Muslimanska emigracija kao izazov kršćanskom svijetu

Jedna od ruskih priča počinje ovako: lisica je pokucala zecu na vrata jazbine: „Zeko, smrzavam se, mogu li makar rep kod tebe zagrijati?“ Zeko se sažalio i dozvolio. Lija je gurnula rep u jazbinu i govori: „Zeko, smrzle su mi se šape, pusti me molim te da se makar malo zagrijem u sijenu ispred vrata“. Zeko je pustio liju u sijeno. Lija ulazi i govori: „Zeko, gladna sam, pusti me za stol“. Zeko ju je pustio i za stol i nahranio. Tek gošća govori: „Izlazi odavde, ja živim ovdje“.

Ove priče se sada u Rusiji prisjećaju mnogi kada se povede razgovor o muslimanskoj imigraciji. Različite faze ove priče vidimo i sada u civiliziranom svijetu. U Europi je ušla u odlučujuću fazu prošle jeseni kada su gomile Arapa urlale na ulicama Danske i Francuske: „Marš odavde, ovo je naša zemlja!“ Što se Rusije tiče, kod nas je još uvijek faza prelaska od sijena do stola. Nedavni skandalozni zahtjevi muslimana da potpredsjednik bude musliman i da se iz nacionalnog simbola – grba Rusije – ukloni križ, predstavljaju provokacije koje imaju cilj da se provjeri koliko su ruska vlast i društvo spremni ići daleko u popuštanju.

Razumije se, ni ruski grb nitko neće promijeniti, niti će zakon na zahtjev muslimana biti promijenjen. U krajnjoj mjeri, bar za sada. Događaji koji su se dogodili u Francuskoj, za sada nisu vjerojatni u Rusiji. Međutim, u Europi koja je ugušena političkom korektnošću situacija će se samo pogoršavati. Moj prijatelj iz Francuske mi je pisao da je njihova vlast nakon nedavnih pogroma tamo, odlučila da financijski pomogne Arapima i Alžircima, smatrajući da su njihovi protesti izazvani siromaštvom.

U Francuskoj postoje Alžirci kršćani, postoje i pravoslavni Arapi. Međutim, ono što je zanimljivo, ni jedni ni drugi nisu sudjelovali u pogromima. To je potpuno provjerena informacija. Svi demonstranti su bili muslimani koji su govorili da spaljuju automobile nevjernika, a automobile s muslimanskom simbolikom ne diraju. Postoji još jedna zanimljiva činjenica – u europskim zemljama postoji mnoštvo imigranata: Filipinaca, Kineza, Slavena. Zašto se ne može čuti za slavenske ili kineske nerede? Jer i oni isto imaju problema sa siromaštvom.

Čak se i francuski nacionalisti boje priznati da problem uopće nije u emigraciji, već upravo u muslimanskoj emigraciji i da je uzrok upravo u religioznoj ideologiji. Slaven ili Kinez dolazi u Europu da bi pošteno radio i prehranio obitelj. Muslimani dolaze da bi širili vladavinu islama na cijeli svijet. U samoj ideologiji islama postavljena je podjela svijeta na „dar al islam“ – zemlju islama gdje djeluju zakoni šerijata, i „dar al harb“ – zemlju rata koja čini cjelokupni ostali teritorij koji je neophodno potčiniti muslimanskoj vlasti. Alžirci koji osakaćuju francuske policajce, Turci koji ubijaju njemačke žene, Marokanci koji kolju nizozemske režisere, Arapi koji vrše bombaške napade u engleskim metroima – svi oni ispunjavaju kategorički imperativ nasilnog širenja islama, postavljen u samim izvorima ove religije – Kuranu i u Suni.

Da ne bi sve ostalo samo na riječima, navedimo hadis iz Sune koji svjedoči da je Muhamed rekao: „Zapovjeđeno mi je ratovati s ljudima dok oni ne posvjedoče da nema Boga osim Alaha i da je Muhamed Njegov prorok i Njegov poslanik, dok se ne okrenu u smjeru naše kible (smjera za molitvu) i ne budu se molili kao i mi. Kada počnu tako činiti, nećemo imati pravo da im oduzmemo živote i imovinu, osim onoga što se od njih traži“.

To jest, ovdje postoji direktna potvrda neophodnosti ratovanja protiv svih nemuslimana. Također, i u Kuranu piše: „I neka se zato na Allahovu putu bore oni koji ne žale žrtvovati život na ovome svijetu za onaj svijet. A onoga tko se bori na Allahovu putu, pa pogine ili pobijedi, Mi ćemo, sigurno, obilno nagraditi“ (Kuran, 4, 74).

Samom Muhamedu je bilo zapovjeđeno: „O Vjerovjesniče, bodri vjernike na borbu!“ (Kuran, 8, 65). Ovo je činjenica od koje se ne može pobjeći. Mogu se zatvarati oči, kao što to i rade mnogi u Europi, Americi, Rusiji, međutim, takav pristup uopće ne pomaže rješavanju stvarnog problema islamskog pritiska. To je činjenica koja objašnjava zašto svugdje gdje dolaze muslimani, počinju sukobi između njih i starosjedilaca. Nebitno je li u pitanju Afrika, Indija, Kina, Europa, Amerika, Australija…

Problem je u tome što pritisak političke korektnosti, koji su sebi nametnule zemlje Zapada, sprječava da se vidi bit fenomena, i kada se vidi da se ima hrabrosti da se stvari nazovu svojim imenima, prizna da je uzrok neophodno tražiti u ideologiji, a ne u nacionalnosti, socijalnim ili povijesnim faktorima. U islamu postoji niz drevnih postavki koje sprečavaju pouzdano uspostavljanje stabilnih odnosa muslimana s inovjernima. To je zapovijed obaveznog širenja islama na cijeli ljudski rod, između ostalog i nasilnim metodama. Tu je i uzdizanje „džihada“ – rata s nevjernima s ciljem širenja islama na „dar al harb“. Tu je i zabrana napuštanja islama, za što po zakonu šerijata slijedi smrtna kazna – što je bez sumnje – totalitarni element. Razumije se, ne ostvaruju svi muslimani ove zapovijedi u životu, mnogi ih tumače na drugi način – duhovno, ili ih jednostavno ignoriraju. Ali, uvijek je bilo i bit će muslimana koji ovo primaju doslovno i ispunjavaju gore spomenute zapovijedi koje je ostavio Muhamed u Kuranu i Suni, i imaju agresivna djelovanja protiv nemuslimana, između ostalih i kršćana. U islamu nema jedinstvenog autoritetnog centra koji bi mogao ovo zabraniti. To je na žalost nemoguće. Iza muftije ili šeika koji osuđuje islamski terorizam, uvijek će se naći isto tako autoritetni muftija ili šeik koji blagoslivlja „džihad protiv nevjernih“. Zato će napetost uvijek biti prisutna. I što bude više rastao utjecaj muslimana u društvu, to će manje biti stabilnosti.

Kada bi Europa vidjela i priznala korijen problema, i još imala i volju da riješi problem, za mjesec dana bi se mogli riješiti problemi s muslimanima. Dovoljno je samo da se izda ukaz po kome bi svi muslimani (upravo po religioznom, a ne po nacionalnom predznaku) bili deportirani u zemlje islamskog svijeta. I to je sve. A ozloglašeni nedostatak radnih ruku će se lako popuniti emigrantima iz onih zemalja i kultura koje ne govore o neophodnosti osvajanja duhovne i političke vlasti u cijelom svijetu.

Međutim, ovo nije moguće zbog totalitarne diktature političke korektnosti u zapadnom društvu koja, na žalost, sada proniče i u zemlje bivšeg socijalističkog bloka. Svuda se danas nameće politička korektnost – ta velika tragedija našeg vremena. Ona lišava stvari svog imena i dezorijentira čovjeka, utapajući ga u svijet obmana i jednostavno – laži.

Sjećam se jednog slučaja iz rada sa sektama. Scijentologe na određenom stadiju uče da „upravljaju realnošću“. To jest, tobože, kako zamisliš, onako će i biti. I eto, jedna Amerikanka iz ove sekte je u crvenoj haljini odlučila prijeći preko ranča gdje je na paši bio veliki bik. Dama je, razumije se, odmah zamislila da je pred njom ne razbješnjela životinja, već „mila kravica“ i umjesto da se spašava, obrnuto, odlučila pomilovati životinju… Imala je sreću da ostane među živima. Pola godine je, ležeći na bolničkoj postelji i čekajući da joj ponovno srastu kosti i zatvore se rane, žena mnogo razmišljala i shvatila nešto važno. Izišavši iz bolnice, odlučila je prekinuti sa scijentologijom. Treba li objasniti zašto?

Tako i politička korektnost pokušava stvoriti isti takav iluzorni virtualni svijet u glavama ljudi koji u nju vjeruju, zabranjujući riječi „crno“ i „bijelo“, primoravajući da neprijatelja nazivaš prijateljem, primoravajući da na prazan želudac beskonačno ponavljaš „hvala, hvala“ iako ti, kako kaže istočna priča, od toga neće biti lakše. Pritom se nameće slika da između pojmova „pažljivost“ i „politička korektnost“ treba staviti znak jednakosti. To nije točno. To su različiti pojmovi. Pažljivost je postojala mnogo prije političke korektnosti.

Politička korektnost predstavlja čitav kompleks specifičnih postavki u pogledu na svijet, koji se formirao u drugoj polovini dvadesetog stoljeća. Ljudi različitih rasa, nacionalnosti i religija, živjeli su zajedno i prije političke korektnosti. I era političke korektnosti de facto nije donijela na zemaljskoj kugli ni mira, ni spokoja. Naprotiv. Pokrenula je čitav niz konflikata, pokrenutih od jednih ili drugih manjina. Kada su homoseksualci nedavno na stepenicama Notre Dame prebili rimokatoličkog svećenika jer se pobunio protiv njihovih bogohulnih postupaka koji su bili parodija na vjenčanje – eto ploda političke korektnosti. Kada u mnogim gradovima Francuske postoje čitavi kvartovi gdje se policija i druge službe boje ući i koji se upravljaju „šerijatskim sudovima“ po šerijatskim zakonima – to je također plod političke korektnosti. Kada u Engleskoj pitomci kampova za pripremu boraca „Al Qaide“ prave bombaške napade – eto još jednog ploda političke korektnosti. U politički nekorektnom svijetu nisu postojale čak ni pretpostavke da bi se slična izopačenja mogla javiti. Politička korektnost ne osigurava ni mir, ni sveopću ljubav, ona samo objavljuje prioritet manjine nad vrijednostima većine. Odatle i odgovarajući plod. I novi sukobi.

A ni Europljani danas nisu ono što su bili prije tisuću godina. Karl Martel, kralj Franaka koji je zaustavio invaziju Arapa na Europu bi se jako iznenadio načinom života i razmišljanja svojih potomaka. Španjolski kralj Pedro I., u čiju čast blistave pobjede su se na grbu Aragona pojavile odsječene glave Maura, teško da bi razumio svoje potomke koji su promijenili svoj grb da bi „uspostavili klimu povjerenja između muslimana i kršćana“. Europljani Srednjeg vijeka i sadašnji Europljani su potpuno različiti ljudi.

Na um dolazi monstruozni slučaj od prije dvije godine kada je djevojka – Francuskinja bila silovana od strane Alžirca i pritom se nije pokušala ni protiviti, ni pobjeći, pošto je bila uvjerena da ne bi bilo politički korektno odbiti čovjeka druge boje kože. Točniji opis od onoga što se sada događa u Europi ne možeš naći.

* * * * *

Međutim, hajdemo se sada odvojiti od politike i pogledati pitanje, što situacija s muslimanskom emigracijom može značiti za nas kao kršćane. Možda će zvučiti paradoksalno, ali je jedan od suvremenih ruskih svećenika – misionara (svećenik-mučenik Danil Sisojev – prim.prev.) nazvao ovaj položaj jedinstvenom misionarskom šansom. Najefikasnije nepolitičko sredstvo za rješavanje problema s islamom je – kršćanska misija.

Malo se zna za činjenicu da je pravoslavna misija među muslimanima oduvijek postojala. Tako je, na primjer, jedan od najranijih sljedbenika samog Muhameda, Ubaidalah ibn Džahiz povjerovao u Krista i krstio se. On je bio prvi i nikako ne i posljednji musliman koji se obratio svjetlosti Istine. Iz povijesti misije carigradske Crkve možemo se sjetiti kako je nakon povratka Antiohije u sastav Bizantskog carstva, u desetom stoljeću, praktički sve starosjedilačko arapsko-muslimansko stanovništvo dobrovoljno prešlo u pravoslavlje.

935. godine je cijelo arapsko beduinsko pleme banu Habib, u broju od oko 50 000 ljudi prešlo Grcima, primilo kršćanstvo i počelo se boriti protiv svojih prijašnjih istovjernika. Za Rusku Crkvu, misija među muslimanima je tradicionalna. Već je sv. Mihail Kijevski u desetom stoljeću slao monaha Marka propovijedati Krista Bugarima-muslimanima, što je kao posljedicu imalo primanje krštenja od strane četiri bugarska kneza. Sv. Petar Moskovski je stupao u javne polemike s muslimanskim propovjednicima i pobjeđivao u njima. Sv. Makarije Moskovski je krstio posljednjeg kazanskog kana – Edigera Muhameda i brinuo se o propovijedi pravoslavlja među Tatarima. Kao rezultat misije Ruske Pravoslavne Crkve, koja je trajala više od četiri stotine godina, među Tatarima se formirala nova etno-konfesionalna grupa – Krjašeni, koja se sastoji od pravoslavnih Tatara. Sada ih na teritoriju Rusije živi oko 320 000. U narode obraćene iz islama ubrajaju se i Gagauzi i veliki dio Oseta, pa čak i dio mozdokskih Kabardinaca.

Neki muslimani koji su se obratili u kršćanstvo prinijeli su tako veliki plod, da su kasnije bili proslavljeni od strane Crkve u zboru Svetih. Na primjer, među Arapima je to bogoliki mučenik Kristofor Sabait i mučenici Abu Tbiliski, Antun Ravah i Barbar. Od Bugara – sv. Abramije Bugarski. Od Turaka – mučenici Omir, Ahmed Pisac i Konstantin Hagarjanin. Od Albanaca – mučenik Ivan Albanski. Od Tatara – mučenici Petar i Stjepan Kazanski i bogoliki Serapion Kožejezerski, koji je osnovao Kožejezerski Bogojavljenski samostan na sjeveru Rusije i koji je odgojio sedam Svetaca za Rusku Crkvu.

U pitanju nije samo povijest. I u naše dane misija se odvija među muslimanima. Uzmimo Indoneziju. Prije 20 godina u pravoslavlje se obratio prvi Indonežanin. Prije 15 godina je primio monaštvo i svećeničko ređenje, vratio se u domovinu, počeo propovijedati i za ove godine obratio 2 500 ljudi, stvorio nekoliko župa, izgradio crkve, pripremio druge Indonežane za ređenje – u muslimanskoj zemlji se javila Pravoslavna Crkva. Drugi primjer: 90-ih godina u Gruziji je kao rezultat misionarske djelatnosti većina gruzijskih muslimana prešla u pravoslavlje, tako da se čak u jednom danu krstilo 5 000 muslimana.

Ovo je važno iskustvo koje trebaju uzeti sve pravoslavne zajednice koje se nalaze u susjedstvu s muslimanima. Autoru ovog teksta poznato je da se nešto u ovom pravcu čini u islamiziranim regijama Bugarske, kao i Albanije. Nešto se čini i u Rusiji. Na primjer, evo već nekoliko godina u Moskvi s blagoslovom Episkopata djeluje pravoslavna tatarska zajednica, služe se molebni na tatarskom jeziku. Naša Crkva aktivno prevodi Bibliju na kazaški jezik, jezike Dagestana – u pitanju su muslimanski narodi. Provodi se i misija jačanja pravoslavlja među osetskim narodom. Sedam godina postoji stranica „Pravoslavlje i islam“. Objavljuju se pravoslavne polemičke i apologetske knjige o islamu. A sasvim nedavno, prvi put nakon revolucije, održale su se dvije javne religiozne polemike pravoslavnog svećenika Danila Sisojeva s ruskim muslimanom Polosinom.

Na žalost, koliko mi je poznato, u zemljama bivše Jugoslavije, kao i u većini bivših „muslimanskih“ republika SSSR-a, kršćanska propovijed inovjernima praktički i ne postoji. Iako samo misija, uz pomoć Božju, može protivnike učiniti našom braćom u Kristu. I to će biti istinska pobjeda bez krvi. Religija ima kolosalni utjecaj na svijest čovjeka, i ako je uvjerenje iskreno, čovjek se zaista ponovno rađa. Tako da upravo od naših misionarskih napora zavisi hoćemo li uskoro živjeti među agresivnim tuđincima ili među braćom u Kristu.

 

đakon Georgije Maksimov

Kopti i pravoslavlje

                U zadnje vrijeme čitav svijet je potresen stravičnim stradanjima egipatskih kršćana – Kopta. Bombe u crkvama, otmice, klanja, mučenja, samo su najnovija etapa teških patnji kroz koje je ova zajednica u svojoj povijesti morala proći. Riječ „Kopt“ ustvari znači Egipćanin. Radi se o autohtonoj egipatskoj kršćanskoj zajednici, koja svoje porijeklo vuče od apostolskih vremena. Tradicionalno, utemeljiteljem kršćanstva u Egiptu se smatra sv. Marko Evanđelist. Po drevnoj metropoli Egipta, Aleksandriji, ova se Crkva nazivala Aleksandrijskom Patrijaršijom, i bila druga po rangu u kršćanstvu, odmah iza rimske, a nakon osnivanja Carigrada, treća. Ova Crkva je bila kolijevka monaštva, kao i domovina nekih od najvećih teologa kršćanstva: Atanazije, Ćiril, Antun Pustinjak, Pahomije, Makarije...imala je svoj drevni aleksandrijski obred, i bogatu duhovnu baštinu. 

            U današnje vrijeme, mediji često ovu Crkvu nazivaju „Koptska Pravoslavna Crkva“. Međutim, valja nam ovdje istaknuti kako ovo nije točan naziv za nju. Odnosno, Kopti sami sebe smatraju pravoslavnima, ali, nažalost, već tisućljeće i pol, nisu dio Pravoslavne Crkve. U 5. i 6. st. u Aleksandrijsku Patrijaršiju na velika vrata ulazi monofizitsko krivovjerje – učenje kako u Kristu postoji samo jedna narav, i to ona božanska. Ovo krivovjerje, osuđeno na Kalcedonskom saboru 451.g., prihvaćeno je nažalost od većine egipatskih kršćana, te današnji Kopti, njih 10 – 15 milijuna, nisu pravoslavni. Oni su izvan Pravoslavne Crkve, ne mogu se pričestiti u pravoslavnim crkvama, niti pravoslavni u njihovima. Ne priznaju pravovjerno učenje o Kristu, ni Kalcedonski sabor, za kojega vjerujemo da je djelo Duha Svetoga. Ljude koje Pravoslavna Crkva anatemizira kao heretike – monofizite, oni časte kao svece. Pravoslavne smatraju hereticima – diafizitima. Njihova borba protiv pravoslavlja je išla dotle, da su prilikom arapskog osvajanja, najveći dio Egipta predali bez borbe Arapima, i time ponijeli veliki dio odgovornosti za krah kršćanskog Rimskog Carstva. 

            Aleksandrijska Patrijaršija postoji i danas, kao malena egipatska i afrička Pravoslavna Crkva, bizantskog obreda i nekih 300 000 članova, i ona je jedina autentična Crkva Egipta i zakonita nasljednica drevne egipatske Crkve. Kopti u toj priči nisu. Zato, ne treba ih nazivati pravoslavnima, a također stradale Kopte ne treba nazivati mučenicima. Prema njima možemo i moramo osjećati iskrenu kršćansku sućut, moliti za njih. Ali, kršćanski mučenici oni nisu, i kao nepravoslavni, ne mogu se čak niti spominjati na svetoj Liturgiji. Ostaju nam molitva, rad i nada, da ova drevna zajednica bude oslobođena, ne samo muslimanskog tlačenja, već i krivovjerja koje je muči već milenij i pol.

Sv. Jakov Perzijanac

Pravoslavlje nije vjera ograničena samo na istočnoeuropsko područje, već univerzalna kršćanska vjera i Crkva. Svjedoče nam to, između ostalog, perzijski i indijski mučenici kojih se spominjemo danas:

1. Sv. mučenik Jakov Perzijanac. Rođen u gradu perzijskom Klapi, ili Vilatu, od kršćanskih roditelja, u kršćanskoj vjeri odgojen i oženjen kršćankom. Car perzijski Izdigerd zavoli Jakova zbog njegove darovitosti i okretnosti, i učini ga pravim plemićem na svome dvoru. Polaskan carevom počasti, Jakov se uzoholi i prinese žrtvu idolima, kojima se i car klanjaše. Čuvši za ovo, majka njegova i žena, napisaše mu jedno prijekorno pismo, u kome ga oplakaše kao bogootpadnika i duhovnog mrtvaca, moleći ga ipak pri kraju pisma, da bi se pokajao i Kristu vratio. Ganut ovim pismom, Jakov se gorko pokaja i pred carem odvažno ispovijedi vjeru svoju u Krista Gospodina. Rasrđen, car ga osudi na smrt, no s tim, da mu se odsjeca dio po dio tijela, dok ne izdahne. Krvnici doslovce ispuniše ovu zapovijed svoga zlog cara, i odsjekoše Jakovu najprije prste na rukama, pa prste na nogama, pa noge pa ruke, pa ramena, najzad i glavu. Pri svakom odsjecanju mučenik pokajani odavaše zahvalnost Bogu. Iz njegovih rana ishođaše miomiris kao od čempresa. Tako ovaj divni muž okaja grijeh svoj i preseli se dušom Kristu Bogu svome u carstvu nebeskom. Postrada oko 400. godine. Glava mu se nalazi u Rimu, a dio relikvija u Portugalu, gdje se slavi 22. svibnja.

2. Sedamnaest indijskih bogolikih mučenika. Monasi kršćanski, postradali od indijskog cara Avenira. Razljućen na starca Barlaama, što mu je krstio sina Joasafa, car Avenir posla potjeru za Barlaamom. Potjere ne uhvatiše Barlaama, ali uhvatiše drugih 17 monaha, i dovedoše ih pred cara. Car ih osudi na smrt, te pošto im najprije izbodoše oči, odsjekoše jezike, izlomiše noge i ruke, posjekoše ih mačem. No krvlju ovih vitezova Kristovih, još se više utvrdi vjera Kristova u carstvu indijskom.

3. Bogoliki Roman Čudotvorac. Vršio duhovni podvig u okolici Antiohije. U svojoj ćeliji nikad nije ložio oganj ni palio svijeću. Skončao mirno. Čudotvorac za života i po smrti. Pomaže neplodnim ženama, kad mu se mole.

4. Bogoliki Pinufrije. Suvremenik sv. Kasijana (29. veljače) i veliki egipatski asket. Živio u IV. stoljeću i duhovno se trudio na raznim mjestima sve bježeći od pohvala ljudskih. Imao mnogo učenika, koji su se trudili nasljedovati uzvišeni primjer svoga učitelja.

5. Bogoliki Natanael, monah nitrijski. Danonoćno se molio Bogu i prosvjetljivao razmišljanjem o božanskim stvarima. Nije izlazio iz svoje ćelije ni preko praga punih 38 godina. Preminuo u Gospodinu u drugoj polovini VI. stoljeća.

Pokajane duše Stvoritelj ne gubi,

Pokajnike prave On najvećma ljubi.

Jakov se odreče Krista živog Boga,

Rad bezbožnog cara, laskatelja svoga.

Ukori ga majka, ukori ga žena

„Sva su zemna blaga prolazna k’o pjena.“

Raskaja se Jakov, raskaja se ljuto

I izreče javno što je dotle ćut’o –

Kršćanin sam bio, kršćanin sam paki,

Idoli su vaši glupi i nejaki! –

To izreče Jakov kad pred cara stade,

To izreče javno, i pri tom ostade.

Svi darovi carski s njega se skidoše,

Mukama Jakova divnog obukoše,

Crveni se Jakov od rana i krvi,

Navalili ljudi k’o orli na strvi!

Razdrobiše tijelo junaka Kristova,

Isjekoše sitno svetoga Jakova.

Sad Jakov u Raju pred Bogom se moli,

Da kršćanin svaki napasti odoli.

RAZMIŠLJANJE

Kada sv. Jakovu odsječe krvnik palac desne ruke, on reče: i loza se ovako obrezuje, da na njoj vremenom mladica poraste. Pri rezanju drugog prsta reče: primi, Gospodine, i drugu granu od nasada Svoga. Pri rezanju trećega prsta reče: blagoslivljam Oca i Sina i Svetoga Duha. Pri rezanju četvrtoga prsta reče: Ti što primaš pohvale od četiri životinje, primi stradanje četvrtoga prsta. Pri rezanju petoga prsta reče: da se ispuni veselje moje kao na vjenčanju pet mudrih djevica. Pri rezanju šestoga prsta reče: hvala Tebi Gospodine, koji si u šesti čas rasprostro na Križu prečiste ruke Tvoje, što si me udostojio prinijeti Ti šesti prst moj. Pri rezanju sedmoga prsta reče: slično Davidu koji te proslavljaše sedam puta na dan, tako Te i ja danas proslavljam kroz sedam prstiju, odrezanih Tebe radi. Pri rezanju osmoga prsta reče: Ti si se sam, Gospodine, obrezao u osmi dan. Pri rezanju devetoga prsta reče: u deveti čas Ti si predao duh Svoj u ruke Ocu Svom, Kriste moj, i ja Tebi prinosim hvalu pri stradanju devetoga prsta. Pri rezanju desetoga prsta reče: na desetostrunoj harfi pjevam Tebi, Bože, i zahvaljujem Ti, što si me udostojio pretrpjeti rezanje deset prstiju mojih, na dvijema rukama mojim, za deset zapovijedi napisanih na dvjema pločama. – O čudesne vjere i ljubavi! O viteške duše u viteza Kristova!

RAZMATRANJE

Razmatrajmo čudesni Raj Božji, i to:

1. kako prekrasan bijaše raj izvana i iznutra;

2. kako se sve živo u Raju bezuvjetno pokoravaše čovjeku, a čovjek Bogu;

3. kako prekrasni bijahu prvi čovjek i žena u Raju, svjesni prisutnosti Božje i vlasti Božje.

BESJEDA

o čovjeku savršenom

Dok svi ne prispijemo do jedinstva vjere

 i spoznaje Sina Božjega, do čovjeka savršena,

do mjere uzrasta punine Kristove (Ef 4, 13)

Jedinstvo vjere, braćo, i spoznaja Sina Božjeg, Gospodina Isusa Krista Spasitelja, sjedinjuje dva čovjeka u jednog čovjeka, tisuću ljudi u jednog čovjeka, i mnoge milijune ljudi u jednog čovjeka. Jedinstvo vjere u Krista Gospodina, i prava pravoslavna spoznaja Krista Gospodina, sjedinjuje ljude jače nego krv, jače nego jezik, jače nego sve izvanjske okolnosti i materijalne veze. Kad mnoge duše jedno te isto misle, jedno te isto hoće i jedno te isto žele, onda su te mnoge duše kao jedna duša, jedna velika i moćna duša. Tjelesne razlike pri tome malo znače i malo se uzimaju u obzir. Tako, jednolike duše zidaju se u čovjeka savršena, u mjeri uzrasta punine Kristove. U savršenoj cjelini savršeni su i dijelovi. Svaka kršćanska duša jest dio čovjeka savršena. Krist je čovjek savršen, kome je Crkva mistično tijelo. On ispunjava Sobom svakog vjerujućeg u Njega, prema mjeri uzrasta svakoga. On je punina nad puninama, izvor živi, koji teče i puni svaku dostojnu prazninu. To jest, u koliko se čovjek isprazni od svega što nije Krist, utoliko Krist ulazi u njega i ispunjava ga.

O braćo moja, potrebna je dubina poniznosti pored jake vjere, da bi se Živa Voda ulila u nas. I u prirodi gledamo, da nisko zemljište voda lakše natapa. Što god je niže smjerno poniženje naše pred Gospodinom Isusom, to se dragovoljnije On spušta u nas, natapa nas Svojom životvornošću i ispunjava nas kao posudu Svoju puninom svojom besmrtnom.

O Gospodine Isuse, punino života, mudrosti, ljepote i slasti, pomozi nam poniziti se pred veličanstvom Tvojim Božanskim, da bi se udostojili Tvoje posjete. Tebi slava i hvala uvijek. Amen.

(iz Ohridskog Prologa)

Šetnja protestanta po pravoslavnom hramu

Pred vama se nalazi fenomenalni tekst ruskog mučenika i misionara našeg vremena, o. Danila Sisojeva, o kojemu smo već pisali nedavno (link). Radi se o istinitom događaju, susretu između ovog svećenika i pripadnika jedne od novih protestantskih fundamentalističkih skupina. Susret kojemu je cilj bio obratiti pravoslavnog svećenika u protestantizam, završio je obraćenjem protestanta u pravoslavlje. Sam razgovor nam daje izvrstan opis pravoslavnog hrama i bogoslužja, pokazuje nam koliko je pravoslavlje sačuvalo istinsku i izvornu biblijsku praksu. Ujedno nam pokazuje koliko je bitno poznavati vlastitu vjeru, i smireno je navještati drugima.

Šetnja protestanta po pravoslavnom hramu

Izreke pravoslavnih svetaca i na vašem mobitelu

Poštovani čitatelji, već odavno smo objavili hrvatski prijevod knjige ruskog autora o. Georgija Maksimova: "300 izreka asketa Pravoslavne Crkve". Link te knjige stoji na lijevoj strani bloga, među linkovima ostalih knjiga.
Sada možete skinuti tu knjigu i na vaš mobitel, te tako imati svoju dnevnu kratku dozu duhovnosti i mudrosti pravoslavnih svetaca uvijek sa sobom.
Link za aplikaciju:

 300 izreka asketa Pravoslavne Crkve

Obavijest

Podsjećamo sve stalne čitatelje ovog bloga, i ujedno obavještavamo sve koji će to tek postati, kako je ovaj blog, stranica o pravoslavlju, Pravoslavnoj Crkvi, teologiji, i duhovnosti, na hrvatskom jeziku. Članovi smo zakonite SPC, koja ima kanonsku jurisdikciju u Republici Hrvatskoj, i predstavljamo pravoslavlje na standardnom hrvatskom jeziku i na način prilagođen nepravoslavnima i nesrbima, pogotovo katolicima. 
Na stranici možete naći linkove svih važnijih pravoslavnih ustanova u Hrvatskoj, kao i službene stranice pravoslavnih Crkava u svijetu. 
Osim na ovoj stranici, možete nas pratiti i na društvenim mrežama: 

facebook Pravoslavlje Hrvatska 

twitter PravoslavljeHrvatska 

google + Pravoslavlje Hrvatska 

Naši sadržaji povremeno izlaze i na facebooku Mitropolije zagrebačko-ljubljanske:

facebook Mitropolija zagrebačko-ljubljanska 

a u zadnje vrijeme oživljavamo i nekad popularni profil "Pravoslavlje iznad nacije":

facebook Pravoslavlje iznad nacije 

Također surađujemo i s Multireligijskim kulturnim centrom, koji objavljuje povremeno naše tekstove o pravoslavlju:

Multireligijski kulturni centar 

Osim privatnim porukama na društvenim mrežama ili vašim komentarima, javiti se možete i na mail:

 pravoslavljehrvatska@gmail.com

Osim niza poučnih video uradaka, na youtube kanal Mitropolije zagrebačko-ljubljanske
možete pogledati i dokumentarne emisije na hrvatskome jeziku, koje sadrže svjedočanstva ljudi koji su svoj put našli u pravoslavlju:

Svjedočanstvo bivšeg budista

Svjedočanstvo bivšeg neopoganina

Svjedočanstvo bivšeg Jehovinog svjedoka

Svjedočanstvo bivše okultistice