Blagdan sv. Save

Danas je blagdan sv. Save, utemeljitelja i prvog poglavara SPC. O ovom velikom svecu, čudotvorcu i ugodniku Božjem, možete saznati i iz životopisa na hrvatskom jeziku: Život sv. Save

„Prema tradiciji Grčke Pravoslavne Crkve, naše biskupe ne strijeljaju, nego vješaju. Molim Vas da poštujete našu tradiciju“.

 

Uz Dan sjećanja na žrtve holokausta, donosimo kratki opis djelovanja poglavara Grčke Pravoslavne Crkve, Damaskina, u Drugom svjetskom ratu. On je bio čovjek bogate biografije: od djeteta iz siromašne obitelji, preko vojnika, svećenika, monaha, samostanskog poglavara, biskupa, sve do poglavara GPC, te premijera i regenta grčke države. Veliki humanitarac, pastir i organizator naročito se istakao u spašavanju Židova u holokaustu, zbog čega je dobio i titulu „Pravednik među narodima“.

Nadbiskup atenski Damaskin (Papandreu) bio je poglavar Grčke Pravoslavne Crkve od 1941.g., pa do svoje smrti 20. svibnja 1949.

Za razliku od mnogih kršćanskih vođa u Europi, koji su ili podržavali nacističku politiku istrebljenja Židova ili je nijemo promatrali, nadbiskup Damaskin se javno usprotivio.

Kada je 1943. otpočeo progon grčkih Židova i njihova deportacija u nacističke koncentracijske logore, vladika je uputio službeni prosvjed okupacijskim vlastima. U pismu, koje su svojim potpisima podržale vodeće ličnosti javnog i kulturnog života Grčke, nadbiskup je opisao dugu povijest Židova u zemlji, istakavši da, kao primjerni građani, oni ne predstavljaju nikakvu prijetnju Njemačkoj. On je upozorio da će svijet jednog dana pozvati na odgovornost one koji deportiraju Židove.

„Naša sveta vjera ne poznaje superiorne ili inferiorne kvalitete zasnovane na rasi ili vjeroispovijesti“, navodi se u apelu.

Saznavši za pismo, visoki SS predstavnik za Grčku, general Jurgen Strup, zaprijetio je da će strijeljati nadbiskupa, na što mu je vladika uputio svoj čuveni, hrabri i pomalo sarkastični odgovor: „Prema tradiciji Grčke Pravoslavne Crkve, naše biskupe ne strijeljaju, nego vješaju. Molim Vas da poštujete našu tradiciju“ (tako su činili Turci, op. Orth.).

Okupacijske vlasti su jednom od vladike tražile da sastavi listu građana koji će biti pogubljeni u odmazdu za ubojstvo jednog njemačkog vojnika. Nadbiskup im je predao listu svih biskupa Grčke Pravoslavne Crkve, sa svojim imenom na vrhu. Pogubljenja nisu izvršena.

Nakon što je deportacija Židova nastavljena, nadbiskup Damaskin je pozvao šefa atenske policije Angelosa Everta u svoj ured i rekao mu: „Razgovarao sam s Bogom i moja savjest mi govori što moramo uraditi. Crkva će izdavati lažne krsne listove svakom Židovu koji ih bude tražio, a ti ćeš izdavati lažne osobne iskaznice“.

Zahvaljujući hrabrom i odvažnom stavu vladike Damaskina, tisuće grčkih Židova je preživjelo Drugi svjetski rat.

Izvor: https://invia33.wordpress.com/

Godišnjica masakra u Salniku

            Prošle nedjelje, 14.01.2018., navršile su se 73 godine od jezivog događaja kojim je gotovo uništena jedna od najstarijih i najsjeverozapadnijih srpskih pravoslavnih zajednica u Hrvatskoj, ona u prigorskom selu Salnik.

            O parohiji (pravoslavnoj župi) u Salniku smo već pisali u člancima Pravoslavno Prigorje i Lipnica - pravoslavna oaza u Prigorju. Selo Salnik nalazi se usred rimokatoličkog, hrvatskog, kajkavskog Prigorja, na samoj međi vrbovečkog i zelinskog kraja. Naime, po rimokatoličkoj podjeli, samo mjesto Salnik pripada u rkt župu sv. Petra u Preseki (vrbovečki dekanat), a administrativno u grad sv. Ivan Zelinu, a također i ostala sela parohije gravitiraju Zelini, Vrbovcu i Rakovcu.

            Ova zajednica je vrlo stara, seže još u 16.st. Naseljavali su je kroz povijest ljudi s različitih strana: izvorni doseljenici (najvjerojatnije iz Crne Gore i istočne Hercegovine), Žumberčani koji nisu htjeli biti grkokatolici, kasniji doseljenici iz ostalih srpskih sela, te poneki Hrvati koji bi miješanim brakom postali pravoslavni. Obuhvaćala je sela Salnik, Lipnicu, Radoišče (Radovište), Valetić, Hudovo, Brezane i Lukovo (Vlaška Luka) kod Vrbovca, te mali broj pravoslavnih u okolici. Sve do Drugog svjetskog rata u Salniku je bio i stalni pravoslavni svećenik. Međunacionalni odnosi su bili dobri, te su čak i lokalni rimokatolici hodočastili sv. Petki u Salnik, moleći joj se da zaštiti urod od tuče.

            Uspostavom NDH 1941.g. dolaze teški dani za ovu malu i mirnu zajednicu. Da bismo bolje razumjeli stvar, moramo istaknuti da se radilo o mirnoj i malobrojnoj zajednici, koja nije mogla predstavljati nikakvu realnu vojnu opasnost za ogromno hrvatsko prostranstvo koje ju je okruživalo. Također, progoni su se dogodili prije bilo kakve organizirane partizanske borbe većih razmjera. Dakle, radilo se naprosto o želji da se pravoslavni unište. Prva je na udaru bila SPC. Paroh (pravoslavni župnik) u Salniku bio je Rus Venijamin Pavlovski, i on je odmah deportiran, s još jednim pravoslavnim veleposjednikom iz tog mjesta, 11.07.1941. Što se vjernika tiče, prvi ustaški plan je bio da se oni kolektivno isele u Srbiju, a u njihove kuće nasele Slovenci, koje su nacisti tjerali iz njihove domovine. Međutim, kako su deportacije Nijemci ipak obustavili, prešlo se na drugu opciju, a to je prevođenje na katoličku vjeru, što je za ustaše značilo i promjenu nacionalne pripadnosti. Zastrašeni narod sam je podnosio molbe za prijelaz, bilo ih je ukupno 224, od toga 223 u srpnju 1941., i jedna sljedeće godine. Najveći broj prijelaznika javio se župi sv. Jurja u Rakovcu. Treba naglasiti da nisu svi postali rimokatolici; njih 145 postali su grkokatolici. I danas ima starijih ljudi, u kojima živi gorko sjećanje iz djetinjstva kako je rimokatolički svećenik izvršio ovo masovno pokatoličavanje na skupu kod seoskog bunara. Oni koji su postali rimokatolici, ušli su pod jurisdikciju nadležnih župa, a oni koji su postali grkokatolici, postali su dio Križevačke eparhije, a jurisdikciju nad njima preuzela je uprava biskupijske ekonomije u Tkalcu kod Vrbovca, odnosno grkokatolički svećenik Ćiril Mudri, Rusin.

            Naravno, ovi prijelazi su posve nevažeći, pošto su učinjeni pod pritiskom, a ne dobrovoljno. Zato se često i pojavljuju različite brojke prijelaznika, a nije rijetkost da se i jedne te iste osobe nađu i u oba popisa, rimokatoličkom i grkokatoličkom. Ovo su dobro znale i katoličke crkvene vlasti, pa praktički i nisu organizirale neki poseban pastoral s tim ljudima; po svjedočanstvu seljaka, crkve su ostale zaključane do kraja rata, a parohijski dvor u Salniku je ipak zapaljen. Tako je narod bio lišen sakramenata.

            Seljaci iz susjednog Radoišča (Radovišta) su odbili pokatoličavanje, pa su stradali. Petorica su ubijena 08.08.1941. u logoru u Novom Marofu, dok su dvojica ubijena još 30.07.1941. u logoru Lepoglava. U selu su tako ostale samo žene, djeca, starci i jedan bolesni mladić, te su „svi podnieli molbe o prelazu na rimokatoličku vjeru“. Možemo zamisliti raspoloženje tih ljudi, koji su prisiljeni „primiti“ vjeru ubojica svojih muževa i očeva. Ubijeno je i sedam antifašistički raspoloženih Hrvata iz tog sela

            Kao što smo vidjeli, Salnik nije bio nikakav ratni cilj, iako je s jedne strane bila Preseka, glavno uporište partizana na vrbovečkom području, a s druge Zelina, drugo po jačini komunističko uporište na širem zagrebačkom području nakon Trešnjevke. Naime, većinu antifašista tih područja su činili Hrvati. Međutim, 14.01.1945., na samu julijansku Novu godinu, pred kraj rata, u Salnik upadaju ustaše iz Komina i Zeline, te vrše masovno ubojstvo civila, pljačku i palež. Detalji svjedočanstava se razlikuju, no, radilo se o organiziranoj akciji,  a ne ispadu grupe bandita. Da je tome tako, svjedoči i činjenica da su pokolj izvršile regularne jedinice, da je selo bilo ciljano opkoljeno, i da su se poslužili varkom (partizanske kape), kao i da je bio pripremljen veći broj kola za odvoz opljačkane robe. Spaljeno je osam kuća i gospodarstava, a 14 mještana je ubijeno i zapaljeno u jednom štaglju. Po nekim svjedočanstvima, ljudi su u štaglju živi zapaljeni, a po drugima zaklani prije paljenja, dok je jedan ubijen rafalom. Najmlađa žrtva je imala 12, a najstarija 76 godina. Nije ih spasilo ni pokatoličavanje, a nije slučajno što se akcija izvela baš na julijansku Novu godinu.

            Trebala je stradati i susjedna Lipnica, i to na jedan Đurđevdan (sv. Juraj). Prema kazivanju seljaka, spasilo ih je to što se s ustašama nalazio i jedan njemački časnik. On je upitao zbog čega je selo tako okićeno (običaji Đurđevdana), na što mu seljaci odgovoriše: „u čast vašeg dolaska, gospodine“. Nijemca je to oraspoložilo, i tako je selo bilo pošteđeno.

            U nastavku donosimo pismeno svjedočanstvo pokojne Jovanke Ranilović, preuzeto s bloga Saveza antifašističkih boraca i antifašista Zeline:

U IME BAKE RANILOVIĆ JOVANKE:

„Obaviještena sam od strane boraca iz Zeline da vama kao mladima objasnim kako je to bilo 14.siječnja 1945 godine. Draga moja djeco, to vam je bio najteži dan u životu za ovaj narod u Salniku. U jutro oko 09,00 sati došli su narodni neprijatelji, ustaše u ogromnom broju sa oko 150 saonica jer je bio dubok snijeg, koje su bile pripremljene za pljačku i odvoz pokretnina. Bilježili su kuće koje su praznili i palili znakom zasjekanja sjekire u vrata, znali su koje su to kuće dokazane njim od domaćih izdajnika i pokupili starce i djecu govoreći da idu u školu na sastanak gdje ce im održati govor da ne surađuju sa partizanima, a iz škole su ih u stroju otjerali u štagalj gdje su ih zapalili.

Uz put je moj tata Magovac Pero opazio svojeg kolegu iz vojničkih dana koji je morao doći ovdje za podvoz za pljačku i predao mu mog sina Dušana starog 5 godina i tako je preostao živ, a druge dvoje djece su izgorjeli.

Znate kako je teško kad se opečete samo na jednom mjestu, a kakve su muke dok se peče cijelo tijelo.

Štagalj u kojem su ih pekli ako ga želite vidjeti može vam se pokazati. Iz zapaljenog štaglja čovjek koji se zvao Bubanović Vujo a bio je kurir, skočio je iz štaglja i par koraka dalje zaklali su ga.

Kosti koje su ostale jeli su psi, dok ih drugi dan nismo pokupili u jednu kutiju i zakopali na groblje na mjesto gdje je danas spomenik.“

            Danas, u samom Salniku više vjernika nema, ima samo crkva i groblje. Pa i taj osamljeni hram bez ljudi nije imao mira; 1992.g oštećen je eksplozivom.

           

Robin Harris, pravoslavlje i komunizam

            Nedavno je kolumnist portala bitno.net Robin Harris objavio kolumnu o odnosu komunizma i religije. Veći dio ovog svog članka autor posvećuje opisu borbe marksističke ideologije protiv vjere, naročito katoličke. Međutim, na jednom mjestu osvrće se i na ulogu Pravoslavne Crkve u svemu tome, pripisujući joj određene stvari koje povijesno ne stoje. Taj njegov opis je ustvari školski primjer određenih široko rasprostranjenih predrasuda prema pravoslavlju, i zato ćemo ga sada prokomentirati.

            Ukratko, autor dijeli povijest Ruske Pravoslavne Crkve pod komunizmom na dva dijela: do 1943.g., i nakon toga. Za razdoblje do te godine uopćeno govori kako je religija nemilosrdno progonjena, kako je Crkvi otimana imovina i sl. Nakon toga, po njemu, dolazi do „dogovora“ između Staljina i RPC, kojim je Staljin nastojao „slomljenu“ RPC iskoristiti za potporu u „Domovinskom ratu“ (a ne domoljubnom kako ili autor krivo piše, ili prevoditeljica krivo prevodi), te kao „oružje protiv drugih denominacija“, posebno protiv Katoličke Crkve. Od te famozne godine, Pravoslavna Crkva je samo obični instrument u rukama komunista za borbu protiv „stvarnog neprijatelja“ – Katoličke Crkve.

            Što se tiče progona pravoslavlja pod komunizmom u SSSR-u, neupućeni čitatelj bi iz njegovog opisa mogao zaključiti da se radilo o relativno blagom progonu, kakav je postojao npr. protiv Katoličke Crkve u SFRJ 1970-ih. Zašto prešućivati da se u slučaju najveće pravoslavne Crkve (dakle, najvećeg dijela univerzalnog pravoslavlja), RPC, dogodio najteži progon i masakr nad kršćanima još od rimskih vremena? Pravoslavlje u SSSR-u u razdoblju 1917.-1943. nije bilo naprosto „progonjeno“. Ono je bilo sustavno uništavano. Čitava vanjska struktura Crkve je uništena. Broj ubijenih pravoslavnih kršćana procjenjuje se na 15 milijuna, od čega na desetke tisuća biskupa, svećenika i monaha. Mučenički su skončali i sam patrijarh i car (sakramentalno pomazani vladar). Na ogromnom ruskom prostranstvu ostalo je 1930-ih godina svega nekoliko biskupa i stotinjak crkava. Čitava jedna kultura, koja se gradila još od 10.st., bila je uništena. Ljudi su se snalazili kako su znali i umjeli: neki u katakombama, neki u izbjeglištvu, a neki su pokušali spasiti što se spasiti da kroz pokušaj suživota s komunistima. Suditi o tome je teško, pošto nismo bili u njihovoj koži, i ne znamo kroz što su sve prolazili. Sigurno je da nitko u takvim uvjetima nije surađivao s komunistima iz uvjerenja ili ideala.

            Marksistička ideologija je u Rusiji općenito import sa Zapada. Od strane RPC je osuđena odmah nakon revolucije 1917.g., što je bio vrlo hrabar potez ruske Crkve u onim okolnostima.

            Prema tome, RPC do 1943.g. nije bila „slomljena“ kako to autor misli, već je, suočena s ogromnim gubicima i posvemašnjim uništenjem, nastavila živjeti na tri razine. Prva je bila Ruska Zagranična Crkva. Ona je bila sastavljena od višemilijunske ruske izbjegličke dijaspore, vrlo konzervativna, te se energično suprotstavljala komunizmu, upravo zahvaljujući slobodi u kojoj se nalazila. Druga razina je tzv. „katakombna“ ili „podzemna“ Crkva, koju su činili milijuni vjernika, koji su svoju vjeru ispovijedali u tajnosti, poput prvih kršćana u rimsko doba. Međutim, nisu svi ljudi sposobni za bijeg u strane zemlje, niti su svi ljudi sposobni za mučeništvo, niti su svi ljudi sposobni za stres i neprekidni rizik od mučeništva kojeg donosi katakombni način kršćanstva. Zato su takvi ljudi, maleni dio klera i vjernika, pokušali spasiti što se spasiti da, te pronaći neki modus vivendi s komunistima. To je bila treća razina života Crkve u Rusiji.

            Prema tome, ne može se prihvatiti pretenciozna tvrdnja da je RPC tobože bila instrument u rukama komunista, jer vidimo iz povijesnih činjenica da je najveći dio te Crkve ili mučenički stradao za Krista, ili nastavio živjeti svoje pravoslavno kršćanstvo u mukama dijaspore i izbjeglištva, ili riziku tajnog djelovanja u Rusiji. Ova treća razina, koja je „surađivala“ sa SSSR-om, naprosto je bila spas za ljude koji nisu bili u stanju nositi se s tegobama otvorenog progona. Naprosto, Crkva se i na taj način brine za svoje slabe članove.

            Ove stvari je mnogim katolicima teško shvatiti i prihvatiti, jer njihova Katolička Crkva nije nikada u cjelini bila zahvaćena ovakvim razaranjima, barem ne u drugom mileniju kršćanstva. Progoni su Katoličku Crkvu zahvaćali sporadično i uglavnom njene rubne dijelove (muslimani u Španjolskoj i na Balkanu, komunisti u nekim srednjoeuropskim zemljama, francuska i meksička revolucija itd.), pri čemu je Katolička Crkva itekako znala i uzvratiti (sjetimo se inkvizicije i vjerskih ratova) i štoviše nastupati kao osvajač i hegemon. Ne dovodeći u pitanje navedena stradanja katolika, treba istaknuti da nikada papa nije bio ubijen zajedno s kardinalima, nikada bazilika sv. Petra nije pretvorena u džamiju ili sportsku dvoranu, nikada nisu uništena svetišta u Lourdesu, Fatimi ili Asiziju, i nikada u cijeloj Katoličkoj Crkvi nije u par godina pobijeno 90% njenog klera. Zato su vrlo neumjesna dociranja pravoslavnim kršćanima, koji su imali mnogo teži, najteži od svih kršćana, križni put kroz povijest, a pogotovo je neumjesno ovakvu Crkvu mučenika nazivati instrumentom u rukama komunista. Ovo je tim neumjesnije, kada se zna da je i među katolicima u to doba bilo itekako suradnje s komunističkim vlastima.

            Katolička Crkva je od komunista stradala puno manje nego Pravoslavna. Dok je Pravoslavna Crkva stradavala isključivo zbog vjere, Katolička Crkva je puno stradavala i zbog političkih razloga, jer se na nju gledalo (zbog međunarodne umreženosti sa središtem u Rimu) kao na politički opasnu, a ne toliko religijski.

            Što se ukrajinskih grkokatolika tiče, tu se radi o jednom složenom problemu, koji se ne da podvesti pod „RPC je odigrala ključnu ulogu u komunističkom uništenju ukrajinskih grkokatolika“. Problem ukrajinskih grkokatolika je i stvorila Katolička Crkva svojim agresivnim djelovanjem prema pravoslavlju. Krajnji cilj tog djelovanja je ustvari bio: uništenje pravoslavlja, i pretvaranje cijele Rusije u grkokatoličku zemlju. Naravno da je u takvim okolnostima RPC uvijek zauzimala nepovjerljiv stav prema grkokatolicima zapadne Ukrajine . ne zato jer ih je mrzila (pravoslavlje nikada nije pokrenulo vjerski rat protiv Zapada), već zato jer je morala braniti svoju vjeru. Pogotovo ako se uzme u obzir kojim je sve nasiljem i smicalicama ta unija u Ukrajinu uvedena. Je li u tome svemu bilo loših postupaka dijela hijerarhije RPC? Svakako. No, spirala nasilja je pokrenuta davno prije, s katoličke strane.

            U Jugoslaviji je stradala od komunista i SPC. Ubijeno je 480 svećenika, jedan biskup, a gomila ih je robijala. Komunisti su prouzročili i crkveni raskol u Makedoniji (u kojem su se znali okoristiti i katolici). No, to je priča za neki opširniji članak.

            Pravoslavlje nikada nije pokleknulo pred nekršćanskim vjerama i ideologijama. Možda fizički porobljeno i uništavano, uvijek je sačuvalo onu neiskvarenu nit autentične kršćanske vjere i sakramenata. Sjetimo se da su u 20.st. samo dvije većinski pravoslavne zemlje bile slobodne (Grčka i Cipar), a svi ostali pravoslavni su bili ili manjina pod muslimanima, ili porobljeni od komunista, ili raspršeni u izbjeglištvu. Već ova činjenica sama po sebi svjedoči da je upravo pravoslavlje trn u oku Sotoni – što dovoljno govori o njegovoj autentičnosti.

Stradanje albanske Crkve u komunizmu

Njegovo Blaženstvo nadbiskup Anastazije (čiji životopis smo objavili nedavno) održao je u Rumunjskoj izlaganje o stradanju pravoslavnih kršćana u Albaniji. On ističe da je kršćanstvo doživljavalo kroz povijest mnoge progone, ali je u 20. st. progon kršćana bio nemilosrdan u onim zemljama gdje je prevladao komunistički i ateistički režim, a težina tog progona je zavisila od zemlje do zemlje.

Poslije povlačenja njemačkih okupatora iz Albanije u studenom 1944., komunistički režim Envera Hoxe počeo je nasilno progoniti svaku vrstu religije. Tijekom 23 godine ovi progoni su imali onaj klasični oblik kakav se mogao opaziti u Rusiji i jugoistočnoj Europi. Tako je kanonski nadbiskup albanski Kristofor stavljen u kućni pritvor, a 19. lipnja 1958. nađen je mrtav; navodno je umro od srčanog udara. Pajsije Vondikas, udovac i do tada biskup Korče, postavljen je za novog nadbiskupa.

U to vrijeme je u Tirani, u veljači 1950. sazvana crkveno-narodna skupština Pravoslavne Crkve da izglasa novu Uredbu kojom je Crkva stavljena pod punu državnu kontrolu. Shodno ovoj Uredbi, svako postavljanje u crkvenu službu, čak i đakonsko ređenje, morala je odobriti državna vlast. U ožujku 1966. Pajsije je preminuo i na nadbiskupski tron je došao Damjan, stari partizan, koji je, prema mišljenju mnogih uglednih teologa i svećenika, osobno doprinio uništavanju Crkve svojim naredbama i radnjama. Godine 1967. povukao se u mirovinu u Podgradec, gdje je umro 18. listopada 1973. U međuvremenu, nastojanja na ismijavanju Crkve i njenih služitelja intenzivirana su preko mnogih publikacija, filmova i kleveta.

Tijekom sljedeće 23 godine, 1967.-1990., progon svake religije bio je nemilosrdan. Uredbom od 22. studenoga 1967. Ustav Albanije je službeno ukinuo svako vjersko izražavanje. Stotine crkava je porušeno, neke su pretvorene u radionice, robne kuće, kina, klubove, staje i dr. Skoro svi samostani su bili razoreni ili korišteni za vojne potrebe.

U to vrijeme Albanska Crkva je imala, pored nadbiskupije, još tri biskupije, 19 biskupskih vikarijata, 330 župa i 25 samostana, ne računajući manje monaške zajednice. Svećenstvo je bilo desetkovano, a crkvena imovina (zemljišta, bogoslužne stvari i crkvene matice) konfiscirana. Strogo je bilo kažnjavano i najblaže izražavanje vjerskog uvjerenja – čuvanje ikona, vjerskih knjiga i drugih simbola. Tijekom 25 godina nitko nije zaređen za svećenika, i ono što je najstrašnije, izgubio se trag o svakom biskupu.

Međutim, u ta najtmurnija vremena nemilosrdnog bezbožničkog progona čuli su se neki šapati da neki pravoslavni na svoju ruku ispovijedaju vjeru. Sjećam se jednog tipičnog slučaja: „Otac Georgije je bio svećenik u mjestu Vuljaratis, selu na jugu blizu Đirokastra. Ranije je studirao za učitelja i agronoma, a kad je nastao bezbožnički progon, bio je prisiljen napustiti svoju svećeničku službu i raditi na izgradnji putova. Jednoga dana, dok se odmarao od teškog rada i sunčanice, njegov poznanik, odani pravoslavni vjernik iz susjednog sela, prišao mu je i prošaputao sažaljivo: „U svijetu ćete imati nevolje“. Otac Georgije je nježno podigao oči i dovršio taj biblijski stih: „Ali ne bojte se, ja sam pobijedio svijet“(Iv 16, 33).  Drugi put fanatični sljedbenici ateističke partije ukopali su veliki križ nasred puta i tjerali oca Georgija da se penje na vrh križa. On se pobožno sagnuo pred njim, zagrlio ga rukama i cjelivao.

Drugi svećenik, otac Kozma Kirio, koji je također bio prisiljen raditi kao radnik i putovati uz mnoge opasnosti, bogoslužio je i tajno krštavao svakoga tko bi poželio. U mjestu Korđe, jedna grupa žena se okupljala u svojim domovima, zatvarale su prozore i veoma predostrožno  organizirale molitvene grupe.

Ismijavanje i uvrede bili su dio svakodnevne drame. Ateisti su progonili vjerne, stavljali ih na teške poslove, osuđivali na duge zatvorske kazne i ubijali ih. Nisu samo svećenici bili mučenici za vjeru, nego i svjetovnjaci, laici, čitave obitelji.

Kada je albanski komunistički režim prestao postojati 1991., Pravoslavna autokefalna Albanska Crkva našla se potpuno uništenom i nalikovala je na neku zapuštenu pustaru.

Izvor: spc.rs