Robin Harris, pravoslavlje i komunizam

            Nedavno je kolumnist portala bitno.net Robin Harris objavio kolumnu o odnosu komunizma i religije. Veći dio ovog svog članka autor posvećuje opisu borbe marksističke ideologije protiv vjere, naročito katoličke. Međutim, na jednom mjestu osvrće se i na ulogu Pravoslavne Crkve u svemu tome, pripisujući joj određene stvari koje povijesno ne stoje. Taj njegov opis je ustvari školski primjer određenih široko rasprostranjenih predrasuda prema pravoslavlju, i zato ćemo ga sada prokomentirati.

            Ukratko, autor dijeli povijest Ruske Pravoslavne Crkve pod komunizmom na dva dijela: do 1943.g., i nakon toga. Za razdoblje do te godine uopćeno govori kako je religija nemilosrdno progonjena, kako je Crkvi otimana imovina i sl. Nakon toga, po njemu, dolazi do „dogovora“ između Staljina i RPC, kojim je Staljin nastojao „slomljenu“ RPC iskoristiti za potporu u „Domovinskom ratu“ (a ne domoljubnom kako ili autor krivo piše, ili prevoditeljica krivo prevodi), te kao „oružje protiv drugih denominacija“, posebno protiv Katoličke Crkve. Od te famozne godine, Pravoslavna Crkva je samo obični instrument u rukama komunista za borbu protiv „stvarnog neprijatelja“ – Katoličke Crkve.

            Što se tiče progona pravoslavlja pod komunizmom u SSSR-u, neupućeni čitatelj bi iz njegovog opisa mogao zaključiti da se radilo o relativno blagom progonu, kakav je postojao npr. protiv Katoličke Crkve u SFRJ 1970-ih. Zašto prešućivati da se u slučaju najveće pravoslavne Crkve (dakle, najvećeg dijela univerzalnog pravoslavlja), RPC, dogodio najteži progon i masakr nad kršćanima još od rimskih vremena? Pravoslavlje u SSSR-u u razdoblju 1917.-1943. nije bilo naprosto „progonjeno“. Ono je bilo sustavno uništavano. Čitava vanjska struktura Crkve je uništena. Broj ubijenih pravoslavnih kršćana procjenjuje se na 15 milijuna, od čega na desetke tisuća biskupa, svećenika i monaha. Mučenički su skončali i sam patrijarh i car (sakramentalno pomazani vladar). Na ogromnom ruskom prostranstvu ostalo je 1930-ih godina svega nekoliko biskupa i stotinjak crkava. Čitava jedna kultura, koja se gradila još od 10.st., bila je uništena. Ljudi su se snalazili kako su znali i umjeli: neki u katakombama, neki u izbjeglištvu, a neki su pokušali spasiti što se spasiti da kroz pokušaj suživota s komunistima. Suditi o tome je teško, pošto nismo bili u njihovoj koži, i ne znamo kroz što su sve prolazili. Sigurno je da nitko u takvim uvjetima nije surađivao s komunistima iz uvjerenja ili ideala.

            Marksistička ideologija je u Rusiji općenito import sa Zapada. Od strane RPC je osuđena odmah nakon revolucije 1917.g., što je bio vrlo hrabar potez ruske Crkve u onim okolnostima.

            Prema tome, RPC do 1943.g. nije bila „slomljena“ kako to autor misli, već je, suočena s ogromnim gubicima i posvemašnjim uništenjem, nastavila živjeti na tri razine. Prva je bila Ruska Zagranična Crkva. Ona je bila sastavljena od višemilijunske ruske izbjegličke dijaspore, vrlo konzervativna, te se energično suprotstavljala komunizmu, upravo zahvaljujući slobodi u kojoj se nalazila. Druga razina je tzv. „katakombna“ ili „podzemna“ Crkva, koju su činili milijuni vjernika, koji su svoju vjeru ispovijedali u tajnosti, poput prvih kršćana u rimsko doba. Međutim, nisu svi ljudi sposobni za bijeg u strane zemlje, niti su svi ljudi sposobni za mučeništvo, niti su svi ljudi sposobni za stres i neprekidni rizik od mučeništva kojeg donosi katakombni način kršćanstva. Zato su takvi ljudi, maleni dio klera i vjernika, pokušali spasiti što se spasiti da, te pronaći neki modus vivendi s komunistima. To je bila treća razina života Crkve u Rusiji.

            Prema tome, ne može se prihvatiti pretenciozna tvrdnja da je RPC tobože bila instrument u rukama komunista, jer vidimo iz povijesnih činjenica da je najveći dio te Crkve ili mučenički stradao za Krista, ili nastavio živjeti svoje pravoslavno kršćanstvo u mukama dijaspore i izbjeglištva, ili riziku tajnog djelovanja u Rusiji. Ova treća razina, koja je „surađivala“ sa SSSR-om, naprosto je bila spas za ljude koji nisu bili u stanju nositi se s tegobama otvorenog progona. Naprosto, Crkva se i na taj način brine za svoje slabe članove.

            Ove stvari je mnogim katolicima teško shvatiti i prihvatiti, jer njihova Katolička Crkva nije nikada u cjelini bila zahvaćena ovakvim razaranjima, barem ne u drugom mileniju kršćanstva. Progoni su Katoličku Crkvu zahvaćali sporadično i uglavnom njene rubne dijelove (muslimani u Španjolskoj i na Balkanu, komunisti u nekim srednjoeuropskim zemljama, francuska i meksička revolucija itd.), pri čemu je Katolička Crkva itekako znala i uzvratiti (sjetimo se inkvizicije i vjerskih ratova) i štoviše nastupati kao osvajač i hegemon. Ne dovodeći u pitanje navedena stradanja katolika, treba istaknuti da nikada papa nije bio ubijen zajedno s kardinalima, nikada bazilika sv. Petra nije pretvorena u džamiju ili sportsku dvoranu, nikada nisu uništena svetišta u Lourdesu, Fatimi ili Asiziju, i nikada u cijeloj Katoličkoj Crkvi nije u par godina pobijeno 90% njenog klera. Zato su vrlo neumjesna dociranja pravoslavnim kršćanima, koji su imali mnogo teži, najteži od svih kršćana, križni put kroz povijest, a pogotovo je neumjesno ovakvu Crkvu mučenika nazivati instrumentom u rukama komunista. Ovo je tim neumjesnije, kada se zna da je i među katolicima u to doba bilo itekako suradnje s komunističkim vlastima.

            Katolička Crkva je od komunista stradala puno manje nego Pravoslavna. Dok je Pravoslavna Crkva stradavala isključivo zbog vjere, Katolička Crkva je puno stradavala i zbog političkih razloga, jer se na nju gledalo (zbog međunarodne umreženosti sa središtem u Rimu) kao na politički opasnu, a ne toliko religijski.

            Što se ukrajinskih grkokatolika tiče, tu se radi o jednom složenom problemu, koji se ne da podvesti pod „RPC je odigrala ključnu ulogu u komunističkom uništenju ukrajinskih grkokatolika“. Problem ukrajinskih grkokatolika je i stvorila Katolička Crkva svojim agresivnim djelovanjem prema pravoslavlju. Krajnji cilj tog djelovanja je ustvari bio: uništenje pravoslavlja, i pretvaranje cijele Rusije u grkokatoličku zemlju. Naravno da je u takvim okolnostima RPC uvijek zauzimala nepovjerljiv stav prema grkokatolicima zapadne Ukrajine . ne zato jer ih je mrzila (pravoslavlje nikada nije pokrenulo vjerski rat protiv Zapada), već zato jer je morala braniti svoju vjeru. Pogotovo ako se uzme u obzir kojim je sve nasiljem i smicalicama ta unija u Ukrajinu uvedena. Je li u tome svemu bilo loših postupaka dijela hijerarhije RPC? Svakako. No, spirala nasilja je pokrenuta davno prije, s katoličke strane.

            U Jugoslaviji je stradala od komunista i SPC. Ubijeno je 480 svećenika, jedan biskup, a gomila ih je robijala. Komunisti su prouzročili i crkveni raskol u Makedoniji (u kojem su se znali okoristiti i katolici). No, to je priča za neki opširniji članak.

            Pravoslavlje nikada nije pokleknulo pred nekršćanskim vjerama i ideologijama. Možda fizički porobljeno i uništavano, uvijek je sačuvalo onu neiskvarenu nit autentične kršćanske vjere i sakramenata. Sjetimo se da su u 20.st. samo dvije većinski pravoslavne zemlje bile slobodne (Grčka i Cipar), a svi ostali pravoslavni su bili ili manjina pod muslimanima, ili porobljeni od komunista, ili raspršeni u izbjeglištvu. Već ova činjenica sama po sebi svjedoči da je upravo pravoslavlje trn u oku Sotoni – što dovoljno govori o njegovoj autentičnosti.

Pravoslavna Crkva dobila spor pred Europskim sudom za ljudska prava protiv Republike Makedonije

Makedonija, iako se u javnosti obično smatra pravoslavnom zemljom, nažalost već unazad nekoliko desetljeća nije pravoslavna. Nakon kanonskog nereda prouzročenog bugarskom okupacijom u Drugom svjetskom ratu, i komunističkim terorom nakon njega, zbog kojega je Makedonija godinama živjela bez pravoslavnih biskupa, 1967.g. Makedonija nažalost napušta pravoslavlje jednostranim i samovoljnim proglašenjem autokefalnosti. Kao posljedicu toga imamo danas tzv. „Makedonsku Pravoslavnu Crkvu (MPC)“ koja po formalnoj vjeri i obredu djeluje pravoslavno, no u biti je isključena iz Pravoslavne Crkve, nepriznata od svih, te su i njeni sakramenti nevaljani. Od malog broja vjerski svjesnih makedonskih vjernika i klerika stvorena ja kasnije Pravoslavna Ohridska Arhiepiskopija (nadbiskupija) – autonomna makedonska Crkva u sastavu SPC, i jedina zakonita pravoslavna jurisdikcija u Makedoniji. Nažalost, ista je surovo progonjena od strane makedonske države. Prije nekoliko dana je ipak uspjela dobiti spor protiv makedonske države, povodom čega prenosimo službeno priopćenje: 

Priopćenje Pravoslavne Ohridske Nadbiskupije

Dana 16. studenoga 2017. godine Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu donio je presudu u slučaju br. 3532/07: „Pravoslavna Ohridska Arhiepiskopija protiv Bivše Jugoslavenske Republike Makedonije (FYROM)“.

U presudi je konstatirano da je „FYROM prekršila čl. 11 (sloboda okupljanja i udruživanja), u vezi s čl. 9 (sloboda misli, savjesti i religije), Europske konvencije za ljudska prava“, što je proizašlo od odbijanja nadležnih da registriraju Pravoslavnu Ohridsku Arhiepiskopiju (POA) kao posebnu vjersku zajednicu.

Republika Makedonija, kao stranka koja je izgubila spor, dužna je tužitelju, Pravoslavnoj Ohridskoj Arhiepiskopiji, isplatiti odštetu u visini od 9.500 eura. Ovo je najveća pobjeda pravde za Pravoslavnu Ohridsku Nadbiskupiju u proteklih 15 godina, od kada se počeo voditi državni progon, ne samo protiv Nadbiskupa ohridskog i Metropolita skopskog g. Jovana, nego i njenih biskupa, klerika, monaha, monahinja i vjernog naroda. I bez izricanja ovakve presude, Pravoslavna Ohridska Nadbiskupija je nezaobilazna realnost po pitanju vjerskog života u Republici Makedoniji.

Sloboda, koja je vrhovni kriterij u pravoslavnom kršćanstvu, čuva se samožrtvom, ne samo i jedino pravnim aktom, no dobro je što je ponekad taj vrhovni kriterij potvrđen i s pravne strane. Zato je ova presuda Europskog suda za ljudska prava za prekršaj nekoliko članova Europske konvencije za ljudska prava od strane Republike Makedonije, na štetu Pravoslavne Ohridske Nadbiskupije, satisfakcija ne samo za vjernike Crkve, već je i velika opomena novoj vlasti da ne vlada totalitaristički i nasilno kao što je to činila prethodna vlast.

Iz ureda Svetog Arhijerejskog Sinoda

Pravoslavne Ohridske Nadbiskupije

PREDAVANJE U ZAGREBU - ODGOVORNOST KRŠĆANA U SUVREMENOM SVIJETU

ANTOLOGIJSKE MISLI O MOLITVI – Starac Efrem Arizonski

Danas donosimo pouke o molitvi velikog svetogorskog monaha i misionara Amerike, starca Efrema Arizonskog:

1. Molitva je jedna od najvažnijih i najmoćnijih snaga, i ona čini da onaj tko se moli biva preporođen, darujući mu tjelesno i duhovno blagostanje.

2. Molitva predstavlja oči i krila duše. Ona nam daje odvažnost i snagu da gledamo Boga.

3. Brate moj, moli se ustima sve dok te milost Božja ne prosvijetli da se moliš i srcem. U tebi će se tada na čudesan način pojaviti blagdan i slavlje, i više nećeš moliti ustima, nego pažnjom koja djeluje u srcu.

4. Ako uistinu čezneš odstraniti svaku antikršćansku pomisao i očistiti svoj um, to ćeš postići posredstvom molitve, jer ništa nije u toj mjeri sposobno srediti naše misli kao molitva.

5. Budi oprezan, jer ako si lijen i nepažljiv u molitvi, nećeš uznapredovati niti u svojoj težnji da budeš predan Bogu, niti u zadobivanju mira u mislima, niti u spasenju.

6. Ime Isusa Krista koje prizivamo u molitvi sadrži u sebi samobitnu i samodjelatnu silu obnavljanja. Ne brini, dakle, zbog nesavršenstva i suhoće svoje molitve, nego uporno očekuj plodove učestalog ponavljanja Imena Božjeg.

7. Kada su rukovođene molitvom, moralne sile koje su u nama postaju jače od svih iskušenja i pobjeđuju ih.

8. Učestalost molitve stvara naviku molitve, koja ubrzo postaje naša druga narav i često dovodi um i srce do više duhovne razine. Učestalost molitve je jedini način da se dosegne visina istinske i čiste molitve. Ona je najbolji način djelatne pripreme za molitvu i najsigurniji put kojim će čovjek dospjeti do krajnjeg odredišta molitve i spasenja.

9. Svatko od nas je sposoban zadobiti unutrašnju molitvu, odnosno, učiniti je načinom svoje komunikacije s Bogom. To nas ne stoji ništa, izuzev napora da se uronimo u molitvenu tišinu i u dubine svog srca, i da se pobrinemo da, što je češće moguće, prizivamo Ime našeg najslađeg Isusa Krista, koje čovjeka ispunjava neizrecivom radošću. Uranjanje u sebe i istraživanje svijeta naše duše daje nam priliku spoznati kakvo je otajstvo čovjek, osjetiti slatkoću samospoznaje i proliti gorke suze kajanja zbog naših padova i slabosti naše volje.

10. Neka se cijela tvoja duša s ljubavlju priveže za smisao molitve, tako da tvoj um (nous), tvoj unutrašnji glas i tvoja volja, tri sastavna elementa tvoje duše, postanu jedno i da jedno postane ovo troje. Na taj način će čovjek, koji je slika Presvetog Trojstva, stupiti u vezu i sjediniti se s prototipom (praslikom). Kao veliki djelatnik i učitelj umne molitve, Grgur Palamas Solunski je rekao: "Kada jednost uma postane trostruka, a ipak ostane jednost, tad se sjedinjuje s božanskom Trojednošću i zatvara vrata za svaku vrstu samoobmane i ustaje protiv tijela, svijeta i kneza ovoga svijeta".

11. Gdje god djeluje molitva, tamo je Krist s Ocem i Duhom Svetim, Presveto Trojstvo, istobitno i nerazdjeljivo. Gdje god je Krist, Svjetlost svijeta, tamo je i vječna svjetlost drugog svijeta, tamo je mir i radost, tamo su anđeli i sveci, tamo je veličanstvenost Carstva Božjega. Blaženi su oni koji su se još u ovom životu obukli u Svjetlost svijeta, odnosno u Krista, jer oni već nose odjeću neraspadljivosti.

12. Budući da je Krist Svjetlost svijeta, oni koji Ga ne vide i koji u Njega ne vjeruju moraju biti slijepi. Naprotiv, oni koji streme oživotvoriti zapovijedi Kristove, koračaju u svjetlosti. Oni ispovijedaju Krista, poštuju Ga i klanjaju Mu se kao Bogu. Svakoga tko ispovijeda Krista i smatra Ga Gospodinom i Bogom, sila prizivanja Njegovog Imena jača da vrši Njegovu volju. Međutim, ako ga ta sila ne jača, onda je očigledno da Krista ispovijeda samo ustima, dok je njegovo srce daleko od Krista.

13. Kao što je nemoguće da se ne spotakne onaj tko korača noću, tako je nemoguće i da ne sagriješi onaj tko još uvijek nije ugledao božansku svjetlost.

14. Cilj umne molitve je da čovjeka sjedini s Bogom, da uvede Krista u čovjekovo srce, da odatle protjera đavla i da razori sva djela koja je ovaj posredstvom grijeha tamo izvršio. Kao što kaže ljubljeni učenik, radi toga se pojavi Sin Božji da razori djela đavolska (1 Iv 3, 8). Jedino je đavlu poznata neizreciva sila koju posjeduju riječi molitve Isusove, i on se upravo zbog toga s jarosnim gnjevom bori protiv nje. Bezbroj puta su demoni kroz usta opsjednutih ljudi ispovjedili da ih sažiže djelovanje ove molitve.

15. Ukoliko nas molitva više sjedinjuje s Kristom, utoliko nas više razdvaja od đavla. I ne samo od đavla, nego i od duha ovoga svijeta, koji uzrokuje i podržava strasti.

16. Sotona (tj. protivnik) molitve je nemar. Sotonin sotona (tj. protivnik) jest čežnja za molitvom i plamen srca. Budite duhom vatreni, Gospodinu služite, kaže Apostol (Rim 12, 11). Taj plamen privlači i zadržava milost na onome tko se moli, i ona za njega postaje svjetlost, radost i neopisiva utjeha. Međutim, za demone je ona oganj, gorčina i progon. Kada dođe ova milost, ona sabire um od rasijanosti i naslađuje ga razmišljanjem o Bogu, iscjeljujući ga od svakog zla i nečistih misli.

17. Je li molitva na tvojim usnama? Onda je tamo i milost. Međutim, ona s usta mora prijeći u um i spustiti se u srce, a to zahtjeva mnogo vremena i truda. Jezik se mora mnogo pomučiti da bi se iskupio za svaku ispraznu riječ i za sve svoje padove, i mora steći naviku molitve. Navika se ne može stvoriti bez truda i rada. Da bi došla milost, mora se pokazati i poniznost. Nakon toga, put će biti čist. Molitva će se prilijepiti za naše disanje, a um će se probuditi i slijedit će je. Vremenom, strasti se utišavaju, misli se povlače, a srce postaje mirno.

18. Nemoj se zamoriti od vraćanja svog uma svaki put kad odluta. Bog će vidjeti tvoju revnost i tvoj trud, i poslat će Svoju milost da ga sabere. Kad je prisutna milost, sve se čini s radošću i bez napora.

19. Molitvom prelazimo iz jedne radosti u drugu; bez molitve, prelazimo iz jednog pada u drugi, iz patnje u patnju, i osjećamo tešku grižnju savjesti. Ukratko, uz malo truda i bola u molitvi, zadobit ćemo mnogo radosne žalosti (plača po Bogu, plača koji donosi radost), umilnosti i suza, zajedno sa slatkoćom prisutnosti Božje i bezgrešnog straha Njegovog, koji čisti i očišćuje um i srce.

20. Srce se mora očistiti da bi i um bio prosvijetljen čistim mislima koje će se odozgo odražavati u njemu.

21. Oni koji su ušli u Carstvo Božje nisu nepokajani, nego grešnici koji su se preobrazili pokajanjem i suzama. Ništa čovjeku toliko ne pomaže boriti se i pobijediti strasti, koliko neprestana umna molitva.

22. U vrijeme kada te iskušava nemar koji umrtvljuje um, jezik i prste na brojanici, molim te da se ne predaješ. Uloži mali napor, kako bi Bog vidio tvoju odlučnost i ojačao te. Postoji nešto više što Bog želi od tebe, i On dopušta ovo vrijeme iskušenja da bi ti to mogao i da daš. On zna, kao što i ti znaš, da možeš dati više. Prema tome, prisili se što više možeš u vrijeme koje ti je određeno za molitvu, i izvrši svoju dužnost da bi Boga učinio svojim dužnikom. Ako ne primiš milost, pripremit ćeš se da je primiš sljedeći put ili ubrzo nakon toga. U svakom slučaju, prije ili kasnije primit ćeš milost. Nemoguće je da se to ne dogodi. U stvari, uobičajeno je da Bog više daje onda kada odlaže davanje.

23. Njiva srca bit će onoliko plodonosna koliko dobro bude uzorana molitvom, navodnjena suzama kajanja i oplijevljena od korova zlih misli.

24. Povremeno se događa da se milost povuče, a da to uopće nije naša greška. To je kao da ti Bog kaže: "Sva tvoja djela su dobra, ali nemoj misliti da sve zavisi od tebe. Ja ću doći i otići kad budem smatrao da je to potrebno, da bih te naučio da u potpunosti odbaciš samovolju i da budeš trpeljiv, da bi dobro naučio lekciju poniznosti."

25. Oni koji su uznapredovali u molitvi imaju nepokolebljivo uvjerenje da je, usprkos svim čovjekovim naporima, molitva djelo milosti.

26. Sv. Šimun Novi Teolog jasno kaže da nitko nije u stanju sam od sebe proslavljati Boga, nego da je to milost Kristova, koja se nastanila u njemu, koja proslavlja i pjeva hvale Bogu i moli se u čovjeku.

27. Kada se čovjek moli sa strahom i strahopoštovanjem, stojeći mirno i obraćajući pažnju na ono za što se moli, onda je to znak da je milost Božja posjetila njegovo srce.

28. Pažnja mora biti neraskidivo povezana s molitvom, na isti način na koji je i tijelo neraskidivo povezano s dušom. Drugim riječima, u vrijeme molitve um mora stražariti nad srcem i kružiti nad njim, i odatle, iz dubina srca, uznosit će molitve Bogu, neprestano izgovarajući: "Gospodine Isuse Kriste, pomiluj me." Kad jednom u srcu okusi i iskusi da je Gospodin dobar i da je sladak, um više neće željeti napustiti mjesto srca, nego će zajedno s apostolom Petrom reći: Dobro nam je ovdje biti (Mt 17, 4). On želi kružiti unaokolo, udaljujući i protjerujući, da tako kažemo, sve one ideje koje je tamo posijao đavao, ne dopuštajući nijednoj ovozemaljskoj misli da tamo ostane i postajući na taj način siromašan (nišči) duhom, odnosno lišen svake ovozemaljske misli. Ovakav zadatak izgleda veoma težak i mučan onima koji ništa ne znaju o njemu. Međutim, oni koji su okusili njegovu slatkoću i u dubini srca osjetili njegovu nasladu, uskliknut će zajedno s božanskim Pavlom: Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove (Rim 8, 35)?

29. Pažljivo slušajući Gospodina koji je rekao da nečiste misli, koje skrnave čovjeka, dolaze iz srca, kao i da čašu i zdjelu najprije moramo očistiti iznutra kako bi i izvana bile čiste (Mt 15, 19-20 i Mt 23, 26), naši sveti Oci napuštali su svaku drugu duhovnu djelatnost i posvećivali se jedino ovom djelu, odnosno stražarenju nad srcem, budući sigurni da će na taj način lako steći i svaku drugu vrlinu.

30. Bogonosni Šimun Novi Teolog kaže: "Očistimo svoja srca, da bismo u sebi mogli pronaći sveprisutnog Gospodina. Očistimo svoja srca ognjem Njegove milosti, da bismo u samima sebi vidjeli svjetlost i slavu Njegovog božanstva."

31. Sretni su oni koji su pristupili božanskoj svjetlosti i stupili u nju, koji su se sjedinili s njom i tako i sami u cjelini postali svjetlost. Oni su sa sebe u potpunosti svukli uprljanu odjeću svojih grijeha i više ne prolijevaju gorke suze. Sretni su oni koji su još u ovom životu spoznali svjetlost Gospodnju kao Samog Gospodina, jer će u budućem životu odvažno stajati pred Njim. Blaženi su oni koji su primili Krista, jer je došao kao svjetlost onima koji su prethodno bili u tami, a sada su postali sinovi svjetlosti i nezalaznog dana.

32. Sv. Grgur Palamas kaže da molitva, koja se sjedinjuje s udisanjem i izdisanjem, vremenom uzrokuje da slatki dah milosti, miomiris duhovne pomasti, izlazi iz usta čovjeka koji se moli, miris života za život (2 Kor 2, 12), prema riječima velikog Pavla. I zaista, ne postoji ništa slično dahu molitve, neprestane umne molitve. Molitva ne izlijeva milost samo na onoga tko se moli, nego preplavljuje milošću i ostalu tvorevinu, posredstvom njega se rasipajući i šireći na nju. Dok udiše, čovjek se očišćuje, oživljuje i posvećuje. Kada pak izdiše, on očišćuje, oživljuje i posvećuje tvorevinu, ali to ne čini on, nego božanska milost.

33. U ovim posljednjim danima, kada je dah antikrista zagadio zemlju, more i sve što diše, Bog u krilu i srcu Crkve raspiruje djelovanje umne molitve kao osvježavajuću rosu milosti, kao vjetar koji je osjetio prorok Ilija (1 Kr 19, 12), kao protuotrov za zdravlje i spasenje duše i tijela u danima u kojima živimo, kao i u onima koji će tek doći.

34. Poznajem tisuće duša u svijetu, bolje rečeno širom cijelog svijeta, koje se prisiljavaju na molitvu i u tome postižu zadivljujuće rezultate. Molitva ih jača u njihovoj duhovnoj borbi, prosvjetljuje ih iznutra, i oni se ispovijedaju otvoreno i iskreno. Mučeni mislima i iskušenjima koje demoni potiču protiv onih koji izgovaraju molitvu, oni čežnjivo pritječu svetim sakramentima. Zatim se ponovno upuštaju u borbu s mislima i strastima, i ponovno se vraćaju sakramentima, jer više ne mogu živjeti bez molitve.

35. Molitva je disanje. Kad čovjek diše on je i živ, i o tome se brine čitavog života. Tko god započne izgovarati molitvu, on započinje i popravljati cijeli svoj život, imajući duhovnog oca kao rukovoditelja. Kao što izlazeće Sunce budi, obasjava i oživljuje tvorevinu, tako i Krist, Sunce Pravde, pojavivši Se posredstvom molitve u čovjekovom umu i srcu, budi čovjeka da vrši djela svjetlosti i nezalaznog dana.

36. Prema tome, braćo, "neprestano udišite Krista", kao što je imao običaj reći sv. Antun Veliki, začetnik kršćanske askeze. Apostol pogana savjetuje, opominje i zapovijeda kršćanima na svakom mjestu i u svakom vremenu: Molite se bez prestanka (1 Sol 5, 17). Sveti Oci objašnjavaju da "bez prestanka" znači da molitva nema niti kraj niti mjeru. U vrijeme mira ne budite nemarni, nego se molite. Popravljajte se i pripremajte se za duhovni rat. Budite hrabri. Ne strahujte od iskušenja. Svi su iskusili promjene; međutim borba zahtjeva strpljenje i ustrajnost. Čak i ako padne tisuću puta na dan, pravednik će se uspraviti i to će mu se računati kao pobjeda. Molitva upravo to i znači: neprestano kajanje i neumorno prizivanje božanske milosti.

Kristu Bogu našem, koji daje molitvu moliteljima (1 Kr 2, 9-po LXX), neka je slava i hvala u vjekove. Amen.

Djelovanje Božje milosti u pravoslavnom mistiku

Što je to milost Božja, i kako djeluje u misticima Pravoslavne Crkve, možda će nam najbolje pokazati primjer početka monaškog života jednog novijeg pravoslavnog sveca, starca Porfirija. Preuzeto iz knjige „Starac Porfirije – asket ljubavi i vidoviti čudotvorac“.

Posjeta božanske milosti

Nije čudo što je božanska milost vidljivo počivala na ovom mladom monahu prepunom rev­nos­ti, koji je bio preispunjen ljubavlju Kristo­vom i koji nikad nije žalio truda i podviga.

Bila je zora, i središnja crkva u Kavso­ka­liviji još uvijek je bila zaključana. U jednom kutu predvorja, monah Nikita je čekao da zazvone zvona i da se otvori crkva. Poslije njega u predvorje stupi stari monah Dimas, nekadašnji ruski časnik, ko­me je bilo oko devedeset godina; bio je to veliki asket i tajni svetac. Pošto ne vidje ni­ko­ga, starac pomisli da je sâm, te počne praviti ve­li­ke metanije i moliti se pred zatvorenim vratima naosa[1].

Božanska milost se razlijevala od bogolikog starca Dimasa i oblijevala mlađahnog Niki­tu, koji tada bijaše spreman primiti je. Osjećaji koji obuzeše mladića ne mogu se opisati. Poslije sve­te Liturgije[2] i svete Pričesti, mladi monah Nikita je bio toliko ushićen da je, idući k svo­joj isposnici, raširio ruke i glasno povikao: „Slava Tebi, Bože! Slava Tebi, Bože! Slava Te­bi, Bože!”

Poslije posjete božanske milosti, došlo je do temeljne promjene duševnih i tjelesnih svoj­sta­va mlađahnog monaha Nikite. Ta promjena je došla od desnice Svevišnjega. Odjeven je u silu s visine i stekao je natprirodne milosne darove.

Prvi znak prisutnosti milosnih darova uka­zao se kad je iz velike daljine „vidio” svoje starce, koji su se vraćali izdaleka. „Vidio” ih je tamo gdje su bili iako nisu bili dostupni ljud­skom oku. Is­povijedio je to ocu Pantelejmonu, koji ga posa­vje­tova da bude oprezan i da o ovome nikome ne priča. Ovih savjeta Nikita se držao sve dok nije dobio drugačiju zapovijed.

Za ovim darom uslijedili su i drugi. Njegova čuvstva su postala osjetljivija do neshvatljive mje­re, a ljudske moći su se razvile do krajnosti.

Mogao je slušati i raspoznavati ptičje i životinjske glasove, tako da je razaznavao i nji­hovo porijeklo i njihov smisao. Mogao je osjetiti mirise sa velike udaljenosti. Raspoznavao je i raz­likovao mirise i njihov sastav. Iz velike da­ljine je razlikovao mirise pojedinog cvijeća. Poslije skrušene molitve, mogao je „vidjeti” u dubinu zemlje i u nebeski kaos; „gledati” kroz vodu i kroz kamenito tlo, pronalaziti izvorišta naf­te, radio-energije, zakopana arheološka nalaziš­ta, skrivene grobnice, pukotine u dubini zemlje, podzemne izvore, izgubljene ikone[3], „vidjeti” pri­zore koji su se odigrali stoljećima ranije, „čuti” molitve koje su upućivane, „vidjeti” dobre i zle duhove, sâmu ljudsku dušu... „vidjeti” baš sve. Kušao je vodu iz dubine zemlje i mjerio ono što je nedostupno. Pitao je stijene, i one su mu pričale o duhovnim borbama asketa koji su živjeli prije njega. Gledao je, i pogledom iscjeljivao. Dodi­rivao je, i dodirom liječio. Molio se, i molitva je postajala djelotvorna. No, nikad nije pomišljao da te Božje darove upotrijebi za vlastitu korist. Nikad se nije molio da se i sâm izliječi od bolesti. Nikad nije poželio da stekne nekakvu korist od znanja koje mu je božanska milost darovala.

Kad bi se koristio svojim darom rasuđivanja, otkrile bi mu se skrivene strane ljudskih po­misli. Uz pomoć milosti Božje, bio je u stanju istovremeno vidjeti prošlost, sadašnjost i bu­dućnost. Potvrđivao je da je Bog sveznajuć i sve­moguć. Promatrao je i doticao tvorevinu po svim krajevima svijeta, sve do dubine ljudske duše i povijesti. Riječi apostola Pavla: „Duhovan pak prosuđuje sve, a njega nitko ne prosuđuje” (1 Kor 2,15), u slučaju starca Porfirija bile su istinite. On je, naravno, ipak bio čovjek, a milosni dar koji je primao, potjecao je od Boga, Koji iz Njemu poz­na­tih razloga ponekad i ne otkriva sve.

Život unutar božanske milosti, međutim, za nas predstavlja nepoznanicu i tajnu. Stoga bi svaki daljnji razgovor na tu temu izgledao kao pro­izvoljno bavljenje onim što nam je nedostupno. Ovu činjenicu Starac je uvijek naglašavao pred oni­ma koji bi njegove mogućnosti pripisivali ne­čemu drugom, a ne milosti Božjoj. Ponavljao je i ponavljao: „To nije nauka; nije vještina; to je MILOST”.

---

[1] Prostor pravoslavnog hrama dijeli se na predvorje, u kojemu su nekoć stajali katekumeni, i naos, prostor za vjernike.

[2] U pravoslavlju se Liturgijom naziva Euharistija-misa.

[3] Svete slike.