Životopis sv. apostola Tome, zvanog Blizanac, apostola velike Indije

 Ovaj sveti apostol Toma bijaše rodom iz grada Paneada u Galileji. Kada Gospodin i Spasitelj naš Isus Krist hođaše po selima i gradovima propovijedajući svoj spasonosni nauk, tada se dogodi da ga i Toma vidje i ču. Pa kada Ga slušaše, riječi Gospodnje padahu mu na srce kao med, a kada još vidje mnoga čudesa Njegova, on se privine uz Isusa srcem i dušom, i ne mogaše se više odvojiti od Njega, nikad sit Njegovih slatkih riječi i nikad nasićen Njegovim božanskim licem. Vidjevši njegovu glad za istinom i žeđ za pravdom, Gospodin Isus uvrsti Tomu u dvanaest velikih apostola Svojih. Kako je veliku ljubav imao Toma prema Gospodinu Isusu, vidi se iz opisa sv. Ivana Evanđelista. Kada Gospodin bijaše otišao iz Judeje, gdje ga Židovi htjedoše ubiti, primi jednog dana vijest od Marte i Marije, da je brat njihov Lazar umro. Tada reče Isus učenicima, da se odmah trebaju opet vratiti u Judeju - učenici ga odvraćahu govoreći mu, da će ga Židovi ubiti. Ali Isus ostade pri svome. Tada hrabri Toma reče svojim drugovima: "Hajdemo i mi umrijeti s Njim!" (Iv 11, 16).

Po uskrsnuću Kristovom, ne bijaše Toma među apostolima kada se uskrsli Gospodin živ javi. Pa kada mu apostoli rekoše: "Vidjesmo Gospodina", Toma im ne povjerova (a to bijaše po Božjem promislu, da bi se uskrsnuće Gospodnje jače posvjedočilo za buduća pokoljenja). Reče im Toma: "Dok ne vidim na rukama njegovim rane od čavala, i ne metnem prste svoje u rane od čavala, i ne metnem prste svoje u rane njegove, neću vjerovati". Poslije osam dana javi se uskrsli Gospodin i učini po volji Tomi, pokazujući mu rane svoje. Vidjevši i dobro se uvjerivši, Toma uzviknu pun radosti: Gle, Gospodin moj i Bog moj!" (Iv 20, 24). Po Uzašašću Gospodnjem i po silasku Duha Svetoga na apostole, raziđoše se apostoli po raznim narodima i zemljama na propovijed Evanđelja. Toma sveti bi upućen u veliku Indiju. Putujući na daleki put Toma prođe zemlju Partiju i Mediju, i Perziju i Girkaniju, i Baktriju, i Brahmaniju, pa vidjevši svuda gnusno idolopoklonstvo u najvećem jeku, bi veoma ožalošćen. No javi mu se Gospodin Krist i ojača ga i obodri rekavši mu da se ništa ne boji i ne sumnja, jer će On biti s njim.

Prvo čudo svetog apostola Tome

U to vrijeme bijaše u Indiji neki car Gundafor. Pa taj car Gundafor posla jednog svog povjerenika Avana na zapadne strane da mu nađe dobra graditelja, koji bi mu sagradio dvor kako imaju zapadni carevi. Po Božjemu promislu sretne Avan svetoga Tomu, koji se bijaše uputio u Indiju, i reče mu što on traži po svijetu za svoga cara. Toma mu se predstavi kao graditelj, čemu se Avan veoma obraduje. I odmah oba uđu u lađu i zaplove put Indije. Poslije dugog plovljenja lađa se zaustavi u jednom gradu. Oba putnika izađu vidjeti nepoznati grad. No čim uđu u grad čuju trube, koje oglašavahu, da car toga grada udaje kćerku, i poziva na svadbu sve i svakoga, bogata i siromašna, znanog i neznanog. Tko ne dođe, bit će ljuto kažnjen od cara. Razabravši ovo, Avan i Toma poboje se kazne, pa i bez volje odu caru na veselje. Budu stavljeni za trpezu i služeni jelom i pićem kao i ostali gosti. No sveti Toma bio je snužden i nije htio ništa okusiti s careve neznabožačke trpeze. Tada carev stoloravnatelj priđe apostolu pa ga ošamari govoreći: "Na svadbu si pozvan, pa se trebaš veseliti i piti kao i drugi!" Na to mu apostol reče: "Neka ti Gospodin vrati na taj način što će tu ruku koja me je udarila pas dovući i pokazati mnogima!" O kakvo se čudo dogodi! Čudo koje pokaza kako ruka svevidjećeg Gospodina štiti svoje vjerne učenike! Jer odmah potom izađe onaj stoloravnatelj zahvatiti hladne vode da rashladi vino. Ali na bunaru udari ga lav i umrtvi, pa mu se napi krvi i ode. Tada navališe psi i rastrgoše mrtvo tijelo na komade. A jedan pas ščepa desnu ruku, pa utrča u dvor i baci ruku pred goste. Kad saznaše čija je ruka i kako se sve dogodi, svatovi ostaše zaprepašteni. A Toma i Avan brzo ustaše i odoše na lađu da otplove za Veliku Indiju. A svatovi vikahu: "Ili je Bog, ili poslanik Božji ovaj što sjeđaše s nama!"

Onda car brzo posla te vratiše Tomu. Pa zamoli car Tomu da uđe u bračnu ložnicu i blagoslovi mladence. Toma posluša cara. No ušavši, on pouči mladence vjeri Kristovoj i posavjetova ih da ostanu čedni i u djevičanstvu, jer je Bog njima namijenio nešto veće nego rađanje tjelesne djece. Zatim se pomoli Bogu za njih, blagoslovi ih i ode u lađu. A mladenci kad zaspaše, javi im se sam Gospodin Krist u liku apostola Tome. Kad se oni začudiše, kako se Toma opet vratio k njima, reče im Gospodin: "Ja nisam Toma, nego brat Tomin; i svi oni koji se odreknu svijeta i nasljeduju mene kao on, bit će mi vječno braća u Carstvu Nebeskom. Ne zaboravite, djeco, što vam je Toma rekao. Pa ako do kraja sačuvate djevičanstvo, primit ćete vijenac slave u mojoj nebeskoj ložnici". Kad se probudiše mladenci, pričahu jedno drugom istu viziju koju vidješe u snu. Izjutra uđe car da vidi mladence i da se raduje s njima. Tada oni naivno rekoše caru, da su se dogovorili cijeli život živjeti u čistom djevičanstvu kao brat i sestra. Car se na to razjari strašno, pa dosjetivši se da je to došlo od Tome, htjede ovoga ljuto kazniti. Stoga posla vojnike, da Tomu uhvate i dovedu. Ali lađa za Indiju već bijaše otplovila.

Sveti Toma - carev zidar

Kada stigoše u Indiju, sveti Toma i Avan, izađoše pred cara Gundafora, pa se Avan pokloni caru i reče: care gospodine, evo doveo sam ti premudra zidara čak iz zemlje Palestine. Car Gundafor obradova se, pa odvede sv. Tomu podaleko, pokaza mu mjesto gdje je želio da mu se sazida nov dvorac, dade mu mjere novoga dvorca, i uruči mu dosta zlata, pa se vrati kući. A Toma sveti, koji ustvari bijaše zidar cara Krista i ničiji više, čim primi novac razdade ga bijednima i gladnima, pa se dade na propovijedanje vjere Kristove među neznabožnim Indijcima.

Poslije dvije godine dozva car sv. Tomu i upita, hoće li skoro dovršiti dvorac? Odgovori mu apostol, da je sazidao do krova i da mu treba još novaca za krov. Car mu opet dade dosta zlata i otpusti ga. A sv. Toma i to zlato odmah razdade siromasima kao i prvi put, i opet produži svoj apostolski posao. Ali potom doznade car od nekoga, da Toma zidar nije ni otpočeo posao, nego da je sve blago što je od cara primio razdao sirotinji, a on stalno putuje po svoj Indiji i objavljuje nekakvog novog Boga. Naljuti se car veoma, pa dozva Tomu i upita, je li sazidao dvorac? Reče mu Toma: Sazidah vrlo krasan. Tada njemu car: Hajdemo, da vidim. A Toma caru: Ne možeš ga vidjeti u ovom životu, no kad se preseliš iz ovoga života u onaj, vidjet ćeš ga i veselit ćeš se živeći u njemu u vijeke vjekova. Kad to car ču, pomisli da se Toma njemu podsmijeva, pa ga baci u tamnicu, a s njim i Avana, pa mišljaše da ih oba kao varalice sažeže u ognju.

Ljutit bijaše Avan vrlo i prekoravaše Tomu govoreći: Prevario si i mene i cara, i sad ću zbog tebe život izgubiti. Tješiše ga sv. Toma riječima: Ne boj se, nećemo umrijeti nego ćemo biti oslobođeni i od cara proslavljeni. Što se odmah i dogodi. A evo kako. Razboli se carev brat tog istog dana, i odmah umrije. To baci cara u neizmjernu tugu. Anđeo Božji pak diže dušu umrloga u nebesa i pokaza mu rajske krasote. Pokaza mu i sjajne dvorove, među kojima bijaše jedan ljepši od ostalih. Upita anđeo: kaži, u kom bi dvoru želio živjeti? A carev brat pokaza na onaj najljepši. Na to mu reče anđeo: ne možeš tu, jer to je dvorac tvoga brata, što mu ga sazida Toma zidar, koji je sad u tamnici. Onda zamoli umrli brat anđela, da ga spusti na zemlju, da bi izmolio od cara njegov dvorac. Anđeo mu to učini. I kad duša uđe u mrtvo tijelo, diže se umrli, čemu se obradova car i sav njegov dvor. Tada brat ispriča caru sve gdje je bio i što je vidio. Od tvoga dvorca što ti ga sagradi Toma zidar nema ljepšeg ni na nebu ni na zemlji; nego ako me voliš, pokloni mi ga, a ti uzmi sve moje imanje na zemlji. Zadivi se car takvom otkrivenju svoga brata, pa brže dozva Tomu i Avana iz tamnice. Pokloni se car Tomi do zemlje i zamoli za oproštaj. Tada Toma otvori usta i stade učiti oba brata pravoj vjeri. A oni s nasladom slušahu i sve primahu. Onda ih obojicu krsti i primi od njih mnogo zlata da im zida vječne obitelji na nebesima, pa ih ostavi, a on ode u narod da propovijeda Radosnu Vijest Kristovu, i da krštava i da Crkvu uređuje.

Sveti Dionizije i Pelagija

U to vrijeme kada Kristov lučonoša Toma prosvijećivaše Veliku Indiju svjetlošću istine Kristove; kada odvraćaše narod od klanjanja idolima i prinošenja žrtava zmijama i majmunima kao bogovima, i kada kao medonosna pčela razdavaše svuda čisti i mirisni med Kristov gorkim dušama ljudskim – u to vrijeme, velimo, dođoše svetome Tomi iznenada mili gosti. A ti gosti bijahu oni mladenci, koje Toma bijaše blagoslovio na svadbi u dvoru onoga cara, gdje je dobio šamar od stoloravnatelja careva, kao što smo gore pripovijedali. Tražahu ga po svoj Indiji, pa kad ga nađoše obradovaše se kao siročići kad se opet nađu s ocem svojim. Oni rekoše, da im je život u carskome dvoru bio nepodnošljivo mučenje. Ono malo riječi što su onda čuli iz usta Tominih bilo je dovoljno da ih otuđi od neznaboštva njihove zemlje, ali nije bilo dovoljno za njihov daljnji put života, niti za njihov mir. Zato su prevalili teški put preko nekoliko država, da bi samo našli njega i nahranili i odmorili duše svoje. Iskusni mudrac i nježni duhovni otac znao je da će do ovoga doći, zato im je pri prvom susretu onako malo dao. Ne da im utoli glad nego naprotiv, da im otvori strašnu glad za istinom koju sav svijet ne može nasititi. Zato ih on sada primi usrdno, i pošto ih dobro nahrani evanđeoskom istinom, krsti ih, pa mužu dade ime Dionizije, a ženi Pelagija. I uze ih sebi za suputnike i pomoćnike u misionarskom poslu po Indiji. Pa kada ih vidje dobro utvrđene u vjeri, on zaredi Dionizija za biskupa, a Pelagiji dade križ i blagoslov da i ona propovijeda neznabošcima Kristovu svetu  vjeru.   Potom ih blagoslovi i cjeliva pa uputi u njihovu zemlju. Povrativši se u svoju zemlju sv. Dionizije i Pelagija počeše s apostolskim žarom širiti svjetlost Kristovu u mraku neznaboštva. Sv. Dionizije krštavaše narod i zaređivaše svećenike, a sv. Pelagija pomagaše mu srcem i dušom i neustrašivo i neumorno, s križem u ruci kao nepobjedivim oružjem, raskrinkavaše idolopoklonstvo i ukazivaše pravi put k bogougodnom životu i vječnom spasenju. Oni pretrpješe od neznabožaca mnoge poruge i teška mučenja, no to ih ne pokoleba nego još većma ojača. Najzad neznabošci baciše u tamnicu blaženu Pelagiju, na smrt je osudiše i ubiše. A njena sveta duša bi od anđela uznijeta na nebo pred Gospodina Krista u vječnu radost. A sv. Dionizije pošto još dugo poživje i svetu Crkvu dobro uredi preminu i prijeđe u vječni život.

Iz Indije u Jeruzalem

U to vrijeme preminu Presveta Bogorodica u Jeruzalemu. I Gospodin koji ni na križu nije zaboravljao na svoju majku, nego ju je preporučio brizi jednome od apostola, sv. Ivanu, nije ju ostavio ni u smrti bez odavanja poštovanja i časti koja joj je dolikovala. Sa svih strana svijeta On je na oblacima trenutno prenio svoje slavne apostole na pogreb prečiste Majke svoje (da time i nas pouči kako valja poštovati svoje roditelje). I svi se apostoli u jednom trenutku nađoše na Sionu pred odrom Bogorodičinim, svi osim sv. apostola Tome. Zatekoše još svetu Prečistu živu. I ona, starica, neizmerno se obradova svim velikim apostolima Sina svoga i Boga. Sa svima se porazgovara, sa svima se oprosti, sve ih blagoslovi, pa predade dušu svoju prečistu samome Kristu. Tada apostoli sa svijećama i pjevanjem psalama preniješe sveto tijelo Bogorodičino sa Siona u Getsemani i tu časno sahraniše. Treći dan po tom stiže i veliki prosvjetitelj Indije, sv. Toma. Ožalošćen što je zakasnio, on htjede pošto poto vidjeti i cjelivati tijelo Majke Božje. Tada svi apostoli siđoše i otvoriše grob, ali grob bijaše prazan. Jer tijelo njeno bijaše uzeto na nebo. I tako naš slavni Toma kao što je nevjerom postigao jaču potvrdu uskrsnuća, tako je i svojim zakašnjenjem otkrio uznesenje Bogorodice na nebo.

Čudesa sv. Tome u Melipuru

Iz Jeruzalema vrati se sv. Toma opet u Indiju onako isto kako je i uzet iz Indije i prenesen u Jeruzalem, tj. na oblaku. Pošto posjeti ustanovljene Crkve u raznim mjestima, ode u državu Melipur. I hođaše po selima i gradovima učeći narod pravoj i jedinoj istinitoj nauci, koja nije od smrtna čovjeka nego od besmrtnoga Boga.

A da je ta nauka od Boga to sv. Toma potvrđivaše čudesima velikim. On iscjeljivaše bolesnike od svake bolesti i izgonjaše zle duhove iz opsjednutih. I tako mnogi se odvraćahu od lažnih vjerovanja i obraćahu Kristu. Počeše se rušiti hramovi idolski, a zidati crkve pravoslavne. Pri zidanju jedne crkve htjedoše Indijci dovući stablo jednog ogromnog drveta za građu crkvenu. Ali stablo bijaše tako teško da ga čak i upregnuti slonovi ne mogahu pomaći. Kad se ljudi požališe svome krstitelju svetome Tomi, Toma se prekriži, pa veza ono stablo svojim pojasom i odmah ga lako dovuče kao neku šibljiku na neko određeno mjesto.

Ali uskoro zatim učini Toma jedno mnogo veće čudo. Neki vrač neznabožački omrze svetoga Tomu i napuni se zavisti prema njemu. Jer svi Indijci, koje Toma bijaše krstio, ne htješe ni pogledati na idolske hramove niti na njihove vračeve. Onda se dogodi da taj vrač u ljutini ubi svoga sina, pa poučen od sotone i gonjen zavišću optuži sv. Tomu kao ubojicu svoga sina. Nasta veliki muk. Tomu vezaše i htjedoše ubiti. Ali ne bijaše ni jednoga svjedoka. I narod i suci bijahu u nedoumici i kolebanju. Tada Toma reče, neka ga odvežu i odvedu k mrtvacu, i odmah će se znati, tko je ubojica. Odvezaše ga dakle i dovedoše k mrtvacu. Toma se prekriži i pomoli Bogu, pa viknu iza glasa mrtvacu: "Kaži, zapovijedam ti u ime Gospodina moga Isusa Krista, kaži mladiću, tko te ubi?". A mrtvac viknu: "Otac moj ubi me". Tako vrač pade sam u jamu koju je za drugog kopao. A mnogi narod vidjevši ovo strašno čudo, vikaše: " Tomin Bog je jedini pravi Bog"!

Sukob s Maharadžom

Pošto sv. Toma uredi crkvu u Melipuru, otputova sa svojim učenicima u daleku stranu Kalamidiju. U toj zemlji carevaše maharadža Muzdej. A taj maharadža imaše velikaša Karizija. Žena ovog velikaša zvaše se Migdonija. Žena pak maharadžina zvaše se carica Tertijana.

Čim stiže u Kalamidiju sveti Toma prosu božansku nauku kao nebesko sjeme na njive duša ljudskih. I ubrzo, pomoću riječi i mnogih čudesa, obrati veliki broj neznabožaca svjetlosti Kristovoj. Tu obrati i krsti i jednu ženu po imenu Sindikiju. Ova blažena Sindikija u vjernosti počne i sama širiti nauku sv. Tome kao poslanika Krista Boga. Ona kazivaše i vatreno dokazivaše ovu spasonosnu nauku i Migdoniji, ženi maharadžina velikaša Karizija. Migdonija slušaše riječi nečuvene, njene rođakinje Sindikije. I srce joj goraše od tih riječi. Pa poželi osobno vidjeti i čuti Božjeg poslanika u Indiji, svetoga Tomu. Preobuče se dakle u odijelo obične žene, pa ode sa Sindikijom, i vidje i ču svetoga Tomu. I kad se povrati, ona posvednevno razgovaraše sa Sindikijom o apostolu Kristovu i njegovim riječima. Promijeni i sav život svoj i počne živjeti kršćanski. I gnušaše se bračne veze s mužem poganinom. Ožalošćen zbog toga Karizije zamoli maharadžu da pošalje svoju ženu, caricu Tertijanu, da posavjetuje i umudri Migdoniju, koja joj bijaše sestra. Maharadža učini po želji svoga velikaša i posla caricu Tertijanu sestri joj Migdoniji. Kada Tertijana dođe i počne ispitivati sestru o uzroku njene nagle promjene, Migdonija joj s takvim oduševljenjem kazivaše o novoj nauci koju je čula iz usta apostola Kristova, da carica i sama poželi vidjeti i čuti Tomu. I tako obje preobučene u odijelo običnih žena tajno odoše iz dvora i našavši Tomu gdje govori narodu, slušahu ga obje sestre s neiskazanom nasladom. Onda pozvaše svetog blagovijesnika u dvor, da ih bolje nasamo pouči. Sv. Toma učini po volji, i pošto ih dobro utvrdi u vjeri, krsti ih. Odmah potom krsti on i sina Maharadžina Azana i još neke velikaše. Kako se krsti carica Tertijana, ona ne htjede više ni dotaći svoga muža kao nekrštena poganina. Zaprepašteni maharadža reče Kariziju: Što je ovo? Htjedoh povratiti tebi tvoju ženu pa i ja izgubih svoju! Onda obojica počeše tragati za uzrocima takve promjene na svojim ženama, i najzad saznadoše o svetom Tomi i njegovom djelovanju među Indijcima: o novoj nauci koju on propovijeda, o čudesima koja tvori, o žalbi vračeva idolskih što im hramovi zapustješe zbog Tome. Čuvši sve to razjari se maharadža Muzdej, pa naredi da se Toma uhvati i baci u tamnicu. To sluge njegove odmah i izvršiše.

Stradanja, smrt i pobjeda sv. ap. Tome

Kada izvedoše sv. Tomu na sud pred maharadžu, upita ga ovaj ljutito: - Jesi li ti rob ili slobodan?

- Ja sam, odgovori apostol spokojno, rob Onoga nad kim ti nemaš vlasti. Gospodar je moj Tvorac neba i zemlje, jedini istiniti Bog. On me je i poslao u ovu zemlju, da vas izvedem iz mraka zabluda u svjetlost istine.

Razjareni Maharadža naredi te usijaše željezne ploče, pa staviše Tomu na njih.

Ali Bog rashladi ploče vodom, i sluga Božji osta nepovrijeđen. Onda ga dovedoše pred kip boga sunca. Ali kad apostol stade pred taj kip, napravi znamenje križa, i kip se odjednom sav istopi kao da bijaše od voska. Vidjevši ova velika čudesa mnogi narod primi vjeru Kristovu. A car u očaju ne znade što da čini. Jer nesmjede od naroda javno pogubiti sv. Tomu. Onda predade Tomu petorici vojnika da ga vode daleko i ubiju. Na ovome putu bijahu s Tomom neki kršteni velikaš Sifor, koga apostol zaredi za svećenika, i Azan, maharadžin kršteni sin, koga zaredi za đakona. Posavjetova ih, pouči ih i preporuči im da drže vjeru i paze Crkvu, ohrabri ih i blagoslovi, pa kleče i uzdiže ruke na molitvu. Utom ga prostrijeliše pet vojnika s pet strijela. Tako i sv. Toma zadobi pet rana kao i njegov Gospodin, koji primi njegovu svetu dušu u nebesku neprolaznu slavu. A tijelo Tomino sahraniše časno učenici njegovi, Sifor i Azan, i oplakaše ga kao siročići svoga oca. U tome času kada vojnici ubiše svetog Tomu, poludi mlađi sin maharadže Muzdeja...

Maharadža pokajnik

U dvoru maharadže Muzdeja nastade teška žalost zbog mladog kneza koji siđe s uma. I strašan bijaše. Urlaše danju i noću. Svijet je daleko obilazio dvor maharadžin. Tražiše mu čarobnjake i liječnike na sve strane; ali sve uzalud. A maharadža znađaše zbog čega to bi, kao i u koga je lijek. Pa slomi svoju gordost, i jedne noći s vezanim sinom dođe na grob svetog Tome. Pa kleče i u molitvi moljaše svetog Tomu da mu oprosti teške grijehe, i da mu iscjeli poludjelog sina, obećavajući da ako taj dar primi od apostola, krstit će se s cijelim domom. Onda naredi da otkopaju grob, da bi se bolesnik dotakao moćiju sveca Božjega. Ali u grobu ne nađoše moći. Neki učenici bijahu prenijeli tijelo sv. Tome u Mezopotamiju. Tada maharadža s velikom vjerom, uze šaku prašine iz groba i metnu u njedra i na glavu svome sinu. I odmah nečisti duh izađe iz mladića, i mladić bi zdrav i priseban. Neizmjerno radostan vrati se maharadža sa sinom kući. I neopisano veselje nasta u dvoru. Samo se o svetom Tomi govoraše. Onda maharadža pozva svećenika Sifora i svoga sina đakona Azana, te krstiše njega, i njegovu rodbinu, i mnoge druge velikaše.

Bogu našemu slava uvijeke.

Amen.

 sv. Nikolaj Srpski

Petrovski post

Od 14./27. lipnja do 28. lipnja/11. srpnja 2016.

                Ovaj ljetni post, koji mi danas nazivamo Petrovskim, ili apostolskim, ranije se nazivao postom Pedesetnice.

                Crkva nas poziva da ga postimo po primjeru svetih apostola, koji su se, primivši Duha Svetoga u dan Pedesetnice, postom i molitvom pripremali za propovijedanje Evanđelja svemu svijetu.

                Dan Pedesetnice, kada je u pedeseti dan poslije Svoga izlaska iz groba i deseti dan po Svome Uzašašću, Gospodin, sjevši s desne Ocu, poslao Presvetog Duha na sve svoje učenike i apostole, - jedan je od najvećih blagdana. To je potpuno novi vječni savez s ljudima. Duh Sveti, koji je sišao na apostole, Duh istine, Duh mudrosti i objave ispisao je umjesto Sinajskog novi Sionski Zakon. Mjesto Sinajskog Zakona zauzela je milost Duha Svetoga, zakonodavca, koji je dao moć za ispunjenje Zakona Božjega, proglasivši opravdanje po milosti, a ne po djelima.  

                Mi ne postimo kroz Pedesetnicu, zato što je u te dane Gospodin prebivao s nama. Ne postimo, zato što je On sam rekao: „Ne možete svatove prisiliti da poste dok je zaručnik s njima.“ (Lk 5, 34)

                „Poslije produženog blagdana Pedesetnice, post je naročito potreban, da tim podvigom očistimo naše misli i pokažemo se dostojnima darova Duha Svetoga, - piše sv. Leon Veliki. – Nakon blagdanskih dana, koje je Duh Sveti posvetio svojim silaskom, uobičajeno slijedi svenarodni post, dobrohotno ustanovljen za lijek duši i tijelu, i zbog toga ga moramo slijediti s dužnim poštovanjem. Nema sumnje, da je poslije toga, kako su apostoli bili ispunjeni obećanom silom odozgor i Duh istine se uselio u njihova srca, među ostalim tajnama nebeskog učenja, po nadahnuću Utješitelja, predano također i učenje o duhovnom uzdržanju, da bi srca, očišćena postom, postala sposobna primiti milosne darove... ne može se boriti s predstojećim pritiscima progonitelja i bijesnim napadima bezbožnika u nježnom tijelu i profinjenoj puti, jer ono, što zadovoljava našeg vanjskog čovjeka, slabi unutrašnjeg, i naprotiv, razumna duša se tim više očišćuje, što se više umrtvljuje tijelo.“

                Zbog toga su učitelji, prosvijetljujući primjerom i učenjem svu djecu Crkve, početak bitke za Krista označili svetim postom, da bi, krenuvši u bitku protiv duhovnog razvrata, imali za to oružje uzdržljivosti, koje može umrtviti grešne požude, jer nam neće moći odoljeti naši nevidljivi protivnici i bestjelesni neprijatelji, ako se mi ne budemo predavali tjelesnim pohotama. Iako nam napasnik želi stalno i dosljedno nauditi, no ta želja ostaje nemoćna i nedjelotvorna, ako on ne nađe na nama stranu, s koje može napasti... Iz tog razloga ustanovljen je nepromjenjivi i spasonosni običaj – poslije svetih i radosnih dana, koje slavimo u čast Gospodinu, uskrslom od mrtvih i potom uzašlom na nebesa, i poslije primanja dara Duha Svetoga, proći putem posta.

                Običaj posta je neophodno usrdno držati i zato, da žive u nama darovi koje primamo u Crkvi od Boga. Postadosmo hramovi Duha Svetoga i potrebno je više nego ikad napajati se božanskom vodom, ne smijemo robovati nikakvim strastima, ne smijemo služiti nikakvim porocima, da ognjište vrline ne oskvrnemo ničim bezbožnim. Pomoću i sudjelovanjem Božjim možemo dostići ovo, pod uvjetom da, očistivši sebe postom i milostinjom, pokušamo se osloboditi prljavštine grijeha i prinositi obilne plodove ljubavi. Dalje sv. Leon Veliki piše: „Iz apostolskih pravila, koje je nadahnuo sam Bog, poglavari crkveni, po nadahnuću Duha Svetoga, kao prvo su odredili, da svi vrlinski podvizi počinju s postom.

                Učinili su to zato, što zapovijedi Božje možemo dobro ispuniti tada, kada je vojska Kristova zaštićena od svake sablazni grijeha svetom uzdržljivošću. Tako, ljubljeni, trebamo postiti upravo u sadašnje vrijeme, u koje nam je zapovijeđen post, po svršetku pedeset dana, proteklih od uskrsnuća Kristova do silaska Duha Svetoga, koje smo proslavili na poseban način.

                Ovaj post je zapovijeđen, da nas zaštiti od nemarnosti, u koju je veoma lako upasti zbog dugotrajnog neograničavanja prehrane, koje smo uživali. Ako njivu našeg tijela ne obrađujemo neprestano, na njoj lako uzraste trnje i čičak, i donosi takav plod, koji se ne sabire u žitnicu, nego se spaljuje. Stoga, moramo sada sa svom pomnjom čuvati to sjeme, koje smo primili u naše srce od nebeskog sijača, i paziti, da zavidni neprijatelj ne bi kako pokvario od Boga darovano, te u raju vrlina uzraste trnje poroka. Obraniti se od toga zla moguće je samo molitvom i postom.“

                Blaženi Šimun Solunski piše, da je post ustanovljen u čast apostola, zato što su nam kroz njih darovana mnoga dobra, i oni su za nas bili i vršitelji i učitelji posta, poslušnosti...i uzdržljivosti. To protiv volje svjedoče i Latini, časteći apostole postom na njihov spomen. No mi, suglasno apostolskim uredbama, sastavljenima od Klementa, poslije silaska Duha Svetoga jedan tjedan slavimo, a potom, nakon toga, obdržavamo predani nam apostolski post.

Koliko traje Petrovski post?

                Petrovski post zavisi od toga, biva li Uskrs rano ili kasno, i zato mu je dužina različita. On uvijek počinje sa završetkom Trioda, odnosno poslije duhovskog tjedna, i završava 28. lipnja, ako blagdan svetih apostola Petra i Pavla ne padne u srijedu ili petak.

                Najviše post može trajati šest tjedana, a najkraće – tjedan i jedan dan. Antiohijski patrijarh Teodor Balsamon (12.st.) govori: „Za sedam i više dana do blagdana Petra i Pavla svi vjerni, tj. svjetovnjaci i monasi, trebaju postiti, a oni koji ne poste neka budu isključeni iz zajedništva pravoslavnih kršćana.“

Kako se pravilno hraniti u dane Petrovskog posta?

                Podvig Petrovskog posta je lakši, nego korizma: u vrijeme Petrovskog posta crkveni ustav propisuje tjedno, po tri dana – ponedjeljkom, srijedom i petkom – uzdržavati se od ribe, vina i ulja, i držati suhojedenje u deveti čas poslije molitve; u ostale dane se treba uzdržavati od ribe.

                U subote i nedjelje toga posta, a također i na blagdane kakvog velikog sveca ili sveca naslovnika crkve, dozvoljena je riba.

Zašto se apostoli Petar i Pavao nazivaju prvovrhovni?

                Po svjedočanstvu riječi Božje, apostoli zauzimaju posebno mjesto u Crkvi - Tako, neka nas svatko smatra službenicima Kristovim i upraviteljima otajstava Božjih (1 Kor 4, 1).

                Obučeni u jednaku silu odozgo, i s jednakom vlašću otpuštati grijehe, svi apostoli će sjesti na dvanaest prijestolja pokraj Sina Čovječjega (Mt 19, 28).

                Iako su neki apostoli posebno počašćeni u Pismu i Predaji, npr. Petar, Pavao, Ivan, Jakov i drugi, nijedan od njih nije bio glavni, ili čak nadmašio čast ostalih.

                No pošto se u Djelima apostolskim prvenstveno pripovijeda o radu apostola Petra i Pavla, to su Crkva i sveti Oci, poštujući ime svakog apostola, ovu dvojicu nazvali prvovrhovnima.

                Crkva proslavlja apostola Petra kao onoga koji je prvi od apostola ispovijedio Isusa Krista kao Sina Boga živoga; Pavla kao onoga koji se više od drugih trudio i pribrojenog glavnim apostolima Duhom Svetim (2 Kor 2, 5); jednoga – za čvrstinu, drugoga – za prosvijetljenost.

                Nazvana su dvojica apostola vrhovnima, po prvenstvu u radu i djelima. Crkva uči, da je njena glava isključivo Isus Krist, a apostoli – Njegovi služitelji (Kol 1, 18).

                Sveti apostol Petar, do svog poziva zvan Šimun, stariji brat apostola Andrije Prvozvanoga, bio je ribar. Bio je oženjen, imao je djece. Po pisanju sv. Ivana Zlatoustog, bio je to čovjek plamene naravi, neuk, jednostavan, siromašan i bogobojazan. Gospodinu ga je doveo njegov brat Andrija, i pri prvom susretu s jednostavnim ribarom Gospodin mu daje ime Kefa, sirski, ili grčki – Petar, tj. kamen. Po izboru Petra u apostolski zbor, Gospodin je posjetio njegov skromni dom, i iscjelio mu punicu od groznice (Mk 1, 29-31).

                Njega je s dvojicom Svojih učenika Gospodin udostojao da bude svjedok Njegove božanske Slave na Taboru, Svoje božanske sile pri uskrisivanju Jairove kćeri (Mk 5, 37), i Svoje ljudske nemoći u getsemanskom vrtu.

                Petar je gorkim suzama pokajanja oprao svoje odreknuće od Krista, i prvi je od apostola ušao u grob Spasiteljev, po Njegovu uskrsnuću, i prvi je od apostola udostojan viđenja Uskrsloga.

                Apostol Petar je bio izvanredan propovijednik. Sila njegove riječi je bila toliko velika, da je obraćao Kristu po tri i po pet tisuća ljudi odjednom. Po riječi apostola Petra razotkriveni prijestupnici su padali mrtvi (Dj 5, 5 – 10), mrtvi su ustajali (Dj 9, 40), bolesni se iscjeljivali (Dj 9, 3-34), čak i dodirom njegove sjene dok je prolazio (Dj 5, 15).

                No, u njega nije bilo prvenstva vlasti. Svi crkveni poslovi rješavali su se zajedničkim glasom apostola i prezbitera sa svom Crkvom.

                Apostol Pavao, govoreći o apostolima, spominje među njima stupove stavljajući na prvo mjestu Jakova, a potom Petra i Ivana (Gal 2, 9), sebe također ubraja k njima (2 Kor 11, 5) i uspoređuje s Petrom. Sabor šalje Petra na djelo služenja isto tako, kao i druge učenike Kristove.

                Apostol Petar je imao pet putovanja, propovijedajući Evanđelje, i obraćajući mnoge Gospodinu. Posljednje putovanje je okončao u Rimu, gdje je usrdno blagovijestio vjeru Kristovu, umnožavajući broj učenika. U Rimu je apostol Petar razotkrio obmanu Šimuna Maga, koji se izdavao za Krista, obratio Kristu dvije žene, Neronove ljubavnice.

                Po Neronovoj zapovijedi 29. lipnja 69. g. apostol Petar bi raspet. Zamolio je mučitelje da ga razapnu naglavačke, htijući time pokazati razliku između svoje muke, i muke svog Božanskog Učitelja.

                Čudesna je povijest obraćenja svetog apostola Pavla, koji je do tada nosio židovsko ime Savao.

                Savao, odgojen u židovskoj vjeri, mrzio je i mučio Kristovu Crkvu, pa je zatražio od Sinedrija vlast svuda tražiti i kažnjavati kršćane. Savao je pak pustošio Crkvu: ulazio je u kuće, odvlačio muževe i žene i predavao ih u tamnicu (Dj 8, 3). Jednom „Savao pak, sveudilj zadahnut prijetnjom i pokoljem prema učenicima Gospodnjim, pođe k velikomu svećeniku, zaiska od njega pisma za sinagoge u Damasku, da sve koje nađe od ovoga Puta, muževe i žene, okovane dovede u Jeruzalem. Kad se putujući približi Damasku, iznenada ga obasja svjetlost s neba. Sruši se na zemlju i začu glas što mu govoraše: »Savle, Savle, zašto me progoniš?« On upita: »Tko si, Gospodine?« A on će: »Ja sam Isus kojega ti progoniš! Nego ustani, uđi u grad i reći će ti se što ti je činiti.« Njegovi suputnici ostadoše bez riječi: čuli su doduše glas, ali ne vidješe nikoga. Savao usta sa zemlje. Otvorenih očiju nije ništa vidio pa ga povedu za ruku i uvedu u Damask. Tri dana nije vidio, nije jeo ni pio.“ (Dj 9, 1-9)

                Uporni progonitelj kršćanstva je postao neumornim propovijednikom Evanđelja. Pavlov život, riječi, djela, poslanice – sve to svjedoči o njemu, kao o izabranoj posudi milosti Božje. Ni nevolja, ni tjeskoba, ni progon, ni glad, ni golotinja, ni opasnosti, ni mač, ni smrt nisu mogli oslabiti Pavlovo srce u ljubavi prema Bogu.

                On je poduzimao neprestana putovanja u razne zemlje radi propovijedi Evanđelja Židovima, a naročito poganima. Ta putovanja su bila popraćena izvanredno snažnim propovijedima, čudesima, neumornim radom, neiscrpivim trpljenjem i visokom svetošću života. Pavlova djela apostolskog služenja bila su bez presedana. Sam za sebe je govorio: trudio sam se više od drugih (1 Kor 15, 10). Za svoj trud apostol je pretrpio nebrojene nevolje. 67. godine, 29. lipnja, u isto vrijeme s apostolom Petrom je mučenički skončao u Rimu. Kao rimski građanin, bio je obezglavljen mačem.

                Pravoslavna Crkva poštuje apostole Petra i Pavla, kao one koji su prosvijetlili tamu Zapada, proslavlja Petrovu čvrstinu i Pavlovu mudrost, i vidi u njima lik obraćenja i ispravljanja grešnika u apostolu Petru – sliku odreknuća od Boga i pokajanja, u apostolu Pavlu sliku protivnika Gospodnje propovijedi i potom vjernika. 

izvor: pravoslavie.ru

Svjedočanstvo bivšeg budiste

Svjedočanstvo bivšeg budista, titlovano na hrvatskom jeziku, o čovjeku koji se iz budizma vratio pravoslavlju. Ima zanimljiva razmišljanja o religioznosti. Preuzeto s youtube kanala Mitropolije zagrebačko - ljubljanske.

Moj put k Bogu- svjedočanstvo bivše okultistice

Donosimo za naše hrvatske čitatelje prvu emisiju serijala, na hrvatskome jeziku, posvećenog svjedočanstvima ljudi koji su svoj duhovni put pronašli u pravoslavlju. U prvoj emisiji možemo vidjeti svjedočanstvo bivše okultistice. 

Sveopći sabor Pravoslavne Crkve

Približava nam se uskoro jedan događaj, koji će se održati 16. - 27.06. na otoku Kreti, u Grčkoj, a koji je poznat i kao „svepravoslavni sabor (Pravoslavne Crkve)“, kojega mediji već odavno nazivaju „sveopći(univerzalni, vaseljenski, ekumenski) sabor (koncil)“, i smještaju ga kao osmog u nizu u pravoslavnoj tradiciji. Tamo bi se trebali sastati predstavnici cjelokupnog pravoslavlja, i raspraviti aktualnu situaciju u Crkvi, i dati određene smjernice za čitavu Crkvu. Ovaj događaj je već dosta dugo kontroverzan, u medijima i van njih; tome pridonose i određene nesuglasice među pojedinim Crkvama, otkazivanja sudjelovanja i slično. Mi, koji se krećemo u katoličkom okruženju, uočavamo često određenu zbunjenost, pa i sablazan zbog toga, kod katolika. Katolici su, naime, naviknuti na vrhovnu vlast, i malo kristalniju disciplinu u Crkvi. U Katoličkoj Crkvi, naime, postoji neprekinuti niz sveopćih sabora (koncila), sve do posljednjeg, II. Vatikanskog 1962. – 1965. Papa, kao vrhovni poglavar, saziva ove koncile, raspušta ih, predsjeda njima, priznaje ili odbacuje njihove odluke, te ih proglašava. Ustvari, papa može donositi sve moguće odluke sa ili bez sabora, a sabor naprotiv, ne može valjano donijeti nijednu odluku bez pape. U praksi, sveopći sabor/koncil u Katoličkoj Crkvi je više papin savjetodavni organ, nego tijelo vlasti.

Iz ovog kuta, kada se gleda pravoslavna situacija, ima se dojam da je pravoslavlje u totalnom rasulu. Naime, sveopćeg sabora nema od II. Nicejskog 797. godine. Mnogi katolici vjeruju da je ovime zapravo nastalo stanje zastoja i mrtvila u Pravoslavnoj Crkvi, koje evo traje više od 1000 godina. Pravoslavlje u sebi nema života, zastalo je u 8.st. i sada, kada su se napokon uspjeli naći, nikako se ne mogu usuglasiti. Kaže mi jedan isusovac, neka. Nek se vidi da se bez pape ne može.

Međutim, prije nego li otpišemo pravoslavlje, trebamo pokušati pronaći odgovor kojega nitko ne daje u medijima, a koji je zapravo ključan u cijeloj priči: što je to zapravo sveopći (univerzalni, vaseljenski, ekumenski) sabor (koncil)? I, je li predstojeći skup na Kreti uopće zamišljen kao takav sabor?

U pravoslavlju, ne postoji definicija sveopćeg sabora, ni u Bibliji, ni u Predaji Crkve. Najjasnije se to vidi u kanonskom pravu Pravoslavne Crkve. Ne postoji nijedan kanon (crkveni zakon) izdan od apostolskog doba do danas, koji bi na bilo koji način definirao sveopći sabor. Ne postoji propis ni o tome tko ga saziva, a tko raspušta, tko predsjeda, tko proglašava odluke, kako teče rasprava, a kako izglasavanje. Potpuna kanonska praznina. Tko rukovodi saborom? Rimski papa u prvom tisućljeću nije u njemu niti sudjelovao, samo bi poslao izaslanike (delegate). Kršćanski car? Ali Carstvo je nastalo tek u IV. st., a nestalo stoljećima nakon posljednjeg sveopćeg sabora; uostalom, neozbiljno je vjerovati da crkvena institucija takvog ranga ovisi o svjetovnoj vlasti. Sveopći sabori u prvom tisućljeću kršćanstva nisu bili reprezentativni: neki su okupljali biskupe tek s nekih dijelova Rimskog Carstva. A neki su imali upola manje sudionika od „mjesnih sabora“.

Iz ovoga možemo jasno zaključiti da sveopći sabor ne postoji kao kanonska institucija vrhovne vlasti u Pravoslavnoj Crkvi. Dakle, u pravoslavlju pod pojmom „sveopći sabor“ ne podrazumijevamo neku redovitu instituciju, s uređenim pravilnikom i statutom, koja se periodično sastaje i vrši stvarnu vlast nad Crkvom. Takva vrhovna vlast u Pravoslavnoj Crkvi ne postoji. U Pravoslavnoj Crkvi vrhovna vlast jest biskup u svojoj biskupiji, odnosno, kada problem nadilazi granice biskupije, sabor biskupa. Taj sabor biskupa može biti na razini metropolije, autokefalne ili autonomne Crkve, ali i šire od toga. Povijest pravoslavlja jest povijest saborovanja. Svaka mjesna Crkva svake godine drži svoje sabore, a nakon II. Nicejskog sabora 797. godine, pravoslavlje je održalo na desetke velikih sabora koji su okupljali predstavnike sa svih strana Crkve, i mnogi od njih za pravoslavlje imaju značaj kakav za katolike imaju njihovi sveopći sabori, do II. Vatikanskog. Ipak, nisu nazvani sveopćima.

Što su dakle, sveopći sabori Pravoslavne Crkve? To je počasni naslov za neke sabore, koje je, kao takve, priznala cjeloupna Pravoslavna Crkva. Na osnovu čega ih je priznala za sveopće? Na osnovu toga, što su ti sabori donijeli dogme i kanone koji imaju univerzalno i temeljno značenje za cijelu Pravoslavnu Crkvu, za sva vremena. Dosad, pravoslavlje je taj naslov priznalo za 7 biskupskih skupova, držanih od IV. do VIII. st., na području današnje Turske; to ne znači da je saborovanje u Pravoslavnoj Crkvi prestalo s tim saborima, ili da je pitanje života ili smrti sazvati novi, koji bi imao status „sveopćeg“.

Ponavljamo, vlast u Pravoslavnoj Crkvi su biskupi, svaki u svojoj biskupiji, ili kolegijalno u široj Crkvi. Oni tu vlast mogu vršiti bilo okupljeni na saboru (koji može imati različiti raspon i sastav sudionika), bilo pismenom komunikacijom između svojih sjedišta; kada se okupe na sabor, može ih biti nekoliko ili mnogo, iz neke zemlje, pokrajine, više zemalja, svih Crkava skupa. Takvih skupova je bilo stotine kroz povijest, jedino je za 7 njih Crkva prepoznala univerzalni značaj. Jer, na tih prvih sedam sabora, definirani su Trojstvo Božje, Bogočovještvo Kristovo, odnos dviju naravi u Kristu, štovanje ikona, doneseni su kanoni koji dan danas čine osnovnu kanonsku zbirku svih Crkava. Nijedan sabor poslije njih nije imao takvu težinu materije pred sobom, kao ovih sedam; oni su definirali Pravoslavnu Crkvu kao takvu. Sve poslije njih je bila samo razrada njihovog nauka. Zato nose takav naslov, jer im je na osnovu njihovog univerzalnog značaja Pravoslavna Crkva podijelila priznanje nazvavši ih sveopćim saborima.

Da sumiramo, sveopći sabori ne predstavljaju uvjet postojanja Pravoslavne Crkve. Nije ih bilo do IV. st., niti nakon VIII. I prije i nakon njih, pravoslavlje je svoju crkvenost živjelo kroz živu komunikaciju među Crkvama, i kroz aktivno saborovanje. Svepravoslavno savjetovanje je održano 1948., a svepravoslavni sabori 1998. i 2005. Štoviše, i ovaj koji se sada održava, svepravoslavni sabor na Kreti 2016., ne pretendira na to da bude „sveopći sabor“, dakle, ne naziva se terminom kojim se označuju prvih 7. Tako da nema govora raspadu ili nejedinstvu Pravoslavne Crkve. Predstojeće zasjedanje na Kreti je samo posljednje u nizu svepravoslavnih okupljanja koja se događaju već stoljećima; ono nije u rangu 7 sveopćih sabora. Nema mjesta za tjeskobu ili kontroverze.

O RAZLIKAMA IZMEĐU KATOLIČKE I PRAVOSLAVNE CRKVE - 4. DIO. ŽENIDBA I SVEĆENIŠTVO

 U četvrtom dijelu analize članka s portala Bitno, obrađujemo sakramente ženidbe i svetog reda.

U pitanju sakramenta ženidbe katolici se i pravoslavni razilaze u dvjema stvarima. Prvo: djelitelj braka, po istočno-pravoslavnom nauku je svećenik, a ne zaručnici kako se to naučava u Katoličkoj Crkvi. Takvo mišljenje zastupa novija pravoslavna teologija, dok se u prošlosti smatralo, kao i u katolika, da su djelitelji sakramenta ženidbe sami zaručnici. Drugo: velika razlika postoji između dvaju nauka u pogledu nerazrješivosti braka; rastava po istočno-pravoslavnom mišljenju može slijediti iz više razloga. Ti razlozi, nadalje, kod svih istočno-pravoslavnih Crkava nisu uvijek isti, razlikuju se prema vremenu i mjestu. Npr. u carigradskom patrijarhatu postoji 21 razlog, dok Ruska pravoslavna Crkva navodi samo 10 razloga.

Objektivno govoreći, pogotovo nakon reforme Drugog vatikanskog koncila u Katoličkoj Crkvi, koja se reflektira i na bogoslužni čin sklapanja braka, i na kanonsko pravo koje regulira brak, razlika između katoličkog i pravoslavnog braka ima dosta. Krenimo redom (napomena: navedene stavke su izvučene iz općeg prava Pravoslavne Crkve, dakle, pravnih izvora koji vrijede za svu Crkvu kao smjernica, i odražavaju tradiciju; pojedine mjesne Crkve su neke od tih propisa modificirale, a mogući su i pojedinačni oprosti ili ublaženja):

1.)    U pravoslavlju se teško može reći da je djelitelj braka svećenik, i to suprotstaviti katoličkom učenju da su djelitelji braka sami zaručnici. U pravoslavlju, i svećenički blagoslov braka, i ženidbena privola spadaju u bitni čin za valjanost braka, jednako su bitni, i bez bilo kojega od njih, brak ne postoji. Svećenički blagoslov jest bitan u pravoslavlju, i zato u Pravoslavnoj Crkvi (za razliku od Katoličke), ne postoji brak sklopljen: samo pred svjedocima (tajni brakovi su strogo zabranjeni) ili pred ovlaštenim laikom, ili pred đakonom; traži se isključivo biskup ili svećenik da brak blagoslovi. No, sam svećenički blagoslov nije dovoljan, ako nedostaje drugi bitni dio, a to je ženidbena privola. Ta dva čina su posve komplementarna.

2.)    Nije točno da pravoslavlje dozvoljava razvod braka. Pravoslavlje striktno uči da je brak nerazvediv, ne samo do smrti, nego i po smrti (stoga i udovci imaju izvjesna ograničenja za sklapanje drugog braka). Jedino što u pravoslavlju postoji šire shvaćanje pojma „smrt“ (smrt ne mora biti samo fizička, već i moralna ili duhovna), i susretljivost prema nedužnim ljudima, čiji je brak nepovratno skrahirao, a nisu u stanju izdržati sami. Tada, dozvolom crkvene vlasti, postoji mogućnost blagoslova druge ili treće ovozemaljske veze, uz ispunjavanje određenih kanonskih propisa. Više o tome možete vidjeti na Crkveni brak i razvod

3.)    Žena u Pravoslavnoj Crkvi ne može biti svjedok kod sklapanja braka.

4.)    Zaruke su u pravoslavlju neraskidive, stoga se obred zaruka u pravilu služi kao prvi dio čina vjenčanja.

5.)    Žena iznad 60 godina i muškarac iznad 70, ne mogu sklopiti brak, kao i oni među kojima je razlika u dobi 15 i više godina.

6.)    Zavjet djevičanstva, a pogotovo monaški zavjeti, potpuno onemogućuju brak, dakle, neuklonjiva smetnja (u Katoličkoj Crkvi oprost od zavjeta podjeljuje Rim).

7.)    Zabranjena su vjenčanja za vrijeme postova i velikih blagdana (Katolička Crkva ukinula; postoje samo mogućnosti da se to regulira lokalnim zakonodavstvom pojedinih biskupija ili biskupskih konferencija).

8.)    Po općem pravoslavnom pravu, brak između srodnika zabranjen je do 7. stupnja uključivo (moguć oprost 5. – 7.); po katoličkom do 4. uključivo.

9.)    Pravoslavna Crkva zabranjuje ženidbu u tazbini do petog (katkad i sedmog) stupnja uključivo. U Katoličkoj Crkvi toga nema – muškarac može oženiti bez problema sestru svoje žene.

10.) Katolička Crkva je ukinula duhovno srodstvo (ono nastaje između kuma i kumčeta, te njihovih obitelji). U pravoslavlju se ovo obdržava (sveti oci kršenje duhovnog srodstva napadaju kao goru stvar od incesta!)

11.) Brak između krštene i nekrštene osobe ne može postojati, to je apsolutna i neuklonjiva zapreka. U Katoličkoj Crkvi je moguć oprost od te zapreke.

Oko sakramenta svetoga reda nema nekih većih sporova između rimokatolika i istočno-pravoslavnih. Istina, istočno-pravoslavni teolozi katkada predbacuju Rimokatoličkoj Crkvi što je ozakonila celibat za sve svećenike ili zabranila stupanje u brak svim onim osobama koje žele postati svećenici. Također danas su neki istočno-pravoslavni teolozi skloni mišljenju, što je inače bilo strano u prošlosti njihovoj Crkvi, kao što to bijaše zapadnoj prije i sada, da sveti red može biti izbrisan i da se može izgubiti degradacijom i odreknućem. Tome valja nadodati još da Crkva na Istoku nema ustaljeno mišljenje u pitanju valjanosti ređenja obavljenoga od nepravoslavnog biskupa, uključujući tu i onoga rimokatoličkog; katkada se drži valjanim, katkada nevaljanim.

U pogledu svećeništva, treba reći da u pravoslavlju doista vrijedi kanon broj 13, trulskog koncila, koji dopušta ženidbu prije ređenja, od podđakona naviše, što znači, ako netko želi biti oženjeni svećenik, brak mora sklopiti prije nego što postane podđakon. Ovo samo po sebi i ne bi bio neki problem, da isti kanon ne osuđuje nametanje celibata, koje se provodi u rimskoj Crkvi, i prijeti strogim crkvenim kaznama svakome tko celibat nameće. Znači, kanonska razlika ipak postoji, jer Pravoslavna Crkva rimski celibat ne tretira kao disciplinsku razliku, nego kao nemoralno i kažnjivo djelo. Više o tome na Celibat . Autor istinito kazuje da pravoslavlje ne priznaje neizbrisivost sakramenta svetog reda, odnosno, uči da je đakona, svećenika i biskupa, moguće „razrediti“, „raščiniti“, potpuno mu oduzeti milost svećeništva i pretvoriti ga u laika. Ovo je teološki posve opravdano, naime, svećeništvo se ne prima zbog sebe, nego zbog Crkve, za službu Crkvi. Ono ne predstavlja privatnu pobožnost ni vlasništvo svećenika, već službu od Crkve i za Crkvu. Zato, van konteksta Crkve, svećeništvo gubi smisao, i Pravoslavna Crkva svrgnutog svećenika, đakona ili biskupa, posve lišava svećeništva: Crkva koja ti je dala vlast i milost, ona ti ga i oduzima. Katoličanstvo u ovo ne vjeruje, nego kaže da je i svećenik koji je otpušten iz klera, i dalje svećenik van službe. U praksi znači da su neki sakramenti koje bi on služio bili valjani, ali ne i dopušteni, što bi značilo da imamo misu (Euharistiju) koja bi teoretski bila valjana (prava Kristova žrtva, Tijelo i Krv), ali istovremeno nedopuštena (zabranjena i grešna). Ovakvo rezoniranje pravoslavlje odbacuje. 

Nije točno da je u prošlosti Pravoslavna Crkva vjerovala u neizbrisivost svetog reda (u zapadnoj Crkvi se to iskristaliziralo tek u 12.st.). Što se tiče valjanosti/nevaljanosti napravoslavnih ređenja, za to vrijedi ono što sam napisao u članku o sakramentima Sakramenti .

Iz izlaganja se može zapaziti da u nauku o sakramentima između dvije Crkve postoje zacijelo liturgijske i disciplinske razlike. Isticati neke bitne ili dogmatske razlike – to smatramo prestrogim i suvišnim govorom, jer sigurnih doktrinarnih razlika, kako se čini, i nema.

Nažalost, kada smo pomnije analizirali nauk o sakramentima, moramo uočiti da razlike ipak postoje, i da nisu zanemarive, i da povlače za sobom čitav niz kanonskih posljedica.