VELIKI POST

Započeli smo, današnjim danom, pravoslavnu korizmu: Veliki ili Časni post, ili Svetu ili Veliku Četrdesetnicu. Prva tri dana, čisti ponedjeljak, čisti utorak i čista srijeda, sve do pričesti na Liturgiji pretposvećenih Darova, po starom običaju uopće ne uzimamo hranu, a tko ne može izdržati, tada nešto na vodi, po mogućnosti uvečer. 

Podsjećamo čitatelje na članak posvećen Velikom postu: Veliki post-pravoslavna korizma

Također podsjećamo na poglavlja iz knjige Veliki post o. Aleksandra Šmemana: 

Velikoposno bogoslužje

Liturgija pretposvećenih Darova 

Sveto Pismo u Velikom postu 

Triod 

Dva značenja posta 

Ususret Velikom postu 

Molitva sv. Efrema 

 
Gospode i Gospodaru moga života!

                Ne daj mi duha lijenosti,

                Tuge, požude i praznorječivosti!

                Daruj meni, sluzi Svome, duh čistoće,

                Poniznosti, trpljenja i ljubavi.

                Da, Gospodine Care, daj mi da uočim svoje

                Grijehe i da ne osuđujem svoga brata,

                Jer si blagoslovljen u vjekove vjekova. Amen.

Čudotvorna ikona Bogorodice Lepavinske

            Danas donosimo kratki članak o najvećoj i najvažnijoj duhovnoj svetinji Pravoslavne Crkve u sjevernoj Hrvatskoj, u Mitropoliji zagrebačko-ljubljanskoj, o manastiru/samostanu Lepavina. Manastir Lepavina se nalazi na području općine Sokolovac, u Koprivničko-križevačkoj županiji, otprilike na pola puta između Križevaca i Koprivnice. Samo mjesto Lepavina se nalazi na glavnoj cesti i željezničkoj pruzi, pa je relativno lako do njega doći, ali sam manastir je malo izdvojen iz naselja, okružen brdima i šumama. U njemu se čuva najveća pravoslavna svetinja ovih krajeva – čudotvorna ikona Bogorodice Lepavinske. Od 16.st., Bog preko ove ikone nepoznatog autora obilno izlijeva svoju milost, liječi bolesne, izgoni zloduhe, lomi lance magije i okultizma, i to na sve ljude, bez obzira na vjeru (izuzetno mnogo katolika dolazi ovamo). Naravno, čudo je u pravoslavlju samo znak dolaska Budućeg Svijeta, i daje se samo ako je u interesu spasenja duše.

            U manastir je najbolje doći subotom i nedjeljom ujutro. Prvo se služi sv. Liturgija (Euharistija), a nakon kratke kava-pauze u manastiru počinje molitva za zdravlje pred ikonom. Za tu priliku je potrebno dostaviti papire s imenima ljudi za koje želite da se moli (svejedno na kojem pismu), tako da za vrijeme molitve ta imena mogu biti poluglasno čitana sa strane uz ikonu. Također, nakon molitve možete ostaviti svoje osobne stvari na blagoslov. Možete kupiti posvećenog ulja, dok vodu uzimate sami s izvora – naime, pored manastira se nalazi uređeni izvor žive vode, koja otječe kao potok, i čudotvorna je. Svi hodočasnici nakon molitve, po starom svetogorskom običaju, imaju ručak u manastiru. 

            Manastir Lepavina poznat je po svom izdavaštvu, ali i internet-misionarenju, uključujući i internet-radio. U nastavku donosimo kratki tekst o ikoni i njenim čudima mitropolita Jovana Pavlovića:

U samostane kao duhovna središta, kao mjesta gdje se Bogu neprestano uznose molitve, ljudi od davnina dolaze po pomoć, koju im sam Gospodin po neizmjernoj milosti Svojoj, a radi usrdnih molitava vjernih služitelja Svojih, daruje. Za samostan Lepavinu neraskidivo je vezana čudotvorna ikona Presvete Bogorodice Lepavinske. Nastanak ove ikone datira s početka 16. st. i djelo je nepoznatog autora, a po stilu pripada italo-kretskoj školi. Ikoni se s razlogom pripisuju čudesne iscjeliteljske moći. I sama njena sudbina je čudesna: 1943. godine u njemačkom bombardiranju samostan Lepavina je doživio veliko stradanje; toranj i crkva su bili teško oštećeni, a ikonostas s ikonama skoro potpuno uništen. Ikona Presvete Bogorodice je čudom Božjim ostala neoštećena - našli su je zatrpanu pod debelim naslagama žbuke i cigle bez ijedne ogrebotine, iako je jedna granata pala ravno pod nju! Poslije rata se dugo nije znalo gdje se nalazi. Po milosti Božjoj, godine 1967. na tavanu zagrebačke mitropolije nju je pronašao o. Simeon (Sakulj), u to vrijeme predstojnik samostana Lepavine. Bila je predana na restauraciju, a u samostan je vraćena, po blagoslovu tadašnjeg mitropolita zagrebačkog Damaskina, na Veliku Gospu 1969. godine. Upravo je tog dana, na taj veliki Bogorodičin blagdan, prvi put bila služena sv. Liturgija u crkvi obnovljenoj od ratnih razaranja, i tom prilikom je Carica nebesa i zemlje na najljepši i najradosniji način objavila Svoju prisutnost među vjernim narodom. O velikom čudu koje se tada dogodilo svjedoči o. Simeon (Sakulj): "Plan je bio da ikonu i mitropolita Damaskina, koji je iz Zagreba trebao doći oko 9.30 sati, sačeka procesija na raskrižju poslije pruge, kod križa. Procesija je čekala, ali se dogodio prometni zastoj, zbog čega je mitropolit s ikonom i pratnjom kasnio. Liturgija je počela, mnogo je vjernika došlo. Kad je mitropolit oko 11 sati stigao, s autom je stao iznad groblja, da bi ikona ipak bila svečano unesena u crkvu. Iznijeli su je iz auta i stavili u trnje ispod bagrema, čekajući da dođe procesija iz crkve. I onda su tri jeromonaha, u procesiji, otišla po nju, svečano je dopratili do crkve i stavili na mjesto na kojem je danas. Na Liturgiji je jedno dijete za vrijeme nafore ležalo na ambonu. Bio je to dječak od oko šest godina, spavao je... Ja sam poslije otišao u konak, a kad je završila molitva, moja je snaha prva izašla iz crkve, došla sva u plaču i kazala: "Što sam doživjela, dijete je gluhonijemo rođeno, a progovorilo je poslije molitve!" Jeromonah koji je čitao molitve, u jednom je trenutku položio omofor od vladike na dijete. I poslije, kad je čitanje bilo završeno, dječak je ustao, uhvatio majku za suknju i izgovorio: "Mama, mama!" U crkvi su svi plakali... Poslije sam rekao mitropolitu da se osim ovog čuda dogodilo još jedno. Jer, po ljetopisu je stari samostan građen gore na brdu, ali su ikonu Uvoda svakog jutra nalazili u trnju, na mjestu na kojem je današnji samostan. Kazao sam: mi smo ikonu iz trnja uzeli i vratili je u crkvu. Ponovila se povijest!"

O čudesnim događajima i iscjeljenjima pred čudotvornom ikonom Presvete Bogorodice Lepavinske postoje brojna svjedočanstva i izvorni zapisi. U samostanskom ljetopisu zapisano je sljedeće:

"... godina 1773.

Neki čovjek iz Marinkovaca, Ivanićka krajina, dovede u samostan Lepavinu sina svoga, koji je bolovao i patio od duha nečistog da je i razum izgubio; bio je vezan i čuvan, no milošću Božjom iscjeljen je pred ikonom Presvete Bogorodice Lepavinske.

... godina 1774.

Vojnik Ignjatije iz sela Mali Grabičani izgubi razum da je i odjeću svoju cijepao; bio je svezan u lance. Njegovi ga dovedoše u samostan i ovdje dobi iscjeljenje pred ikonom Presvete Bogorodice.

... godina 1776.

Dijete Georgije, sin Jakova iz Kukavica, donesen je u samostan. Imao je padavicu i pjena mu je išla na usta; i on dobi iscjeljenje pred ikonom Presvete Bogorodice Lepavinske.

... godina 1777.

Dvije žene iz Banata bile su bolesne od duhova nečistih... Iz njih su vikali nečisti duhovi i otkrivali ljudske tajne i razotkrivali ljudska djela, i one su se mnogo grčile. Milošću Božjom obje su primile iscjeljenje pred ikonom Presvete Bogorodice".

Od toga vremena mnogi koji su patili od raznih bolesti i s vjerom dolazili, a ovdje nisu zapisani, primiše iscjeljenje milošću Božjom od čudotvorne ikone Presvete Bogorodice u samostanu Lepavini.

I u današnje vrijeme, isto kao i u prošlosti, Presveta Bogorodica preko svoje čudotvorne ikone Lepavinske milostivo sije ljubav, duhovnu radost i mir. Mnoge su se suze žalosnice pretvorile u suze radosnice poslije molitve Njoj upućene u samostanu Lepavini. A samostan, iako sakriven u maloj dolini i utopljen u nenarušeni prirodni krajolik, daleko od svjetske užurbanosti, sa svojom je svetinjom proživljavao brojne uspone i padove koje su donosile povijesne promjene. Ljudi su dolazili i odlazili, molili za pomoć, primali iscjeljenje, bivali zahvalni, a ponekad, nažalost, i zaboravni...

Stradanje samostana Lepavine u 2. svjetskom ratu nije se moglo lako i brzo prevladati. U poslijeratnim godinama, veoma teškim za samostan, ljudi su rijetko dolazili u samostansku crkvu. Za to vrijeme, i sama izgubljena pa opet pronađena, ikona Presvete Bogorodice je strpljivo čekala povratak svoje bolne, izgubljene djece, spremna ih primiti natrag, okupati ih u milosti Svojoj i iscjeliti...

Godine 1984. kotač povijesti se ponovno okreće prema carskoj lavri Hilandaru na Svetoj Gori. Iz tog Svog duhovnog vrta Presveta Bogorodica presađuje jedan plodan izdanak u Svoj lepavinski vrt. Promisao Božji nije ostavio ovo mjesto da duhovno zapusti, već mu preko služitelja Svoga oltara, arhimandrita o. Gavrila (Vučkovića), polako vraća prijašnji duhovni sjaj. Svojom predanošću volji Božjoj, usrdnim molitvama i požrtvovnim pastirskim radom, arhimandrit Gavrilo priziva natrag kući Božjoj brojnu izgubljenu djecu, mnoge vjernike kako iz bližih, tako i daljih krajeva. Samostan Lepavina ponovno postaje mjesto koje svakodnevno posjećuju oni koji pate od raznih bolesti, nevolja i problema. Milost Božja i čudotvorna iscjeliteljska moć ikone Majke Božje Lepavinske - za koju je u međuvremenu izrađen prelijepi tron (zadužbina Mije Cvetkovića, duboresca iz Beograda) - opet stvaraju od našeg samostana duhovni izvor u kojem mnogi i mnogi nalaze utjehu, olakšanje i izbavljenje od svojih nedaća. Opet se ostvaruju Kristove riječi: "Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta" (Mt 28, 20). Opet se osjeća prisutnost milosti Božje, koja obuzima svaku dušu koja dođe u samostan Lepavinu.

PRAVOSLAVNI SAMOSTANI SJEVERNE HRVATSKE

U ovome kratkome radu pokušat ćemo dati prikaz pravoslavnih samostana, na srpskom jeziku manastira, sjeverne Hrvatske. Ovaj prostor, što se pravoslavlja tiče, spada pod jurisdikciju Srpske Pravoslavne Crkve, odnosno jedne njene eparhije/biskupije koja se zove Mitropolija zagrebačko-ljubljanska. Povijest ovih samostana nerazriješivo je povezana s poviješću ne samo pravoslavlja, već i SPC i srpskog naroda na području sjeverne Hrvatske. Ta povijest je vrlo bogata, burna i teško ju je svesti na ovih par stranica. Tekstove koji opisuju pojedine samostane preuzeli smo s web stranice mitropolije, izdali na hrvatskome jeziku i dopunili dodatnim objašnjenjima u fusnotama, kako bi bili čim razumljiviji čitatelju koji možda i nije toliko upućen u pravoslavlje. Ovih samostana ima četiri: Bršljanac i Marča u Moslavini, Lepavina između Koprivnice i Križevaca, i sv. Petka u Zagrebu (koja je izvorno bila i jedini ženski među njima). Povijest ovih samostana počinje u 16./17.st., za vrijeme turskih ratova, kada počinje i masovno doseljavanje pravoslavnih Srba u ove krajeve, osim samostana sv. Petke u Zagrebu, koji je osnovan u 20.st. Danas su u funkciji samo dva: Lepavina koji je osim toga i važni hodočasnički centar zbog čudotvorne ikone Bogorodičine, i sv. Petka u Zagrebu, koji je proširen kompleksom srpske pravoslavne crkvene gimnazije s pravom javnosti i duhovnim centrom Mitropolije. Bršljanac i Marča su već dugo vremena ugašeni. 

Link: PRAVOSLAVNI SAMOSTANI SJEVERNE HRVATSKE

Zagrebačke zadušnice

            Stara je tradicija u kršćanstvu, štoviše i nauk vjere, kako je potrebno moliti za mrtve. Po univerzalnom kršćanskom učenju, čovjek ima besmrtnu dušu, koja nadživljava njegovo tijelo, i kojoj se može pomoći u zagrobnom životu: Euharistijom, molitvama, dobrim djelima..

            Rimokatolička Crkva ima jedan dan u godini koji je posebno posvećen molitvi za mrtve. To je Spomen svih vjernih mrtvih – Dušni dan. On je uvijek fiksnog datuma, 02.11. Pravoslavna Crkva nema ovakvog Dušnog dana, već više tzv. zadušnica – zadušnih subota. Zadušnice su, dakle, dani u Pravoslavnoj Crkvi posebno posvećeni molitvi za pokojne. Služe se sv. Liturgije za njih, zatim se vrše parastosi – posebne pjevane i kađene molitve za pokojne, koje se sastoje od niza crkvenih pjesama, himni i psalama. Uz parastos se blagoslivlja koljivo – posebno skuhano i pripremljeno žito, koje vjernici blaguju na groblju. To uzimanje hrane na groblju posvješćuje im realnost tjelesnog uskrsnuća – sjetimo se kako je Krist pred apostolima nakon uskrsnuća prvo uzeo hranu..

            Zadušnice su uvijek subotom. Subota je, naime, posebno posvećena molitvi za umrle. Razlog tome je činjenica Kristove smrti, odnosno, Njegovog prebivanja tijelom u grobu, te silaska Njegove duše u pakao i razaranja pakla, što se dogodilo upravo u subotu. Zato se kod Grka i zovu Ψυχοσάββατο, dušne ili zadušne subote.

            U Pravoslavnoj Crkvi, većina ovih zadušnih subota je u Velikom postu (korizma), i to druga, treća i četvrta subota u Velikom postu. Zatim su u subotu prije mesoposne nedjelje (nedjelja prije početka Velikog posta, spominju se već u 9.st.), pred Duhove, zatim miholjske (pred blagdan sv. Kirijaka Otšelnika 29.09.) i mitrovske (subota pred blagdan sv. Dimitrija 26.10.).

            U Zagrebu su prošle subote održane već tradicionalno na groblju Mirogoj. Prilika je to da se kaže nešto i o prisutnosti pravoslavlja na dotičnome mjestu. Naime, pravoslavna zajednica u Zagrebu postoji već stoljećima, a na ovome groblju se ukapa već od njegova početka, tj., postojao je izvorno pravoslavni dio groblja, i još se danas u tom dijelu arkada mogu vidjeti brojni spomenici i nadgrobne ploče (neki od njih i vrlo monumentalni) negdašnjih uglednih zagrebačkih pravoslavaca. Treba također istaknuti da ova zajednica nije bila jednonacionalno srpska, već je oduvijek bila višenacionalna, s velikim postotkom Rusa i Grka. 

            Na groblju postoje dvije pravoslavne kapele. Prva, sv. Petra i Pavla, je sagrađena 1891., po nacrtu glasovitog Hermana Bollea u slobodnoj interpretaciji neobizantskog stila.

            Ikonostas je istog stila i izgleda kao i onaj u grkokatoličkoj crkvi sv. Ćirila i Metoda na zagrebačkom Gornjem gradu.

           

              Vjernici tradicionalno pale svijeće, koje simboliziraju uskrsnu svjetlost Kristovu koju mole za umrle; ali također, izgaranje svijeće simbolizira našu molitvu, žrtvu koja izgara i uzdiže se pred Bogom.

            Ruski emigranti 1928. podižu svoju kapelu posvećenu Uskrsnuću Kristovom.

          Spomen na članove ruske zajednice u Zagrebu.

Spomen na danas svetu i kanoniziranu, rusku carsku obitelj pobijenu od komunista.

U ruskoj kapeli se čuva i velika svetinja – relikvija (komadić stihara, liturgijske haljine, odgovara rimokatoličkoj albi), velikog ruskog sveca, sv. Ivana Kronštatskog. 

Nakon službi u ovim dvjema kapelama, posjećuju se grobovi zaslužnijih vjernika, a nakon toga se služba vrši pred spomenikom kozaračkoj djeci.

Vječnaja pamjat!