Blagdan sv. Save

Danas je blagdan sv. Save, utemeljitelja i prvog poglavara SPC. O ovom velikom svecu, čudotvorcu i ugodniku Božjem, možete saznati i iz životopisa na hrvatskom jeziku: Život sv. Save

Može li Hrvat biti član Srpske Pravoslavne Crkve?

            Neke naše prethodne objave ponovno su potakle određena pitanja oko nacionalne pripadnosti članova Pravoslavne Crkve. Postoje brojne predrasude; ljudi vjeruju da je Srpska Pravoslavna Crkva (SPC) „samo za Srbe“, ne razumiju kao bi Hrvat ili pripadnik nekog trećeg naroda mogao biti član SPC; misle da SPC „srbizira“ eventualne svoje članove drugih nacionalnosti. Kako dakle stoje stvari s članstvom u SPC Hrvata i ostalih nesrba? Jesu li Hrvati i ostali nesrbi iz Hrvatske ili drugih zemalja uskraćeni po pitanju prakticiranja pravoslavlja?

            Što se tiče odgovora na pitanje iz naslova, možemo kratko reći da članstvo u SPC ne postoji, baš kao što ne postoji ni članstvo u ruskoj, bugarskoj, ili bilo kojoj drugoj Crkvi. Ne možete se „učlaniti u SPC“. Ne postoji takav obred ni procedura, ne postoji ni „članska iskaznica“, niti postoji „prečlanjivanje“ iz jedne pravoslavne Crkve u drugu. Svi pravoslavci pripadaju jednoj i jedinstvenoj Crkvi Kristovoj – Pravoslavnoj Crkvi. Ona sebe smatra jednom, svetom, katoličkom i apostolskom. Ona ima teritorijalni ustroj, po biskupijama i crkvenim pokrajinama, baš kao i zapadna Katolička Crkva. Jedino nema poglavara poput pape, nego se pravoslavno jedinstvo ostvaruje kroz zajedničku vjeru, koju ne ispovijeda nijedna vjerska zajednica osim Pravoslavne Crkve, kroz zajedničke sakramente, kojima nemaju pristupa nepravoslavni, i zajedničko crkveno pravo, vlastito samo Pravoslavnoj Crkvi. Kao što u rimokatoličkoj Crkvi ne možeš biti „član“ zagrebačke nadbiskupije, već eventualno imati kanonsko prebivalište ili boravište u njoj, tako ne možeš biti član ni SPC, nego je jednostavno prihvaćaš kao svoju mjesnu Crkvu, koju ti je Bog darovao.

            Ulaskom u Pravoslavnu Crkvu, kroz bilo koju od njih 14 mjesnih (rusku, srpsku, grčku…), vi postajete član sveopće, univerzalne Crkve. Ta Crkva ima isto Sveto Pismo kao i ostali kršćani, te ima prvih tisuću godina zajedničke tradicije sa zapadnim kršćanima, pa na osnovu toga vjeruje kako je Bog stvorio sve ljude, i kako jednako voli sve narodnosti i rase. Svi ljudi, bez obzira na nacionalnost, imaju pristup u Pravoslavnu Crkvu.

            Naravno, nije moguće zanemariti da su u određenim lokalnim Crkvama neki narodi u većini; tako su i na našim prostorima oduvijek većinski pravoslavni narod i nositelji pravoslavlja Srbi, pa se po njima i Pravoslavna Crkva na našim prostorima naziva srpskom (što je samo jedan od njezinih naziva). Jednako tako, ne može se zanemariti ni da su rimokatolici u Hrvatskoj i BiH u ogromnoj većini Hrvati, pa zato i katoličke biskupije u te dvije države nose jaki hrvatski nacionalni naboj, što katolicima iz redova nacionalnih manjina uopće ne smeta. Tako ni pravoslavnima drugih nacionalnosti u Hrvatskoj ne smeta da svoje pravoslavlje žive u SPC.

            Kako, dakle, Hrvat može postati pravoslavac u Hrvatskoj? Jednostavno – obratite se pravoslavnom svećeniku koji je nadležan za vaše mjesto stanovanja, i to je to. Pošto je SPC kanonska za područje Hrvatske, to će naravno biti svećenik SPC, jer nema nijednog dijela Hrvatske koji nije prekriven crkvenom jurisdikcijom SPC. On će vas nakon pouke primiti, bilo putem krštenja, ili krizme, ili jednostavno ispovijesti vjere, ovisi o vašoj situaciji. Dakle, sve jednako kao i u Katoličkoj Crkvi.

            U SPC nitko nikoga ne uvjetuje njegovom nacionalnošću, niti ga uopće pita za to, jer, kao što smo rekli, SPC je kršćanska Crkva i ne dijeli ljude po tom kriteriju. U matične knjige se upisuje vaša nacionalnost (kao i u rimokatoličke, barem starije), ona kojoj pripadate, bez mijenjanja.

            Često se od raznih zlonamjernih ljudi čuju optužbe kako SPC navodno „srbizira“ svoje vjernike. To su potpune besmislice. Razmislite i sami: tko vama može promijeniti nacionalnost protiv vaše volje? Pravoslavni svećenik sigurno neće dežurati u vašem domu svaki dan, pazeći kako se vi nacionalno izjašnjavate, niti ga to zanima. Vi ste član Crkve, primate sakramente, molite se, idete na službe, angažirate se u Crkvi i sl. Ali koje ste nacionalnosti, nitko vas neće pitati, niti će vas itko oko toga forsirati.

            Usprkos većinskom srpskom  narodu, SPC je uvijek bila multinacionalna. U Zagrebu su crkvenu općinu osnovali, uz Srbe, i Cincari (grčko-makedonski Vlasi), koji su bili prisutni i u Ivaniću, te selima oko njega. Nitko ih nije „srbizirao“, već su ravnopravno sudjelovali u crkvenom životu, bili predsjednici crkvenih općina, graditelji crkava i dobročinitelji. U crkvama su imali svoje pjevnice, s kojih su odgovarali na bogoslužjima na grčkom jeziku, dok su Srbi sa svojih odgovarali na crkvenoslavenskom, i tako su u navedenim  mjestima bile služene dvojezične Liturgije. Ruska zajednica je također dala veliki doprinos srpskoj pravoslavnoj crkvenoj općini zagrebačkoj, kroz svećenike i angažirane laike. O tome još i danas svjedoči kapelica na Mirogoju, a i ikonostas zagrebačkog samostana na Svetom Duhu je izrađen darovima pobožnih Ruskinja, i monahinje su bile Ruskinje. Pa i danas, u zagrebačkoj preobraženskoj crkvi mole se Bogu, rame uz rame, pravoslavni Srbi, Hrvati, Rusi, Ukrajinci, Grci, Romi, čak i jedan Japanac pravoslavne vjere. Dolazi redovito i nekoliko Etiopljana (doduše, oni nisu pravoslavni). Tako da je ta „srpska“ crkva u Zagrebu ustvari možda čak i najviše multinacionalna od svih zagrebačkih crkava. Udruga zagrebačkih Rusa nosi ime po sv. Dositeju, Srbinu i prvom mitropolitu zagrebačkom.

            Slično je i u ostalim mjestima. U manastiru (samostanu) Lepavini, čuvenom po čudotvornoj ikoni Bogorodice, duhovnu okrepu nalaze pravoslavni i nepravoslavni svih narodnosti. U tom manastiru, kao i u pravoslavnim selima kalničkog Prigorja, od pravoslavnih vjernika često ćete čuti „kaj“, i pronaći kajkavska prezimena.

            U Mitropoliji zagrebačko-ljubljanskoj, monahinje su Slovenke. U glasovitom manastiru Kovilj u Vojvodini ima monaha (uz dominantne Srbe) i Makedonaca, Bugara, Slovaka i Hrvata. U dijaspori, raste broj Nijemaca, Francuza, Švicaraca i ostalih, svećenika SPC. Štoviše, postoje i frankofone parohije (župe) SPC u Švicarskoj, dok u Španjolskoj (osobito u Barceloni), postoji čitav vikarijat u sklopu zapadnoeuropske eparhije SPC. Sastavljen je od Španjolaca, i svećenika i vjernika, služi se samo na katalonskom jeziku – pa ipak, u sastavu su SPC.

            Slično je i u ostalim pravoslavnim Crkvama. Sve su one uglavnom višenacionalne, bez obzira na dominantni narod. Sjetimo se samo stotina tisuća pravoslavnih Amerikanaca, sedam milijuna Afrikanaca u misijama..

            Svi sveci koji su živjeli na teritoriju Hrvatske prije raskola 1054.g. su istodobno i pravoslavni sveci. Sv. Dujam u Splitu, sv. Kvirin u Sisku, sv. Mauro u Poreču, sv. Euzebije i Polion u Vinkovcima – sve njih štuju i pravoslavni. I pravoslavni Hrvati štuju sv. Savu i ostale srpske svece, jer, sveci nisu hrvatski ili srpski, već Božji. Kada je netko kanoniziran u jednoj mjesnoj pravoslavnoj Crkvi, postaje svetac univerzalne Pravoslavne Crkve. Tako je npr. sv. kralj Milutin bio jedan od najvećih srpskih srednjovjekovnih vladara. Pa ipak, njegove neraspadnute i čudotvorne relikvije čuvaju se i štuju u Sofiji, prijestolnici Bugarske.

            Prema tome, ne treba nasjedati stvarno zlim dezinformacijama koje SPC prikazuju kao nacionalno netrpeljivu Crkvu. Za pravoslavne Hrvate, ona je ovdje kanonska Crkva, koja ih objeručke prima, i omogućuje im da razvijaju svoju duhovnost i spašavaju svoje duše. Nitko ih ne sili čak ni na srpske običaje – neki čak nemaju ni krsnu slavu, što se smatra osnovnim srpskim crkvenim i nacionalnim obilježjem. Pa ipak, i oni svoje kršćanstvo žive u SPC, poštujući je kao svoju mjesnu Crkvu.

            Malo ljudi zna da se u okvirima SPC nalazi i jedna „nacionalna“  autonomna kanonska Crkva. To je Autonomna Ohridska Arhiepiskopija, kanonska pravoslavna Crkva na području Makedonije. Suprotno dezinformacijama, postoji dakle jedna regularna, samoupravna i priznata makedonska pravoslavna Crkva, sastavljena od Makedonaca, s makedonskim jezikom, punom samoupravom i mogućom autokefalnošću. Sve u okvirima SPC.

            Nitko u SPC sve te ljude ne smatra Srbima, niti ih srbizira. Ne postoji nijedan dokument SPC koji bi negirao hrvatsku državu, hrvatski narod, hrvatski jezik, ili bilo što drugo. Naposljetku, nije ni poslanje ni kompetencija Crkve da priznaje ili ne, narode ili države. To što se hrvatski jezik ne koristi, posljedica je okolnosti što ga nitko od vjernika nije ni tražio. Jer, Ustav SPC jasno kaže da se u SPC dozvolom Sinoda slobodno koriste i drugi jezici.

            Pokojni patrijarh Pavle javno je i jasno pozvao Srbe na miran život i integraciju u Hrvatskoj. SPC je partner hrvatske države; ona je na teritoriju RH konstituirala poseban episkopski savjet (biskupsku konferenciju) te sklopila ugovor s RH. Na temelju tog ugovora, namjenskim i kontroliranim trošenjem novca, RH pomaže karitativnom djelovanju među hrvatskim državljanima pravoslavne vjere, skrbi o povijesnim crkvama i manastirima na hrvatskom teritoriju (a ne da novac ide u Srbiju, kako izmišljaju neki) i sl. Postoje i mogućnosti školskog vjeronauka, dušobrižništva u institucijama, sklapanja braka u crkvi koji vrijedi i kao državni, i sl. Prema tome, SPC je u potpunosti integrirana u život hrvatskog društva, pomaže njegov razvoj, i ne treba nasjedati smicalicama da ona tobože „ne priznaje Hrvatsku i Hrvate“. Sve je to dodatni razlog da se Hrvat može u SPC osjećati kao kod kuće.

            Posebno je gnjusna laž da se SPC „moli za srpski narod, a ne za Hrvate“. Naime, nijedna pravoslavna Crkva na svijetu se ne moli samo za određenu etničku grupu. Pravoslavna Crkva moli za sve ljude, štoviše, i za cijelu tvorevinu. Kada se u pravoslavnoj Liturgiji koristi riječ „narod“ ili „rod“, iza toga se krije grčki pojam (izvornici liturgijskih tekstova Pravoslavne Crkve su na grčkom) laos, a ne etnos. Laos znači narod u smislu naroda Božjega, krštenog puka, Božjeg otkupljenog naroda, a ne neke etničke skupine. Ako se u pojedinim molitvama i dodaju prozbe za srpski narod, što je u tome sporno? Zar srpski narod nije dostojan molitve, ili mu molitva ne treba? Taj narod je većinski u pravoslavlju naših prostora. I rimokatolici, iako su čvrsto umrežena Crkva, u svoje misne molitve stavljaju prozbe za hrvatski narod, koji je većinski u Katoličkoj Crkvi našeg podneblja.

            Prema tome, nacionalnost ne samo da nije bit pravoslavlja – ona uopće nije bitna za pravoslavlje. Kada iziđemo pred Boga, naša nacionalnost i državljanstvo nas neće opravdati.

            Pravoslavni Hrvati su relativno rijetki. No, oni postoje, živeći pravoslavlje bivajući ono što jesu, u zajednici sa Srbima i svim ostalim narodima. Jer, upravo to lomi đavla – okupljanje svih ljudi oko Krista i u Kristu.  

Pravoslavna Crkva dobila spor pred Europskim sudom za ljudska prava protiv Republike Makedonije

Makedonija, iako se u javnosti obično smatra pravoslavnom zemljom, nažalost već unazad nekoliko desetljeća nije pravoslavna. Nakon kanonskog nereda prouzročenog bugarskom okupacijom u Drugom svjetskom ratu, i komunističkim terorom nakon njega, zbog kojega je Makedonija godinama živjela bez pravoslavnih biskupa, 1967.g. Makedonija nažalost napušta pravoslavlje jednostranim i samovoljnim proglašenjem autokefalnosti. Kao posljedicu toga imamo danas tzv. „Makedonsku Pravoslavnu Crkvu (MPC)“ koja po formalnoj vjeri i obredu djeluje pravoslavno, no u biti je isključena iz Pravoslavne Crkve, nepriznata od svih, te su i njeni sakramenti nevaljani. Od malog broja vjerski svjesnih makedonskih vjernika i klerika stvorena ja kasnije Pravoslavna Ohridska Arhiepiskopija (nadbiskupija) – autonomna makedonska Crkva u sastavu SPC, i jedina zakonita pravoslavna jurisdikcija u Makedoniji. Nažalost, ista je surovo progonjena od strane makedonske države. Prije nekoliko dana je ipak uspjela dobiti spor protiv makedonske države, povodom čega prenosimo službeno priopćenje: 

Priopćenje Pravoslavne Ohridske Nadbiskupije

Dana 16. studenoga 2017. godine Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu donio je presudu u slučaju br. 3532/07: „Pravoslavna Ohridska Arhiepiskopija protiv Bivše Jugoslavenske Republike Makedonije (FYROM)“.

U presudi je konstatirano da je „FYROM prekršila čl. 11 (sloboda okupljanja i udruživanja), u vezi s čl. 9 (sloboda misli, savjesti i religije), Europske konvencije za ljudska prava“, što je proizašlo od odbijanja nadležnih da registriraju Pravoslavnu Ohridsku Arhiepiskopiju (POA) kao posebnu vjersku zajednicu.

Republika Makedonija, kao stranka koja je izgubila spor, dužna je tužitelju, Pravoslavnoj Ohridskoj Arhiepiskopiji, isplatiti odštetu u visini od 9.500 eura. Ovo je najveća pobjeda pravde za Pravoslavnu Ohridsku Nadbiskupiju u proteklih 15 godina, od kada se počeo voditi državni progon, ne samo protiv Nadbiskupa ohridskog i Metropolita skopskog g. Jovana, nego i njenih biskupa, klerika, monaha, monahinja i vjernog naroda. I bez izricanja ovakve presude, Pravoslavna Ohridska Nadbiskupija je nezaobilazna realnost po pitanju vjerskog života u Republici Makedoniji.

Sloboda, koja je vrhovni kriterij u pravoslavnom kršćanstvu, čuva se samožrtvom, ne samo i jedino pravnim aktom, no dobro je što je ponekad taj vrhovni kriterij potvrđen i s pravne strane. Zato je ova presuda Europskog suda za ljudska prava za prekršaj nekoliko članova Europske konvencije za ljudska prava od strane Republike Makedonije, na štetu Pravoslavne Ohridske Nadbiskupije, satisfakcija ne samo za vjernike Crkve, već je i velika opomena novoj vlasti da ne vlada totalitaristički i nasilno kao što je to činila prethodna vlast.

Iz ureda Svetog Arhijerejskog Sinoda

Pravoslavne Ohridske Nadbiskupije

Krsna slava

            Danas ćemo predstaviti jedan naročiti običaj u pravoslavlju naših krajeva, običaj po kojemu su vjernici naše SPC prepoznatljivi, ne samo u nepravoslavnom, već i u pravoslavnom svijetu. Taj običaj je proslavljanje krsne slave. Što je to krsna slava?

            Riječ „slava“ u srpskom crkvenom jeziku ima svoje specifično značenje, naime, proslavu sveca zaštitnika. Slava je dakle svetac zaštitnik nekog mjesta, grada, župe itd. To je ono što Hrvati u Slavoniji zovu kirvaj ili kirbaj, u kajkavskim krajevima proštenje ili proščenje, u Dalmaciji fešta, u Moslavini i Bilogori kram. Parohijska slava je slavlje zaštitnika župe, hramovna slava je slavlje naslovnika crkve, eparhijska slava je slavlje zaštitnika biskupije, a također svoju slavu mogu imati i razna građanska udruženja, institucije itd. Krsna slava je svetac zaštitnik obitelji.

            Dakle, svaka pravoslavna obitelj ima svog sveca zaštitnika, i dotični svetac je njihova slava. Zato je jedna od najvažnijih stvari u pravoslavnom domaćinstvu slavska ikona – ikona dotičnog sveca. Ona se čuva kao najveća svetinja u kući, te visi u pravilu na istočnom zidu glavne prostorije u kući. Pred njom se pali kandilo – uljanica koja visi na zidu.

            Dan u koji pada dotični svetac zaštitnik, za pravoslavne je dan njihove krsne slave, prava obiteljska svetkovina, u rangu Božića ili Uskrsa. Zato taj dan treba pohoditi crkvu, pomoliti se, te se po mogućnosti ispovjediti i pričestiti. Također treba svećeniku predati popise imena živih i mrtvih članova obitelji da ih spomene na Liturgiji.

            Na taj dan se u crkvi ili u kući, ovisi o običaju, služi naročiti obred krsne slave. Obred vrši svećenik, u epitrahilju (štoli) pred slavskom ikonom i upaljenom svijećom. On nije improviziran; to je službeni liturgijski obred koji se kao takav tiska u službenim obrednicima SPC. Suštinu obreda čini blagoslov slavskog kolača, koljiva (slavskog žita) i vina (crnog). To su darovi koji predstavljaju žrtvu Bogu: obitelj prinosi Bogu plodove svoga rada, Bogu na slavu, svecu zaštitniku u čast, živim članovima na zdravlje i spasenje, mrtvima na pokoj.

            Slavski kolač je okrugla pogača peciva, spremljena po posebnoj recepturi, u njega se miješa blagoslovljena slavska voda. Na sebi ima utisnut isti onakav pečat, kao i euharistijski kruh za pričest, što ovom kolaču daje liturgijski karakter i utemeljenje. On simbolizira Krista. Koljivo ili slavsko žito je smjesa kuhane pšenice, šećera ili meda, te mljevenih oraha i drugih aromatičnih dodataka. Osim za slavu, sprema se i za sahrane i službu za mrtve. U slavskom obredu, u njemu gori zabodena svijeća, te se križoliko prelijeva vinom. Konačno, crno vino simbolizira Krv Kristovu.

            Po završetku obreda svi kušaju od blagoslovljenoga, a nakon toga kreće neformalno slavlje. Sam obred ima puno karakterističnih gesti (uzdizanje kolača, njegovo okretanje u zraku pri čemu svi sudjeluju, lomljenje, cjelivanje, prelijevanje vinom itd.). Ovaj obred se, osim na krsnoj, služi na svim ostalim slavama.

            Treba reći da krsna slava nije baština cijele Pravoslavne Crkve, već samo Srpske Pravoslavne Crkve – SPC. Ona je dakle, isključivo srpski običaj, te se smatra jednim od bitnijih dijelova srpskog nacionalnog identiteta (iako je u cijelosti ili samo nekim elementima prisutna i kod Makedonaca, djelomično Bugara, pa čak i muslimana Bošnjaka i Albanaca, te katolika Hrvata u Hercegovini, Boki i južnoj Dalmaciji). Nema Srbina bez krsne slave, ona je za Srbe znak identiteta, a zbog prakse nasljeđivanja slave s koljena na koljeno često i pouzdani znak nečijeg porijekla.

            Slava se nasljeđuje, te sin preuzima očevu slavu, i tako redom. Kći preuzima slavu muža, osim ako ostane u očevoj kući. Običaja vezanih uz slavu ima bezbroj, često variraju od kraja do kraja, tako da ih je teško sve i nabrojati.

            O porijeklu slave postoje razne teorije. Najčešća i najraširenija je da se radi o kršćanskoj zamjeni za nekadašnji kult mrtvih predaka i kućnih bogova poganskih Srba. Po toj teoriji, kada bi se neka obitelj, pleme ili klan pokrstilo, uzimalo bi, umjesto svojih kućnih bogova, kršćanskog sveca na čiji dan je bilo krštenje, kao svoga zaštitnika. Rečeno suvremenim teološkim rječnikom, „inkulturacija Evanđelja“.

            Ovaj običaj je sankcionirao i Sveti Arhijerejski Sabor SPC 15.05.1985.: "Budući da je Krsna slava blagdan "male Crkve", to jest obitelji, to je i najmanja obitelj treba slaviti. Kad se sin odvoji u posebno domaćinstvo, pogotovo kad se oženi, dužan je proslavljati Krsno ime, bez obzira što ga otac slavi u starom domu. U znak poštovanja roditelja, tako važnu stvar, kao što je osnivanje obitelji i samostalnost slavljenja Krsnog imena, sinovi su dužni o tome obavijestiti oca i zamoliti ga da im to blagoslovi. Ako bi otac odbio ili ne bi htio "predati" Slavu, sinovi se trebaju obratiti svećeniku u mjestu gdje žive, za savjet i blagoslov."

            Krsna slava je jedna od 27 elemenata nematerijalnog naslijeđa Srbije, a također je u tom svojstvu unijeta i na UNESCO-v popis svjetske baštine.

            Iako je krsna slava dio srpske etnologije, za nas je najbitnija ipak njezina duhovna dimenzija. Ona upečatljivo izražava status obitelji kao kućne crkve, kao male „župe“, malog hrama. U današnje vrijeme razaranja obiteljskog i bračnog života upravo njeno duhovno kršćansko značenje, važnije je nego ikad.

Što je to svetosavlje?

            U crkvenom, političkom i općenito društvenom životu, postoje pojmovi koji su posebno nabijeni značenjem, bilo pozitivnim, bilo negativnim. Jedan od pojmova koji nose posebno negativan naboj u hrvatskome društvu, jest svakako pojam svetosavlje. Ovaj termin, vezan uz Srpsku Pravoslavnu Crkvu, je toliko negativno obojen u Hrvatskoj, da se čini beznadnim uopće pokušavati pisati o njemu. Što je to, dakle, svetosavlje?

            Kod Hrvata danas, svetosavlje je uglavnom sinonim za ideologiju velikosrpskog nacionalizma, odnosno, srpski nacifašizam. Svetosavlje se opisuje kao vjerskopolitička ideologija, začeta u Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi (SPC), kojoj je cilj stvaranje etnički i vjerski homogene Velike Srbije na velikom dijelu Balkana, uključujući i najveći dio današnje Hrvatske. Smatra se da je svetosavlje prvenstveno upereno protiv Hrvata, Bošnjaka, Albanaca i drugih nesrba i nepravoslavaca, s ciljem njihove srbizacije i pravoslavizacije, ili iseljenja. U temelju svetosavlja stoji ideja o obnovi srpskog Carstva cara Dušana, te ideja o Srbima kao izabranom nebeskom narodu. Odbacivanje svega što nije srpsko i pravoslavno, zapadne kulture i civilizacije, te antisemitizam, glavne su karakteristike svetosavlja. SPC je u ideologiji svetosavlja nacionalna Crkva, podređena interesima srpskog naroda i države Srbije.

            Tako se za prof. Jurja Kolarića sa zagrebačkog KBF-a „pravoslavlje u bivšoj Jugoslaviji očitovalo kao «svetosavlje» koje se borilo protiv svega što nije bilo srpsko i pravoslavno“ (intervju za udrugu „Katolik“ 19.04.2013.). Novinar Silvije Tomašević spominje svetosavski nacionalizam i definira ga kao „spajanje svih teritorija na kojima žive Srbi u tzv. ujedinjene srpske zemlje“ (Večernji list, 04.03.2013.). Msgr. Ivan Miklenić, glavni urednik „Glasa koncila“, kaže: „Katoličanstvo i pravoslavlje je potpuno isto u vrijednosnom sustavu. U Srpskoj pravoslavnoj crkvi ima autentičnih svetaca, ali ima i dio ljudi koji zapravo nisu kršćani, nego su pripadnici ideologije Svetosavlja. Ovo je Svetosavlje i to nema veze s kršćanstvom. Ono se čak služi kršćanskim pojmovima, ali Svetosavlje je ideologija koje je podređeno interesima srpskog naroda. Primjerice, jedan od stavaka Svetosavlja jest da je lagati prihvatljivo ako je to u interesu nacije, ako je to za dobro države. To je apsolutno nespojivo s kršćanstvom. Ali kod njih u Svetosavlju ako je to dobro za srpski, ako je lagati dobro za narod onda je to prihvatljivo, dobro. Svetosavlje je ideologija koja ima kršćanski vokabular, ali je izdala vjeru i nema veze s kršćanstvom“ (emisija „Markov trg“ na Z1 TV, 22.04.2015.).

            Zbog ovakve percepcije svetosavlja nije ni čudno da na hrvatskoj političkoj desnici postoji toliko glasova za uspostavu „HPC“; smatra se da će se ukidanjem SPC u Hrvatskoj ukloniti ideologija koja želi uništiti Hrvatsku.

            Tako to izgleda u hrvatskoj javnosti, tako o tome pišu hrvatski teolozi, mediji, itd. Međutim, simptomatično je da se svi oni, opisujući svetosavlje, uopće ne pozivaju na izvornu svetosavsku literaturu (osim par citata izvađenih iz konteksta, kojima daju proizvoljno tumačenje). Pogledajmo samo članak na hrvatskoj Wikipediji: nema praktički nijednog izvora iz SPC, kao što uopće nema referiranja na izvornu svetosavsku literaturu. Svi izvori koji su navedeni su ili sekularni politički, stranački, ili se radi o kritici SPC od strane lijevoliberalnih struja u Srbiji. Ako ovo uzmemo u obzir, onda nam postaje jasno da u hrvatskoj javnosti ne postoji realna slika o pojmu svetosavlje. Zato ćemo se obratiti izvornoj crkvenoj literaturi.

            Svetosavlje je noviji smjer u srpskoj pravoslavnoj teologiji i duhovnosti. Sam pojam se pojavio negdje 1930.-ih godina, i sporno je pitanje tko ga je prvi upotrijebio. Glavni predstavnici su mu sv. Nikolaj Velimirović i sv. Justin Popović, dvojica možda najvrsnijih teologa i duhovnika SPC u 20.st. Ime je dobio po sv. Savi, utemeljitelju i prvom poglavaru SPC. Sv. Sava, čiji životopis imamo i na ovom blogu, bio je tipični srednjovjekovni svetac 13.st.: monah, isposnik, asket, čudotvorac i dobrotvor; crkveni pisac, biskup i misionar-prosvjetitelj svoje zemlje. S nacionalizmom nije imao nikakve veze; moderne političke nacije i nacionalne države nastaju tek nakon francuske revolucije.

            Međutim, za svoj narod učinio je mnogo, prije svega na duhovnom planu, i zato je po njegovom imenu skovan pojam svetosavlje, kako bi se označilo pravoslavlje srpskog stila i iskustva. Svetosavlje je dakle pokušaj implementacije pravoslavlja u srpski narod, okristovljenja tog naroda, i prožimanja Evanđeljem tog naroda. U izvornoj svetosavskoj literaturi (važnije knjige ćemo uskoro početi objavljivati) uzalud ćete tražiti Veliku Srbiju i Hrvate – to je teološko - filozofska literatura čije principe može primijeniti bilo koji narod.

            Kako npr. izgleda svetosavski ustroj društva, radi li se o brutalnoj teokraciji koja progoni sve koji nisu Srbi i pravoslavni? „To je novo, bogoljudsko društvo nimalo nalik na ona koja vam teorijski ili konkretno nudi humanistička sociologija europskog čovjeka. U ovom svetosavskom društvu sve se svodi na životvornu ličnost Bogočovjeka Krista. Ona je najviša vrijednost i najviša dragocjenost. Sve ostale vrijednosti, i individualne i socijalne, izvode se iz nje kao zraci iz Sunca. Ne treba se varati: svetosavlje je svetosavlje samo po Bogočovjeku, jer je kršćanstvo - kršćanstvo samo po Bogočovjeku; u tome je njegov izuzetni značaj, i vrijednost, i sila. Krist Gospodin je sebe sama, svoju Bogoljudsku ličnost ostavio kao Crkvu; stoga je Crkva - Crkva samo po Bogočovjeku i u Bogočovjeku. Sve što je svetosavsko slijeva se u jednu ogromnu, sveobuhvatnu istinu: Bogočovjek je i suština, i cilj, i smisao i svevrijednost Crkve; ili točnije: Crkva i nije drugo do Bogočovjek Krist produžen u sve vjekove.“ (dr. Justin Popović: Svetosavlje kao filozofija života). Vidimo ovdje profinjenu teologiju koja ide za time da društvo i njegovi članovi postanu poput Krista; nikakve mračne i nazadne teokratske diktature ovdje nema.

            „Vi osjećate, ja govorim o svetosavskoj Crkvi. Što je njena bit? - Bogočovjek Krist. Odatle sve što je svetosavsko ima bogoljudski karakter: i spoznaja, i osjećaj, i volja, i mišljenje, i život i društvo“ (ibid.). Dakle, pod pojmom „svetosavska Crkva“ se razumije način života u Kristu, kako ga je živio sv. Sava, a ne državni i politički instrument, a kamoli borba protiv nekoga.

            Djelovanje Crkve u svijetu? „Iz toga logički slijedi i njeno bogoljudsko djelovanje u svijetu: sve što je Bogočovjekovo - utjeloviti u čovjeku i čovječanstvu: utjeloviti ljubav Kristovu, pravdu Kristovu, dobrotu Kristovu, mudrost Kristovu, poniznost Kristovu, uopće sve vrline Kristove“ (ibid.). Vidimo da čak nema ni karakterističnih zapadnokršćanskih pojmova, tipa utjecaja na državne zakone i sl. Sve se svodi na život organiziran po Kristovom modelu.

            „Cilj naroda kao cjeline, isti je što i cilj pojedinca: utjeloviti u sebi evanđeosku pravdu, ljubav, svetost; postati "sveti narod", (1 Pt 2, 9 - 10; 1. 15 - 16.). "Božji narod" koji svojom poviješću objavljuje božanske vrijednosti i vrline. Sveti Nemanjići su tako shvaćali i narod i državu“ (ibid.)

            Što se tiče otpora zapadnoj civilizaciji i vrijednostima, radi se zapravo o sukobu kršćanstva s onime, što danas katolici nazivaju agresivnim sekularizmom i diktaturom relativizma, a  ne o mržnji prema Zapadu:

 „Ova svetosavska filozofija vrijednosti, okrenuta licem prema zapadnoj filozofiji vrijednosti, što znači? - Znači: ustanak i prevrat; ustanak protiv osnovnog principa zapadne filozofije: "čovjek je mjera svih stvari"; i prevrat u cjelokupnom shvaćanju života i svijeta. Nasuprot tom humanističkom principu stavlja se svetosavski evanđeoski princip: Bogočovjek je mjera svih bića i stvari. Bogočovjek je oličenje i utjelovljenje svih božanskih i ljudskih savršenstava, zato je On vrhovna vrijednost, svevrijednost, i nepogrešivo mjerilo svih vrijednosti. Samo živeći Njime i po Njemu, čovjek stječe sve neprolazne vrijednosti i osposobljuje sebe da sva bića i stvari mjeri nepogrešivom, evanđeoskom, bogoljudskom mjerom. Najočigledniji i najuvjerljiviji primjer? – Sv. Sava. Čim je Bogočovjek Krist postao za njega najviša vrijednost, on je radi Njega ostavio sve dotadašnje najveće vrijednosti: i oca, i majku, i braću, i domovinu, i carstvo, i bogatstvo, i u Njemu našao - što? Sve same neprolazne i vječne vrijednosti: vječnu božansku Istinu, vječnu božansku Ljubav, vječnu božansku Pravdu, vječnu božansku Dobrotu, vječnu božansku Mudrost; a povrh svega: božansku besmrtnost svoju i život vječni. Zato je, kao i apostol Pavao, sve ostalo smatrao za ništa, samo da Krista dobije i da se nađe u Njemu. Teškim svetogorskim podvizima, naročito molitvom i postom, Sv. Sava je uselio u svoju bogočežnjivu dušu Gospoda Krista Gospodina i sva njegova božanska savršenstva, i time postao najviša vrijednost našeg naroda i naše povijesti, vrijednost -neprolazna, besmrtna i vječna. Iz nje su se izračile, kao zraci iz Sunca, i sve ostale neprolazne vrijednosti naše narodne duše i povijesti. Recite, koja je to naša povijesna vrijednost, a da, posredno ili neposredno, ne vodi porijeklo od sv. Save? A sve svetosavske vrijednosti, od prve do posljednje, izvode se iz Krista, i svode se na Krista. Svetosavlje, i kao kompleks svetosavskih ideja i kao kompleks svetosavskih metoda, izvire iz Krista i Njegovog Evanđelja.“ (ibid.).

Svetosavci spominju pojam „svetosavski nacionalizam“, ali treba vidjeti što pod time podrazumijevaju: „Najveći trud koji je sv. Sava pokazao poslije truda nad svojom dušom, nad tom prvom njivom Gospodnjom, jest trud nad narodom svojim, tom drugom njivom Gospodnjom. Sav taj trud njegov nad narodom srpskim, svu onu užurbanu i mnogostruku aktivnost njegovu kao pravog Europljanina, i plodove te aktivnosti, ja ću nazvati Savinim nacionalizmom“ (vladika Nikolaj: Nacionalizam sv. Save). Iz ove definicije vidimo da se pod nacionalizmom sv. Save ovdje ne misli na modernu, sekularnu političku ideologiju, već ustvari na pastoralni rad na evangelizaciji srpskog naroda. Kada govore o nacionalnoj Crkvi, svetosavci ne negiraju univerzalnost i nadnacionalnost pravoslavlja, već naprosto žele da Crkva bude povezana sa svojim narodom, da mu oplemeni dušu – što bi rekli katolički teolozi, inkulturacija Evanđelja.

Što se tiče obnove Dušanova carstva, rekli smo da mnogi u Hrvatskoj to smatraju jednim od ključnih elemenata svetosavlja. Evo što samo svetosavlje o tome kaže: „Od sv. Save do Dušana srpski narod je imao narodnu državu. Dušan se udaljio od Svetosavskog ideala, stvorio je imperij, i time pripremio propast domovini, to jest narodnoj državi. Imperij je i kod ns upropastio domovinu, narodnu državu, kao što je bio često slučaj u povijesti. Pokoriti ili pokoren biti podjednako je katastrofalno za nacionalnu državu“ (ibid.). Dakle, želja za osvajanjem i Carstvom ne samo da nije svetosavlje, već mu se čak i protivi.

„To je njegov (Savin) evanđeoski i organski nacionalizam. Pa zbog toga što je evanđeoski, on štiti ličnost čovjekovu i pomaže njeno razviće do savršenstva; zbog toga pak što je organski, on štiti individualnost samoga naroda kao cjeline da se ne izmetne u imperijalizam ili da se ne raspline u internacionalizam“ (ibid.).

Vladika Nikolaj odlučno ograđuje svetosavlje od mržnje prema drugim narodima i rasama: „Vi koji ste ratovali u posljednjem Svjetskom Ratu, vi možete dati osobno svjedočanstvo jednog rijetkog prizora, kako su se naši vojnici ponašali prema vojnicima iz Afrike i Azije, prema ljudima crne i žute rase, koje su Europljani doveli na bojište iz svojih kolonija. Dok su se sami Europljani tuđili tih svojih podanika, crnaca i žutokožaca, ne hoteći s njima ni jesti ni piti ni pod istim šatorima boraviti, dotle su naši vojnici s njima drugovali, jeli, pili, u bolesti obilazili ih, u nevolji pomagali, na svojim slavama častili i gostili, razgovarajući s njima prstima i rukama. Srbi su na crnce gledali kao na ljude i ponašali se prema njima kao prema ljudima. Ne može, dakle biti nikakva opravdana prigovora Svetosavskom nacionalizmu, da je on uzak i isključiv“ (ibid.).

Mogli bismo tako nabrajati i citirati unedogled, i nigdje nećemo susresti ni Veliku Srbiju, ni pojam „četnici“, ni „načertanije“, ni „Dušanovo Carstvo“, ni poziv da se istrebljuju drugi narodi. Ako svetosavlje poziva da se živi život poput Isusa Krista, onda je svakom tko je makar jednom čitao Evanđelja jasno na što zapravo svetosavlje poziva. Zato ove citate nećete pronaći u hrvatskoj literaturi koja spominje svetosavlje, jer oni ruše cijelu konstrukciju stvorenu oko njega. Ako se i pojavljuju neki citati iz ove literature, onda se radi o citatima izvađenima iz konteksta i proizvoljno tumačenima.

Međutim, naziv ove humane, evanđeoske i duboko kršćanske teologije svetosavlja, čija literatura može stati uz bok svjetskim kršćanskim duhovnim klasicima, često je puta zloupotrebljavana od strane pojedinaca i grupa, najčešće izvan Crkve, u sekularnim političkim krugovima. Upravo je tamo provedena ideologizacija i sekularizacija ovog pojma, i tamo je svetosavljem nazvano puno toga, što s tim terminom nema apsolutno nikakve veze. Svetosavlje može razumjeti i primijeniti samo molitelj i Kristom nadahnuti čovjek.

Ne postoji ideologija svetosavlja, nitko je nikada nije napisao, ni definirao, niti službeno usvojio, ne postoji nijedan službeni dokument SPC o tome. Postoji samo svetosavlje kao duhovni smjer u SPC, i postoji zloupotreba tog pojma u sekularnoj politici. Na osnovu toga, u hrvatskoj javnosti je stvorena posve pogrešna slika o tom pojmu, odnosno, stvoreno je crkvenopolitičko imaginarno čudovište pomoću kojega se pravoslavlju pripisuje sve zlo i negativnosti 20.st. Nadamo se da će doći vrijeme kada će se pojmovi izbistriti, razlučiti Crkvu i sekularnu politiku, i početi shvaćati pojedine termine u njihovom izvornom značenju.