Godišnjica masakra u Salniku

            Prošle nedjelje, 14.01.2018., navršile su se 73 godine od jezivog događaja kojim je gotovo uništena jedna od najstarijih i najsjeverozapadnijih srpskih pravoslavnih zajednica u Hrvatskoj, ona u prigorskom selu Salnik.

            O parohiji (pravoslavnoj župi) u Salniku smo već pisali u člancima Pravoslavno Prigorje i Lipnica - pravoslavna oaza u Prigorju. Selo Salnik nalazi se usred rimokatoličkog, hrvatskog, kajkavskog Prigorja, na samoj međi vrbovečkog i zelinskog kraja. Naime, po rimokatoličkoj podjeli, samo mjesto Salnik pripada u rkt župu sv. Petra u Preseki (vrbovečki dekanat), a administrativno u grad sv. Ivan Zelinu, a također i ostala sela parohije gravitiraju Zelini, Vrbovcu i Rakovcu.

            Ova zajednica je vrlo stara, seže još u 16.st. Naseljavali su je kroz povijest ljudi s različitih strana: izvorni doseljenici (najvjerojatnije iz Crne Gore i istočne Hercegovine), Žumberčani koji nisu htjeli biti grkokatolici, kasniji doseljenici iz ostalih srpskih sela, te poneki Hrvati koji bi miješanim brakom postali pravoslavni. Obuhvaćala je sela Salnik, Lipnicu, Radoišče (Radovište), Valetić, Hudovo, Brezane i Lukovo (Vlaška Luka) kod Vrbovca, te mali broj pravoslavnih u okolici. Sve do Drugog svjetskog rata u Salniku je bio i stalni pravoslavni svećenik. Međunacionalni odnosi su bili dobri, te su čak i lokalni rimokatolici hodočastili sv. Petki u Salnik, moleći joj se da zaštiti urod od tuče.

            Uspostavom NDH 1941.g. dolaze teški dani za ovu malu i mirnu zajednicu. Da bismo bolje razumjeli stvar, moramo istaknuti da se radilo o mirnoj i malobrojnoj zajednici, koja nije mogla predstavljati nikakvu realnu vojnu opasnost za ogromno hrvatsko prostranstvo koje ju je okruživalo. Također, progoni su se dogodili prije bilo kakve organizirane partizanske borbe većih razmjera. Dakle, radilo se naprosto o želji da se pravoslavni unište. Prva je na udaru bila SPC. Paroh (pravoslavni župnik) u Salniku bio je Rus Venijamin Pavlovski, i on je odmah deportiran, s još jednim pravoslavnim veleposjednikom iz tog mjesta, 11.07.1941. Što se vjernika tiče, prvi ustaški plan je bio da se oni kolektivno isele u Srbiju, a u njihove kuće nasele Slovenci, koje su nacisti tjerali iz njihove domovine. Međutim, kako su deportacije Nijemci ipak obustavili, prešlo se na drugu opciju, a to je prevođenje na katoličku vjeru, što je za ustaše značilo i promjenu nacionalne pripadnosti. Zastrašeni narod sam je podnosio molbe za prijelaz, bilo ih je ukupno 224, od toga 223 u srpnju 1941., i jedna sljedeće godine. Najveći broj prijelaznika javio se župi sv. Jurja u Rakovcu. Treba naglasiti da nisu svi postali rimokatolici; njih 145 postali su grkokatolici. I danas ima starijih ljudi, u kojima živi gorko sjećanje iz djetinjstva kako je rimokatolički svećenik izvršio ovo masovno pokatoličavanje na skupu kod seoskog bunara. Oni koji su postali rimokatolici, ušli su pod jurisdikciju nadležnih župa, a oni koji su postali grkokatolici, postali su dio Križevačke eparhije, a jurisdikciju nad njima preuzela je uprava biskupijske ekonomije u Tkalcu kod Vrbovca, odnosno grkokatolički svećenik Ćiril Mudri, Rusin.

            Naravno, ovi prijelazi su posve nevažeći, pošto su učinjeni pod pritiskom, a ne dobrovoljno. Zato se često i pojavljuju različite brojke prijelaznika, a nije rijetkost da se i jedne te iste osobe nađu i u oba popisa, rimokatoličkom i grkokatoličkom. Ovo su dobro znale i katoličke crkvene vlasti, pa praktički i nisu organizirale neki poseban pastoral s tim ljudima; po svjedočanstvu seljaka, crkve su ostale zaključane do kraja rata, a parohijski dvor u Salniku je ipak zapaljen. Tako je narod bio lišen sakramenata.

            Seljaci iz susjednog Radoišča (Radovišta) su odbili pokatoličavanje, pa su stradali. Petorica su ubijena 08.08.1941. u logoru u Novom Marofu, dok su dvojica ubijena još 30.07.1941. u logoru Lepoglava. U selu su tako ostale samo žene, djeca, starci i jedan bolesni mladić, te su „svi podnieli molbe o prelazu na rimokatoličku vjeru“. Možemo zamisliti raspoloženje tih ljudi, koji su prisiljeni „primiti“ vjeru ubojica svojih muževa i očeva. Ubijeno je i sedam antifašistički raspoloženih Hrvata iz tog sela

            Kao što smo vidjeli, Salnik nije bio nikakav ratni cilj, iako je s jedne strane bila Preseka, glavno uporište partizana na vrbovečkom području, a s druge Zelina, drugo po jačini komunističko uporište na širem zagrebačkom području nakon Trešnjevke. Naime, većinu antifašista tih područja su činili Hrvati. Međutim, 14.01.1945., na samu julijansku Novu godinu, pred kraj rata, u Salnik upadaju ustaše iz Komina i Zeline, te vrše masovno ubojstvo civila, pljačku i palež. Detalji svjedočanstava se razlikuju, no, radilo se o organiziranoj akciji,  a ne ispadu grupe bandita. Da je tome tako, svjedoči i činjenica da su pokolj izvršile regularne jedinice, da je selo bilo ciljano opkoljeno, i da su se poslužili varkom (partizanske kape), kao i da je bio pripremljen veći broj kola za odvoz opljačkane robe. Spaljeno je osam kuća i gospodarstava, a 14 mještana je ubijeno i zapaljeno u jednom štaglju. Po nekim svjedočanstvima, ljudi su u štaglju živi zapaljeni, a po drugima zaklani prije paljenja, dok je jedan ubijen rafalom. Najmlađa žrtva je imala 12, a najstarija 76 godina. Nije ih spasilo ni pokatoličavanje, a nije slučajno što se akcija izvela baš na julijansku Novu godinu.

            Trebala je stradati i susjedna Lipnica, i to na jedan Đurđevdan (sv. Juraj). Prema kazivanju seljaka, spasilo ih je to što se s ustašama nalazio i jedan njemački časnik. On je upitao zbog čega je selo tako okićeno (običaji Đurđevdana), na što mu seljaci odgovoriše: „u čast vašeg dolaska, gospodine“. Nijemca je to oraspoložilo, i tako je selo bilo pošteđeno.

            U nastavku donosimo pismeno svjedočanstvo pokojne Jovanke Ranilović, preuzeto s bloga Saveza antifašističkih boraca i antifašista Zeline:

U IME BAKE RANILOVIĆ JOVANKE:

„Obaviještena sam od strane boraca iz Zeline da vama kao mladima objasnim kako je to bilo 14.siječnja 1945 godine. Draga moja djeco, to vam je bio najteži dan u životu za ovaj narod u Salniku. U jutro oko 09,00 sati došli su narodni neprijatelji, ustaše u ogromnom broju sa oko 150 saonica jer je bio dubok snijeg, koje su bile pripremljene za pljačku i odvoz pokretnina. Bilježili su kuće koje su praznili i palili znakom zasjekanja sjekire u vrata, znali su koje su to kuće dokazane njim od domaćih izdajnika i pokupili starce i djecu govoreći da idu u školu na sastanak gdje ce im održati govor da ne surađuju sa partizanima, a iz škole su ih u stroju otjerali u štagalj gdje su ih zapalili.

Uz put je moj tata Magovac Pero opazio svojeg kolegu iz vojničkih dana koji je morao doći ovdje za podvoz za pljačku i predao mu mog sina Dušana starog 5 godina i tako je preostao živ, a druge dvoje djece su izgorjeli.

Znate kako je teško kad se opečete samo na jednom mjestu, a kakve su muke dok se peče cijelo tijelo.

Štagalj u kojem su ih pekli ako ga želite vidjeti može vam se pokazati. Iz zapaljenog štaglja čovjek koji se zvao Bubanović Vujo a bio je kurir, skočio je iz štaglja i par koraka dalje zaklali su ga.

Kosti koje su ostale jeli su psi, dok ih drugi dan nismo pokupili u jednu kutiju i zakopali na groblje na mjesto gdje je danas spomenik.“

            Danas, u samom Salniku više vjernika nema, ima samo crkva i groblje. Pa i taj osamljeni hram bez ljudi nije imao mira; 1992.g oštećen je eksplozivom.

           

Sv. Dositej Zagrebački - kratka biografija, misli, molitve

                                                                          (freska iz zagrebačkog hrama)

Danas slavimo blagdan sv. Dositeja Vasića, prvog pravoslavnog mitropolita zagrebačkog. O njemu smo već pisali, a sada donosimo njegovu kratku biografiju, uz par misli i molitava.

Mladost, školovanje i monaštvo

                Prvi mitropolit zagrebački, sv. Dositej, rođen je kao Dragutin Vasić, u Beogradu 05.12.1878. U rodnome gradu završio je gimnaziju i bogosloviju 1899. Prije završetka bogoslovije, 1898. godine, primio je monaštvo, te postao jerođakon. Odmah po završetku bogoslovije postao je jeromonah, te proveo godinu dana u manastiru Manasija, gdje je i zamonašen.

                Godine 1900., kao prvi pitomac fonda mitropolita srpskog Mihajla, putuje u Kijev, gdje 1904. godine, završava glasovitu Duhovnu Akademiju, u stupnju kandidata bogoslovskih nauka. Nakon toga studira u Njemačkoj, u Berlinu i Leipzigu, protestantsku teologiju i filozofiju.

                Od 1907. do 1909. godine predaje na beogradskoj bogosloviji, nakon čega odlazi u Francusku, gdje na slavnoj Sorboni i Višoj socijalnoj školi izučava filozofske i socijalne nauke. 1910.-1012. studira u Ženevi. Govorio je dobro ruski, njemački, češki, francuski i bugarski jezik.

                Za vrijeme Drugog balkanskog rata 1913., radio je u tajništvu Glavnog odbora za pomoć ranjenicima i stradalima u ratu. U to vrijeme aktivno putuje po ratištima dijeleći pomoć.

Biskup u Nišu

                Jeromonah Dositej biva 25.03.1913. rukopoložen za episkopa (biskupa) u Nišu, gdje će ostati punih 19 godina u tom svojstvu. Kao niški episkop, ostati će zapamćen kao veoma angažirani pastir, koji je mnogo učinio za Crkvu Božju niške eparhije (biskupije), i u duhovnom i u materijalnom pogledu. Kod mosta na Nišavi podiže spomenik zaslužnim ljudima toga kraja. Njegovim zalaganjem, podiže se u Nišu Englesko-srpski dom za nezbrinutu djecu. Godine 1915. je zbrinuo u manastiru sv. Romana vojničku djecu. Njegovim nastojanjem, osnovan je manastiru (samostanu) sv. Petke i „Dom mira slijepih djevojaka“. Bio je jedan od glavnih inicijatora za osnivanje narodnog Univerziteta u Nišu. Jedini je zaslužan za podizanje spomenika na Čegru, palima u borbi s Turcima.

                Hrabro se držao i kada je u vrijeme Prvog svjetskog rata Niš pao u ruke Bugara. Nije htio napustiti grad, iako mu je nuđena sigurna evakuacija, nego je ostao do kraja sa svojim stadom. Okupacijske vlasti odmah su ga deportirale u jedan manastir u zabačenom dijelu Bugarske. Usprkos mukama tamnovanja, i usprkos strašnim pustošenjima koje je okupator ostavio u njegovoj eparhiji, 1928. ga vidimo kao glavnog inicijatora sakupljanja pomoći za bugarski narod nakon strašnog potresa u toj zemlji.

                Sudjelovao je u pregovorima s Carigradskom Patrijaršijom oko obnove ujedinjene Srpske Patrijaršije nakon rata. Kao delegat svoje Crkve, poduzimao je mnoga putovanja diljem Europe.

Misionar u Čehoslovačkoj

                Posebna epizoda života sv. Dositeja bila je početkom 1920.-ih godina. Naime, tada jedan dio stanovništva u tadašnjoj Čehoslovačkoj odlučuje pristupiti pravoslavlju, te formirati svoju vlastitu Crkvu. Sv. Dositej je bio posebno angažiran tih godina oko uspostavljanja te Crkve, te je odigrao važnu ulogu u osnivanju Pravoslavne Crkve čeških zemalja i Slovačke – jedne od kanonskih autokefalnih Crkava današnjice. U tome je surađivao i sa sv. Gorazdom Pavlikom, prvim episkopom i mučenikom te Crkve.

Mitropolit zagrebački

                Sv. Dositej je 09.04.1933. svečano ustoličen za prvog pravoslavnog mitropolita novouspostavljene Mitropolije zagrebačke. Mnogo je radio na ustrojstvu nove mitropolije, te joj dao čvrste temelje i organizacijske oblike za daljnji rad, sve do naših dana.

Stradanje, smrt i kanonizacija

                Nažalost, služba sv. Dositeja u Zagrebu nije bila dugog vijeka. Ubrzo nakon izbijanja rata i uspostave NDH, bio je uhićen, i bez suđenja i bilo kakvog procesa držan u zatvoru, gdje je prolazio kroz teška mučenja. Iz zatvora je ubrzo deportiran u Beograd, u vrlo teškom stanju. Teške fizičke i psihičke posljedice zatvora nikad nisu bile zaliječene, usprkos liječenju u sanatoriju, te boravku u manastiru sv. Vavedenja u Beogradu, gdje je i umro od posljedica zlostavljanja, 13.01.1945. U dotičnom manastiru je i sahranjen.

                Na redovnom zasjedanju Svetog Arhijerejskog Sabora SPC 22. 05. 1998., proglašen je svetim, u redu ispovijedalaca Pravoslavne Crkve. Proslavlja se 13.01./31.12.

Misli sv. Dositeja Zagrebačkoga

„Svi smo mi jedno, braćo moja i prijatelji moji. Ja sam vaš, i vi ste moji. Svi mi zajedno imamo jedan izvor, jedan početak – imamo jednog Oca. Sve što je dobro, slavno i čestito u našem životu od Njega vodi svoje porijeklo. U Njemu ima svoj korijen.“ 

„Naoružajte djecu za borbu sa svakom pakošću i duhovima zlobe podnebeske – nemirom svijeta ovoga.“

„Nemoj biti licemjeran ni pred ljudima ni pred Bogom. Ljude možeš još i prevariti, ali Boga nikada. Postiš li – posti prije svega duhovno, jer Bog sve vidi, sve zna – Bog je duh.“

„Znajte svi, da će uskrsnuće Kristovo utoliko sigurnije biti vašim uskrsnućem, pa i za duše onih vaših koji su već pomrli, ukoliko budete darežljiviji prema gladnima...“

Drugi o sv. Dositeju

„Otmjenost duha, plemenitost, duhovitost i veliko znanje i poznavanje svoje visoke dužnosti bitna su blaga, kojima ovaj Arhipastir raspolaže.“

„Njegova rječitost kao besjednika i propovjednika je uvjerljiva...poslije svakog govora svi ostaju uvjereni u točnost njegovih govora i ispravnost njegovih teza.“ (prota T. Urošević)

„U njegovoj duši oduvijek je živjelo i živi Božje nadahnuće.“

„Njegovi mjesečni prihodi, koji nimalo nisu zavidni, iscrpu se već za prvih deset dana u mjesecu, jer dobri Episkop daje nevoljnima i „kapom i šakom.“ (Irinej Krstić, sinđel)

Tropar gl. 8

Od mladosti svoje, slavni Ispovjedniče,

Prinio jesi sebe Gospodu,

Stradajući za ime Kristovo,

Propovijedao si Carstvo Božje

Da bi s njime, vječno živio

Kondak g. 4

Od carskoga grada Niša,

Do Zakarpatske Rusije

I Zagreba Golgote tvoje

Vjerno si Bogu služio

I svjedočio Krista Spasitelja

Životom, djelom i riječima

Trpljenjem zadobivši vijenac slave,

I ušavši u vječnu radost

Presvete Trojice.

               

Predavanje u Zagrebu

PREDAVANJE U ZAGREBU - ODGOVORNOST KRŠĆANA U SUVREMENOM SVIJETU

Zavjetna Liturgija za grad Zagreb

            Sutra, dan nakon blagdana sv. mučenika Dimitrija Solunskog, tradicionalno će se u zagrebačkoj pravoslavnoj katedrali sv. Preobraženja Gospodnjeg održati zavjetna sv. Liturgija (misa) za grad Zagreb i sve njegove građane.

            Ova Liturgija je uvedena nakon teškog potresa koji je pogodio grad Zagreb 09.11.1880. Na taj način pravoslavni grada Zagreba mole Boga da sačuva naš grad od potresa, te mu ujedno zahvaljuju što nas je sve do sada poštedio takvog razaranja.

            Zanimljivo je da se događaj potresa poklopio s blagdanom sv. Dimitrija. On je naime zaštitnik protiv potresa, te se na njegov blagdan mole posebne molitve za zaštitu od potresa.

            Provedimo sutrašnji dan u molitvi na ovu nakanu, da nas Bog čuva od potresa, zahvalimo mu što nas je i prije čuvao, i ako možemo, pohodimo crkvu barem nakratko.

Akatist Presvetoj Bogorodici u čast Njene ikone Lepavinske

Najveća svetinja Mitropolije zagrebačko-ljubljanske jest čudotvorna ikona Majke Božje Lepavinske. O njoj smo već nekoliko puta pisali. Pošto k njoj hodočasti izuzetno mnogo Hrvata, koji tamo također primaju uslišanja i iscjeljenja, odlučili smo za njih prirediti Akatist Bogorodici Lepavinskoj na hrvatskom jeziku, kojega će oni moći moliti, bilo u crkvi, bilo kod kuće. Neka je na zdravlje i spasenje!

link za pdf: Akatist Bogorodici Lepavinskoj

MITROPOLIT PORFIRIJE GOSTOVAO NA HRT 1

U emisiji 1 na 1 Romana Bolkovića gostovao je mitropolit zagrebačko-ljubljanski Porfirije. Razgovor s mitropolitom Porfirijem započeo je pitanjem o odnosima Hrvata i Srba danas, a nastavio se pitanjima o dijalogu, opraštanju i pomirenju, strahu Srba od iskazivanja identiteta, razlikama katoličanstva i pravoslavlja, o civilizaciji Zapada i civilizaciji pravoslavlja, o tome jesu li pravoslavni za socijalizma odgajani kao ateisti i agnostici, o tome što je temeljni posao mitropolita, njegovo poslanje, o razgovorima s biskupom Košićem, kao i o kanonizaciji blaženog Alojzija Stepinca te riječima patrijarha Irineja, o kontroverzama oko kanonizacije, što za mitropolita znači papa Franjo i njegov pontifikat, o tome kome smeta mitropolit Porfirije, te o ulozi Crkve u društvu.

Sv. Petka - zaštitnica zagrebačkog samostana

Danas slavimo veliku pravoslavnu sveticu - sv. Paraskevu ili Petku, jednu od najpopularnijih svetica pravoslavnog naroda Božjeg. Njoj je u Zagrebu posvećen jedini pravoslavni samostan (manastir) u povijesti grada, onaj na Svetom Duhu, pa stoga donosimo njegovu kratku povijest (preuzeto sa stranice Mitropolije): 

Samostan sv. Petke u Zagrebu

Srpski pravoslavni samostan sv. Petke u Zagrebu, osnovao je metropolit Dositej[1] 1936. godine u kući koju je darovao dobročinitelj Đuro Avirović. Kao dugogodišnji odbornik i crkveni tutor, on je 1888. godine oporučio svoj posjed od 7. jutara (737,7 hvati) SPCO[2]zagrebačkoj.

Pošto su posjed po oporuci imale na doživotno uživanje njegove dvije rođakinje, današnji samostanski posjed je prešao pod crkvenu upravu 1905. godine. 

Od osnivanja samostana, pa sve do početka Drugog svjetskog rata, setrinstvo samostana sačinjavale su: Tasija (Prokopjuh), igumanija i profesorica filozofije, zatim Sava (Nikolajevna-Vojnovič) kao shimna[3] monahinja, zatim monahinje Leonida (Ivanova), Evdokija (Makijevna), Savatija, i Mileva (Živković) kao iskušenica[4].

Nakon proglašenja NDH, sestre koje su bile Ruskinje, ostale su u samostanu, a Srpkinja Savatija morala je pobjeći u Srbiju. Pokoljem Srba na Kozari, tisuće srpske djece koja nisu poubijana, stradala su u mnogim dječjim logorima smrti, od kojih je najpoznatiji logor Jastrebarsko. Iz jednog od takvih logora u samostan je dovedeno sedam srpskih djevojčica, koje su zahvaljujući sestrinstvu samostana preživjele rat (Darinka Borovac, Đurđica Krnjak, Jovanka Krnjak, Zora Narančić, Vidosava Sekulić, Ankica Stanković i Jovanka Tadić).

Kraj rata za malobrojno sestrinstvo bio je početak novog stradanja. Polovinom svibnja 1945. u samostan dolazi grupa naoružanih partizana, predvođena Srbinom Bogoljubom Rapajićem. «Osloboditelji» su prvo polupali ikonu sv. Petke i kandilo koje je gorjelo iznad ulaznih samostanskih vrata. Polupana je i mramorna ploča s nazivom samostana.

Iste noći monahinje su nasilno odvedene iz samostana uz jaku oružanu pratnju. Rusa Jakova (ruski izbjeglica iz vremena Oktobarske revolucije), samostanskog radnika s ekonomije, poslije nekoliko dana vratili su u samostan. Kako je ubrzo samostan opljačkan, iz njega su protjerali i Jakova. Tih dana nestaje sva samostanska arhiva. Ubrzo se u zgradu samostana smjestila Narodna milicija, a cijeli samostanski kompleks služio je kao streljana (milicijski poligon).

Sredinom 1955. g. samostan je vraćen u posjed Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi. Godine 1958. stupa na snagu zakon o nacionalizaciji.

U proljeće 1962. g. metropolit Damaskin, pokreće postupak za izuzimanje od nacionalizacije samostanske zgrade i imanja. Vlasti osporavaju da je to ikada i bio samostan. Kako je arhiva «nestala», slijedi dugotrajni proces kako bi Crkva vratila svoj samostan.

1968. g. počinje obnova samostanske zgrade i kapele. Članovi crkvenog odbora koji su rukovodili obnovom samostana bili su:metropolit zagrebački Damaskin, paroh[5] zagrebački Jovan Nikolić, odvjetnik Đorđe Ilijić, odvjetnik Vladimir Ivković, dr. Anđelko Vujatović i gospodin Gojko Bundalo. Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi u Zagrebu gotovo sva imovina je bila oduzeta, i nije bilo sredstava ni za najosnovniju obnovu samostana.

U to je vrijeme još uvijek u Zagrebu bio priličan broj pobožnih Ruskinja, koje su prodavale svoj stari naslijeđeni nakit, i darivale ga sv. Petki. Od tih priloga urađen je metalni ikonostas, te oltarne ikone, ikone u svetištu i na dverima. 1971. g. uređena je samostanska porta. Pobožni zagrebački Srbi, uređujući samostansku portu, ispod svakog posađenog stabla, stavljali su grude zemlje donijete shodočašća iz mnogih srpskih samostana: Mileševe, Studenice, Gračanice, Pećke patrijaršije, Dečana, Deviča, Ostroga, Morače, Savine, Krke, Krupe, Ozrena, Dragovića... Sedamdesetih godina samostan je imao dvije monahinje: sestre Varvaru i Kseniju. Bolest sestara, te nedostatak monaškog podmlatka, učinio je da samostan ostane bez sestrinstva.

Njegovo Visokopreosveštenstvo mitropolit zagrebačko-ljubljanski g. g. Jovan[6], nakon izbora za vikarnog episkopa lepavinskog, nekoliko je godina stolovao u samostanu sv. Petke, koji je i za monaške prilike, bio više nego skroman.

Od 2000. godine, denacionalizacijom poslovnih prostora SPCO zagrebačke, stvoreni su materijalni uvjeti za obnovu samostanskog kompleksa.

Materijalna obnova samostana sv. Petke u Zagrebu je gotovo završena, i vjerujemo da će molitvama bogolike[7] majke naše Paraskeve[8], uskoro otpočeti i duhovna obnova ove značajne svetinje.[9]

---

[1]Prvi pravoslavni mitropolit zagrebački, danas kanonizirani svetac.

[2]Srpska pravoslavna crkvena općina.

[3]Najstroži oblik monaštva.

[4]Pripravnica.

[5]Pravoslavni župnik.

[6]Mitropolit zagrebačko-ljubljanski, 1936.-2014.

[7]Staroslavenski: prepodobni. Naziv za svete monahe i monahinje.

[8]Drugo ime za sv. Petku.

[9]Danas je samostanski kompleks oživio kao crkvena gimnazija i duhovni centar Mitropolije.