Dvoboj pravoslavnog i budističkog monaha

Kada smo stajali ispred čuvene slike Viktora Vasencova, na kojoj je prikazan sukob dva ratnika, jedan od monaha Troice-Sergijeve lavre ispričao nam je sljedeću priču:

„U samostanu postoji monah koji je u vrijeme svoje mladosti, kao i mnogi tada, bio fasciniran istočnom duhovnom tradicijom i borilačkim vještinama. Kada je počela perestrojka, on i njegovi prijatelji su odlučili otići na Tibet s ciljem da postanu budistički monasi. Od 1984. godine, kada su tibetanski monasi dopustili pristup samostanima, ali u određenim kvotama, počeo je dolaziti veliki broj stranaca. Odnos prema strancima u samostanima je bio veoma loš, zbog toga što je to ipak tibetanska nacionalna duhovnost. Naš budući monah i njegovi prijatelji su bili razočarani zbog toga što ne mogu dobiti ono za čim tragaju – uzvišeno učenje, duhovne podvige i molitve.

Loše raspoloženje prema strancima je trajalo sve dok Tibetanci nisu saznali da pred njima stoje Rusi. Počeli su međusobno razgovarati i u razgovoru se začula riječ „Peresvet“. Postalo je jasno i ispostavilo se da je ime ovog ruskog monaha zapisano u posebnoj knjizi u kojoj su zabilježeni njihovi najvažniji duhovni događaji.

Peresvetova pobjeda je tamo zabilježena kao događaj koji je odstupio od uobičajenog tijeka događaja. Ispostavilo se da je Čelubej bio, ne samo njihov vrhunski ratnik i heroj, nego i tibetanski monah, koji nije poznavao samo borilačke vještine Tibeta, nego je savladao i drevnu praksu borilačke magije Bon-po. Kao rezultat toga, on je dostigao vrhunac prosvjećenosti i stekao status „besmrtan“. Fraza „Bon-po“ se može prevesti kao „škola borbe čarobnih riječi“ koja je jedna vrsta borbene umjetnosti u kojoj se efikasnost borca beskrajno povećava, jer se riječima u pomoć prizivaju druge sile – demoni. Kao rezultat toga, osoba priziva „silu zvijeri“ ili drugim riječima pretvara se u jednu cjelinu s demonom i samim tim postaje neka vrsta demona natprirodne snage. Cijena za ovu uslugu jest vječno pripajanje duše silama tame.

Vjerovalo se da je takav ratnik – monah praktički nepobjediv. Ovakvi ratnici u vojsci Tibeta su bili prava rijetkost. Zbog toga je Čelebej izabran da se kao uvod u bitku Tatara s Rusima obračuna s njihovim vojnikom Peresvetom i tako moralno slomi Ruse.

Na Vasencovoj slici su prikazana dva ratnika u oklopu, što iskrivljuje pravo značenje događaja. Pavel Riženko, opisujući ovaj događaj, piše da je Peresvet otišao u borbu bez oklopa, u haljinama ruskog monaha, s kacigom na glavi i kopljem u ruci. Poslije sudara s Čelebejem zadobio je tešku ranu kojoj je podlegao. Ali ipak, bio je ubijen i „besmrtni“. Ovo je izazvalo potpunu zabunu u tatarskoj vojsci jer se, jednostavno rečeno, pred njihovim očima zbilo nešto što ne može biti, nije logično i trese temelje zakona poganskog svijeta.

Do danas, službenici duhova tame i majstori borilačkih vještina imaju na umu činjenicu da postoje neki Rusi koji imaju „svoga Boga“, čija je moć nesalomiva. Ovaj „ruski Bog“ je veći od svih njihovih, a njegovi ratnici su nepobjedivi.“

biskup Mitrofan (Badanjin)

izvor: hronograf.net

ANTOLOGIJSKE MISLI O MOLITVI – Starac Efrem Arizonski

Danas donosimo pouke o molitvi velikog svetogorskog monaha i misionara Amerike, starca Efrema Arizonskog:

1. Molitva je jedna od najvažnijih i najmoćnijih snaga, i ona čini da onaj tko se moli biva preporođen, darujući mu tjelesno i duhovno blagostanje.

2. Molitva predstavlja oči i krila duše. Ona nam daje odvažnost i snagu da gledamo Boga.

3. Brate moj, moli se ustima sve dok te milost Božja ne prosvijetli da se moliš i srcem. U tebi će se tada na čudesan način pojaviti blagdan i slavlje, i više nećeš moliti ustima, nego pažnjom koja djeluje u srcu.

4. Ako uistinu čezneš odstraniti svaku antikršćansku pomisao i očistiti svoj um, to ćeš postići posredstvom molitve, jer ništa nije u toj mjeri sposobno srediti naše misli kao molitva.

5. Budi oprezan, jer ako si lijen i nepažljiv u molitvi, nećeš uznapredovati niti u svojoj težnji da budeš predan Bogu, niti u zadobivanju mira u mislima, niti u spasenju.

6. Ime Isusa Krista koje prizivamo u molitvi sadrži u sebi samobitnu i samodjelatnu silu obnavljanja. Ne brini, dakle, zbog nesavršenstva i suhoće svoje molitve, nego uporno očekuj plodove učestalog ponavljanja Imena Božjeg.

7. Kada su rukovođene molitvom, moralne sile koje su u nama postaju jače od svih iskušenja i pobjeđuju ih.

8. Učestalost molitve stvara naviku molitve, koja ubrzo postaje naša druga narav i često dovodi um i srce do više duhovne razine. Učestalost molitve je jedini način da se dosegne visina istinske i čiste molitve. Ona je najbolji način djelatne pripreme za molitvu i najsigurniji put kojim će čovjek dospjeti do krajnjeg odredišta molitve i spasenja.

9. Svatko od nas je sposoban zadobiti unutrašnju molitvu, odnosno, učiniti je načinom svoje komunikacije s Bogom. To nas ne stoji ništa, izuzev napora da se uronimo u molitvenu tišinu i u dubine svog srca, i da se pobrinemo da, što je češće moguće, prizivamo Ime našeg najslađeg Isusa Krista, koje čovjeka ispunjava neizrecivom radošću. Uranjanje u sebe i istraživanje svijeta naše duše daje nam priliku spoznati kakvo je otajstvo čovjek, osjetiti slatkoću samospoznaje i proliti gorke suze kajanja zbog naših padova i slabosti naše volje.

10. Neka se cijela tvoja duša s ljubavlju priveže za smisao molitve, tako da tvoj um (nous), tvoj unutrašnji glas i tvoja volja, tri sastavna elementa tvoje duše, postanu jedno i da jedno postane ovo troje. Na taj način će čovjek, koji je slika Presvetog Trojstva, stupiti u vezu i sjediniti se s prototipom (praslikom). Kao veliki djelatnik i učitelj umne molitve, Grgur Palamas Solunski je rekao: "Kada jednost uma postane trostruka, a ipak ostane jednost, tad se sjedinjuje s božanskom Trojednošću i zatvara vrata za svaku vrstu samoobmane i ustaje protiv tijela, svijeta i kneza ovoga svijeta".

11. Gdje god djeluje molitva, tamo je Krist s Ocem i Duhom Svetim, Presveto Trojstvo, istobitno i nerazdjeljivo. Gdje god je Krist, Svjetlost svijeta, tamo je i vječna svjetlost drugog svijeta, tamo je mir i radost, tamo su anđeli i sveci, tamo je veličanstvenost Carstva Božjega. Blaženi su oni koji su se još u ovom životu obukli u Svjetlost svijeta, odnosno u Krista, jer oni već nose odjeću neraspadljivosti.

12. Budući da je Krist Svjetlost svijeta, oni koji Ga ne vide i koji u Njega ne vjeruju moraju biti slijepi. Naprotiv, oni koji streme oživotvoriti zapovijedi Kristove, koračaju u svjetlosti. Oni ispovijedaju Krista, poštuju Ga i klanjaju Mu se kao Bogu. Svakoga tko ispovijeda Krista i smatra Ga Gospodinom i Bogom, sila prizivanja Njegovog Imena jača da vrši Njegovu volju. Međutim, ako ga ta sila ne jača, onda je očigledno da Krista ispovijeda samo ustima, dok je njegovo srce daleko od Krista.

13. Kao što je nemoguće da se ne spotakne onaj tko korača noću, tako je nemoguće i da ne sagriješi onaj tko još uvijek nije ugledao božansku svjetlost.

14. Cilj umne molitve je da čovjeka sjedini s Bogom, da uvede Krista u čovjekovo srce, da odatle protjera đavla i da razori sva djela koja je ovaj posredstvom grijeha tamo izvršio. Kao što kaže ljubljeni učenik, radi toga se pojavi Sin Božji da razori djela đavolska (1 Iv 3, 8). Jedino je đavlu poznata neizreciva sila koju posjeduju riječi molitve Isusove, i on se upravo zbog toga s jarosnim gnjevom bori protiv nje. Bezbroj puta su demoni kroz usta opsjednutih ljudi ispovjedili da ih sažiže djelovanje ove molitve.

15. Ukoliko nas molitva više sjedinjuje s Kristom, utoliko nas više razdvaja od đavla. I ne samo od đavla, nego i od duha ovoga svijeta, koji uzrokuje i podržava strasti.

16. Sotona (tj. protivnik) molitve je nemar. Sotonin sotona (tj. protivnik) jest čežnja za molitvom i plamen srca. Budite duhom vatreni, Gospodinu služite, kaže Apostol (Rim 12, 11). Taj plamen privlači i zadržava milost na onome tko se moli, i ona za njega postaje svjetlost, radost i neopisiva utjeha. Međutim, za demone je ona oganj, gorčina i progon. Kada dođe ova milost, ona sabire um od rasijanosti i naslađuje ga razmišljanjem o Bogu, iscjeljujući ga od svakog zla i nečistih misli.

17. Je li molitva na tvojim usnama? Onda je tamo i milost. Međutim, ona s usta mora prijeći u um i spustiti se u srce, a to zahtjeva mnogo vremena i truda. Jezik se mora mnogo pomučiti da bi se iskupio za svaku ispraznu riječ i za sve svoje padove, i mora steći naviku molitve. Navika se ne može stvoriti bez truda i rada. Da bi došla milost, mora se pokazati i poniznost. Nakon toga, put će biti čist. Molitva će se prilijepiti za naše disanje, a um će se probuditi i slijedit će je. Vremenom, strasti se utišavaju, misli se povlače, a srce postaje mirno.

18. Nemoj se zamoriti od vraćanja svog uma svaki put kad odluta. Bog će vidjeti tvoju revnost i tvoj trud, i poslat će Svoju milost da ga sabere. Kad je prisutna milost, sve se čini s radošću i bez napora.

19. Molitvom prelazimo iz jedne radosti u drugu; bez molitve, prelazimo iz jednog pada u drugi, iz patnje u patnju, i osjećamo tešku grižnju savjesti. Ukratko, uz malo truda i bola u molitvi, zadobit ćemo mnogo radosne žalosti (plača po Bogu, plača koji donosi radost), umilnosti i suza, zajedno sa slatkoćom prisutnosti Božje i bezgrešnog straha Njegovog, koji čisti i očišćuje um i srce.

20. Srce se mora očistiti da bi i um bio prosvijetljen čistim mislima koje će se odozgo odražavati u njemu.

21. Oni koji su ušli u Carstvo Božje nisu nepokajani, nego grešnici koji su se preobrazili pokajanjem i suzama. Ništa čovjeku toliko ne pomaže boriti se i pobijediti strasti, koliko neprestana umna molitva.

22. U vrijeme kada te iskušava nemar koji umrtvljuje um, jezik i prste na brojanici, molim te da se ne predaješ. Uloži mali napor, kako bi Bog vidio tvoju odlučnost i ojačao te. Postoji nešto više što Bog želi od tebe, i On dopušta ovo vrijeme iskušenja da bi ti to mogao i da daš. On zna, kao što i ti znaš, da možeš dati više. Prema tome, prisili se što više možeš u vrijeme koje ti je određeno za molitvu, i izvrši svoju dužnost da bi Boga učinio svojim dužnikom. Ako ne primiš milost, pripremit ćeš se da je primiš sljedeći put ili ubrzo nakon toga. U svakom slučaju, prije ili kasnije primit ćeš milost. Nemoguće je da se to ne dogodi. U stvari, uobičajeno je da Bog više daje onda kada odlaže davanje.

23. Njiva srca bit će onoliko plodonosna koliko dobro bude uzorana molitvom, navodnjena suzama kajanja i oplijevljena od korova zlih misli.

24. Povremeno se događa da se milost povuče, a da to uopće nije naša greška. To je kao da ti Bog kaže: "Sva tvoja djela su dobra, ali nemoj misliti da sve zavisi od tebe. Ja ću doći i otići kad budem smatrao da je to potrebno, da bih te naučio da u potpunosti odbaciš samovolju i da budeš trpeljiv, da bi dobro naučio lekciju poniznosti."

25. Oni koji su uznapredovali u molitvi imaju nepokolebljivo uvjerenje da je, usprkos svim čovjekovim naporima, molitva djelo milosti.

26. Sv. Šimun Novi Teolog jasno kaže da nitko nije u stanju sam od sebe proslavljati Boga, nego da je to milost Kristova, koja se nastanila u njemu, koja proslavlja i pjeva hvale Bogu i moli se u čovjeku.

27. Kada se čovjek moli sa strahom i strahopoštovanjem, stojeći mirno i obraćajući pažnju na ono za što se moli, onda je to znak da je milost Božja posjetila njegovo srce.

28. Pažnja mora biti neraskidivo povezana s molitvom, na isti način na koji je i tijelo neraskidivo povezano s dušom. Drugim riječima, u vrijeme molitve um mora stražariti nad srcem i kružiti nad njim, i odatle, iz dubina srca, uznosit će molitve Bogu, neprestano izgovarajući: "Gospodine Isuse Kriste, pomiluj me." Kad jednom u srcu okusi i iskusi da je Gospodin dobar i da je sladak, um više neće željeti napustiti mjesto srca, nego će zajedno s apostolom Petrom reći: Dobro nam je ovdje biti (Mt 17, 4). On želi kružiti unaokolo, udaljujući i protjerujući, da tako kažemo, sve one ideje koje je tamo posijao đavao, ne dopuštajući nijednoj ovozemaljskoj misli da tamo ostane i postajući na taj način siromašan (nišči) duhom, odnosno lišen svake ovozemaljske misli. Ovakav zadatak izgleda veoma težak i mučan onima koji ništa ne znaju o njemu. Međutim, oni koji su okusili njegovu slatkoću i u dubini srca osjetili njegovu nasladu, uskliknut će zajedno s božanskim Pavlom: Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove (Rim 8, 35)?

29. Pažljivo slušajući Gospodina koji je rekao da nečiste misli, koje skrnave čovjeka, dolaze iz srca, kao i da čašu i zdjelu najprije moramo očistiti iznutra kako bi i izvana bile čiste (Mt 15, 19-20 i Mt 23, 26), naši sveti Oci napuštali su svaku drugu duhovnu djelatnost i posvećivali se jedino ovom djelu, odnosno stražarenju nad srcem, budući sigurni da će na taj način lako steći i svaku drugu vrlinu.

30. Bogonosni Šimun Novi Teolog kaže: "Očistimo svoja srca, da bismo u sebi mogli pronaći sveprisutnog Gospodina. Očistimo svoja srca ognjem Njegove milosti, da bismo u samima sebi vidjeli svjetlost i slavu Njegovog božanstva."

31. Sretni su oni koji su pristupili božanskoj svjetlosti i stupili u nju, koji su se sjedinili s njom i tako i sami u cjelini postali svjetlost. Oni su sa sebe u potpunosti svukli uprljanu odjeću svojih grijeha i više ne prolijevaju gorke suze. Sretni su oni koji su još u ovom životu spoznali svjetlost Gospodnju kao Samog Gospodina, jer će u budućem životu odvažno stajati pred Njim. Blaženi su oni koji su primili Krista, jer je došao kao svjetlost onima koji su prethodno bili u tami, a sada su postali sinovi svjetlosti i nezalaznog dana.

32. Sv. Grgur Palamas kaže da molitva, koja se sjedinjuje s udisanjem i izdisanjem, vremenom uzrokuje da slatki dah milosti, miomiris duhovne pomasti, izlazi iz usta čovjeka koji se moli, miris života za život (2 Kor 2, 12), prema riječima velikog Pavla. I zaista, ne postoji ništa slično dahu molitve, neprestane umne molitve. Molitva ne izlijeva milost samo na onoga tko se moli, nego preplavljuje milošću i ostalu tvorevinu, posredstvom njega se rasipajući i šireći na nju. Dok udiše, čovjek se očišćuje, oživljuje i posvećuje. Kada pak izdiše, on očišćuje, oživljuje i posvećuje tvorevinu, ali to ne čini on, nego božanska milost.

33. U ovim posljednjim danima, kada je dah antikrista zagadio zemlju, more i sve što diše, Bog u krilu i srcu Crkve raspiruje djelovanje umne molitve kao osvježavajuću rosu milosti, kao vjetar koji je osjetio prorok Ilija (1 Kr 19, 12), kao protuotrov za zdravlje i spasenje duše i tijela u danima u kojima živimo, kao i u onima koji će tek doći.

34. Poznajem tisuće duša u svijetu, bolje rečeno širom cijelog svijeta, koje se prisiljavaju na molitvu i u tome postižu zadivljujuće rezultate. Molitva ih jača u njihovoj duhovnoj borbi, prosvjetljuje ih iznutra, i oni se ispovijedaju otvoreno i iskreno. Mučeni mislima i iskušenjima koje demoni potiču protiv onih koji izgovaraju molitvu, oni čežnjivo pritječu svetim sakramentima. Zatim se ponovno upuštaju u borbu s mislima i strastima, i ponovno se vraćaju sakramentima, jer više ne mogu živjeti bez molitve.

35. Molitva je disanje. Kad čovjek diše on je i živ, i o tome se brine čitavog života. Tko god započne izgovarati molitvu, on započinje i popravljati cijeli svoj život, imajući duhovnog oca kao rukovoditelja. Kao što izlazeće Sunce budi, obasjava i oživljuje tvorevinu, tako i Krist, Sunce Pravde, pojavivši Se posredstvom molitve u čovjekovom umu i srcu, budi čovjeka da vrši djela svjetlosti i nezalaznog dana.

36. Prema tome, braćo, "neprestano udišite Krista", kao što je imao običaj reći sv. Antun Veliki, začetnik kršćanske askeze. Apostol pogana savjetuje, opominje i zapovijeda kršćanima na svakom mjestu i u svakom vremenu: Molite se bez prestanka (1 Sol 5, 17). Sveti Oci objašnjavaju da "bez prestanka" znači da molitva nema niti kraj niti mjeru. U vrijeme mira ne budite nemarni, nego se molite. Popravljajte se i pripremajte se za duhovni rat. Budite hrabri. Ne strahujte od iskušenja. Svi su iskusili promjene; međutim borba zahtjeva strpljenje i ustrajnost. Čak i ako padne tisuću puta na dan, pravednik će se uspraviti i to će mu se računati kao pobjeda. Molitva upravo to i znači: neprestano kajanje i neumorno prizivanje božanske milosti.

Kristu Bogu našem, koji daje molitvu moliteljima (1 Kr 2, 9-po LXX), neka je slava i hvala u vjekove. Amen.

Djelovanje Božje milosti u pravoslavnom mistiku

Što je to milost Božja, i kako djeluje u misticima Pravoslavne Crkve, možda će nam najbolje pokazati primjer početka monaškog života jednog novijeg pravoslavnog sveca, starca Porfirija. Preuzeto iz knjige „Starac Porfirije – asket ljubavi i vidoviti čudotvorac“.

Posjeta božanske milosti

Nije čudo što je božanska milost vidljivo počivala na ovom mladom monahu prepunom rev­nos­ti, koji je bio preispunjen ljubavlju Kristo­vom i koji nikad nije žalio truda i podviga.

Bila je zora, i središnja crkva u Kavso­ka­liviji još uvijek je bila zaključana. U jednom kutu predvorja, monah Nikita je čekao da zazvone zvona i da se otvori crkva. Poslije njega u predvorje stupi stari monah Dimas, nekadašnji ruski časnik, ko­me je bilo oko devedeset godina; bio je to veliki asket i tajni svetac. Pošto ne vidje ni­ko­ga, starac pomisli da je sâm, te počne praviti ve­li­ke metanije i moliti se pred zatvorenim vratima naosa[1].

Božanska milost se razlijevala od bogolikog starca Dimasa i oblijevala mlađahnog Niki­tu, koji tada bijaše spreman primiti je. Osjećaji koji obuzeše mladića ne mogu se opisati. Poslije sve­te Liturgije[2] i svete Pričesti, mladi monah Nikita je bio toliko ushićen da je, idući k svo­joj isposnici, raširio ruke i glasno povikao: „Slava Tebi, Bože! Slava Tebi, Bože! Slava Te­bi, Bože!”

Poslije posjete božanske milosti, došlo je do temeljne promjene duševnih i tjelesnih svoj­sta­va mlađahnog monaha Nikite. Ta promjena je došla od desnice Svevišnjega. Odjeven je u silu s visine i stekao je natprirodne milosne darove.

Prvi znak prisutnosti milosnih darova uka­zao se kad je iz velike daljine „vidio” svoje starce, koji su se vraćali izdaleka. „Vidio” ih je tamo gdje su bili iako nisu bili dostupni ljud­skom oku. Is­povijedio je to ocu Pantelejmonu, koji ga posa­vje­tova da bude oprezan i da o ovome nikome ne priča. Ovih savjeta Nikita se držao sve dok nije dobio drugačiju zapovijed.

Za ovim darom uslijedili su i drugi. Njegova čuvstva su postala osjetljivija do neshvatljive mje­re, a ljudske moći su se razvile do krajnosti.

Mogao je slušati i raspoznavati ptičje i životinjske glasove, tako da je razaznavao i nji­hovo porijeklo i njihov smisao. Mogao je osjetiti mirise sa velike udaljenosti. Raspoznavao je i raz­likovao mirise i njihov sastav. Iz velike da­ljine je razlikovao mirise pojedinog cvijeća. Poslije skrušene molitve, mogao je „vidjeti” u dubinu zemlje i u nebeski kaos; „gledati” kroz vodu i kroz kamenito tlo, pronalaziti izvorišta naf­te, radio-energije, zakopana arheološka nalaziš­ta, skrivene grobnice, pukotine u dubini zemlje, podzemne izvore, izgubljene ikone[3], „vidjeti” pri­zore koji su se odigrali stoljećima ranije, „čuti” molitve koje su upućivane, „vidjeti” dobre i zle duhove, sâmu ljudsku dušu... „vidjeti” baš sve. Kušao je vodu iz dubine zemlje i mjerio ono što je nedostupno. Pitao je stijene, i one su mu pričale o duhovnim borbama asketa koji su živjeli prije njega. Gledao je, i pogledom iscjeljivao. Dodi­rivao je, i dodirom liječio. Molio se, i molitva je postajala djelotvorna. No, nikad nije pomišljao da te Božje darove upotrijebi za vlastitu korist. Nikad se nije molio da se i sâm izliječi od bolesti. Nikad nije poželio da stekne nekakvu korist od znanja koje mu je božanska milost darovala.

Kad bi se koristio svojim darom rasuđivanja, otkrile bi mu se skrivene strane ljudskih po­misli. Uz pomoć milosti Božje, bio je u stanju istovremeno vidjeti prošlost, sadašnjost i bu­dućnost. Potvrđivao je da je Bog sveznajuć i sve­moguć. Promatrao je i doticao tvorevinu po svim krajevima svijeta, sve do dubine ljudske duše i povijesti. Riječi apostola Pavla: „Duhovan pak prosuđuje sve, a njega nitko ne prosuđuje” (1 Kor 2,15), u slučaju starca Porfirija bile su istinite. On je, naravno, ipak bio čovjek, a milosni dar koji je primao, potjecao je od Boga, Koji iz Njemu poz­na­tih razloga ponekad i ne otkriva sve.

Život unutar božanske milosti, međutim, za nas predstavlja nepoznanicu i tajnu. Stoga bi svaki daljnji razgovor na tu temu izgledao kao pro­izvoljno bavljenje onim što nam je nedostupno. Ovu činjenicu Starac je uvijek naglašavao pred oni­ma koji bi njegove mogućnosti pripisivali ne­čemu drugom, a ne milosti Božjoj. Ponavljao je i ponavljao: „To nije nauka; nije vještina; to je MILOST”.

---

[1] Prostor pravoslavnog hrama dijeli se na predvorje, u kojemu su nekoć stajali katekumeni, i naos, prostor za vjernike.

[2] U pravoslavlju se Liturgijom naziva Euharistija-misa.

[3] Svete slike.

Sv. Gabrijel Gruzijski-Ilija našeg doba

U četvrtak, 20.12.2012., Gruzijska Pravoslavna Crkva je kanonizirala arhimandrita (opata) Gabrijela (Urgebadzea), čuvenog podvižnika (asketu) i ispovjednika (čovjek koji je mučen za vjeru, ali nije direktno ubijen) 20.stoljeća. Za dan njegovog spomena određen je 2.studeni, dan kada se 1995. svetitelj (svetac) upokojio. Starac Gabrijel ostao je posebno zapamćen po jednom događaju koji se sredinom prošlog stoljeća odigrao u glavnom gradu Gruzije. 

Dogodilo se to 1953., neposredno po Staljinovoj smrti. Gabrijel je tada bio mladi jeromonah (monah-svećenik).  Na glavnom trgu u Tbilisiju održavao se skup na kojemu su govorili predstavnici vlasti. Iznad njih, na zidu zgrade, visjeli su, kao i obično, ogromni plakati sa portretima partijskih vođa, veličine dva kata.

U trenutku kada je skup dostigao svoj vrhunac, kada je čitav trg bio prepun ljudi, a predstavnik gradske vlasti držao komemorativni govor, ogromni Staljinov portret je buknuo i za tili čas nestao u plamenu. Monah Gabrijel je prethodno nekako uspio ući u vladinu zgradu, otvorio prozor, polio kerozinom poleđinu tih ogromnih plakata i zapalio ih. Odmah zatim, i Lenjinov portret je također nestao u plamenu. Ljudi na trgu su bili užasnuti; zavladao je opći muk, svi su protrnuli od straha. Dok su plakati sa likovima komunističkih vođa gorjeli, sa prozora na drugome katu otac Gabrijel je, vičući, održao ovu riječ: 

„Gospodin je rekao, ne činite sebi idola, niti kakva lika…Nemojte imati drugih bogova! Ljudi, urazumite se! Narod ove zemlje je uvijek bio kršćanski narod. Zašto se onda klanjate idolima? Isus Krist je umro i treći dan uskrsnuo od mrtvih…a vaši mrtvi idoli nikoga neće od mrtvih uskrisiti. Oni su, čak, i za života bili mrtvi…“

Bilo je jasno da mu se nije smjelo dozvoliti da izrekne više ni jednu jedinu riječ. Vrata vladine zgrade su bila iznutra zaključana. Monah Gabrijel se prethodno uspio sakriti u potkrovlju zgrade, gdje je čekao da skup počne. Brzo su ga skinuli sa prozora: dovezli su vatrogasno vozilo, popeli se preko protupožarnih ljestvi i zgrabili ga.

Kada su ga spustili na zemlju, rulja je-porušivši sve barikade-jurnula na njega. Šutirali su ga, udarali kundacima, tukli vatrogasnim crijevima, urlajući: „dokrajčimo vašku!“. Svatko iz te pomahnitale mase je htio da osobno pogazi tog „neprijatelja naroda“ i na taj način izrazi svoju lojalnost komunističkom režimu. Vatrogasci su Gabrijela polumrtvog odnijeli sa trga. 

Glavni razlog što nije bio strijeljan na licu mjesta jest taj što su mislili da je mrtav. Lice mu je bilo obliveno krvlju i izranjeno do neprepoznatljivosti. Lubanja mu je napukla i imao je sedamnaest prijeloma kosti. Ležao je bez svijesti skoro mjesec dana, lebdeći između života i smrti, ali nije umro. Poslije nekoliko godina robije pušten je iz zatvora i otišao do svoje majke gdje je živio potom nekoliko sljedećih godina. Javno su ga proglasili luđakom. Nitko mu nije htio dati posao, niti ga pustiti u svoj dom da bi zaradio barem nešto novca za život. Svi su ga znali i svi su ga se bojali. Ni on ni njegova majka nisu se smjeli danju pojaviti na ulici, jer su znali da bi njihovi sugrađani pustili pse na njih. Godinama su ga viđali kako sjedi na stepenicama crkve i prosi. 

Gabrijel je mnoge godine proživio na ovaj način, odbačen, napušten i omrznut od svih, ali u sve to vrijeme nikada nije posustajao u svojoj vjeri. Povlačio se u rupu, koju je sam iskopao u jednoj stijeni, i tu se često molio u suzama. Kada se završilo vrijeme progona kršćana i kada se u srcima ljudi počela rađati čežnja za duhovnim odgovorom na pita je ovog krvavog svijeta, mnogi su počeli dolaziti jeromonahu Gabrijelu po duhovni savjet. On je postao Starac (=duhovni vođa) i duhovnik mnogim ljudima, uključujući tu i monahinje jednog ženskog samostana u Gruziji. I upravo su stradanja kroz koja je prošao i koja je pretrpio s ljubavlju, bila ono što mu je otvorilo vrata Carstva Božjega. Kroz stradanja koja je pretrpio radi istine Božje, Istiniti Bog je došao svome sluzi Gabrijelu i otvorio mu vrata duhovnoga svijeta. 

Po svjedočenju tisuća hodočasnika, ulje iz kandila (svjetiljke-uljanice) koje neprekidno gori na Starčevu grobu je čudotvorno. Gruzijskoj Crkvi već godinama pristižu pisma iz svih krajeva Gruzije, u kojima se izvještava o iscjeljujućem djelovanju ovog ulja na ljude, koji su bolovali od raka, hidrocefalije, cerebralne paralize i sličnih bolesti.

Izvor: http://www.srb-akcija.org/blog/4838/starac-gavrilo-ispovednik-gruzijski/