleks oživio kao crkvena gimnazija i duhovni centar Mitropolije.

Knjiga koju vrijedi pročitati

Dragi pravoslavci i ljubitelji pravoslavlja iz Hrvatske, čast nam je obavijestiti vas da je u izdanju katoličke nakladničke kuće "Verbum" izašao hrvatski prijevod knjige "Nesveti sveti i druge priče" ruskog pravoslavnog biskupa Tihona Ševkunova.
Knjiga je pisana jako jednostavnim i svima pristupačnim jezikom, a korisna je zbog dva razloga. Prvi je opis autorovog obraćenja i kršćanskog životnog puta u teška sovjetska vremena, kroz koji se vidi tako jednostavno i svakodnevno djelovanje Boga u životu pravoslavnog kršćanina - rijetko koja knjiga opisuje takvo i toliko djelovanje Providnosti Božje na život čovjekov.
Drugi razlog jest taj, što knjiga oslikava djelovanje Pravoslavne Crkve u SSSR-u u svakodnevici, te ruši brojne mitove koji se produciraju na Zapadu, o "povlaštenom položaju pravoslavaca u SSSR-u" i njihovoj navodnoj "suradnji s bezbožnim komunizmom".
Svakako, odlična knjiga za upoznati svakodnevicu pravoslavnog kršćanina, monaha i svećenika.
Prvi prijevodi nekih ulomaka na hrvatski jezik pojavili su se i ranije na stranicama društvenih mreža Mitropolije zagrebačko-ljubljanske.
Više informacija ovdje: Svjetski bestseler Putinova duhovnika: knjiga ‘Nesveti sveti i druge priče’ od sada i na hrvatskom

Upoznajmo pravoslavne Crkve: Ruska Patrijaršija

U našem pregledu pojedinih pravoslavnih Crkava, do sada smo prikazali prve četiri patrijaršije, zvane još i stare patrijaršije, jer su nastale u crkvenoj antici, u vrijeme prvih 7 ekumenskih Koncila (vidi: carigradska aleksandrijska antiohijska jeruzalemska ). Sada prelazimo na pet sljedećih, tzv. novih patrijaršija, nazvanih tako jer su nastale nakon vremena ekumenskih Koncila. Prva među njima je Ruska Patrijaršija, peta među pravoslavnim kanonskim Crkvama.

Područje današnje Rusije, Bjelorusije i Ukrajine (kanonsko područje Ruske Patrijaršije) nalazilo se u drevno doba izvan granica grčko-rimske civilizacije, i bilo je naseljeno primitivnim barbarskim plemenima. Ipak, crkvena predaja kaže da se već u apostolsko doba ondje naviještalo Evanđelje. Po predaji, kršćanstvo je ovamo donio apostol Andrija, brat Šimuna Petra, apostol Grčke i utemeljitelj Carigradske Patrijaršije. Imao je ispočetka dosta uspjeha – predaja kaže da je na mjestu buduće metropole Kijeva zabio u zemlju križ, prorokujući o slavi buduće Crkve u toj zemlji. Iz tog vremena poznati su nam i prvi ranokršćanski mučenici tog područja, iz naroda Skita (Enen, Nirin i Pin), a također je poznato šest ranokršćanskih biskupija na području današnje južne Rusije i Ukrajine, uz Crno more: skitska, hersonska, gotska, suroška, fulska i bosporska. U ovim krajevima je djelovao i sv. Klement, kasniji rimski papa.

Tijekom stoljeća, široka područja današnje Bjelorusije, Ukrajine i zapadne Rusije naselila su različita istočna plemena starih Slavena. Tijekom 8. i 9.st. preko njihovog područja kreću u pohode Varjazi (vikinška, germanska plemena iz Skandinavije), ploveći velikim ruskim rijekama prema Mediteranu. Varjazi se uspijevaju, kao dobri ratnici, nametnuti slavenskim plemenima, i dolazi do stvaranja dvije velike kneževine: sjeverne sa središtem u Novgorodu (današnji Njižni Novgorod sjeverno od Moskve) i Kijevu (današnja metropola Ukrajine). Germansko plemstvo se slaveniziralo, a obje kneževine su se kasnije ujedinile u jednu, poznatu kao Kijevska Rus (kod nas u literaturi često krivo zvana Kijevskom Rusijom). Bilo je to oko 880.g. Kijevska Rus je bila tada vjerojatno najveća država Europe, a kontrolirala je trgovinu između Skandinavije i Carigrada. Unutar nje se razvijaju manje plemenske cjeline: Velika Rus na sjeveru, Mala Rus na jugu i Bijela Rus na zapadu. Stjecajem povijesnih okolnosti, od ovih cjelina nastat će tri velike istočnoslavenske nacije: na sjeveru Velikorusi (ili jednostavno Rusi), na jugu Malorusi, Rusini, Rusnaci ili od 19.st. Ukrajinci, te Bijeli Rusi ili Bjelorusi na zapadu. Najveći brojčani rast, teritorijalno širenje i državotvorno-nacionalni primat imali su Rusi. Zbog ovoga ruski patrijarh i danas nosi titulu vseja Rusi (svih Rusi, tj. Velike, Male i Bijele), što naši mediji krivo prevode kao „cijele Rusije“. 

Prvo pokrštavanje Kijevske Rusi zbilo se oko 866.g., u vrijeme knezova Askoljda i Dira, koji su primili kršćanstvo nakon neuspjelog napada na Carigrad, kada ih je od grada odbacilo čudo Presvete Bogorodice. Međutim, ovo nije dugo trajalo; obojica su stradali kao mučenici, a njihovi nasljednici vraćaju se staroslavenskoj poganskoj religiji. Ipak, kršćanstvo nije skroz iskorijenjeno; kneginja Olga prima kasnije krštenje i organizira prve misije.

Prekretnica nastaje 968.g., kada knez sv. Vladimir Kijevski konačno odbacuje staroslavensko poganstvo i prihvaća istočno, bizantsko kršćanstvo, a Carigrad postaje Crkva-majka ruskoj Crkvi. Kršćanstvo postaje službena religija kijevske države, ljudi se masovno krste; u samom Kijevu je oboren veliki idol boga Peruna i bačen u Dnjepar, a cijeli grad još k tome temeljito okađen i očišćen od svega poganskog. Naravno, trebalo je proći još puno stoljeća da nova vjera definitivno zaživi u narodu. 

U to prvo doba u Kijevskoj Rusi ima šest mitropolija: novgorodska, černjigovska, rostovska, vladimiro-volinska, belgorodska i kijevska. Sve su one pod jurisdikcijom Carigradske Patrijaršije, a biskupi su uglavnom stranci, Grci i Bugari. Razvijaju se školstvo, državna uprava i gospodarstvo, osnivaju samostani, prevodi i modificira za ruske prilike bizantsko pravo. Ukratko, paralelno s kršćanstvom, stvara se ruska civilizacija. 

Godine 1051. dolazi prvi Rus na biskupsku katedru. U to doba obavljaju se prve kanonizacije ruskih svetaca, broj biskupija se uvećava na 12, a osniva se i glasovita Kijevsko-pečerska Lavra („samostan u kijevskim špiljama“), koji postaje najvažnije duhovno i crkveno središte, kao i norma za rusko monaštvo. Veći broj biskupa, kao i 118 kanoniziranih svetaca, koje je dao ovaj samostan, dovoljno govori o njegovom značaju. 

Naravno, nakon raskola 1054.g., ruska Crkva će ostati vjerna pravoslavlju. Već oko 1230.g. bilježimo prve pokušaje privođenja Kijevske Rusi Rimu. Usprkos svemu, rimokatolici su zadržali slobodu u državi; svi veliki gradovi su tada imali i rimokatoličke crkve. 

Veliki cvat kršćanske Kijevske Rusi surovo je prekinut u 13.st., naletom Mongola, koji će poharati i okupirati zemlju, i za nekoliko stoljeća je unazaditi za ostatkom Europe. U mongolsko doba počinje slabiti veza ruske Crkve s Carigradom, te carigradski patrijarsi dozvoljavaju autonomiju ruskoj Crkvi. 

Inače, Mongoli su se pokazali vjerski tolerantni, pošto ima je „Jasa“ (Knjiga zabrana), zbornik zakona koji im je propisao Džingis-kan, nalagala vjersku toleranciju. Ovoga se drže Mongoli i nakon primanja islama 1313.g., zbog čega čak i u teškom mongolskom periodu pravoslavna misija napreduje, i vjera se širi na slavenske i neslavenske narode. U mongolsko doba uzdiže se Moskva, kao nova metropola. 

Godine 1441. ruski mitropolit Izidor potpisuje u Firenci, na glasovitom saboru ujedinjenja, uniju s Katoličkom Crkvom. Zbog toga biva protjeran. Pošto je Carigrad bio također u uniji s Rimom, 1448.g. ruskim pravoslavnim biskupima ništa drugo nije preostajalo, nego da se saberu na sabor, i izaberu između sebe novog mitropolita. Time ruska Crkva postaje de facto autokefalna. Nakon pada Carigrada pod Turke i povratka u pravoslavlje, ovo je priznao i Carigrad. Raste politička i crkvena moć Rusije. Ivan IV. Grozni postaje 1547.g. prvi okrunjeni ruski car. Rusija postaje carstvo, smatra se nasljednicom Bizanta, te polako počinje stremiti naslovu patrijaršije. 

Konačno, 1589.g., nakon sedmogodišnjih priprema, ruska Crkva biva uzdignuta na rang patrijaršije. Ovo je dakako priznato od ostalih Crkava. Ovo prvo patrijaršijsko razdoblje trajati će do 1721.g. U njemu se ruska država širi na cijelu istočnu Europu, a od 17.st. počinje prodor u Aziju. Zajedno s njom širi se civilizacija, naseljavaju se ogromna rijetko naseljena prostranstva, pacificiraju se i civiliziraju brojna plemena. Ukorak s time napreduje i misija Crkve, te Ruska Patrijaršija postaje faktički najveća i najmoćnija pravoslavna Crkva, što će zadržati do danas. Ako se uzme u obzir i činjenica da je Rusija u to doba bila jedina neovisna pravoslavna zemlja, moguće je razumjeti i silan utjecaj ruskog pravoslavlja na ostale pravoslavne narode, prvenstveno balkanske Slavene. Do 20.st. područje ruske države i Crkve postat će cijela istočna Europa i sjeverna Azija – više od osmine naseljenog kopna zemlje.

U ovo doba događa se i veliki prodor katolicizma u Rusiju. Naime 1596.g. na području današnje zapadne Ukrajine sklapa se tzv. „Brest-litovska unija“, kojom nastaje Ukrajinska Grkokatolička Crkva, najveća među svim grkokatoličkim Crkvama. Polovicom 17.st. patrijarh Nikon provodi reforme u ruskoj Crkvi, s kojima se nije složio jedan dio klera i naroda. Oni se odvajaju od Pravoslavne Crkve, i do danas su poznati kao starovjerci ili staroobrednici. Nalaze se izvan pravoslavlja, i njeguju tip liturgije koji je postojao prije Nikonove reforme. Ipak, jedan dio ih se kasnije vratio u pravoslavlje, a ruska Crkva im je zauzvrat priznala stari prednikonovski obred; to su tzv. jednovjerci.

Početkom 18.st. dolazi do velikih promjena u ruskoj Crkvi. Naime, car Petar Veliki u sklopu velikih reformi ruskog društva, 1721.g. ukida patrijaršijski ustroj Ruske Crkve. Umjesto vlasti patrijarha, car uvodi vlast tzv. Sinoda, po kojemu će se cijelo razdoblje povijesti ruske Crkve do 1917.g. nazvati sinodalnim razdobljem. Ovaj Sinod je bio ustvari upravni odbor ruske Crkve, sastavljen po uzoru na slične odbore u protestantskim državnim Crkvama (car Petar Veliki je bio opčinjen zapadom, pogotovo protestantskim zemljama). U njemu su sjedili biskupi, poglavari većih samostana, te predstavnici oženjenog klera, laika i države, tj. cara. Počinje jaka sekularizacija i pozapadnjačenje ruskog društva, a Crkva biva svedena u posve podređen položaj prema državi; faktički postaje državni organ. Dokle je to išlo, vidi se po tome da se svećenstvo prisiljavalo da bude dio policijsko-obavještajnog aparata, čak da krši ispovjednu tajnu, ako se sazna u ispovijedi npr. urota protiv države. U teologiji se također otvaraju vrata zapadnim, protestantskim i rimokatoličkim utjecajima; neki teolozi počinju čak zagovarati ideju o pravoslavlju kao umjerenom i ritualističkom protestantizmu. Pa ipak, i tako duhovno nepovoljno doba je dalo ogroman broj svetih, vrsnih teologa i misionara, posve vjernih autentičnom pravoslavlju. 

U veljači 1917.g. u Rusiji dolazi do državnog udara, poznatog pod bombastičnim nazivom „februarska revolucija“. Pošto je u tom udaru pala monarhija u Rusiji, u ljeto iste godine sastaje se nakon 200 godina Sabor ruske Crkve, od 265 klerika i 299 laika (koji su imali samo savjetodavni glas). Ovaj Sabor je ukinuo crkveno uređenje Petra Velikog, i ponovno uspostavilo patrijaršiju, i mitropolit Tihon postaje novi patrijarh. 

Međutim, u jesen iste godine događa se novi prevrat, tzv. „oktobarska revolucija“, i Rusija se pretvara u totalitarnu komunističku državu. Nove sovjetske vlasti odlučuju posve iskorijeniti religiju iz zemlje, te nastupa vjerojatno najveći progon kršćana na zemlji, još od rimskih vremena. Nova vlast posve odvaja Crkvu od države, oduzima crkvenim zajednicama status pravnih osoba, te počinje neviđenu pljačku imovine: konfiscira se zemlja, nekretnine, vrijednosti, oskvrnjuju se svetinje. Počinju pokolji svećenstva, a jedan dio klera bježi iz zemlje. Samo 1921.g. zatvorena su 722 samostana, a do 1938.g. 95 posto crkava je posve uništeno ili prenamijenjeno. Ubijeno je na desetke tisuća klerika, te doslovce milijuni laika. Sam patrijarh Tihon, nakon dugih muka, umire 1925.g. Možemo reći da je kompletna struktura Ruske Patrijaršije uništena. 

Uslijed teških progona, u cijeloj Rusiji, dakle zemlji veličine jednog kontinenta, ostaje svega stotinjak otvorenih crkava i nekoliko preživjelih biskupa. Konačno, mitropolit Sergije Starogorodski 1927.g. pokušava spasiti što se spasiti da, te usprkos progonima, uspostavlja lojalnu suradnju sa sovjetskim vlastima. Ali, progon Crkve nije prestajao; ova suradnja je u praksi značila relativan mir šačicama klerika i vjernika oko mitropolita Sergija. Ona je izazvala i ogorčenje dijelova progonjene Crkve, koja se odvaja od službene Crkve u tzv. „katakombnu Crkvu“ (današnje ruske sekte koje se tako nazivaju nemaju veze s izvornom katakombnom Crkvom). Reagirala je i ruska dijaspora. Ona je na osnovu dozvole pokojnog patrijarha Tihona bila samoorganizirana još od 1920.g. (Ruska Zagranična Crkva), a sada je posve prekinula komunikaciju sa Crkvom u SSSR-u. Raskol između Ruske Patrijaršije i Ruske Zagranične Crkve zaliječen je tek 2007.g. 

Rusi su i dan danas podijeljeni oko postupaka mitropolita Sergija i njegove suradnje sa komunistima. Mnogi ga žestoko kritiziraju. Naravno, lako je poslije bitke biti pametan; trebalo je tada preživjeti sve užase sovjetskih progona.

No, 1941.g. Hitler napada SSSR, i zauzima velike dijelove države. Ratno stanje je bilo kritično za Sovjete. Tada Staljin shvaća da mu je za pobjedu u ratu potrebna pomoć i lojalnost svakog Rusa, i vjernika i nevjernika, a također mu je bilo jasno da ne smije biti gori od Nijemaca (koji su na zauzetim teritorijima dozvolili obnovu vjerskog života. Tako 1943.g. dolazi do popuštanja, obustave progona i obnove vjerskog života Ruske Patrijaršije u SSSR-u. Ponovno se otvaraju crkve, samostani i bogoslovije, svećenici se puštaju iz zatvora i rede novi. Događaju se i čuda: ikona Bogorodice Kazanske biva nošena u procesiji oko Staljingrada, i grad se, protiv svih vojnih pretpostavki, sačuvao. Kada bi njemački tenkovi stigli do linije kojom je prošla procesija, stali bi kao ukopani. 

Ova tolerancija Crkve zadržana je i poslije rata, sve do Staljinove smrti. Ipak, ona nije bila neograničena. Svodila se samo na dozvolu bogoslužja. Što se tiče bilo kakvog pastoralnog, misijskog, katehetskog ili medijskog rada, to je sve i dalje bilo strogo zabranjeno. 

Nakon Staljinove smrti pojačavaju se progoni Crkve, no ipak treba reći kako nikada nisu dostigli onu razinu iz 1920-ih i 1930-ih godina. S različitim intenzitetom progon Crkve se nastavio sve do kraha SSSR-a 1991.g.

Od 1991.g. do danas, Ruska Patrijaršija se nalazi u stanju velike obnove, pastoralnog i misijskog zamaha. Smatra se da ima oko 150 milijuna vjernika, što je čini najbrojnijom pravoslavnom Crkvom. Po crkvenom Ustavu, definirana je kao višenacionalna lokalna Crkva. Uz liturgijski crkvenoslavenski, u upotrebi su ruski te razni svjetski jezici, kao i jezici malih naroda na području Rusije. Njeno kanonsko područje su uglavnom zemlje bivšeg SSSR-a, Kina i Japan, ali rasprostranjena je po čitavom svijetu, što preko misija, što preko dijaspore.

Ruska Patrijaršija ima 387 biskupa i 293 biskupije. Župa ima 34 764, od toga 891 u dijaspori. Također ima 926 samostana, od toga muških 455, a ženskih 471. Također im 35 171 svećenika i 4 816 đakona. Ovo je stanje iz 2016.g. 

U sastavu Ruske Patrijaršije djeluju i autonomne Crkve: kineska, japanska, ukrajinska, letonska, moldavska, ruska zagranična, estonska i bjeloruski egzarhat. 

Zbog svoje veličine i rasprostranjenosti, a u zadnje vrijeme i uspona ruske države, što posljedično pridonosi i usponu Crkve, Ruska Patrijaršija je danas jedan od najvažnijih faktora, ne samo u pravoslavnom svijetu, već općenito u sferi religije.