Seksualni odnosi

Pošto je u zadnje vrijeme bilo pitanja od strane čitatelja o pravoslavnom stavu o pitanjima braka i ljudske seksualnosti, teologije tijela, i slično, donosimo kratki tekst američkog pravoslavnog svećenika koji na sažet način prikazuje pravoslavni stav o temeljnim pitanjima spolnog morala. 

Pravoslavni kršćani u SAD-u nalaze sebe na početku 21. stoljeća, okružene kulturnim miljeom koji je postkršćanski, sekularni, i stran umu Crkve. Nigdje ova stvarnost nije tako vidljiva, kao u polju ljudske seksualnosti. Seks je bio nasilno izvučen iz svog pravilnog konteksta, a odvojen od mudrosti i blagoslova Crkve, suvremeni čovjek, nošen je seksualnom konfuzijom. S jedne strane, znamo o praksi i tehnikama seksa više nego ikada ranije, a s druge strane, znamo veoma malo o svrsi, smislu i kontroli seksa u velikom planu Božjem.

Seksualna revolucija šezdesetih je majka većine suvremenog razmišljanja o seksualnim odnosima. Iz nje su izrasle sljedeće pogrešne ideje. Seks je apsolutno bitan za ispunjenje ljudske sreće i razvoja. Djevičanstvo je jedno nesretno i neispunjeno stanje. Seksualne potrebe i nagoni muškaraca i žena su istovjetni. Svaki seks je dobar, dok god on uključuje i ljubav, ili bar suzdržanje od „povrijeđivanja“ druge osobe. Tradicionalni kršćanski pojmovi o seksualnosti su represivni i ne podudaraju se sa čovjekovom osobnom slobodom.

Ovakvo razmišljanje je odvelo u ogromne tuge, a loši plodovi seksualne revolucije u tijeku trideset godina, očigledni su: eksponencijalno povećanje nasilja u kući, preljuba, spolnih bolesti, vanbračne trudnoće, pobačaja i razvoda. Život prema običajima seksualne revolucije, niti slavi Sveto Trojstvo, niti potpomaže dostojanstvu i spasenju muškaraca i žena.

Mi, pravoslavni kršćani, moramo znati više od onog protiv čega smo. Moramo znati za što smo. Što točno Pravoslavna Crkva uči o seksualnim odnosima? Prvo, seks nije suštinski važan za pun ljudski razvoj i sreću. Čovječanstvo nije stvoreno radi seksa. Seksualni odnosi kakve znamo, nisu postojali u Raju. Adam i Eva su živjeli bez seksa, i to u neopisivom blaženstvu. Seksualni odnosi  su počeli tek kada je čovječanstvo palo u grijeh, i bilo lišeno svoje drevne slave i Duha Svetog.

Ovo je učenje Knjige Postanka: „Zato ga Jahve, Bog, istjera iz vrta edenskoga... Čovjek pozna svoju ženu Evu, a ona zače“ (3, 23; 4, 1). Sveto Pismo također uči da kada čovječanstvo bude uskrišeno u Carstvo Božje, neće biti seksa na Novim Nebesima i na Novoj Zemlji. Odgovarajući na pitanje saduceja, čiji je prigovor podrazumijevao da će se zemaljske norme braka i seksa nastaviti na Nebesima, naš Gospodin Isus Krist je učio: „Jer u uskrsnuću niti se žene, niti udaju, nego su kao anđeli Božji na Nebesima“.

Da seks nije suštinski za zdravlje i pun život, također se vidi i u primjeru života, našeg Najslađeg Spasitelja Isusa Krista. Naš Gospodin Isus Krist je savršeno ljudsko biće, a ipak On nikada nije imao seks. On je odbacio blagoslov zemaljskog braka, i uspješno savladao sva seksualna iskušenja s ciljem da neprekidno vrši volju Svoga Oca, što Mu je bila sama hrana i piće.

Daleko od toga da je suštinski za ljudski život; seks je, naprotiv, podsjetnik na gubitak naše duhovne profinjenosti i dostojanstva, zbog našeg pada u grijeh. Seks je stvoren za dobro u ovom palom svijetu, ali ni na koji način nije bit ljudskog razvoja i sreće.

Drugo, posvećeno djevičanstvo je najviši način života. Daleko od toga da je nesretan i nepotpun način života; čednost je najviši izraz ljubavi i posvećenja Bogu. Takav život je postao moguć samo nakon oplemenjivanja ljudske prirode, Utjelovljenjem, Smrću, Uskrsnućem i Uzašašćem Gospodina našeg, Isusa Krista, i izlijevanjem Duha Svetoga na ljudska tijela na Svetu Pedesetnicu.

Od tog vremena čovječanstvo se radikalno izmijenilo, promijenilo i oslobodilo zemaljskih spona. Djevstvenici Crkve, prije svega naši monasi i monahinje, najbolji su dokaz prisutnosti Carstva Božjeg na zemlji i znak protivljenja nadi u ovaj pali svijet. Kada je sv. Atanazije Veliki bio upitan od skeptika da dokaže kako je Isus donio Carstvo Božje na zemlju, on mu je odgovorio ukazujući na djevstvenike Crkve, kao neoborivi dokaz prisutnosti Carstva na zemlji.

Prije Utjelovljenja našeg Gospodara Isusa Krista, za djevičanstvo tijekom cijelog života nije se ni čulo. Gospodin naš Isus Krist je predložio i pokazao takav život, kao što je to uradio i sv. apostol Pavao.

Naši najveći Sveci, Prečista Bogorodica i Vazda Djeva Marija i Sveti Preteča i Krstitelj Ivan, poštujući istovremeno plemenito stanje braka i njegove seksualne odnose, odbacili su seksualne odnose i posvetili svoju čednost. Od tog vremena do danas, neizbrojivo mnoštvo djevstvenika Svetaca ispunilo je Jednu, Svetu, Sabornu i Apostolsku Crkvu. Svatko tko prigrli uspješno takav, predivni način života, trebao bi u brak ući, ne sa zemaljskom mladom ili mladoženjom, već sa Samim Isusom Kristom. Čak i za one s darom braka, djevičanstvo je dragocjeno blago koje se treba čuvati i darivati na način darovanja ljubavi svojoj supruzi, s kojom je čovjek prvi put sjedinjen u sakramentu kršćanskog braka.

Treće, seksualni odnosi su dobri samo onda kada se prakticiraju prema Stvoriteljevom planu. Bog je stvorio seksualne odnose zbog tri osnovna razloga: da se izbjegne bludničenje, da sjedini muža i ženu u snažnoj vezi i da se rađaju djeca, koja će se podizati da se klanjaju Bogu i podižu Crkvu. Sv. Pavao piše „dobro je za čovjeka da ne dira ženu. Ipak, da izbjegne blud, neka svaki čovjek ima svoju ženu, i svaka žena ima vlastitog muža.“

Od našeg otpadanja od milosti, naše strasti su poremećene. Za najveći dio ljudi, ovaj poremećaj je posebno vidljiv u snažnim seksualnim nagonima. Seksualni odnosi u braku osiguravaju sigurnu i mirnu luku za kroćenje i preusmjeravanje ovih nepokornih strasti i želja.

Seksualni odnosi su također stvoreni da služe kao bračna veza. „Zato će čovjek ostaviti oca i majku, i prilijepit će se ženi svojoj, i bit će njih dvoje jedno tijelo.“ Fizičko jedinstvo seksualnih odnosa je stvoreno da ojača bračnu vezu, odigravanjem veoma stvarne fizičke veze, ali i rađanja djece, koje je stvorenje ne samo muža ili žene, već iz njih dvoje zajedno.

Iz ovog razloga, snažni seksualni odnosi se ne ostvaruju ni s kim drugim, osim s Bogom darovanom suprugom. Seksualni odnosi su također stvoreni za rađanje djece. Jer za bračni par, seksualni odnosi ne samo da su neopisivi blagoslov, već jedan od glavnih načina ispunjavanja Božje zapovijedi „množite se i napunite zemlju“. Rađanje djece je dužnost kršćanskih supružnika, i ne može biti izbjegavano ili uređeno prema drugim svrhama seksualnih odnosa. Oni koji nisu spremni preuzeti odgovornost seksualnih odnosa, ne trebaju ni sudjelovati u njima.

Snažno zadovoljstvo seksualnih odnosa je stvoreno od Boga da osigura rađanje djece, pošto su teškoće neodvojive od nošenja djece i kršćanskog roditeljstva, mogli inače iskušati supružnike da izbjegnu svoju svetu odgovornost. Današnja kultura kontracepcije udara u srce Bogom stvorene zajednice zadovoljstva i odgovornosti, birajući prigrliti zadovoljstvo, uz izbjegavanje odgovornosti podizanja djece i to naziva „planiranjem obitelji“. Takvo „planirano“ roditeljstvo je u stvarnosti planirana neplodnost i rušenje obitelji, i kao takvo, strogo je zabranjeno od strane Svetih Otaca kroz povijest Crkve. Sv. apostol Pavao uči da udane žene nalaze svoje spasenje u i kroz rađanje.

Imajući napisano što Crkva govori o Bogom stvorenoj svrsi seksualnih odnosa, zaključimo navođenjem koji seksualni odnosi su jasno van svrhe, i na taj način grešni.

Homoseksualni odnosi su zabranjeni kao izopačenje stvorenog poretka, i kao napad na Bogom zapovijeđeni heteroseksualni brak. Osobe sa snažnim homoseksualnim raspoloženjima, koje su se pokazale otpornim na preorijentaciju, pozvane su od Krista da se bore s ovom strašću u zagrljaju čednosti, i ako je uopće moguće, da uđu u monašku zajednicu, gdje se može živjeti život u zajednici ljudi.

Masturbacija je osuđena kao samozadovoljavanje, jer je rasipanje sjemena i njegove rađajuće namjene, i kao neprikladno okretanje prema sebi i odbijanje bračnog konteksta seksualnosti. Ona je uvijek grešna.

Seksualni odnosi prije braka su snažno osuđeni kao bludničenje, svetogrdno prljanje Hrama Duha Svetoga, iznevjeravanje buduće supruge i štetni su za razvijanje budućeg, stabilnog braka. Nije slučajno da porast predbračnog seksa, ide usporedo s porastom razvoda i bračne nesreće. Uzeti veoma uzvišene stvari braka, van njihovog milosnog vida, vječne odanosti, i blagoslova Crkve, jest recept za katastrofu.

Sami brak ne ozakonjuje sve oblike seksualnosti. Seksualni odnosi supružnika trebaju biti umjereni, s prikladnim ograničenjima. Umjerenost je određena i reguliranjem vremena i metoda seksualnih odnosa. Odnosi u dane posta, uvečer prije primanja sv. Pričesti i na dan kada je netko od supružnika primio Svete Darove Tijela i Krvi Kristove, zabranjeni su kao bezakono ugađanje tijelu. Analni i oralni odnosi, kao i korištenje pornografije i seksualnih pomagala, jesu seksualna izopačenja i uvijek su grešni, čak i za oženjene kršćane. Neprirodno produženje seksualne želje, kroz korištenje droga, kao što je viagra, zabranjeno je.

Naprotiv, takvo opadanje seksualne želje je toplo pozdravljeno od pravoslavnih kršćana u godinama, kao božanska pomoć u pripremanju čovjekovog života za odlazak iz ovog svijeta.

o. Josiah Trenham, pravoslavni župnik u crkvi sv. Andrije, Riverside, Kalifornija

Antikrist

Pitanje Antikrista i posljednjih vremena je veoma zagonetno, i zato, nažalost, prepušteno veoma često fantastičnim, mitološkim tumačenjima i maštarijama različitih kvazividovnjaka i kvaziduhovnika. Ljude se straši time, kao da sam Krist to nije objavio i predvidio, čime to postaje dio Božjeg plana za ljudski rod. Kršćanin je jedini čovjek na svijetu koji ima razloga uvijek u životu biti optimističan.

Zato donosimo danas tekst ruskog teologa Kurajeva, koji pokušava racionalno osvijetliti fenomen antikristove vlasti analizom društvenih i ekonomskih procesa, medija i sl. Tekst također pokazuje specifičnost pravoslavnog viđenja posljednjih vremena u odnosu na zapadno kršćanstvo, kao i kritiku zapadnokršćanskih shvaćanja o mogućnosti izgradnje boljeg društva. 

Zemaljska vlast za gospodara pakla

Legenda o nijemoj Crkvi

Postoji stara legenda koja upečatljivo kazuje zašto ponekad naše molitve bivaju besplodne. Davno, davno, živio je neki starac koji se mnogo molio i često brinuo o ljudskim grijesima. I čudnim mu se učinilo zašto se ponekad događa da ljudi idu u crkvu, mole se Bogu, a ipak i dalje žive loše..

.. "Gospodine, mislio je on, odgovaraš li Ti na naše molitve? Evo, ljudi se neprestano mole, da bi živjeli u miru i pokajanju, a nikako ne uspijevaju. Nije li možda isprazna njihova molitva?"

Jednom je s tim mislima utonuo u san. I na njegovo iznenađenje, anđeo sav u sjaju, obavivši ga krilom, ponese ga visoko iznad zemlje; kako ga je nosio sve više i više, sve slabije su se čuli zvuci sa zemlje. Nisu se čuli ljudski glasovi, utihnula je pjesma, zvuci, čitav žamor ispraznog ljudskog života. Samo su s vremena na vrijeme odnekud dolazili harmonični nježni zvuci, kao zvuci daleke flaute.

Što je to? - pitao je starac.

- To su svete molitve - odgovori anđeo - samo se one ovdje čuju!

- Ali zašto su tako tihe? Zašto je tako malo tih zvukova? Evo sada se sav narod moli u crkvi! Anđeo ga pogleda tužnog lica.

-Želiš li znati?.. Pogledaj!

Daleko dolje vidjela se velika crkva.

Čudesnom snagom su se otvorili njezini zidovi i starac je mogao vidjeti sve što se događa unutra.

Crkva je bila puna ljudi. Na pjevalištu se vidio veliki zbor.

Svećenik u punoj odori je bio na oltaru. Tekla je služba! Kakva služba - nije se moglo reći jer ni jedan zvuk se nije čuo. Vidjelo se, kako je stojeći na lijevom pjevalištu čitač nešto čitao brzo-brzo, mrmljajući, ali riječi gore nisu dopirale. Na ambon je brzo izašao đakon gromadnog rasta, odriješitim pokretom zagladio kosu, zatim podigao orar, široko otvorio usta, i ni zvuka!

Na pjevalištu je dirigent raširio notni tekst: zbor se spremio pjevati.

«Aha, zbor ću sigurno čuti» - pomislio je starac.

Dirigent je dao intonaciju, podigao ruke i dao znak za početak, ali kao i ranije -carevala je potpuna tišina.

Bilo je sasvim čudno gledati: dirigent je mahao rukama, davao takt nogom, basovi su se zacrvenijeli od naprezanja, tenori zapinjali, visoko podižući glavu, svi su otvarali usta, ali pjesme nije bilo. «Što je ovo?» - pomislio je starac.

Prenio je pogled na ljude koji su se molili. Bilo ih je veoma mnogo, raznih uzrasta i društvenih položaja: muškaraca i žena, starih i mladih, gospode i običnih seljaka. Svi su se križali, klanjali, mnogi su šaputali, ali se ništa nije čulo.

Čitava crkva je bila nijema.

- Zašto je tako? - pitao je starac.

- Spustimo se, i ti ćeš vidjeti i razumjeti - rekao je anđeo.

Brzo i nevidljivo za ostale u crkvi, spustili su se u samu crkvu. Jednostavno odjevena žena stajala je naprijed i izgledalo je da se usrdno moli. Anđeo joj se približi i tiho je dodirnu rukom, i odjednom je starac vidio njeno srce i razumio njene misli.

«Ah, ta prokleta ženetina! - razmišljala je ona. - Opet je u novoj odjeći! Muž - pijanica, djeca - neodgojena, a ona ne obraća pažnju!.. Samo se licka!..»

Dalje je stajao lijepo obučen gospodin i zamišljeno promatrao ikonostas. Anđeo je dodirnuo njegove grudi, i pred starcem su se otvorile njegove tajne misli:

«Teško razočaranje! Kako sam loše trgovao, izgubio sam tisuću, a možda i tisuću i pol! »

Dalje je stajao mladić. On se već nije molio, sve vrijeme je gledao lijevo, gdje su stajale žene, crvenio se i premještao s jedne na drugu nogu. Anđeo ga je dodirnuo, i starac je pročitao njegove misli: «Ah kako je dobra!.. Kod nje sve vrijedi: i lijepa i ima dobar posao, takvu bih ženu htio! Bi li me htjela?»

I mnoge je dodirivao anđeo, i svi su imali slične misli, prazne, svjetovne. Pred Bogom su stajali, ali o Bogu nisu mislili. Samo je izgledalo kao da se mole.

- Razumiješ li sada? - pitao je anđeo. - Takve molitve do nas ne dolaze. Zato i izgleda tako - svi oni su zaista nijemi. - Tog trenutka zvonki dječji glasić je jasno progovorio:

- Gospodine! Ti si blag i milostiv; spasi, pomiluj, iscjeli moju sirotu mamu!..

U kutu, na koljenima, pribijen uza zid, stajao je dječačić. U očima su mu blistale suze. Molio se za svoju bolesnu majku.

Anđeo ga je dotakao i starac je vidio dječje srce. Tamo su bili briga i ljubav.

- Evo molitve, koja do nas dopire! - rekao je anđeo.

- Eto zato, naše licemjerne, čisto formalne molitve do Boga ne dolaze i plod ne donose.

Biskup Kinešemskij Vasilij (Preobraženskij) (1876. – 1945.)

Izvor: manastir-lepavina.org

Sveto Pismo o zdravom načinu života

Možda nikada više briga za zdravlje nije bila izraženija nego u ovo naše vrijeme. I opet, nikada više bolesti. Ljudi sve više ''investiraju'' u svoje zdravlje trošeći velike svote novca, a opet, samo im jedno ne pada na pamet – način života. Predajemo se znanosti i ''znanstvenicima'' da nas kroz život vode i ne sanjajući da je Onaj koji je Put, Istina i Život, istovremeno i savršeno zdravlje.

Zdravlje se u svetootačkom učenju promatra kao najveći dar Božji. Osim toga, fizička (tjelesna) sreća nikada nije bila svetim asketima osnovni cilj, već je služila samo kao sredstvo pomoću kojeg su plovili životnim morem spasenja.

Veća pažnja se uvijek poklanjala zdravlju duše, a ne tijela. "Kakva je korist imati zdravo tijelo, a dušu bolesnu i nemoćnu" - pisao je sv. Tihon Zadonski.

Ako je duši predodređen život vječni, a tijelo je prolazno i raspadljivo, potpuno je razumljiv razlog takvog odnosa prema njoj.

Međutim, tijelo se uvijek nazivalo još i hramom duše, te zato i sadržaj hrama mora biti odgovarajući.

U temeljne čimbenike istinski zdravog života Sveti Oci su ubrajali: mjeru u svemu, duševni mir, umjerenu i razumnu ishranu uz odgovarajuća ograničenja (postovi), moralni život s molitvom, vjerom i ljubavlju prema Bogu i bližnjima, fizički rad.

Suvremena medicina savjetuje da svaki dan trošimo toliko i toliko bjelančevina, ugljikohidrata, masti, vitamina, i mnogi ljudi, pretjerano zabrinuti za svoje fizičko zdravlje, maltene pomoću ljekarničke vage mjere i pokušavaju kontrolirati svoj obrok, da bi se točno pridržavali svih znanstvenih preporuka. A u praksi i dalje postoje bolesti, nepredvidljivi poremećaji zdravlja, iako se ljudi, reklo bi se, svega točno pridržavaju.

A drevni kršćanski asketi, sudeći po mnogobrojnim izvorima, uopće se nisu hranili po znanstvenim receptima, jeli su jednostavnu hranu (kruh i vodu, povrće, voće), a i to ponekad ne svaki dan, pa su ipak živjeli dugo, zadržavajući krepkost tijela i bistrinu uma. Manje je bilo i svih mogućih oboljenja.

Na primjer, jedan od osnivača drevnog monaštva sv. Pavao Tebaidski, osamljenik i pustinjak, uz izuzetno skromnu trpezu (malo kruha, datulje i izvorska voda) doživio je 113 godina. Drugi otac monaštva, sv. Antun, koji je još za života nazvan Velikim, preminuo je u 105. godini, po svjedočanstvu suvremenika - "sačuvavši do posljednjeg dana oštar vid, ne izgubivši nijedan zub i potpuno zdrav.

Zdrave su mu bile i ruke i noge. Jednom riječju, izgledao je bodriji i jači od svakog tko koristi raznovrsna jela, kupke i različitu odjeću". Kada se uoči svoje smrti asket pojavio pred ljudima, došavši u Aleksandriju da bi razotkrio krivovjerja, njegov izgled je zapanjio sve: "Njegovo tijelo je sačuvalo nekadašnji izgled, nije se ugojilo zbog nedostatka kretanja, niti je usahlo od postova i borbe protiv demona. Antun je bio isti onakav kakvim su ga poznavali prije pustinjaštva. U njegovoj duši je bila ista ona čistoća naravi, nije bio žalostan, nije došao u stanje ushićenja od zadovoljstva, nije se predao ni smijehu, ni tuzi, nije se zbunio ugledavši gomilu ljudi, niti obradovao kada su ga svi počeli pozdravljati, već je ostao nepomućen i neuznemiren, zato što je njime upravljao razum i ništa ga nije moglo smesti".

I drugi brojni primjeri dokazuju da čovjek zaista "ne živi samo od kruha" i da postoje drugi energetski izvori (koji ne potječu od hrane) koji hrane organizam. To se naročito jasno pokazuje tamo gdje je prisutan duhovni život. Ovdje je pobjeda duha nad tijelom očigledna.

Svetootačko učenje veoma visoko cijeni po pitanjima zdravog života značaj fizičkog rada, međutim, ističe da taj rad mora biti duhovni (oduhovljeni), srazmjeran čovjekovim mogućnostima, a ne strastan, opsjednut, egoističan i koristoljubiv. "U znoju lica svoga kruh svoj ćeš jesti" - kaže se u Svetom Pismu (Post 3, 19). To jest, mi moramo neprestano ulagati velike, ali naravno, svojoj snazi srazmjerne napore da bismo osigurali sebi sve što nam je neophodno. Međutim, neduhovni rad upućuje čovjeka na stazu izvlačenja koristi iz rezultata rada, ili postaje formalan u slučajevima prisilnog rada, a u svim slučajevima dolazi do prekida duhovnog jedinstva sa Stvoriteljem.

Epidemija zidanja vikendica posljednjih godina u Rusiji umnogome je manifestirala neduhovni strasni poriv što očaja, što lake zarade ili lagodnosti, ali praćen nastankom ružnih posljedica i mnogih poremećaja (iako je u osnovi toga bilo i dobrih ciljeva: da se nadiđe otuđenost čovjeka od zemlje, da se riješi problem ishrane u zemlji itd.).

Brojni pomodni sustavi liječenja periodično iz godine u godinu izbijaju s novom snagom, ponekad stječući masovni epidemijski karakter i obmanjujući priličan broj onih koji žele efikasno utjecati na svoje zdravlje ili se izliječiti.

To su i sve moguće dijete, metode gladovanja, upotreba jabučnog octa, sisanje maslaca od suncokreta, mirisanje valerijanovog korijena, upotreba vlastite mokraće (urinoterapija), proklijalih žitarica itd., i tome slično.

Neki sustavi izlječenja koji se promiču prilično su surovi i nose asketski karakter, ponekad imaju duhovni, filozofski pravac identičan prirodi (sistem "učitelja" Ivanova), međutim, nikada se ne uzdižu na razinu istinskog shvaćanja božanskog Promisla, jer su ograničeni u svojoj ljudskoj neukosti, uslijed zapostavljanja glavnog i temeljnog principa liječenja - težnje prema Stvoritelju i življenja u Kristu.

"Imaš Liječnika Koji je iznad bolesti,

Imaš Liječnika Koji pobjeđuje silu bolesti;

Imaš Liječnika Koji liječi jednim pokretom ruke;

Imaš Liječnika Koji iscjeljuje jednom odlukom,

Koji i može i hoće liječiti",

pisao je sv. Ivan Zlatousti.

U pitanjima liječenja svetootačko učenje izuzetno točno slijedi Sveto Pismo, gdje ovim povodom postoji mnogo izuzetno vrijednih podataka. Obratimo se nekima od njih, koje je autor izabrao radi pogodnosti i očiglednosti izlaganja u vidu zapovijedi o zdravom načinu života:

1. Daleko od vas svaka gorčina, i srdžba, i gnjev, i vika, i hula sa svom opakošću (Ef 4, 31). Srdite se, ali ne griješite! Sunce nek ne zađe nad vašom srdžbom (Ef 4, 26). Zavist i srdžba skraćuju dane, i briga donosi starost prije vremena (Sir 30, 24).

2. Čuvajte se (Lk 17, 3). Nikakva nevaljala riječ neka ne izlazi iz vaših usta, nego samo dobra, da prema potrebi saziđuje i milost iskaže slušateljima (Ef 4, 29). Pa se kao živo kamenje ugrađujte u duhovni Dom (1 Pt 2, 5). Umrtvite dakle udove svoje zemaljske: bludnost, nečistoću, strasti, zlu požudu i pohlepu – to idolopoklonstvo (Kol 3, 5).

3. Koliko god netko obilovao, život mu nije u onom što posjeduje (Lk 12, 15). Ta što koristi čovjeku steći sav svijet, a životu svojemu nauditi? (Mk 8, 36).

4. Ženidba neka bude u časti u sviju i postelja neokaljana (Heb 13, 4). Što, dakle, Bog združi, čovjek neka ne rastavlja (Mt 19, 6).

5. U vinu se nemoj junačiti, jer je mnoge oborilo vino (Sir 31, 25). Gorčina duše spopada čovjeka koji je vina previše popio (Sir 31, 29). Ni kradljivci, ni lakomci, ni pijanice, ni psovači, ni razbojnici neće baštiniti kraljevstva Božjega (1 Kor 6, 10).

6. Ali je zlo za onoga tko na sablazan jede (Rim 14, 20). Pristojno jedi što ti je ponuđeno i ne budi pohlepan (Sir 31, 16). Malo je dosta čovjeku dobro odgojenu i on se ne muči na postelji svojoj (Sir 31, 22).

7. Što god radite, zdušno činite, kao Gospodinu, a ne ljudima (Kol 3, 23). Pa da se trsite mirno živjeti, svoje činiti i raditi svojim rukama (1 Sol 4, 11). Tko neće da radi, neka i ne jede (2 Sol 3, 10). Ne prezri tegobna rada ni ratarskog posla što ga je Svevišnji dao (Sir 7, 15).

8. Pazi na prilike i čuvaj se zla (Sir 4, 20). Iskupljujte vrijeme jer dani su zli (Ef 5, 16). Ne budite dakle zabrinuti za sutra. Sutra će se samo brinuti za se. Dosta je svakom danu zla njegova (Mt 6, 34).

9. Ako je moguće, koliko je do vas, u miru budite sa svim ljudima (Rim 12, 18). Nastojte oko mira sa svima! I oko posvećenja bez kojega nitko neće vidjeti Gospodina (Heb 12, 14). Budite, dakle, sveti jer sam svet ja (Lev 11, 45).

10. Ne idi za onim što ti je previsoko i ne istražuj ono što je iznad tvojih snaga (Sir 3, 21). Ne trudi se oko onog što je iznad tvoje snage (Sir 3, 23). Ne dajte se zanijeti različitim tuđim naucima (Heb 13, 9).

11. Primi sve što te stigne (Sir 2, 4). U svemu zahvaljujte (1 Sol 5, 18). Ne daj se pobijediti zlom, nego dobrim svladavaj zlo (Rim 12, 21).

12. Uostalom, braćo, što je god istinito, što god časno, što god pravedno, što god čisto, što god ljubazno, što god hvalevrijedno; je li što krepost, je li što pohvala – to nek vam je na srcu (Fil 4, 8). Neka vam bude po vašoj vjeri (Mt 9, 29).

Vladimir Konstantinovič Nevjarovič

Izvor: prijateljboziji.com

Kako nastaje depresija?

Pravoslavna psihologija se u radu s depresivnošću oslanja upravo na pravoslavna shvaćanja o paloj ljudskoj prirodi i o porobljenosti ljudske duše grešnim strastima. Tugu koja nije zdravo tugovanje, već predstavlja strast koja prelazi u depresivnost jedan svetac (bogoliki Nil Sinajski) nazvao je „crvom u srcu“. Kakav točan i slikovit izraz.

Tuga ima mnogo naziva i nijansi: ogorčenje, sjeta, žalost, duševna bol, potištenost, melankolija, očaj. Ponekad tugu nazivaju očajavanjem, iako mnogi sveti oci razdvajaju te dvije strasti. Zbog čega – o tome ćemo kasnije. Danas je najrasprostranjeniji naziv za tugu – depresija. Depresiju i brigu (to je također manifestacija depresije) psihijatri i psihoterapeuti nazivaju kancerom 21. stoljeća, tj. kugom našeg vremena.

Iako su u suvremenom svijetu neke strasti dostigle neslućene razmjere, tuga, očajavanje i gubitak životnog smisla su dobili karakter epidemije. Tugu bogoliki Nil Sinajski naziva „crvom u srcu“. Ta strast poput smrtne bolesti iznutra iscrpljuje i razjeda čovjeka, a može ga dovesti i do potpune iznemoglosti (katkad i do smrti), ukoliko se ne počne boriti s njom.

Kao i svaka strast, i tuga ima sasvim prirodno porijeklo. Žalost, patnje, duševna bol, plač – uobičajena su emocionalna reakcija čovjeka na teške životne okolnosti. Kad umire bližnji, rijetko tko će ostati indiferentan, ravnodušan prema tom događaju. Sam Gospodin naš Isus Krist je zaplakao, kad je došao na grob Svog prijatelja Lazara. On ''...potresen u duhu i uzbuđen upita: »Kamo ste ga položili?« Odgovoriše mu: »Gospodine, dođi i pogledaj!« I zaplaka Isus. Nato su Židovi govorili: »Gle, kako ga je ljubio!'' (Iv 11, 33-36).

Mi ne možemo ostati ravnodušni prema teškim potresima. Kao prvo, naše emocije nam pomažu da preživimo stres, a kao drugo, pomažu nam da mobiliziramo snagu potrebnu za borbu s poteškoćama. Njihova uloga je u tome da nas pokrenu na neko djelovanje. Međutim, nevolja je kad emocije zagospodare nad nama. Kad zapadnemo u dugotrajno stanje tuge, nismo daleko od depresije.

            Što je strast tuge odnosno depresija? To je oduženo bolesno stanje duše. Tuga postaje ovisnost; počinjemo joj služiti, i ona, kao i svaki idol, traži žrtve.

Čovjek koji je bio u stanju depresije i koji je uz Božju pomoć smogao snage pobijediti je, nakon toga je se s užasom sjeća kao košmarnog sna. Sve ono što ga je uznemiravalo tad, i što mu se činilo kao čudovišni problem, sad izgleda smiješno i besmisleno. Općenito govoreći, tuga je uvelike duševni poremećaj, jer je čovjek za vrijeme depresije nesposoban adekvatno ocijeniti životne okolnosti, ljude i samoga sebe.

Kakve se misli obično motaju po glavi čovjeka utonulog u tugu? „Sve je loše, u mom životu nema ničeg dobrog, nitko me ne voli, ne razumije, u mom životu nema nikakvog smisla“. I, naravno, samooptuživanje: „Ja sam najnesretniji na svijetu, gubitnik, glupi ništavni čovjek, donosim ljudima samo patnje“. U čitavom tom monologu najzabrinjavajući i najapsurdniji su kategorički zaključci: sve, ništa, nitko, naj itd.

Svakom imalo zdravom i uračunljivom čovjeku, koji se ne nalazi u stanju dugotrajne depresije, jasno je da ne može biti sve loše. To je apsurd. Svaki čovjek ima mogućnosti za život i sreću, samo depresivan čovjek to uporno ne želi primijetiti. Svakako, ima i zdravlje (u ovoj ili onoj mjeri), posao, vještine, navike, bliske ljude, rođake i prijatelje, a to znači da ima mogućnosti voljeti i biti voljen. I svatko to shvaća.

Iz čovjeka ne progovara njegov razum, već netko drugi. Tko? Njegova strast, koja je zagospodarila njegovom dušom i sviješću. I kao što smo ustvrdili, strasti nisu vlasništvo naše duše; one dolaze izvana, mi ih samo puštamo u sebe.

Sada je jasno tko nam šapatom nameće misli o besmislenosti života i našoj potpunoj nesposobnosti. Zli duh tuge. I mi ga pokorno slušamo, usvajajući njegova „poslanja“ za svoje vlastite misli. Ovdje se trebamo prisjetiti, kako se boriti s lošim mislima – o tome smo već govorili u poglavlju „Borba s mislima“. Princip je isti: ne smatrati ih svojim i ne puštati ih u dom naše duše. A ukoliko su one već ovdje, treba ih tjerati metlom za smeće i što brže nastaniti na njihovo mjesto druge podstanare, tj. svijetle, dobre misli.

Opasnost tuge, tj. depresije je u tome, što je ona strast; to znači da djeluje kao svaka od osam strasti. S jedne strane, muči čovjeka (sjećate se, strast znači mučenje), a s druge strane, pruža gomilu ugodnih osjećaja – u suprotnom, nitko ne bi dospio na đavolsku udicu. Ma koliko to bilo čudno, u nekom smislu se sviđa biti slatki plijen strasti i onom kojeg muči tuga. „Ništa tako ne opija, kao vino mučenja!“ – pisao je Balzac. I zbog toga nije nimalo jednostavno izbaviti se iz tog stanja, te zbog toga tako loše djeluju utjehe bližnjih; čovjek ne očekuje iscjeljenje, jer je obuzet samosažaljenjem i uopće se ne želi utješiti. 

Tuga zaista može opijati kao vino ili narkotik, i lakše je depresivnom čovjeku prebivati u toj toploj močvari koja guta, negoli se izboriti sa svojom nemoći.

Svećenik Pavao Gumerov

Izvor: www.prijateljboziji.com