Pravoslavni pogled na problem zla i patnje

               Surfajući različitim kršćanskim stranicama hrvatskog jezičnog područja, može se uočiti da je veoma često na njima prisutna tema zla i patnje, odnosno, objavljuju se članci na temu, odakle zlo i patnja u svijetu? Često se također čuju pitanja poput: zašto Bog dozvoljava da nevini stradaju, djeca trpe, mladi umiru, što je kriva beba koja umire od HIV-a, itd. Teme su to koje su zaista svagda aktualne za ljude.

            Što se tiče dotičnih članaka i odgovora na tim stranicama, katoličkim i protestantskim, okvirno se može reći da u pokušaju davanja odgovora na navedena pitanja, zauzimaju prvenstveno humanističko stajalište, i da se najčešće odgovori svode na „ne znamo, ali uzdamo se u dobrog Boga“. Tako „Glas koncila“ u jednom svom odgovoru na pitanje o slučaju djeteta zaraženog HIV-om kaže: „...Patnja je tajna, premda nema čovjeka koji je nije doživio... Katolička vjera patnju ne može ukloniti, niti je uklanja. Ali, ona je čini podnošljivom... Istina, patnja je misterij svijeta kao što je i zlo, ali ju je s vjerom u Boga i vječni život moguće živjeti osmišljeno i uzdignute glave...“ Drugim riječima, ne znamo ništa o patnji i uzrocima pojedinačnih muka, ali nam vjera može pomoći da je podnesemo i osmislimo. Bitno.net u članku „Zašto djeca okrutno pate?“ problem preusmjerava na pitanje ima li Boga ili ne, izbjegavajući jasne odgovore, dok u „Zašto Bog dopušta trpljenje?“ (preneseno iz Book-a) navodi 8 razloga zašto nam trpljenje može pomoći u vjerničkom životu (što je svakako korisno, ali ne pogađa bit). Protestantski gotquestions zaključuje: „Patnjom, kao i svim ostalim ljudskim iskustvima, upravlja suverena Božja mudrost. Na kraju saznajemo da možda nikada nećemo saznati točan razlog naše patnje, ali moramo se pouzdati u našeg suverenog Boga. To je pravi odgovor na patnju.“

            Međutim, možemo li se kao kršćani zadovoljiti s ovakvim pristupom? Naravno, patnja je tu, i potrebno ju je osmisliti u konkretnim životnim situacijama, no kako ispravno osmisliti nešto čemu ne znamo uzrok, i za što nismo sigurni na koji način točno djeluje? Zato ćemo se sada obratiti Pravoslavnoj Crkvi, kako bismo vidjeli što ona uči o ovome. To je učenje koje se zasniva na Bibliji i crkvenoj Predaji, objavljeno od Duha Svetoga, i kontinuirano poučavano od Otaca Crkve. Ovo učenje zapravo daje vrlo jasne i konkretne odgovore na problem zla i patnje. 

            Učenje Pravoslavne Crkve o zlu i pojedinačnim patnjama u svijetu zasniva se na 4 važna elementa:

1.)    neprirodnosti svijeta,

2.)    Božjoj Providnosti,

3.)    Božjoj milosti

4.)    i duhovnim zakonima

Neprirodnost svijeta

            Za većinu ljudi na svijetu, taj svijet u kojem žive jest jedno bogomdano mjesto, koje treba biti baš takvo kakvo jest. Nažalost, i velika većina kršćana ovaj svijet doživljava kao nešto što je, takvo kakvo jest, stvoreno od Boga, i što bi trebalo čovjeku pružiti određeni „prirodni ciklus“ života: rađanje, sretno djetinjstvo, uspješno školovanje, sretan brak, zdravu djecu, dobar posao, mirnu starost i blagu smrt u dubokoj starosti. Bilo kakvo odstupanje od ovog idealnog ciklusa, za njih je zlo, i izaziva pitanje „Bože zašto?“. Naravno, svi smo, po tom načinu gledanja, pozvani da izgrađujemo „još bolji svijet“ svojim zalaganjem.

            Međutim, Biblija i milenijsko učenje Crkve nas poučavaju da je ovaj svijet sam po sebi nezdrav i bolestan. Za pravoslavlje, treba biti jako oprezan kada se bilo što na ovom svijetu proglašava prirodnim i normalnim. Prirodno je za pravoslavlje ono stanje svijeta, kakvo je bilo na početku, nakon stvaranja: nije bilo patnje, zla ni grijeha; čovjek nije obolijevao, stario, ozljeđivao se ni umirao; životinje nisu bile mesojedi i grabežljivci; sve je bilo prosijano Duhom Svetim i čovjek je komunicirao s Bogom i anđelima lice u lice. Adamovim padom, sve se poremetilo. Čovjek tada nije naprosto samo izgubio nadnaravnu milost (kako je učio tradicionalni katolicizam), već je duboko psihofizički oštećen i promijenjen, on i cijela priroda s njime. Gore navedeni „idealni životni ciklus“ je za pravoslavlje robija i bolesnička postelja već sam po sebi. Čak i današnji brak i spolni odnosi nisu postojali prije Adamova pada, već su plod iskvarene naravi. Priroda koju proučavaju znanstvenici ovoga svijeta, nije priroda, nego karikatura prirode. Prizor kada mačka kolje i jede miša, kada prirodne nepogode uništavaju biljke, kada se dogodi potres, kada mladi čovjek uživa u seksu ili starac umire, za pravoslavlje je protuprirodan. 

            Pravoslavlje se prisjeća onog idealnog svijeta u kojem nikakvog zla nije bilo, i naviješta budući svijet, u kojem će zlo ponovno nestati, ljudi postati bogovi po milosti, i priroda se preobraziti. Čak ni čudesna ozdravljenja u pravoslavlju nemaju drugu funkciju, nego navijestiti budući svijet u kojemu više neće biti bolesti. Zato, pravoslavlje ne može postaviti pitanje: zašto mladi umiru, ili slično, za njega je ključni problem zašto čovjek uopće umire, a taj problem je riješio Krist. 

            Cilj kršćanske vjere je spasenje duše, zajednica s Bogom, zaodijevanje Kristom. Zato, istinski pravoslavac gleda na ovaj svijet kao na bolesnu tvorevinu koja stenje pod ropstvom đavla i koju je nemoguće poboljšati ili popraviti. Za njega, patnja i zlo su ovdje normalni, jer su plod čovjekovog grijeha i đavla, jer je ovaj svijet jednostavno takav. Razbolio se od raka, ili doživio smrt bližnjega, njemu je svejedno, jer zna da je to dio ovoga svijeta, da to ima izvor u Adamovu grijehu, da ćemo svi jednom umrijeti bez razlike, i da je za čovjeka najbitnije spasiti dušu. Zašto bi se zamarao sa smrću čovjeka, kada će on ionako jednoga dana uskrsnuti? Za istinski biblijskog čovjeka, tragično je i tužno promatrati liječnika koji izvodi najteže operacije, spasioca koji spašava živote ili bilo što slično, i biti svjestan da su dotični izvan zajednice s Bogom i na putu za pakao. Čemu pokušavati pokrpati raštimanog fiću, koji će uskoro na smetlište, kada ti se smiješi novi Audi?

Božja Providnost

            Svi znamo vjersku istinu da je Bog Stvoritelj, Stvoritelj neba i zemlje, svega što postoji. No, nekako uvijek stoji po strani činjenica da je on također i Bog Svedržitelj, tj., Bog koji sve održava. Sve što postoji na ovome svijetu, svako stvorenje duhovno ili materijalno, uspijeva postojati samo zato što ga Bog održava na životu. Nijedno stvorenje ne postoji samo po sebi, niti samo sebe „drži na okupu“; tada ne bi bilo stvorenje. Od blata na cesti, pa do najvišeg anđela, sve je to uzdržavano i održavano od Boga Svedržitelja. 

            Također, Bog Stvoritelj i Svedržitelj se nalazi izvan ovog našeg prostora i vremena. Za Njega prostor i vrijeme ne postoje, Njegove oči motre svaki atom i svaku sekundu vječnosti. Pred Njim nema ni prošlosti ni sadašnjosti ni budućnosti, nego jedno veliko sada. On sada istodobno gleda naše rođenje, ovaj trenutak i smrt. 

            Iz ovoga zaključujemo kako Bogu nije ništa sakriveno, pa makar to bile i naše najtajnije misli, i da ima vlast utjecati na događaje u životu svakoga od nas. Na osnovu toga, Bog vidi unutrašnji odabir srca svakoga od nas, i vidi u kojem će se smjeru razvijati naš život; vidi, ali ne određuje. Vidi i omogućuje nam izvanjske okolnosti preko kojih ćemo najbolje ostvariti onaj svoj pozitivan izbor (ako postoji), odnosno, ublažiti posljedice negativnog izbora. Primjenjeno na problem smrti, možemo reći da niti jedna smrt ljudskog bića nije plod slučajnosti, već Bog, koji ima savršenu procjenu našega stanja, jednostavno dozvoljava našu smrt u onom trenutku u kojemu smo sazreli za odlazak s ovoga svijeta. Ako smo dostigli mjeru pravednosti i jedinstva s Bogom, da se može reći narodski „to je to“, i nemamo više što na svijetu učiniti – Bog će nas uzeti. Ako smo dostigli mjeru savršenstva i jedinstva s Bogom, a možemo još nešto učiniti za Boga – On će nas ostaviti koliko je potrebno dugo. Ako Bog vidi da će naš izbor biti pozitivan i kršćanski, ali da bismo mogli zastraniti uslijed preopterećenja, ili da ćemo se uzalud mučiti – uzet će nas kao krštenu novorođenčad. Ako smo dostigli mjeru zla i iscrpili sve ponude i rokove koje je Bog ostavio našoj slobodnoj volji za slučaj da se na Sudnjem danu žalimo – On će nas uzeti. 

            Posve je nebitno uzima li nas s tri dana, ili s dvadeset godina ili sa sto godina života; smrt je ionako nužnost po đavlu i grijehu, a Bog je izvodi na najbolji mogući način na nas. 

Božja milost

            Riješili smo problem općeg zla, opće patnje i opće smrti u svijetu, vidjevši gdje im je početak, uzrok i kakav će biti kraj; riješili smo problem pojedinačnih smrti i vidjeli zašto nastaju baš tada kako nastaju; no što je s ostalim oblicima patnje i trpljenja koje doživljavaju pojedinci kroz svoj mučni i tegobni život? Što s bolestima, siromaštvom, nezaposlenošću, nesrećama, invaliditetom? Ove stvari dolaze na čovjeka također prvenstveno zbog neprirodnosti svijeta, koju smo gore obradili, ali u dvije varijante: po Božjoj milosti i po duhovnim zakonima.

            Što se Božje milosti tiče, u njoj se nalazi svaki kršteni član Crkve koji dosljedno živi svoju vjeru. Krštenjem, primanjem ostalih sakramenata, postom, molitvom, dobrim djelima, svime ovime kao odrazom našeg unutarnjeg produhovljenog stanja, mi svjedočimo da smo u Savezu s Bogom. Biti u Savezu s Bogom, i to Savezu zapečaćenom Kristovom Krvlju, je strašna stvar. Nismo više svoji, nego Božji, On budno pazi na nas. Nosimo Njegovog Duha Svetog u sebi, Pričest struji našim žilama. U takvom stanju, sve zlo koje se događa po nužnosti zbog bolesnog svijeta, Bog usmjerava i dopušta u onoj mjeri koliko je potrebno za naše usavršavanje, duhovni napredak i čišćenje od grijeha. Jesam li zapustio molitvu? Bog je pustio bolest da Ga se sjetim i ne otpadnem đavlu. Treba li moje svjedočenje i razumijevanje drugim ljudima, kako bi ih utješio? Bog će pripustiti na mene razna iskušenja i krvave tegobe kao bi razumio ljude u boli i znao ih povesti Njemu. 

            Uglavnom, čovjek koji je u milosti Božjoj, može biti posve miran, jer ga Božja pedagogija naprosto rukovodi prema cilju. Kao što se elitni vojnik predaje vodstvu svoga instruktora čije metode vojne izobrazbe znaju biti vrlo brutalne (ali bez kojih će poginuti na ratištu), tako se čovjek u Crkvi, u Savezu s Bogom predaje svom Bogu, koji ga ponekad na nepopularne načine liječi od zla i restaurira Svoju sliku u njemu.

Duhovni zakoni

            Posve je druga priča s ljudima koji se na bilo koji način nalaze izvan zajedništva s Bogom, bilo da su u teškom grijehu, otpadu, raskolu, krivovjerju, neprimanju sakramenata, nemoralnom životu, itd. Izvan Saveza s Bogom, čovjek gubi milost Božju, s njome i zaštitu, te ulazi na neprijateljsko područje. Gdje prestaje milost Božja, počinju djelovati duhovni zakoni.

            Suština duhovnih zakona je u načelu da zlo automatski privlači zlo. Ako se čovjek nađe na području na kojemu hara zaraza, siguran je sve dok je u hermetički zatvorenom vozilu. Čim izađe iz njega, ostaje bez zaštite, i bolest se lijepi na njega. Tako i čovjek koji je van Saveza s Bogom, jednostavno nema što drugo očekivati nego da se za njega lijepe zli dusi, bolesti, nedaće, nepravde, točno onako kako je Bog prorekao Adamu nakon što je ovaj raskinuo rajski Savez: „Zemlja neka je zbog tebe prokleta: s trudom ćeš se od nje hraniti svega vijeka svog! Rađat će ti trnjem i korovom, a hranit ćeš se poljskim raslinjem. U znoju lica svoga kruh svoj ćeš jesti dokle se u zemlju ne vratiš: ta iz zemlje uzet si bio – prah si, u prah ćeš se i vratiti“ (Post 3, 17 – 19). Za razliku od Abrahama ili pravednog Joba, čije su patnje dane od Boga s višim ciljem. 

            Čovjek koji se nalazi u stanju milosti, u Savezu s Bogom, on može i mora osmisliti i konstruktivno živjeti svoje životne patnje. Međutim, onaj tko je izvan toga, na kojemu djeluju duhovni zakoni, nema što osmišljavati. Njemu patnje mogu biti samo dokaz da je na krivom putu, i poziv na ukrcaj u spašavajući brod Crkve.

            Za kršćanstvo, pitanje boli, patnje i smrti ne može biti misterij, jer je nerazriješivo povezano s ključnim postavkama vjere, i detaljno objašnjeno Božjom Objavom. No, imamo li dovoljno vjere u Boga da to objašnjenje prihvatimo?

Ukazanja kršćanske starine

"Milostivi Bog često šalje utjehu ugodnicima i ugodnicama Svojim na zemlji preko Svojih svetih s onoga svijeta. Prije svete Anastazije postrada za Krista sveta Teodocija. Potom Anastazija bi vrgnuta u tijesnu i mračnu tamnicu da u njoj, po sudu mučitelja, od gladi skonča. Za vrijeme od 30 dana tamnovanja njenog, svake joj se noći javljaše sveta Teodocija s onoga svijeta i krijepljaše je u njenom stradanju. Pošto je Anastazija dovoljno pitala i dovoljno čula od Teodocije, upita ona ovu jedne noći, kako je to ona njoj mogla doći poslije smrti. Teodocija joj odgovori, da je dušama mučeničkim dana od Boga ta naročita milost, da po rastanku s ovim svijetom mogu dolaziti kome hoće radi davanja pouke i utjehe. Kada se navrši 30 dana izvede mučitelj Anastaziju iz tamnice i začudi se vidjevši je živu. Pa onda je osudi, s još nekoliko drugih, na utapanje u more. Vojnici metnuše kršćane u jednu malu lađicu, a oni se vožahu u drugoj. Pa kada se izvezoše na dubinu, oni prevrnuše onu lađicu, kako bi voda ušla i potopila osuđene. Tada se dogodi jedna čudesna pojava. Naime: javi se sveta Teodocija na vodi i upravi lađicu k obali. I tako se svi na smrt osuđeni spasiše s Anastazijom. Vidjevši ovo čudo Božje, 120 neznabožaca odmah povjerovaše u Krista i krstiše se."

iz Ohridskog Prologa

Kada griješimo, otkriva se kakvi zaista jesmo

Otkrivanje strasti

-          Starče, mene muče strasti.

-          A jesi li svjesna da u tebi žive strasti?

-          Neki puta jesam.

-          To je dobro; kada čovjek uvidi da ima strasti i ponizi se, tada dolazi milost Božja.

-          Brine me jedino što stalno griješim.

-          Raduj se što stalno griješiš, jer imaš oholosti u sebi, i tako se učiš poniznosti. „Bože moj, evo kakva sam“, govori. „Pomozi mi. Ako mi Ti ne pomogneš, ništa ne mogu učiniti.“ Nemoj očajavati. Kada griješimo, otkriva se kakvi zaista jesmo, te tako upoznajemo sebe i nastojimo se ispraviti. Na taj način sigurno napredujemo i ne živimo u iluzijama kako idemo dobrim putem. Ja se radujem kada moja slabost izađe na vidjelo, kada se pokažu moje strasti. Kada se ne bi pokazale, pomislio bih da sam postao svet, dok bi ustvari sjeme strasti živjelo skriveno u mome srcu. Tako i ti, kada se razgnjeviš ili padneš u osuđivanje drugih, svakako se trebaš zabrinuti što si pala, ali osim toga, trebaš se i radovati jer se objelodanila tvoja slabost, pa ćeš se boriti kako bi je se oslobodila. 

-          Starče, kada se neka moja strast ne pojavljuje određeno vrijeme, znači li to da više ne postoji u meni?

-          Ako u tebi postoji jedna strast, u nekom trenutku će se i pokazati. Zbog toga, ako znaš da se u tebi krije neka strast, trebaš se moliti. Ako, na primjer, znaš da se negdje izvan tvoje ćelije krije krije jedna zmija, kad izađeš napolje, bacit ćeš pogled uokolo, i bit ćeš na oprezu da možda ne iskoči odnekud i ujede te. Nije strašno kada znaš da se tamo nalazi zmija i usredotočiš se na to kada će se pojaviti, kako bi je ubila; opasno je kada ne znaš da je zmija tamo, i dok se ti bezbrižno šetaš, ona može doći i ujesti te. Hoću reći, opasno je kada čovjek ne prati sebe i ne poznaje svoje strasti. A kada spozna svoje strasti i u skladu s tim se bori, tada mu Krist pomaže da ih iskorijeni.

-          Starče, možda bih se trebala boriti bez uznemiravanja oko toga jesam li se ispravila? Možda moje ispravljanje pripada samo Bogu?

-          Da, bori se i prepusti sve Bogu, ali i preispituj samu sebe, da vidiš gdje se nalaziš, što radiš. Vidiš, liječnik prvo ispituje kako bi našao uzrok od kojeg je nastala temperatura, a zatim koji će lijek dati bolesniku, kako bi spustio temperaturu. Dakle, od trenutka kada čovjek počne uviđati svoje greške, u njega se treba useliti dobra briga, kako bi se borio da se ispravi. Ja ispitujem samog sebe, i vidim da imam takve i takve nedostatke. Borim se i ponovno ispitujem sebe: „Do jučer sam imao te i te loše sklonosti. Jesam li sasjekao neke od njih? U kakvom se sad stanju nalazim?“ A onda govorim Bogu: „Bože moj, činim sve što je u mojoj moći, ali i Ti mi pomozi da se ispravim, jer ja sam ne mogu.“

-          Starče, može li jedan čovjek biti bez snage vidjeti svoje strasti?

-          Kada je čovjek osjetljiv, Bog ne dopušta da on odjednom spozna svoje strasti. Jer, osjetljivog čovjeka i đavao iskušava, bacajući ga u beznađe: „Što, imaš tu i tu strast?“, govori mu. „I zašto si učinio ovo? A kako ono? Pa onda se ne možeš spasiti.“ I tako čovjek može završiti na psihijatriji.

 

 lstarac Pajsije Svetogorac: Strasti i vrline

Sv. mučenica carica Aleksandra o braku i obiteljskom životu

U vremenu kada katolici slave radosne obiteljske blagdane božićnog vremena, a pravoslavni predbožićne tjedne, posvećene raznim aspektima obiteljskog života, donosimo još nadahnutih pouka o braku i obitelji svete carice i mučenice Aleksandre Romanove.

           

Postoji još jedan važan elemenat u bračnom životu – to je jedinstvo interesa. Nijedna briga žene ne smije izgledati previše sitna, čak ni za gigantski intelekt najvećeg muža. S druge strane, svaka mudra i vjerna žena će se vrlo rado zanimati za poslove svoga muža. Ona će poželjeti saznati nešto o svakoj njegovoj novoj ideji, planu, teškoći i nedoumici. Ona će poželjeti znati koji je njegov poduhvat uspio, a koji nije, i biti u tijeku svih njegovih svakodnevnih poslova.

            Neka oba srca dijele i radost i patnju. Neka popola dijele teret briga. Neka sve u njihovom životu bude zajedničko. Oni moraju zajedno ići u crkvu, moliti se jedno pored drugog, zajedno prinositi pred Božje stope teret briga za svoju djecu i za sve ono što im je dragocjeno. Zašto da ne razgovaraju o svojim iskušenjima, sumnjama i tajnim željama i da ne pomognu jedno drugome suosjećanjem i riječima ohrabrenja?

            Tako će živjeti jednim životom, a ne dvama životima. Svatko od njih u svojim planovima i nadama mora obavezno misliti o onom drugom. Jedno pred drugim ne smiju imati nikakvih tajni. Oni moraju imati samo zajedničke prijatelje. Na taj način će se dva života sliti u jedan život, i oni će dijeliti i misli i želje i osjećaje i radost i tugu i zadovoljstvo i bol.

            Bojte se znaka i najmanjeg početka otuđenja ili nerazumijevanja. Umjesto da se čovjek uzdrži, on izgovori glupu i neopreznu riječ i evo, između dva srca koja su dotad bila jedna cjelina, pojavila se mala pukotina koja se sve više širi, dok oni zauvijek ne postanu odvojeni jedno od drugog. Rekli ste nešto nesmotreno? Odmah tražite oproštaj. Nastao je neki nesporazum? Nije važno čijom krivicom, ne dozvolite da to ostane između vas.

            Uzdržavajte se od svađe. Nemojte ići na spavanje tajeći u sebi osjećaj gnjeva. U obiteljskom životu ne smije biti mjesta za oholost. Nikada ne treba hraniti svoje osjećaje uvrijeđene oholosti i skrupulozno mjeriti tko mora tražiti oproštaj. Oni koji istinski vole, ne smiju se baviti takvim istjerivanjem pravde, oni su uvijek spremni i povući se i ispričati se.

            Bez Božjeg blagoslova, ako Bog ne posveti brak, sve čestitke i dobre želje prijatelja će biti prazne riječi. Bez Božjeg svakodnevnog blagoslova obiteljskog života, čak i najnježnija i najiskrenija ljubav neće moći dati sve ono što je potrebno žednom srcu. Bez blagoslova Neba sva ljepota, radost i vrijednost obiteljskog života mogu u bilo kojem trenutku biti uništeni. 

            U uređenju doma moraju sudjelovati svi članovi obitelji, i najpotpunija obiteljska sreća može biti postignuta kada svi časno ispunjavaju svoje obaveze.

            Jedna riječ obuhvaća sve – ta riječ je ljubav. U riječi „ljubav“ je čitavo more misli o životu i dužnosti, i kada je uporno i pažljivo izučavamo, svaka od tih misli postaje jasna i precizna. 

            Kada vene ljepota lica i gasi se sjaj u očima, a sa starošću dolaze bore ili ostavljaju svoje tragove i ožiljke bolesti, tuge i brige, ljubav vjernog muža mora ostati isto onako iskrena i duboka kao i ranije. Na zemlji nema mjere koja može izmjeriti dubinu Kristove ljubavi prema Njegovoj Crkvi i nijedan smrtnik ne može voljeti s istom takvom dubinom, ali je ipak svaki muž obavezan to činiti u onoj mjeri u kojoj se ova ljubav može ponoviti na zemlji. Nijedna žrtva mu ne treba izgledati prevelika za njegovu voljenu.

Čestitka

Svim našim hrvatskim čitateljima i pratiteljima, rimokatolicima, grkokatolicima, starokatolicima, protestantima i ostalima koji u ovo vrijeme slave, neka je sretan i blagoslovljen Božić i Nova godina!

Pravoslavlje i evolucija

Pitanje stvaranja svijeta, evolucijom ili prema biblijskom opisu, je dio vjerskog odrastanja svakog kršćanina: katoličkog, pravoslavnog ili protestanta. Svi smo mi, od školskih klupa, postavljali pitanje: tko je u pravu, udžbenik iz biologije, ili Biblija? U suvremeno doba, na Zapadu, evolucija je postala općeprihvaćena stvar, i većina ljudi koji će se kritički nastrojiti prema njoj, bit će smatrani kao neozbiljni. Čak i u vjerskim zajednicama prevladava mišljenje da je Bog stvorio svijet uz pomoć evolucije.
Zato pred vas stavljamo jedan polemički tekst ruskog teologa i misionara Georgija Maksimova, gdje se on ne bavi toliko samom evolucijom (premda dotiče i to pitanje), već tzv. teističkom evolucijom - učenjem da je evolucija bila proces kontroliran od Boga, po kojemu je On stvorio svijet.
Jesu li šest dana stvaranja slika ili opis događaja? Jesu li u hebrejskom izvorniku "dani stvaranja" uistinu dulja vremenska razdoblja? Je li bilo smrti prije Adamova grijeha? Jesu li crkveni Oci doista robovali primitivnoj slici svijeta svog vremena?

Georgij Maksimov: Istina o "pravoslavnom" evolucionizmu