Može li Hrvat biti član Srpske Pravoslavne Crkve?

            Neke naše prethodne objave ponovno su potakle određena pitanja oko nacionalne pripadnosti članova Pravoslavne Crkve. Postoje brojne predrasude; ljudi vjeruju da je Srpska Pravoslavna Crkva (SPC) „samo za Srbe“, ne razumiju kao bi Hrvat ili pripadnik nekog trećeg naroda mogao biti član SPC; misle da SPC „srbizira“ eventualne svoje članove drugih nacionalnosti. Kako dakle stoje stvari s članstvom u SPC Hrvata i ostalih nesrba? Jesu li Hrvati i ostali nesrbi iz Hrvatske ili drugih zemalja uskraćeni po pitanju prakticiranja pravoslavlja?

            Što se tiče odgovora na pitanje iz naslova, možemo kratko reći da članstvo u SPC ne postoji, baš kao što ne postoji ni članstvo u ruskoj, bugarskoj, ili bilo kojoj drugoj Crkvi. Ne možete se „učlaniti u SPC“. Ne postoji takav obred ni procedura, ne postoji ni „članska iskaznica“, niti postoji „prečlanjivanje“ iz jedne pravoslavne Crkve u drugu. Svi pravoslavci pripadaju jednoj i jedinstvenoj Crkvi Kristovoj – Pravoslavnoj Crkvi. Ona sebe smatra jednom, svetom, katoličkom i apostolskom. Ona ima teritorijalni ustroj, po biskupijama i crkvenim pokrajinama, baš kao i zapadna Katolička Crkva. Jedino nema poglavara poput pape, nego se pravoslavno jedinstvo ostvaruje kroz zajedničku vjeru, koju ne ispovijeda nijedna vjerska zajednica osim Pravoslavne Crkve, kroz zajedničke sakramente, kojima nemaju pristupa nepravoslavni, i zajedničko crkveno pravo, vlastito samo Pravoslavnoj Crkvi. Kao što u rimokatoličkoj Crkvi ne možeš biti „član“ zagrebačke nadbiskupije, već eventualno imati kanonsko prebivalište ili boravište u njoj, tako ne možeš biti član ni SPC, nego je jednostavno prihvaćaš kao svoju mjesnu Crkvu, koju ti je Bog darovao.

            Ulaskom u Pravoslavnu Crkvu, kroz bilo koju od njih 14 mjesnih (rusku, srpsku, grčku…), vi postajete član sveopće, univerzalne Crkve. Ta Crkva ima isto Sveto Pismo kao i ostali kršćani, te ima prvih tisuću godina zajedničke tradicije sa zapadnim kršćanima, pa na osnovu toga vjeruje kako je Bog stvorio sve ljude, i kako jednako voli sve narodnosti i rase. Svi ljudi, bez obzira na nacionalnost, imaju pristup u Pravoslavnu Crkvu.

            Naravno, nije moguće zanemariti da su u određenim lokalnim Crkvama neki narodi u većini; tako su i na našim prostorima oduvijek većinski pravoslavni narod i nositelji pravoslavlja Srbi, pa se po njima i Pravoslavna Crkva na našim prostorima naziva srpskom (što je samo jedan od njezinih naziva). Jednako tako, ne može se zanemariti ni da su rimokatolici u Hrvatskoj i BiH u ogromnoj većini Hrvati, pa zato i katoličke biskupije u te dvije države nose jaki hrvatski nacionalni naboj, što katolicima iz redova nacionalnih manjina uopće ne smeta. Tako ni pravoslavnima drugih nacionalnosti u Hrvatskoj ne smeta da svoje pravoslavlje žive u SPC.

            Kako, dakle, Hrvat može postati pravoslavac u Hrvatskoj? Jednostavno – obratite se pravoslavnom svećeniku koji je nadležan za vaše mjesto stanovanja, i to je to. Pošto je SPC kanonska za područje Hrvatske, to će naravno biti svećenik SPC, jer nema nijednog dijela Hrvatske koji nije prekriven crkvenom jurisdikcijom SPC. On će vas nakon pouke primiti, bilo putem krštenja, ili krizme, ili jednostavno ispovijesti vjere, ovisi o vašoj situaciji. Dakle, sve jednako kao i u Katoličkoj Crkvi.

            U SPC nitko nikoga ne uvjetuje njegovom nacionalnošću, niti ga uopće pita za to, jer, kao što smo rekli, SPC je kršćanska Crkva i ne dijeli ljude po tom kriteriju. U matične knjige se upisuje vaša nacionalnost (kao i u rimokatoličke, barem starije), ona kojoj pripadate, bez mijenjanja.

            Često se od raznih zlonamjernih ljudi čuju optužbe kako SPC navodno „srbizira“ svoje vjernike. To su potpune besmislice. Razmislite i sami: tko vama može promijeniti nacionalnost protiv vaše volje? Pravoslavni svećenik sigurno neće dežurati u vašem domu svaki dan, pazeći kako se vi nacionalno izjašnjavate, niti ga to zanima. Vi ste član Crkve, primate sakramente, molite se, idete na službe, angažirate se u Crkvi i sl. Ali koje ste nacionalnosti, nitko vas neće pitati, niti će vas itko oko toga forsirati.

            Usprkos većinskom srpskom  narodu, SPC je uvijek bila multinacionalna. U Zagrebu su crkvenu općinu osnovali, uz Srbe, i Cincari (grčko-makedonski Vlasi), koji su bili prisutni i u Ivaniću, te selima oko njega. Nitko ih nije „srbizirao“, već su ravnopravno sudjelovali u crkvenom životu, bili predsjednici crkvenih općina, graditelji crkava i dobročinitelji. U crkvama su imali svoje pjevnice, s kojih su odgovarali na bogoslužjima na grčkom jeziku, dok su Srbi sa svojih odgovarali na crkvenoslavenskom, i tako su u navedenim  mjestima bile služene dvojezične Liturgije. Ruska zajednica je također dala veliki doprinos srpskoj pravoslavnoj crkvenoj općini zagrebačkoj, kroz svećenike i angažirane laike. O tome još i danas svjedoči kapelica na Mirogoju, a i ikonostas zagrebačkog samostana na Svetom Duhu je izrađen darovima pobožnih Ruskinja, i monahinje su bile Ruskinje. Pa i danas, u zagrebačkoj preobraženskoj crkvi mole se Bogu, rame uz rame, pravoslavni Srbi, Hrvati, Rusi, Ukrajinci, Grci, Romi, čak i jedan Japanac pravoslavne vjere. Dolazi redovito i nekoliko Etiopljana (doduše, oni nisu pravoslavni). Tako da je ta „srpska“ crkva u Zagrebu ustvari možda čak i najviše multinacionalna od svih zagrebačkih crkava. Udruga zagrebačkih Rusa nosi ime po sv. Dositeju, Srbinu i prvom mitropolitu zagrebačkom.

            Slično je i u ostalim mjestima. U manastiru (samostanu) Lepavini, čuvenom po čudotvornoj ikoni Bogorodice, duhovnu okrepu nalaze pravoslavni i nepravoslavni svih narodnosti. U tom manastiru, kao i u pravoslavnim selima kalničkog Prigorja, od pravoslavnih vjernika često ćete čuti „kaj“, i pronaći kajkavska prezimena.

            U Mitropoliji zagrebačko-ljubljanskoj, monahinje su Slovenke. U glasovitom manastiru Kovilj u Vojvodini ima monaha (uz dominantne Srbe) i Makedonaca, Bugara, Slovaka i Hrvata. U dijaspori, raste broj Nijemaca, Francuza, Švicaraca i ostalih, svećenika SPC. Štoviše, postoje i frankofone parohije (župe) SPC u Švicarskoj, dok u Španjolskoj (osobito u Barceloni), postoji čitav vikarijat u sklopu zapadnoeuropske eparhije SPC. Sastavljen je od Španjolaca, i svećenika i vjernika, služi se samo na katalonskom jeziku – pa ipak, u sastavu su SPC.

            Slično je i u ostalim pravoslavnim Crkvama. Sve su one uglavnom višenacionalne, bez obzira na dominantni narod. Sjetimo se samo stotina tisuća pravoslavnih Amerikanaca, sedam milijuna Afrikanaca u misijama..

            Svi sveci koji su živjeli na teritoriju Hrvatske prije raskola 1054.g. su istodobno i pravoslavni sveci. Sv. Dujam u Splitu, sv. Kvirin u Sisku, sv. Mauro u Poreču, sv. Euzebije i Polion u Vinkovcima – sve njih štuju i pravoslavni. I pravoslavni Hrvati štuju sv. Savu i ostale srpske svece, jer, sveci nisu hrvatski ili srpski, već Božji. Kada je netko kanoniziran u jednoj mjesnoj pravoslavnoj Crkvi, postaje svetac univerzalne Pravoslavne Crkve. Tako je npr. sv. kralj Milutin bio jedan od najvećih srpskih srednjovjekovnih vladara. Pa ipak, njegove neraspadnute i čudotvorne relikvije čuvaju se i štuju u Sofiji, prijestolnici Bugarske.

            Prema tome, ne treba nasjedati stvarno zlim dezinformacijama koje SPC prikazuju kao nacionalno netrpeljivu Crkvu. Za pravoslavne Hrvate, ona je ovdje kanonska Crkva, koja ih objeručke prima, i omogućuje im da razvijaju svoju duhovnost i spašavaju svoje duše. Nitko ih ne sili čak ni na srpske običaje – neki čak nemaju ni krsnu slavu, što se smatra osnovnim srpskim crkvenim i nacionalnim obilježjem. Pa ipak, i oni svoje kršćanstvo žive u SPC, poštujući je kao svoju mjesnu Crkvu.

            Malo ljudi zna da se u okvirima SPC nalazi i jedna „nacionalna“  autonomna kanonska Crkva. To je Autonomna Ohridska Arhiepiskopija, kanonska pravoslavna Crkva na području Makedonije. Suprotno dezinformacijama, postoji dakle jedna regularna, samoupravna i priznata makedonska pravoslavna Crkva, sastavljena od Makedonaca, s makedonskim jezikom, punom samoupravom i mogućom autokefalnošću. Sve u okvirima SPC.

            Nitko u SPC sve te ljude ne smatra Srbima, niti ih srbizira. Ne postoji nijedan dokument SPC koji bi negirao hrvatsku državu, hrvatski narod, hrvatski jezik, ili bilo što drugo. Naposljetku, nije ni poslanje ni kompetencija Crkve da priznaje ili ne, narode ili države. To što se hrvatski jezik ne koristi, posljedica je okolnosti što ga nitko od vjernika nije ni tražio. Jer, Ustav SPC jasno kaže da se u SPC dozvolom Sinoda slobodno koriste i drugi jezici.

            Pokojni patrijarh Pavle javno je i jasno pozvao Srbe na miran život i integraciju u Hrvatskoj. SPC je partner hrvatske države; ona je na teritoriju RH konstituirala poseban episkopski savjet (biskupsku konferenciju) te sklopila ugovor s RH. Na temelju tog ugovora, namjenskim i kontroliranim trošenjem novca, RH pomaže karitativnom djelovanju među hrvatskim državljanima pravoslavne vjere, skrbi o povijesnim crkvama i manastirima na hrvatskom teritoriju (a ne da novac ide u Srbiju, kako izmišljaju neki) i sl. Postoje i mogućnosti školskog vjeronauka, dušobrižništva u institucijama, sklapanja braka u crkvi koji vrijedi i kao državni, i sl. Prema tome, SPC je u potpunosti integrirana u život hrvatskog društva, pomaže njegov razvoj, i ne treba nasjedati smicalicama da ona tobože „ne priznaje Hrvatsku i Hrvate“. Sve je to dodatni razlog da se Hrvat može u SPC osjećati kao kod kuće.

            Posebno je gnjusna laž da se SPC „moli za srpski narod, a ne za Hrvate“. Naime, nijedna pravoslavna Crkva na svijetu se ne moli samo za određenu etničku grupu. Pravoslavna Crkva moli za sve ljude, štoviše, i za cijelu tvorevinu. Kada se u pravoslavnoj Liturgiji koristi riječ „narod“ ili „rod“, iza toga se krije grčki pojam (izvornici liturgijskih tekstova Pravoslavne Crkve su na grčkom) laos, a ne etnos. Laos znači narod u smislu naroda Božjega, krštenog puka, Božjeg otkupljenog naroda, a ne neke etničke skupine. Ako se u pojedinim molitvama i dodaju prozbe za srpski narod, što je u tome sporno? Zar srpski narod nije dostojan molitve, ili mu molitva ne treba? Taj narod je većinski u pravoslavlju naših prostora. I rimokatolici, iako su čvrsto umrežena Crkva, u svoje misne molitve stavljaju prozbe za hrvatski narod, koji je većinski u Katoličkoj Crkvi našeg podneblja.

            Prema tome, nacionalnost ne samo da nije bit pravoslavlja – ona uopće nije bitna za pravoslavlje. Kada iziđemo pred Boga, naša nacionalnost i državljanstvo nas neće opravdati.

            Pravoslavni Hrvati su relativno rijetki. No, oni postoje, živeći pravoslavlje bivajući ono što jesu, u zajednici sa Srbima i svim ostalim narodima. Jer, upravo to lomi đavla – okupljanje svih ljudi oko Krista i u Kristu.  

Pravoslavna Crkva dobila spor pred Europskim sudom za ljudska prava protiv Republike Makedonije

Makedonija, iako se u javnosti obično smatra pravoslavnom zemljom, nažalost već unazad nekoliko desetljeća nije pravoslavna. Nakon kanonskog nereda prouzročenog bugarskom okupacijom u Drugom svjetskom ratu, i komunističkim terorom nakon njega, zbog kojega je Makedonija godinama živjela bez pravoslavnih biskupa, 1967.g. Makedonija nažalost napušta pravoslavlje jednostranim i samovoljnim proglašenjem autokefalnosti. Kao posljedicu toga imamo danas tzv. „Makedonsku Pravoslavnu Crkvu (MPC)“ koja po formalnoj vjeri i obredu djeluje pravoslavno, no u biti je isključena iz Pravoslavne Crkve, nepriznata od svih, te su i njeni sakramenti nevaljani. Od malog broja vjerski svjesnih makedonskih vjernika i klerika stvorena ja kasnije Pravoslavna Ohridska Arhiepiskopija (nadbiskupija) – autonomna makedonska Crkva u sastavu SPC, i jedina zakonita pravoslavna jurisdikcija u Makedoniji. Nažalost, ista je surovo progonjena od strane makedonske države. Prije nekoliko dana je ipak uspjela dobiti spor protiv makedonske države, povodom čega prenosimo službeno priopćenje: 

Priopćenje Pravoslavne Ohridske Nadbiskupije

Dana 16. studenoga 2017. godine Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu donio je presudu u slučaju br. 3532/07: „Pravoslavna Ohridska Arhiepiskopija protiv Bivše Jugoslavenske Republike Makedonije (FYROM)“.

U presudi je konstatirano da je „FYROM prekršila čl. 11 (sloboda okupljanja i udruživanja), u vezi s čl. 9 (sloboda misli, savjesti i religije), Europske konvencije za ljudska prava“, što je proizašlo od odbijanja nadležnih da registriraju Pravoslavnu Ohridsku Arhiepiskopiju (POA) kao posebnu vjersku zajednicu.

Republika Makedonija, kao stranka koja je izgubila spor, dužna je tužitelju, Pravoslavnoj Ohridskoj Arhiepiskopiji, isplatiti odštetu u visini od 9.500 eura. Ovo je najveća pobjeda pravde za Pravoslavnu Ohridsku Nadbiskupiju u proteklih 15 godina, od kada se počeo voditi državni progon, ne samo protiv Nadbiskupa ohridskog i Metropolita skopskog g. Jovana, nego i njenih biskupa, klerika, monaha, monahinja i vjernog naroda. I bez izricanja ovakve presude, Pravoslavna Ohridska Nadbiskupija je nezaobilazna realnost po pitanju vjerskog života u Republici Makedoniji.

Sloboda, koja je vrhovni kriterij u pravoslavnom kršćanstvu, čuva se samožrtvom, ne samo i jedino pravnim aktom, no dobro je što je ponekad taj vrhovni kriterij potvrđen i s pravne strane. Zato je ova presuda Europskog suda za ljudska prava za prekršaj nekoliko članova Europske konvencije za ljudska prava od strane Republike Makedonije, na štetu Pravoslavne Ohridske Nadbiskupije, satisfakcija ne samo za vjernike Crkve, već je i velika opomena novoj vlasti da ne vlada totalitaristički i nasilno kao što je to činila prethodna vlast.

Iz ureda Svetog Arhijerejskog Sinoda

Pravoslavne Ohridske Nadbiskupije

Pravoslavne biskupske konferencije - pravoslavlje nadilazi nacije

            Već smo mnogo puta do sada kroz razne tekstove objašnjavali na kojim principima počiva ustroj Pravoslavne Crkve. Vidjeli smo kako funkcionira njezino jedinstvo i partikularnost, te smo prikazali što jest Pravoslavna Crkva, a što nije Pravoslavna Crkva. Danas ćemo prikazati jedan, u hrvatskoj javnosti relativno nepoznat, način organiziranja i djelovanja Pravoslavne Crkve u svijetu – pravoslavne biskupske konferencije.

            Pravoslavna Crkva jest jedna i jedinstvena – jedna, sveta, katolička i apostolska Crkva. Ona je mistično Tijelo Kristovo. Ova jedinstvenost i jedincatost Crkve se ostvaruje, ne kroz osobu vrhovnog poglavara (kao kod rimokatolika), već kroz jedinstvo vjere, sakramenata i kanonskog uređenja. Tko nije dio ovog zajedništva, nije pravoslavan.

            Osnovno lokalno ostvarenje te jedne Pravoslavne Crkve jest eparhija ili episkopija, ili, hrvatski: biskupija. Njome upravlja episkop/biskup kao apostolski nasljednik, i kroz nju pojedinac dobiva sve što mu je potrebno za ispunjavanje cilja kršćanskog života – spasenja duše. Zato su sve pravoslavne biskupije jednake, iz čega proizlazi da su i svi pravoslavni biskupi jednaki, te posljedično, ne postoji „pravoslavni papa“. 

            Više bližih eparhija ili biskupija se ujedinjuje u arhiepiskopiju i mitropoliju (hrvatski: nadbiskupija i metropolija). Pošto u Pravoslavnoj Crkvi nema pape, ove arhiepiskopije su pravno neovisne, tj., njihovi biskupi se, pod predsjedanjem arhiepiskopa okupljaju na Sabore, na kojima rješavaju sva tekuća pitanja Crkve: izbor novih biskupa, kanonske prekršaje, briga o upražnjenim biskupijama, financije, bogoslovije, kanonizacije svetih itd. Ove samostalne arhiepiskopije odgovaraju rimokatoličkim crkvenim pokrajinama, s time da ove imaju papu kao poglavara, dok su pravoslavne neovisne. Zbog svoje neovisnosti, ove samostalne pravoslavne crkvene pokrajine/arhiepiskopije o novije vrijeme se nazvalo autokefalnim Crkvama. Arhiepiskopi nekih od ovih Crkava nose počasni naziv patrijarha, pa su dotične Crkve patrijaršije ili patrijarhati. Neke međutim nemaju punu neovisnost, nego samo samoupravu; to su autonomne Crkve. Trenutno u svijetu ima 14 ovakvih samostalnih crkvenih pokrajina koje čine jednu, svetu, katoličku i apostolsku Crkvu, odnosno Pravoslavnu Crkvu – organ spasenja ljudskog roda. 

            Pravoslavne Crkve organizirane su teritorijalno, poput rimokatoličkih biskupija, što znači da određeni pravoslavni biskup ima punu jurisdikciju na nekom teritoriju bez obzira na nacionalnost vjernika. Jednako tako, i samostalna arhiepiskopija (autokefalna Crkva) ima svoj teritorij na koji ju je Bog postavio da privodi ljude spasenju. Ovo se naziva kanonski teritorij. Prekršaj nečije jurisdikcije na kanonskom teritoriju u pravoslavlju povlači za sobom u pravilu najteže kazne. To znači, ako je mitropolija zagrebačko-ljubljanska kanonska pravoslavna biskupija u sjevernoj Hrvatskoj, nije moguć nikakav zakoniti pravoslavni crkveni pastoral na tom terenu bez njezine dozvole.

            Što se pravoslavne crkvene jurisdikcije tiče, svijet možemo ugrubo podijeliti na tri dijela. Prvi dio su područja riješene kanonske nadležnosti – to su područja na kojima je posve određeno tko vrši jurisdikciju, i oko toga postoji konsenzus svih Crkava. U Hrvatskoj je tako SPC kanonska. 

            Drugi dio svijeta su misijska područja, gdje pravoslavlja nema, ili tek nastaje, pa za ta područja vlada konsenzus da sve Crkve mogu tamo misionariti, dok se ne stvore uvjeti za crkvenu organizaciju u punom smislu.

            Treći dio svijeta su tzv. zemlje dijaspore. To su zemlje zapadne Europe, Amerike, Australije i Oceanije, koje su na pola puta između misijskog i riješenog kanonskog statusa. U njima su pravoslavni još uvijek manjina, i to uglavnom sastavljena od dijaspore iz pravoslavnih zemalja; također je u tim zemljama pravoslavlje relativno nova vjera, koja još umnogome nije pustila korijenje. U takvoj situaciji, gdje Pravoslavna Crkva postoji, ali još u djetinjoj, adolescentskoj fazi, konsenzus je da svaka Crkva brine o svojoj dijaspori, i polazeći od nje, vrši crkvenu misiju prema domaćem nepravoslavnom stanovništvu. To je razlog zbog kojega u npr. Italiji, Španjolskoj, Britaniji ili SAD-u postoje paralelne jurisdikcije, odnosno, u jednom New Yorku može biti, govorim napamet, pet kanonskih pravoslavnih biskupa (grčki, srpski, bugarski, ruski itd.). Ta situacija nije po kanonima, jer bi u New Yorku trebao biti jedan jedini pravoslavni biskup za sve, ali se ovakva situacija tolerira zbog povijesnih i vanjskih okolnosti, te se ima u vidu njezino kanonsko rješenje jednog dana.

            Ipak, bez obzira što su jurisdikcije na Zapadu podijeljene uglavnom po nacionalnoj osnovi, to ne znači da su ove biskupije, njihov kler i vjernici otuđeni jedni od drugih. U Americi, Francuskoj, Italiji i svim drugim zemljama, vjernici različitih Crkava posve slobodno idu jedni drugima u crkve, štuju svece druge Crkve, primaju sakramente, i surađuju u pastoralu – jer, oni su jedna te ista Pravoslavna Crkva.

            Postoji u tim zemljama dijaspore i jedan institucionalni oblik pravoslavnog jedinstva, a to su pravoslavne biskupske konferencije. Ove pravoslavne biskupske konferencije su koordinacijska tijela koja okupljaju sve kanonske pravoslavne biskupe, svih nacionalnih jurisdikcija u nekoj zemlji, zbog međusobne suradnje i pastorala. Tako npr. u Njemačkoj, djeluju kanonski biskupi iz carigradske, antiohijske, ruske, srpske, rumunjske i gruzijske Crkve. Međutim, svi su oni okupljeni u pravoslavnu biskupsku konferenciju Njemačke, koja je vrhovno predstavništvo pravoslavlja u Njemačkoj. 

            Ove biskupske konferencije su službeno pokrenute odlukom IV. Predsaborske konferencije svih pravoslavnih Crkava u švicarskom gradu Chambesy, održane u lipnju 2009.g. Ovo je dakle svepravoslavna odluka, i još jedan u nizu dokaza koji pobijaju predrasudu o razjedinjenosti pravoslavlja.

            Na čelu svake pravoslavne biskupske konferencije se nalazi predstavnik Carigradske Patrijaršije, zbog toga što je ona prva po časti u pravoslavnim Crkvama. Konferencija ne dira u unutrašnji život biskupija, ali koordinira njihov pastoral i nastup prema vanjskom svijetu, u skladu s okolnostima neke zemlje. Ona je vrhovni predstavnik Pravoslavne Crkve pred određenom državom, rješava pitanja vjeronauka, dušobrižništva u obrazovnim ustanovama i bolnicama, misijskog rada, prevođenja liturgijskih tekstova i crkvene literature na domaće jezike, uvođenja štovanja domaćih svetaca u pravoslavlje (onih svetaca koji su živjeli na Zapadu prije 1054.g.) i sl. Štoviše, ove konferencije imaju svoje različite odbore i povjerenstva, u kojima sjede predstavnici svih Crkava i narodnosti u nekoj zemlji. 

            Ove konferencije izučavaju sve vjerske zajednice na svom teritoriju koje se nazivaju pravoslavnima, te donose ocjenu radi li se uistinu o pravoslavnima ili ne. Tako npr., ukoliko bi predstavnici neke od pseudocrkava, recimo tzv. HPC ili CPC došli u Australiju, tamošnja pravoslavna biskupska konferencija, sastavljena od predstavnika svih Crkava, bi ustanovila da se radi o lažnoj Crkvi, i upozorila sve pravoslavne vjernike da ne primaju sakramente od njih. 

            Trenutno postoje sljedeće pravoslavne biskupske konferencije:

Pravoslavna biskupska konferencija Austrije

Pravoslavna biskupska konferencija Belgije, Nizozemske i Luksemburga

Svepravoslavna biskupska konferencija za britansko otočje

Pravoslavna biskupska konferencija Italije i Malte

Pravoslavna biskupska konferencija Latinske Amerike

Pravoslavna biskupska konferencija Njemačke

Biskupska konferencija svih kanonskih pravoslavnih biskupa Oceanije

Pravoslavna biskupska konferencija Skandinavije

Pravoslavna biskupska konferencija SAD-a

Pravoslavna biskupska konferencija Kanade

Sabor pravoslavnih biskupa Francuske

Pravoslavna biskupska konferencija Švicarske

Pravoslavna biskupska konferencija Španjolske i Portugala

            Prema tome, pogrešno je mišljenje da je Pravoslavna Crkva skup otuđenih „nacionalnih Crkava“, nesposoban za bilo kakvo djelovanje na svjetskoj razini. Jedinstvo Pravoslavne Crkve u svijetu nije samo duhovno i sakramentalno, već i vidljivo, na svim razinama, uključujući i najviše. Ove pravoslavne biskupske konferencije su vidljivi znak tog jedinstva, koje u Duhu Svetome nadilazi sve ljudske i nacionalne granice.

Poglavar i obnovitelj Albanske Pravoslavne Crkve proslavio 88. rođendan - kratki životopis velikog čovjeka

Njegovo Blaženstvo Nadbiskup Tirane, Drača i sve Albanije Anastazije (Janulatos) proslavio je 4. studenog 2017. svoj 88. rođendan.

Rođen je 4. studenog 1929. u Pireju. Bio je profesor povijesti religija (1972.-1992.) i dekan Bogoslovnog fakulteta sveučilišta u Ateni (1983. - 1986.). Danas je profesor emeritus ovoga sveučilišta.

Nositelj je počasnih doktorata s 19 sveučilišta i fakulteta (iz Grčke, SAD-a, Cipra, Rumunjske, Gruzije, Albanije, Italije..), dopisni član (1993.-2005.) i počasni član (od 2006.) Atenske akademije znanosti.

Na postdiplomskim studijima izučavao je povijest religija i etnologiju na sveučilištima u Hamburgu i Marburgu. Svjetske religije proučavao je i putujući kroz zemlje u kojima one imaju razvijen život. Pored suvremenog i starogrčkog jezika, on govori engleski, francuski i njemački, a kao radne jezike koristi latinski, talijanski, španjolski i albanski.

Odigrao je pionirsku ulogu u poticanju interesa za pravoslavlje tijekom svog misionarskog rada u stranim zemljama (počev od 1958. g.). Za jerođakona je zaređen 1960., a za jeromonaha – arhimandrita 1964. Za biskupa Andruse izabran je 1972. dok se nalazio na položaju generalnog direktora izdavačke kuće Apostoliki Dijakonija Grčke Crkve (1972.-1992.). Bio je vršitelj dužnosti mitropolita Mitropolije irinupolske u Istočnoj Africi 1981.-1990., mitropolit Andruse i patrijaršijski egzarh u Albaniji (1991.-1992. g.). Za Nadbiskupa Tirane i sve Albanije izabran je u lipnju 1992. godine.

Bio je generalni tajnik Izvršnog odbora za svjetsko misionarstvo Sindesmosa, svepravoslavne omladinske organizacije (1958.-1961.), potpredsjednik Sindesmosa (1964.-1977.); osnivač i predsjednik Međupravoslavnog misionarskog centra Porevtendes (od 1961.g.). Bio je član  Međunarodnog odbora za misionarske studije Svjetskog savjeta Crkava (1963.-1969.), tajnik za istraživanje misionarstva i za odnose s pravoslavnim Crkvama pri SSC (1969.-1971.g.). Organizirao je i upravljao Centrom za misionarske studije sveučilišta u Ateni (1971.-1974.).

Kao direktor Apostoliki Dijakonije započeo je mnoge teološke, obrazovne, izdavačke programe; posebnu pažnju je posvetio pitanju misionarenja u istočnoafričkim zemljama Keniji, Ugandi i Tanzaniji. Organizirao je i razvio pravoslavne misionarske poduhvate. Priznat je kao „veliki dobrotvor Patrijaršije aleksandrijske i sve Afrike“.

Kao Nadbiskup Albanije počev od 1992., u krajnje teškim okolnostima uspostavio je i razvijao Pravoslavnu Autokefalnu Albansku Crkvu koja je bila potpuno zapuštena pune 23 godine. Premda je  formalna sloboda bila vraćena u ovoj zemlji, početne 1990-te godine bile su dramatično vrijeme za pravoslavnu zajednicu u Albaniji.

Ovdje nije bio opstao nijedan biskup, a nijedan eventualni kandidat nije imao kanonske uvjete da bi bio zaređen za biskupa; ostalo je jedino 15 umirovljenih i bolesnih svećenika. Nije bilo crkava (bile su ili uništene ili pretvorene u svjetovne građevine), a nije bilo ni financijskih sredstava da se podignu usred prevelikog siromaštva, te država nije mogla uzeti na sebe obavezu pomaganja vjerskih zajednica. Jednom riječju, svuda je vladala bijeda i zapuštenost.

U ovim okolnostima jedino je Carigradska Patrijaršija mogla preuzeti na sebe obavezu i bila u stanju učiniti prve korake k uspostavljanju Pravoslavne Crkve u Albaniji. Da bi se udovoljilo potrebama Crkve u Albaniji, Carigradska Patrijaršija je ovdje poslala jednu od najsposobnijih ličnosti, dobro poznatu širom pravoslavnog svijeta i šire, profesora dr. Anastazija (Janulatosa), koji je u to vrijeme bio mitropolit Andruse, moderator Komisije za svjetsko misionarenje i evangelizaciju SSC i vršitelj dužnosti nadbiskupa Nadbiskupije za Keniju, Ugandu i Tanzaniju.

Po dolasku u Albaniju, Nadbiskup je naišao na duhovnu i materijalnu pustoš preostalu od ateističkog režima, ali se nije dao zaplašiti. Bio je odlučan stanje urediti nabolje. Otpočeo je s otvaranjem bogoslovije za školovanje mladih svećenika i vraćanjem postojeće crkvene imovine, istovremeno nastojeći podići nove crkve. Bio je to samopožrtvovni rad koji je uvjerio albanske pravoslavne kršćane da umole Carigradsku Patrijaršiju da postavi tadašnjeg mitropolita Anastazija za njihovog Nadbiskupa.

U cilju obnove crkvenog života Nadbiskup je započeo nove programe na području zdravstva, društvene brige, prosvjećivanja, unaprijeđenja poljoprivrede, kulture i ekologije.

On je pisac 24 knjige (istraživanja afričkih religija, eseji iz teologije i povijesti misionarstva, propovijedi i dr.), uključujući i knjigu „Islam, opći pregled“, koja je doživjela 16 izdanja i prijevod na srpski, zatim Povijest živih religija, Suočavanje sa svijetom, Misonarenje na Kristov način, Do kraja zemaljskog šara, Koegzistencija, Križ i Uskrsnuće u Albaniji. Objavio je više od 200 studija i članaka iz dogmatske i pastoralne teologije. Njegove studije i članci objavljeni su do sada na 17 jezika.

Nositelj je 27 ordena i nagrada mnogih pravoslavnih sestrinskih Crkava i pojedinih zemalja. Međunarodno je priznat njegov doprinos kršćanskom misionarenju, teologiji i mirnoj koegzistenciji narodâ i religijskih zajednica.

Nadbiskup Anastazije je prisustvovao Svetom i Velikom Saboru Pravoslavne Crkve od 16. do 21. lipnja 2016. godine.

izvor: spc.rs

Upoznajmo pravoslavne Crkve: Ruska Patrijaršija

U našem pregledu pojedinih pravoslavnih Crkava, do sada smo prikazali prve četiri patrijaršije, zvane još i stare patrijaršije, jer su nastale u crkvenoj antici, u vrijeme prvih 7 ekumenskih Koncila (vidi: carigradska aleksandrijska antiohijska jeruzalemska ). Sada prelazimo na pet sljedećih, tzv. novih patrijaršija, nazvanih tako jer su nastale nakon vremena ekumenskih Koncila. Prva među njima je Ruska Patrijaršija, peta među pravoslavnim kanonskim Crkvama.

Područje današnje Rusije, Bjelorusije i Ukrajine (kanonsko područje Ruske Patrijaršije) nalazilo se u drevno doba izvan granica grčko-rimske civilizacije, i bilo je naseljeno primitivnim barbarskim plemenima. Ipak, crkvena predaja kaže da se već u apostolsko doba ondje naviještalo Evanđelje. Po predaji, kršćanstvo je ovamo donio apostol Andrija, brat Šimuna Petra, apostol Grčke i utemeljitelj Carigradske Patrijaršije. Imao je ispočetka dosta uspjeha – predaja kaže da je na mjestu buduće metropole Kijeva zabio u zemlju križ, prorokujući o slavi buduće Crkve u toj zemlji. Iz tog vremena poznati su nam i prvi ranokršćanski mučenici tog područja, iz naroda Skita (Enen, Nirin i Pin), a također je poznato šest ranokršćanskih biskupija na području današnje južne Rusije i Ukrajine, uz Crno more: skitska, hersonska, gotska, suroška, fulska i bosporska. U ovim krajevima je djelovao i sv. Klement, kasniji rimski papa.

Tijekom stoljeća, široka područja današnje Bjelorusije, Ukrajine i zapadne Rusije naselila su različita istočna plemena starih Slavena. Tijekom 8. i 9.st. preko njihovog područja kreću u pohode Varjazi (vikinška, germanska plemena iz Skandinavije), ploveći velikim ruskim rijekama prema Mediteranu. Varjazi se uspijevaju, kao dobri ratnici, nametnuti slavenskim plemenima, i dolazi do stvaranja dvije velike kneževine: sjeverne sa središtem u Novgorodu (današnji Njižni Novgorod sjeverno od Moskve) i Kijevu (današnja metropola Ukrajine). Germansko plemstvo se slaveniziralo, a obje kneževine su se kasnije ujedinile u jednu, poznatu kao Kijevska Rus (kod nas u literaturi često krivo zvana Kijevskom Rusijom). Bilo je to oko 880.g. Kijevska Rus je bila tada vjerojatno najveća država Europe, a kontrolirala je trgovinu između Skandinavije i Carigrada. Unutar nje se razvijaju manje plemenske cjeline: Velika Rus na sjeveru, Mala Rus na jugu i Bijela Rus na zapadu. Stjecajem povijesnih okolnosti, od ovih cjelina nastat će tri velike istočnoslavenske nacije: na sjeveru Velikorusi (ili jednostavno Rusi), na jugu Malorusi, Rusini, Rusnaci ili od 19.st. Ukrajinci, te Bijeli Rusi ili Bjelorusi na zapadu. Najveći brojčani rast, teritorijalno širenje i državotvorno-nacionalni primat imali su Rusi. Zbog ovoga ruski patrijarh i danas nosi titulu vseja Rusi (svih Rusi, tj. Velike, Male i Bijele), što naši mediji krivo prevode kao „cijele Rusije“. 

Prvo pokrštavanje Kijevske Rusi zbilo se oko 866.g., u vrijeme knezova Askoljda i Dira, koji su primili kršćanstvo nakon neuspjelog napada na Carigrad, kada ih je od grada odbacilo čudo Presvete Bogorodice. Međutim, ovo nije dugo trajalo; obojica su stradali kao mučenici, a njihovi nasljednici vraćaju se staroslavenskoj poganskoj religiji. Ipak, kršćanstvo nije skroz iskorijenjeno; kneginja Olga prima kasnije krštenje i organizira prve misije.

Prekretnica nastaje 968.g., kada knez sv. Vladimir Kijevski konačno odbacuje staroslavensko poganstvo i prihvaća istočno, bizantsko kršćanstvo, a Carigrad postaje Crkva-majka ruskoj Crkvi. Kršćanstvo postaje službena religija kijevske države, ljudi se masovno krste; u samom Kijevu je oboren veliki idol boga Peruna i bačen u Dnjepar, a cijeli grad još k tome temeljito okađen i očišćen od svega poganskog. Naravno, trebalo je proći još puno stoljeća da nova vjera definitivno zaživi u narodu. 

U to prvo doba u Kijevskoj Rusi ima šest mitropolija: novgorodska, černjigovska, rostovska, vladimiro-volinska, belgorodska i kijevska. Sve su one pod jurisdikcijom Carigradske Patrijaršije, a biskupi su uglavnom stranci, Grci i Bugari. Razvijaju se školstvo, državna uprava i gospodarstvo, osnivaju samostani, prevodi i modificira za ruske prilike bizantsko pravo. Ukratko, paralelno s kršćanstvom, stvara se ruska civilizacija. 

Godine 1051. dolazi prvi Rus na biskupsku katedru. U to doba obavljaju se prve kanonizacije ruskih svetaca, broj biskupija se uvećava na 12, a osniva se i glasovita Kijevsko-pečerska Lavra („samostan u kijevskim špiljama“), koji postaje najvažnije duhovno i crkveno središte, kao i norma za rusko monaštvo. Veći broj biskupa, kao i 118 kanoniziranih svetaca, koje je dao ovaj samostan, dovoljno govori o njegovom značaju. 

Naravno, nakon raskola 1054.g., ruska Crkva će ostati vjerna pravoslavlju. Već oko 1230.g. bilježimo prve pokušaje privođenja Kijevske Rusi Rimu. Usprkos svemu, rimokatolici su zadržali slobodu u državi; svi veliki gradovi su tada imali i rimokatoličke crkve. 

Veliki cvat kršćanske Kijevske Rusi surovo je prekinut u 13.st., naletom Mongola, koji će poharati i okupirati zemlju, i za nekoliko stoljeća je unazaditi za ostatkom Europe. U mongolsko doba počinje slabiti veza ruske Crkve s Carigradom, te carigradski patrijarsi dozvoljavaju autonomiju ruskoj Crkvi. 

Inače, Mongoli su se pokazali vjerski tolerantni, pošto ima je „Jasa“ (Knjiga zabrana), zbornik zakona koji im je propisao Džingis-kan, nalagala vjersku toleranciju. Ovoga se drže Mongoli i nakon primanja islama 1313.g., zbog čega čak i u teškom mongolskom periodu pravoslavna misija napreduje, i vjera se širi na slavenske i neslavenske narode. U mongolsko doba uzdiže se Moskva, kao nova metropola. 

Godine 1441. ruski mitropolit Izidor potpisuje u Firenci, na glasovitom saboru ujedinjenja, uniju s Katoličkom Crkvom. Zbog toga biva protjeran. Pošto je Carigrad bio također u uniji s Rimom, 1448.g. ruskim pravoslavnim biskupima ništa drugo nije preostajalo, nego da se saberu na sabor, i izaberu između sebe novog mitropolita. Time ruska Crkva postaje de facto autokefalna. Nakon pada Carigrada pod Turke i povratka u pravoslavlje, ovo je priznao i Carigrad. Raste politička i crkvena moć Rusije. Ivan IV. Grozni postaje 1547.g. prvi okrunjeni ruski car. Rusija postaje carstvo, smatra se nasljednicom Bizanta, te polako počinje stremiti naslovu patrijaršije. 

Konačno, 1589.g., nakon sedmogodišnjih priprema, ruska Crkva biva uzdignuta na rang patrijaršije. Ovo je dakako priznato od ostalih Crkava. Ovo prvo patrijaršijsko razdoblje trajati će do 1721.g. U njemu se ruska država širi na cijelu istočnu Europu, a od 17.st. počinje prodor u Aziju. Zajedno s njom širi se civilizacija, naseljavaju se ogromna rijetko naseljena prostranstva, pacificiraju se i civiliziraju brojna plemena. Ukorak s time napreduje i misija Crkve, te Ruska Patrijaršija postaje faktički najveća i najmoćnija pravoslavna Crkva, što će zadržati do danas. Ako se uzme u obzir i činjenica da je Rusija u to doba bila jedina neovisna pravoslavna zemlja, moguće je razumjeti i silan utjecaj ruskog pravoslavlja na ostale pravoslavne narode, prvenstveno balkanske Slavene. Do 20.st. područje ruske države i Crkve postat će cijela istočna Europa i sjeverna Azija – više od osmine naseljenog kopna zemlje.

U ovo doba događa se i veliki prodor katolicizma u Rusiju. Naime 1596.g. na području današnje zapadne Ukrajine sklapa se tzv. „Brest-litovska unija“, kojom nastaje Ukrajinska Grkokatolička Crkva, najveća među svim grkokatoličkim Crkvama. Polovicom 17.st. patrijarh Nikon provodi reforme u ruskoj Crkvi, s kojima se nije složio jedan dio klera i naroda. Oni se odvajaju od Pravoslavne Crkve, i do danas su poznati kao starovjerci ili staroobrednici. Nalaze se izvan pravoslavlja, i njeguju tip liturgije koji je postojao prije Nikonove reforme. Ipak, jedan dio ih se kasnije vratio u pravoslavlje, a ruska Crkva im je zauzvrat priznala stari prednikonovski obred; to su tzv. jednovjerci.

Početkom 18.st. dolazi do velikih promjena u ruskoj Crkvi. Naime, car Petar Veliki u sklopu velikih reformi ruskog društva, 1721.g. ukida patrijaršijski ustroj Ruske Crkve. Umjesto vlasti patrijarha, car uvodi vlast tzv. Sinoda, po kojemu će se cijelo razdoblje povijesti ruske Crkve do 1917.g. nazvati sinodalnim razdobljem. Ovaj Sinod je bio ustvari upravni odbor ruske Crkve, sastavljen po uzoru na slične odbore u protestantskim državnim Crkvama (car Petar Veliki je bio opčinjen zapadom, pogotovo protestantskim zemljama). U njemu su sjedili biskupi, poglavari većih samostana, te predstavnici oženjenog klera, laika i države, tj. cara. Počinje jaka sekularizacija i pozapadnjačenje ruskog društva, a Crkva biva svedena u posve podređen položaj prema državi; faktički postaje državni organ. Dokle je to išlo, vidi se po tome da se svećenstvo prisiljavalo da bude dio policijsko-obavještajnog aparata, čak da krši ispovjednu tajnu, ako se sazna u ispovijedi npr. urota protiv države. U teologiji se također otvaraju vrata zapadnim, protestantskim i rimokatoličkim utjecajima; neki teolozi počinju čak zagovarati ideju o pravoslavlju kao umjerenom i ritualističkom protestantizmu. Pa ipak, i tako duhovno nepovoljno doba je dalo ogroman broj svetih, vrsnih teologa i misionara, posve vjernih autentičnom pravoslavlju. 

U veljači 1917.g. u Rusiji dolazi do državnog udara, poznatog pod bombastičnim nazivom „februarska revolucija“. Pošto je u tom udaru pala monarhija u Rusiji, u ljeto iste godine sastaje se nakon 200 godina Sabor ruske Crkve, od 265 klerika i 299 laika (koji su imali samo savjetodavni glas). Ovaj Sabor je ukinuo crkveno uređenje Petra Velikog, i ponovno uspostavilo patrijaršiju, i mitropolit Tihon postaje novi patrijarh. 

Međutim, u jesen iste godine događa se novi prevrat, tzv. „oktobarska revolucija“, i Rusija se pretvara u totalitarnu komunističku državu. Nove sovjetske vlasti odlučuju posve iskorijeniti religiju iz zemlje, te nastupa vjerojatno najveći progon kršćana na zemlji, još od rimskih vremena. Nova vlast posve odvaja Crkvu od države, oduzima crkvenim zajednicama status pravnih osoba, te počinje neviđenu pljačku imovine: konfiscira se zemlja, nekretnine, vrijednosti, oskvrnjuju se svetinje. Počinju pokolji svećenstva, a jedan dio klera bježi iz zemlje. Samo 1921.g. zatvorena su 722 samostana, a do 1938.g. 95 posto crkava je posve uništeno ili prenamijenjeno. Ubijeno je na desetke tisuća klerika, te doslovce milijuni laika. Sam patrijarh Tihon, nakon dugih muka, umire 1925.g. Možemo reći da je kompletna struktura Ruske Patrijaršije uništena. 

Uslijed teških progona, u cijeloj Rusiji, dakle zemlji veličine jednog kontinenta, ostaje svega stotinjak otvorenih crkava i nekoliko preživjelih biskupa. Konačno, mitropolit Sergije Starogorodski 1927.g. pokušava spasiti što se spasiti da, te usprkos progonima, uspostavlja lojalnu suradnju sa sovjetskim vlastima. Ali, progon Crkve nije prestajao; ova suradnja je u praksi značila relativan mir šačicama klerika i vjernika oko mitropolita Sergija. Ona je izazvala i ogorčenje dijelova progonjene Crkve, koja se odvaja od službene Crkve u tzv. „katakombnu Crkvu“ (današnje ruske sekte koje se tako nazivaju nemaju veze s izvornom katakombnom Crkvom). Reagirala je i ruska dijaspora. Ona je na osnovu dozvole pokojnog patrijarha Tihona bila samoorganizirana još od 1920.g. (Ruska Zagranična Crkva), a sada je posve prekinula komunikaciju sa Crkvom u SSSR-u. Raskol između Ruske Patrijaršije i Ruske Zagranične Crkve zaliječen je tek 2007.g. 

Rusi su i dan danas podijeljeni oko postupaka mitropolita Sergija i njegove suradnje sa komunistima. Mnogi ga žestoko kritiziraju. Naravno, lako je poslije bitke biti pametan; trebalo je tada preživjeti sve užase sovjetskih progona.

No, 1941.g. Hitler napada SSSR, i zauzima velike dijelove države. Ratno stanje je bilo kritično za Sovjete. Tada Staljin shvaća da mu je za pobjedu u ratu potrebna pomoć i lojalnost svakog Rusa, i vjernika i nevjernika, a također mu je bilo jasno da ne smije biti gori od Nijemaca (koji su na zauzetim teritorijima dozvolili obnovu vjerskog života. Tako 1943.g. dolazi do popuštanja, obustave progona i obnove vjerskog života Ruske Patrijaršije u SSSR-u. Ponovno se otvaraju crkve, samostani i bogoslovije, svećenici se puštaju iz zatvora i rede novi. Događaju se i čuda: ikona Bogorodice Kazanske biva nošena u procesiji oko Staljingrada, i grad se, protiv svih vojnih pretpostavki, sačuvao. Kada bi njemački tenkovi stigli do linije kojom je prošla procesija, stali bi kao ukopani. 

Ova tolerancija Crkve zadržana je i poslije rata, sve do Staljinove smrti. Ipak, ona nije bila neograničena. Svodila se samo na dozvolu bogoslužja. Što se tiče bilo kakvog pastoralnog, misijskog, katehetskog ili medijskog rada, to je sve i dalje bilo strogo zabranjeno. 

Nakon Staljinove smrti pojačavaju se progoni Crkve, no ipak treba reći kako nikada nisu dostigli onu razinu iz 1920-ih i 1930-ih godina. S različitim intenzitetom progon Crkve se nastavio sve do kraha SSSR-a 1991.g.

Od 1991.g. do danas, Ruska Patrijaršija se nalazi u stanju velike obnove, pastoralnog i misijskog zamaha. Smatra se da ima oko 150 milijuna vjernika, što je čini najbrojnijom pravoslavnom Crkvom. Po crkvenom Ustavu, definirana je kao višenacionalna lokalna Crkva. Uz liturgijski crkvenoslavenski, u upotrebi su ruski te razni svjetski jezici, kao i jezici malih naroda na području Rusije. Njeno kanonsko područje su uglavnom zemlje bivšeg SSSR-a, Kina i Japan, ali rasprostranjena je po čitavom svijetu, što preko misija, što preko dijaspore.

Ruska Patrijaršija ima 387 biskupa i 293 biskupije. Župa ima 34 764, od toga 891 u dijaspori. Također ima 926 samostana, od toga muških 455, a ženskih 471. Također im 35 171 svećenika i 4 816 đakona. Ovo je stanje iz 2016.g. 

U sastavu Ruske Patrijaršije djeluju i autonomne Crkve: kineska, japanska, ukrajinska, letonska, moldavska, ruska zagranična, estonska i bjeloruski egzarhat. 

Zbog svoje veličine i rasprostranjenosti, a u zadnje vrijeme i uspona ruske države, što posljedično pridonosi i usponu Crkve, Ruska Patrijaršija je danas jedan od najvažnijih faktora, ne samo u pravoslavnom svijetu, već općenito u sferi religije.