Migrantska kriza

Donosimo kratko razmišljanje ruskog pravoslavnog svećenika o aktualnoj migrantskoj krizi. Iako pisan iz ruske perspektive, značajan je i za nas, a otkriva nam i specifični pravoslavni pogled na ovo pitanje, pogled o kojemu se nažalost malo čuje u Europi. 

O migrantima i biblijskoj paradigmi

Protojerej Andrej Tkačov

S točke gledišta zapadnih Europljana, migranti iz muslimanskih zemalja su nesretni ljudi, koji im trebaju do groba biti zahvalni što su im dopustili živjeti na takom starom i uglađenom kontinentu. A s točke gledišta samih muslimanskih migranata, Europljani su čisti bezbožnici koji uživaju u pozamašnom materijalnom blagostanju. Nesuglasje među tim stavovima je veoma ozbiljno. Jedni misle: "Mi vas sažalijevamo, a vi nam trebate biti zahvalni", a drugi (ili barem mnogi od njih): "Mi vas preziremo i uvjereni smo da takvi kao vi ne zaslužuju živjeti". To je izvor napada sjekirama, mačetama, bombama, automatima i kamionima bez kontrole. Budimo iskreni, asimilacije neće biti. Bit će rata (koji je već počeo). Bit će to neizbježna kemijska reakcija, prvo će doći do iskrenja, a potom će uslijediti eksplozija, baš onako kako to biva kada se spoje voda i kiselina. Pritom, sa strane europskih starosjedilaca to će biti rat za razblažene i beživotne liberalne vrijednosti, bezokusne kao bjelanjak (tolerancija, rod, fantomske slobode). A s druge strane to će biti rat nositelja određene religiozne ideje u cilju krajnje pobjede njihovog pogleda na svijet (Bog dopušta – Bog zabranjuje i to je to!). Usput rečeno, u okviru ovog suvremenog fenomena, zapažamo jasnu biblijsku analogiju.

Židovi su, za vrijeme Josipa, ušli u Egipat kao velika obitelj pastira, tražeći spas od gladi. Kroz nekoliko stoljeća oni su se umnožili i postali veliki narod, više nisu napasali svoja stada, već su porobljeni i prisiljeni postati zidari (obratite pažnju na etnički sastav građevinaca u Moskvi, pa ćete vidjeti još jednu sličnost). Poslije je uslijedio Izlazak i lutanje, a tada Židovi već nisu bili ni pastiri ni zidari. Oni su postali putnici i vojnici. Poslije izlaska iz Egipta, oni su umirali ili zbog kazne za pobunu, ili prirodnom smrću. Rađali su se novi ljudi umjesto ubojica. Oni će biti ti koji će ući u Kanaan. Ljudi, koji su naselili obećanu zemlju za vrijeme Jošue, odvikli su se od sjedilačkog života i kulturnog stvaralaštva. Oni nisu ni gradili, ni sijali, ni sakupljali ljetinu, niti su se bavili zanatima. Samo su putovali i ratovali. To je nekoliko pokoljenja koja su zaboravila kako da napasaju stada ili da zidaju!

Međutim, oni su bili predodređeni naseliti zemlju ispunjenu domovima i putevima, vrtovima i vinogradima, bazenima i bunarima. To jest, ispostavilo se da su prašnjavi putnik i dojučerašnji lutalica dobili zapovijed od Boga da ovladaju zemljom, u kojoj su stoljećima obitavali orač i vinogradar, kovač i tkalac, liječnik i trgovac.

   

            Istine radi, Židovi su imali nešto što Kanaanci nisu. Židovi su imali vjerski zakon, dobiven na Sinaju, imali su zapovijed da se boje Gospodina u sve dane i da se trude ispuniti sve što je napisano u knjizi Zakona. A kod Kanaanaca je cvjetao razvrat, u istoj mjeri gnjusni, koliko i kulturno istančani. Kod njih je postojala ritualna prostitucija, kako ženska, tako i muška. Vračevi su prinosili žrtve demonima, slavili su blagdane uz orgije. Prakticirali su i sodomiju, i gatanje i prizivanje mrtvih. Tajnoviti šumarci su bili mjesta ritualnog razvrata, u dolinama su mogli spaljivati novorođenčad. Događalo se sve o čemu je Gospodin govorio Židovima u Svetom Pismu: "Ne postupajte po običajima naroda te zemlje. Ne ponavljajte njihove gadosti, jer ih Ja zbog tih gadosti i izgonim podalje od vas. Ne crtajte po svom tijelu i ne pravite rezove na njemu. Mrtve ne prizivajte. Vračara da ne bude među vama. Ne liježite s muškarcem, kao što liježete sa ženom. Sa stokom ne općite. Ako išta od toga budete činili, onda ću vas Ja izgnati iz zemlje u kojoj teku med i mlijeko. Bojte se Gospodina. A sada uđite u tu zemlju i živite u kućama koje vi niste izgradili. Jedite plodove koje niste uzgajali." Upravo postoji rizik da se ovaj prizor iz Biblije ponovi i već se ponavlja na nekada kršćanskom Starom kontinentu.

Kakve god da su greške i zablude koje prate vjeru muslimanskih migranata, nije sve u njihovoj vjeri lažno. Njihova laž je vidljiva jedino u usporedbi s Evanđeljem. Ali u usporedbi s liberalnim svjetonazorom i moralnim normama suvremenog Zapada, primjetnija je laž liberalizma. U tom kontekstu muslimani izgledaju privlačnije. Musliman vjeruje u zagrobni život, u raj i pakao. Za njega je to do određenog trenutka nesumnjiva stvarnost. Europljanin se skroz na skroz smije takvim "arhaičnim" poimanjima. Za muslimana je tijelo ono što će uskrsnuti Posljednjeg dana. Tijelo ne treba predavati razvratu za života i spaljivati poslije smrti. Za Europljanina je sve naopako: razvrat za života je norma, a poslije smrti – ravno u vatru, bez ikakvih misli o uskrsnuću. Za muslimana biološki život nije najviša vrijednost, naročito ne biološki život njegovog ideološkog protivnika. On smatra da je iznad svega zakon Svevišnjeg – tako kako su njemu taj zakon objasnili. Zato se on ne boji smrti, niti se plaši ubiti. Europljanin ne zna za vrijednosti koje nisu vezane za njegovo osobno biološko postojanje. Susret, licem u lice, s kulturom koja drugačije promatra smrt, za njega je grozan i neizdrživ. Pri takvom susretu on gubi na samom početku.

I što dalje to gore. Tu nas čekaju seksualne teme, abortusi i nerađanje, i nudističke plaže i žene bez stida. Sve ono što kod migranata izaziva mržnju i religiozni gnjev. Da, oni su došli u tuđu zemlju. Oni su "novajlije". Ali što vrijedi da o tome pričamo. Oni su već stigli. "Zabranjeno je sunčati se bez gaća na javnim mjestima", govore oni i okupljaju se u gomilama na nudističkoj plaži, naoružani hladnim oružjem. I tako počinje igra gluhih telefona. Europljanin zgroženo podiže obrve: "Kako se usuđujete nas učiti što da radimo? Mi smo vam pružili utočište". Na što Jusuf ili Ali samouvjereno odgovaraju: "Vi radite ono što je zabranjeno. Vi nemate ni vjere, ni stida, ni savjesti. Vi nas niste jednostavno pozvali u goste. Prvo ste bombardirali naše gradove. Pričekajte, još ćemo mi vas naučiti poštovati Boga". I koliko god da nam je žao Kurta ili Franza, moramo priznati da su Jusuf ili Ali barem djelomično u pravu.

Ispipane i napastovane žene na trgu ispred katedrale u Kölnu – to nije obično huligansko ponašanje. Žena je prvi trofej zavojevača. Najrazumljiviji i najjasniji trofej. "Pred savladanim protivnikom silovati njegovu ženu – to je istinska sreća", govorio je Džingis-kan. Nije se mnogo toga izmijenilo u psihologiji pobjednika od tih vremena. I sam čin napada na Njemice, u nazočnosti njihovih muškaraca, treba shvatiti kao poruku: "Vi ste slabići. Mi ćemo vam učiniti što god nam se prohtije. I mi imamo pravo na to". Uostalom, o "poniženim istočnjačkim ženama" se brine mnoštvo muškaraca: otac, stric, braća, zaručnik (ako postoji), i na kraju sinovi. O europskoj ženi se nitko ne brine. Kako se ispostavilo čak ni policija i to u Njemačkoj. Žene, kao i obično, prve osjećaju propast svoje civilizacije. Osjećaju to na svojoj koži.

Nije daleko to vrijeme kada će Arapi i Afrikanci poželjeti da, umjesto u kampovima za izbjeglice i centrima za migrante, žive u stanovima čiji su vlasnici Europljani. Poželjet će isti život, ali neće živjeti uz Europljane, nego umjesto njih. Naravno, da bi se održao europski standard života potrebni su znanje i trud. Potrebni su električari, liječnici, inženjeri, piloti. Potrebno je stotinu profesija i kontinuitet poretka i vlasti. Zato je budućnost rastrgane Europe mračna. Većina migranta se neće htjeti obrazovati i raditi. Većina će poželjeti da silom otme tuđe, da pregazi taj mali raj, onako kako je Atila pregazio i opljačkao Rim. Njih ne zanima što će biti poslije. Oni su sjekira u rukama onoga koji siječe, a sjekira nije navikla na razmišljanje. Ali to će biti poslije. Trenutno su migranti "bič Božji" za Europu, kao što su to bili barbari za vječni grad Rim. Čak i ako se, po ugledu na Europljane, migranti izopače, opet neće postati tolerantni. Oni će ostati tuđini motivirani religijom i mrzit će bijele bezbožnike, koji su postali slabi i dekadentni.

U Europi je moguć i očekivan zaokret prema političkoj desnici. Razni ultrasi, fašistička omladina, rasizam počinje kipjeti, makar na nogometnim stadionima. Ali sve to neće promijeniti situaciju. To će biti samo agonija. Situaciju može izmijeniti samo povratak Europe iskonskoj kršćanskoj religioznosti. Pobjeda mora biti duhovna. I taj jedini protuotrov nije moguć. Europi nedostaje snage za preporod kršćanstva.

Bijeli čovjek na Starom kontinentu će i dalje nastaviti živjeti i griješiti kako mu se sviđa. A zli siromasi s Kuranom u rukama preuzimat će komad po komad teritorija, četvrt po četvrt grada, područje po područje države, kao pustinja koja guta oazu. U određenoj fazi svog širenja, kada se promijene odnosi, prestat će se prikrivati, tražiti izgovore za svoje postupke i ispričavati se. Jednostavno će početi istjerivati Europljane iz njihovih stanova, nametnut će im poreze, namijenjene nevjernicima, osnovat će šerijatske sudove, naredit će ženama da pokrivaju glave i drugo. Djelovat će pravocrtno i logično. Taj proces izgleda potpuno bespovratno.

Sve se to tiče i Rusije. Trebamo na novi način sagledati svoju kulturnu ovisnost o Zapadu. Kako bismo se obranili od dima razvrata koji nam se polako primiče sa zalazećeg Zapada, potreban nam je kršćanski respirator. I sve što je rodila kršćanska Europa trebamo voljeti i usvojiti. A sve što je rođeno u postkršćanskoj Europi trebamo držati na sigurnoj udaljenosti i oprezno proučiti. Na kraju, odbaciti to, u većini slučajeva, nakon što smo izučili. Preuzimajući degenerirane kulturne novotarije, mi kao i Europljani, postajemo slabi i nezaštićeni. Pravoslavna Rusija je umjela održavati dobre odnose s muslimanima unutar i izvan zemlje. Nje se nisu samo bojali, već su je i poštovali, a imali su i zašto. Postkršćanska Rusija će biti podjednako slaba i nezaštićena, kao što je slab bilo koji egoist i bezbožnik pred protivnikom s višim ciljem koga pokreće religija.

Naši muslimani nisu pridošlice, oni su starosjedioci. Nas ne dijeli jezična barijera, dok je kulturna barijera u velikoj mjeri smanjena. I pred nama je zadatak koji Europljani ne ispunjavaju i koji, očigledno, ne mogu ispuniti. Muslimani u 21. stoljeću imaju određene pretenzije prema suvremenim kršćanima. Suština tih pretenzija je jednostavna: gdje je vaša svetost? Gdje su vam molitva i post? Gdje je poštovanje prema starijima i poslušnost žene prema mužu? Gdje je vaša mladež – u mračnim klubovima ili u sportskim salama. Gdje je vaše milosrđe? Ne samo milostinja, već milosrđe? Poznajete li vlastitu povijest? I ako mi stidljivo prešutimo odgovor, oni će nam reći: a pogledajte nas. Oni će nam pokazati svoje najbolje odlike, a one loše će prešutjeti, a mi ćemo i dalje držati jezik za zubima. Ne smijemo šutjeti. Naš odgovor mora biti religiozan i povezan sa životom.

"Evo našeg posta i molitve. Eto naše međusobne pomoći. A ovo je naša mladež. Ovo su naše obitelji. Sve svoje pamtimo, a tuđe uvažavamo. Rane prošlosti liječimo i rezultati su već vidljivi". Ako takav odgovor bude popraćen i potkrijepljen neospornim činjenicama, onda će biti mira i uzajamnog poštovanja. Nemoguće je ne uvažavati ljude koji čuvaju svoju obitelj, pomažu jedni drugima, klanjaju se Bogu u Duhu i istini, poštuju svog susjeda i jedu pošteno zarađeni kruh. Ali je zato moguće gnušati se onih koji ništa od toga ne rade. I tada njihova zemlja polako i neprimjetno prestaje biti njihova. Još vrijede svi dokumenti i testamenti, ali nešto se pokrenulo s temelja i krenulo put propasti. To se sada i događa u Europi, bez velike šanse da se situacija popravi. Baš to ne smijemo dopustiti u Rusiji, a da bismo to spriječili ostalo nam je još vremena i sredstava.

izvor: pravoslavie.ru

Uzvišenje sv. Križa

Sretan blagdan Uzvišenja sv. Križa! Bosiljak s večerašnjeg bdijenja u Zagrebu!

Svjedočanstvo bivšeg neopoganina

Donosimo novi nastavak dokumentarnog serijala "Moj put k Bogu", priređenog na hrvatskome jeziku, o ljudima koji su svoj duhovni mir pronašli u pravoslavlju. Danas svjedoči Ivan Liskov, bivši neopoganin.

O povijesti tzv. „Hrvatske Pravoslavne Crkve“ - NDH

Prije nekog vremena, na ovom blogu smo već napisali jedan članak u kojemu smo iznijeli okvirno mišljenje i pravoslavni stav o toj navodnoj „HPC“ ( vidi link ). Sada ćemo se malo osvrnuti i na povijest te vjerske organizacije. Naime, pobornici tog projekta vole isticati u svojim javnim istupima, kako HPC nije neka nova ideja, već da je ona postojala kao zakonita pravoslavna Crkva, te da je ovo što se danas događa, samo njena obnova. Dakle, naše današnje pitanje jest: je li u povijesti Hrvata ikada postojala „Hrvatska Pravoslavna Crkva“?

                Pobornici „obnove“ HPC kao povijesne argumente navode najčešće dvije stvari: 

1.)    Postojanje HPC za vrijeme Drugog svjetskog rata, u vrijeme NDH

2.)    Postojanje određenih samostalnih crkvenih tvorbi u austrijsko doba, prije 1918.; prvenstveno karlovačke mitropolije

HPC u vrijeme NDH

                U travnju 1941., uspostavljena je Nezavisna Država Hrvatska – NDH. Na teritoriju kojeg je zauzimala (veći dio današnje RH, BiH, Srijem), živjelo je oko 2 000 000 pravoslavaca. Svi su oni bili pripadnici regularne, kanonske SPC, a po nacionalnosti ogromnom većinom Srbi. Broj pravoslavaca drugih narodnosti (Rusi, Grci, Rumunji, Bugari, Hrvati) bio je zanemariv.

                NDH je odmah u startu zauzela stav da pitanje pravoslavnog stanovništva i SPC na njenom teritoriju mora biti riješeno fizičkim nestankom istih. To je bila prva i prava politika NDH – iskorijenjivanje ne samo Srba kao naroda, već i pravoslavlja kao religije. Sažeto je to definirao ministar Mile Budak u Gospiću, kako jednu trećinu Srba treba pobiti, jednu iseliti u Srbiju, a jednu trećinu prevesti na katoličku vjeru i „tako pretopiti u Hrvate“. 

                Jedna od prvih uredbi u NDH zabranjuje ćirilicu, u javnom i privatnom životu. Naziv „srpskopravoslavna vjera“ se ukida. Počinju progoni i pokolji, odvođenja u logore. U kratko vrijeme, bez suđenja, likvidiran je ili protjeran kompletan episkopat na području NDH. Ubijeni su: Petar Zimonjić, mitropolit dabrobosanski, Sava Trlajić, episkop gornjokarlovački, Platon Jovanović, banjalučki, dok su zagrebački Dositej Vasić i zahumsko – hercegovački Nikolaj Jokanović umrli od posljedica mučenja u progonstvu. 

                Osim masovnog progona vjernika, i likvidacije episkopata, stradalo je i svećenstvo: postoji poimenični popis 205 svećenika SPC ubijenih u NDH. Možemo reći da je kompletna izvanjska struktura SPC uništena, imovina plijenjena i pljačkana, crkve rušene i oskvrnjivane. Pošteđeni su malobrojni nesrpski pravoslavci, uglavnom Rusi i Grci; ženski samostan sv. Petke u Zagrebu, s ruskim sestrama, preživio je rat. Sestre su potjerali tek komunisti 1945., i to, ironično – Srbi.

                Međutim, masovni i krvavi progon nije davao rezultate. Srbi masovno dižu ustanke, bilo kroz četnike ili partizane. Pošto su na ogromnim dijelovima teritorija (i to često brdsko – planinskim zonama) bili većina, praktički su paralizirali život NDH, koja nikako nije uspijevala ovladati terenom. Ovo je počelo stvarati probleme i Nijemcima: 1942. počinje velika bitka za sjevernu Afriku, a glavni njemački opskrbni putevi idu preko jugoslavenskog prostora. Novoobjavljeni njemački arhivski dokumenti govore o teškim materijalnim gubicima od sabotaža, miniranja pruga i slično, upravo na našim prostorima u to vrijeme. 

                To je povijesni kontekst nastanka HPC. Nijemci, želeći smiriti situaciju, vrše pritisak na NDH, i Pavelić od veljače 1942. počinje polako mijenjati retoriku, i 06.06.1942., u Zagrebu biva proglašena HPC. Bila je zamišljena kao pravoslavna Crkva na teritoriju NDH, sa hrvatskim kao službenim jezikom, latinicom kao službenim pismom, gregorijanskim kalendarom, novim oznakama, Zagrebom kao sjedištem i s četiri eparhije/biskupije: Zagreb, Slavonski Brod, Sarajevo i Bosanski Petrovac. Za poglavara je ustoličen episkop Germogen (Maksimov), izbjegli ruski biskup, koji je svoje umirovljeničke dane provodio u Srijemu. I ostali svećenici su bili uglavnom izbjegli Rusi. Svi pravoslavci s područja NDH, koji bi pristupili HPC, bili bi priznati kao Hrvati pravoslavne vjere, i pošteđeni progona. Pavelić i ustaške glavešine postaju česti gosti bogoslužja u Zagrebu, upriličuju se i procesije kroz grad, a pravoslavni blagdani ulaze u državni kalendar.

                Tako je to bilo zamišljeno, no, kako je to ustvari funkcioniralo, i, što je za nas najvažnije, možemo li ovo nazvati pravoslavnom Crkvom?

                Prvo, HPC nije osnovana od mjerodavnih vlasti, a to su pravoslavne crkvene vlasti. Kao što u Katoličkoj Crkvi pitanje crkvenih teritorijalnih jedinica riješava katolička crkvena vlast, u islamskoj zajednici islamska, onda je valjda svakome s gramom logike jasno da pravoslavni teritorijalni ustroj riješava Pravoslavna Crkva, koje se to i tiče, i o čijem se dijelu radi. Nikako novu pravoslavnu Crkvu ne može osnivati državna vlast, koja je nepravoslavna, i koja je otvoreno antipravoslavna, koja je likvidirala bez suđenja cijelu crkvenu hijerarhiju SPC, i nakanila jednu trećinu pravoslavaca pobiti, jednu pokatoličiti, a jednu protjerati. I koja je bila pod paskom antikršćanina Hitlera.

                Drugo, za osnivanje nove Crkve, potreban je ispravni razlog, a kada je riječ o crkvenim pitanjima, onda razlog može biti, jasno je samo po sebi, crkvene, pastoralne naravi, usmjeren na dobrobit Crkve i spasenje duša. Želja da se uništi ili barem pacificira jedan krvavo progonjeni narod, strateško - vojni ili politički interes nisu valjani razlozi za osnivanje nove Crkve.

                Nadalje, ova „Crkva“ nikada nije zaživjela na razini klera. Nije imala ni minimum od tri biskupa potrebna za formiranje crkvene pokrajine. Imala je tog jednog Germogena, kojega je njegova ruska zagranična Crkva, suspendirala čim je primila vijest o tome da se primio poglavarstva u HPC. Tek potkraj rata je zaređen i sarajevski biskup Spiridon Mifka, osoba krajnje nejasne biografije, za čije je ređenje utvrđeno da je bilo nevaljano. Tako da od 4 biskupije, zaživjela je donekle samo jedna, ova u Zagrebu.

                Čak i za vrijeme najvećeg „procvata“, ova „Crkva“ je uspjela okupiti tek 50-ak svećenika za dvomilijunsku pastvu. Kao što sam rekao, 90 posto njih bili su izbjegli Rusi, koji kao izbjeglice u stranoj zemlji i nisu imali nekog izbora nego pognuti glavu. Samostana gotovo da nije bilo, crkveni život nije radio. Stanovništvo je nepovratno izgubilo povjerenje prema NDH, i nije uopće htjelo pristupati Pavelićevoj „Crkvi“. HPC je donekle mogla funkcionirati samo u većim gradovima, poput Zagreba, Osijeka, Broda, Sarajeva, gdje je bila jaka vlast NDH; i to se radilo doslovce o šačici Rusa i preostalih preplašenih Srba. Dakle, ni sam narod HPC nije prihvatio. Ostalo je zabilježeno u izvorima Križevačke grkokatoličke eparhije, kako su pravoslavni vjernici u selima oko Križevaca radije prilazili njima, nego HPC. Kada je dakle, i pravoslavcima omraženo „unijatstvo“ bila bolja opcija od Pavelićeve HPC, veća pljuska nije potrebna.

                Položaj Srba u Hrvatskoj se ipak nije promijenio. Politika progona, katoličenja, odvođenja u logore nastavljena je. Čak je i odbor za rušenje pravoslavnih crkava nastavio s radom.

                Nijedna pravoslavna Crkva nije u izolaciji od ostalih. Sve pravoslavne Crkve tvore, kroz zajedništvo vjere, sakramenata i crkvenog prava, jednu, svetu, sabornu i apostolsku Crkvu. Prema tome, potrebno je prihvaćanje i ostalih pravoslavnih Crkava. HPC nije priznata od pravoslavnog svijeta. Ni od Carigrada, kao najčasnije Crkve, ni od Moskve kao najveće. Štoviše, ruska zagranična je i suspendirala Germogena. Izuzetak su bile Crkve dviju država koje su bile u istom vojno – političkom bloku kao i NDH: rumunjska i bugarska. Dokument o bugarskom priznanju ne postoji, no postojala je izvjesna suradnja. Jedino je rumunjska Crkva izravno, formalno i otvoreno priznala HPC. No to priznanje samo jedne od Crkava ne predstavlja ništa, tim više što je i ono bilo političke prirode; Rumunji ga više nikad nisu ni spomenuli, nastojeći zaboraviti tu epizodu.

Konačno, nedostaje priznanje matične, SPC. SPC je bila Crkva – majka, od koje se odijelio jedan njezin dio, te je njeno priznanje bilo nužno. No, SPC nikada nije prihvatila postojanje HPC, a nakon rata je pravno i poništila njeno postojanje. Dr. Juraj Kolarić, profesor sa zagrebačkog KBF-a postavlja u svojim djelima prilično čudno pitanje: kako je SPC mogla ukinuti Crkvu koja nije ni osnovala? Odgovor je jednostavan: HPC je i nastala od dijela SPC, protiv njene volje. I kao što smo vidjeli, nije ni bila prava Crkva. 

Germogen je s preostalih nekoliko desetaka svećenika i angažiranih laika dočekao partizane u Zagrebu, no odmah su bili uhićeni, i po kratkom postupku osuđeni na smrt i ubijeni. Za grob im se ne zna ni danas (postoje teorije da su kremirani). Osim provođenja politike NDH, novim komunističkim vlastima nikako se nije svidjelo to što je Germogen u svojim poslanicama pozivao pravoslavce da se vrate iz partizana; bilo je to shvaćeno kao otvoreno sabotiranje njihove borbe. 

Teško je danas pravilno ocijeniti ličnost episkopa Germogena. Starac, izbjeglica u tuđoj okupiranoj zemlji, možda je i vidio u tom tenutku, osim spasa za sebe, i pokušaj da spasi ljudske živote u NDH. Nije ga ubila SPC zbog crkvenih, već Partija iz političkih razloga. No, mučenikom ne može biti smatran; mučenik je svjedok Pravoslavne Crkve i vjere, a Germogenovo držanje u cjelini nije bilo svjedočenje pravoslavlja. 

Kada se sve sumira, zbroji i oduzme, HPC iz vremena NDH uopće nije bila pravoslavna Crkva. Osnovana od strane progonitelja pravoslavlja, iz političkih motiva, neprihvaćena od naroda, nepriznata od Pravoslavne Crkve kao takve, vođena od strane jednog suspendiranog biskupa bez ovlasti, bila je karikatura Crkve, paradni konj koji je tada ustašama trebao zbog pokušaja kroćenja napaćenog naroda, a nekima danas služi da iste ustaše pokušaju lažno prikazati kao tolerantne, a trećima da pokušaju dati povijesni legitimitet svojim kvazicrkvama.

Pravoslavlje na hrvatskoj Wikipediji

Vjerojatno ste već primijetili da volim na ovom blogu komentirati tuđe članke koji se bave pravoslavljem. Činim to iz dva važna razloga. Prvi je taj, što nažalost, na hrvatskom jeziku s pripadajućom latinicom nema skoro ništa što bi dolazilo iz kruga same Pravoslavne Crkve, i govorilo o pravoslavnoj vjeri. A ono što je napisano, od nepravoslavnih, uglavnom je napisano s puno neznanja i predrasuda. Drugi razlog je što imam prilično loših iskustava s komentiranjem na tuđim stranicama. Komentari se obično brišu, a na poruke i mailove nitko ne odgovara. Pa kada ljudi koji se bave religijom u ovoj zemlji imaju toliki problem s normalnom komunikacijom, onda ćemo ovako.

                Wikipedija je jedan od najčitanijih internetskih sadržaja. Kamo se god čovjek okrene, u raspravama i razgovorima, često se kao izvor navodi Wikipedija. Iako se o kvaliteti mnogih članaka na njoj da raspravljati, činjenica je da je Wikipedija ključni izvor informacija za mnoge ljude.

                I pravoslavlju je na Wikipediji posvećen jedan članak. Ukratko, katastrofalan za odnos prema jednoj vjeri koja je imala toliku ulogu na hrvatskim prostorima. Nakon kratkog uvoda sa šturim informacijama, koji izgleda kao da se radi o prepisanom vjeronaučnom referatu iz osnovne škole, umjesto korisnih informacija o sadržaju pravoslavne vjere, povijesti, ikonografiji, dogmama, duhovnosti, svemu onome što je izgradilo drugu europsku civilizaciju, onu istočnoeuropsku, slijedi rafalna paljba po politici. 

                Uglavnom, sve se svodi na priču o doseljavanjima pravoslavnih Srba za vrijeme Turaka (iako na teritoriju današnje RH, SPC ima prvu eparhiju još u prvoj polovici 13.st.), i na kolonizaciji Srba za vrijeme Jugoslavije, kao da to ima kakve veze s pravoslavljem. Državne vlasti koje su provodile doseljavanje, bile su necrkvene i ateističke, i nije jasno zbog čega je taj, nacionalno politički fenomen, ključna pravoslavna vjerska stvar za nas. Uostalom, selilo se i u obrnutom smjeru – skoro svaki veći grad u unutrašnjoj Srbiji danas ima i rimokatoličku župu. 

                Pa se onda kritizira navodno primoravanje hrvatskog stanovništva na otocima da prijeđe na pravoslavlje. Ustvari, bio je to samo jedan slučaj, na otoku Visu, 30-ih godina 20.st. Sve da je i bilo nasilja u njemu, to je neusporedivo s ciljanim i masovnim radom na unijaćenju pravoslavaca kroz stoljeća. 

                Ponovno se Hrvatska Pravoslavna Crkva iz drugog svjetskog rata broji kao pravoslavna Crkva, iako ona to nikad nije bila, radilo se o političkoj tvorevini koja veze nije imala s pravoslavljem. Jednako tako i današnja „Crnogorska Pravoslavna Crkva“, koja se, u pravoslavlju, uopće ni ne razmatra kao mogućnost da postane pravoslavna Crkva, ili makedonska, koja ima status raskolničke vjerske organizacije. Dok neke druge, važne autonomne Crkve, uopće nisu nabrojene.

                I na tome završava prikaz pravoslavlja na hrvatskoj Wikipediji. Jehovini svjedoci su tamo kvalitetnije obrađeni. Zato, širite nas. I vi pravoslavni, kao i nepravoslavni, kojima je stalo do istine i dijaloga.

CARIGRADSKI PATRIJARH U ZAGREBU

 Obaviještavamo i ovim putem, kako će u petak stići u posjet Hrvatskoj i gradu Zagrebu, njegova svesvetost ekumenski (vaseljenski) patrijarh carigradski Bartolomej. Posjet je od velikog značaja, jer se radi o prvome u časti među svim pravoslavnim biskupima svijeta. Na donjem linku ima program posjeta.

INFORMACIJE O POSJETI