Vođa raskolničke i nepriznate tzv. „Kijevske patrijaršije“ pokajao se zbog raskola i zatražio oproštenje od Ruske Pravoslavne Crkve

            Mnogo puta do sada pisali smo o crkvenim raskolima u pravoslavlju. Naglašavali smo da postoji samo jedna i jedinstvena Pravoslavna Crkva, koja se sastoji od 14 lokalnih samoupravnih Crkava, i da se izvan njih ništa ne može nazivati pravoslavnim. Sve ove ukrajinske, makedonske, crnogorske, istinopravoslavne, hrvatske i ne znam kakve sve „Crkve“, dokle god nisu u pravoslavnom zajedništvu, ne mogu se smatrati pravoslavnim Crkvama. One nemaju Duha Svetoga, nisu dio Tijela Kristova, njihovi „sakramenti“ su nedjelotvorni.

            Jedna od raskolničkih vjerskih organizacija je i takozvana „Kijevska patrijaršija“, vjerska organizacija u Ukrajini, koja je 1992.g. otpala od Pravoslavne Crkve, jednostranim proglašenjem autokefalnosti. Od tada, ona je bila uzrok mnogih nereda i nemira u Ukrajini.

            No, njezin se osnivač Filaret Denisenko obratio Svetom Arhijerejskom Saboru Ruske Pravoslavne Crkve, zatraživši oproštenje zbog izazvanog raskola, i obnovu crkvenog zajedništva otpalih Ukrajinaca s Pravoslavnom Crkvom. U svome pismu kaže: „Tražim oproštaj u svemu u čemu sam pogriješio riječju, djelom i svim svojim osjećajima, i od srca iskreno opraštam svima“. Sabor RPC je odlučio da se osnuje komisija za pregovore s članovima navedene raskolničke vjerske zajednice. Komisijom će predsjedati mitropolit volokolamski Ilarion.

           

Pravoslavna Crkva dobila spor pred Europskim sudom za ljudska prava protiv Republike Makedonije

Makedonija, iako se u javnosti obično smatra pravoslavnom zemljom, nažalost već unazad nekoliko desetljeća nije pravoslavna. Nakon kanonskog nereda prouzročenog bugarskom okupacijom u Drugom svjetskom ratu, i komunističkim terorom nakon njega, zbog kojega je Makedonija godinama živjela bez pravoslavnih biskupa, 1967.g. Makedonija nažalost napušta pravoslavlje jednostranim i samovoljnim proglašenjem autokefalnosti. Kao posljedicu toga imamo danas tzv. „Makedonsku Pravoslavnu Crkvu (MPC)“ koja po formalnoj vjeri i obredu djeluje pravoslavno, no u biti je isključena iz Pravoslavne Crkve, nepriznata od svih, te su i njeni sakramenti nevaljani. Od malog broja vjerski svjesnih makedonskih vjernika i klerika stvorena ja kasnije Pravoslavna Ohridska Arhiepiskopija (nadbiskupija) – autonomna makedonska Crkva u sastavu SPC, i jedina zakonita pravoslavna jurisdikcija u Makedoniji. Nažalost, ista je surovo progonjena od strane makedonske države. Prije nekoliko dana je ipak uspjela dobiti spor protiv makedonske države, povodom čega prenosimo službeno priopćenje: 

Priopćenje Pravoslavne Ohridske Nadbiskupije

Dana 16. studenoga 2017. godine Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu donio je presudu u slučaju br. 3532/07: „Pravoslavna Ohridska Arhiepiskopija protiv Bivše Jugoslavenske Republike Makedonije (FYROM)“.

U presudi je konstatirano da je „FYROM prekršila čl. 11 (sloboda okupljanja i udruživanja), u vezi s čl. 9 (sloboda misli, savjesti i religije), Europske konvencije za ljudska prava“, što je proizašlo od odbijanja nadležnih da registriraju Pravoslavnu Ohridsku Arhiepiskopiju (POA) kao posebnu vjersku zajednicu.

Republika Makedonija, kao stranka koja je izgubila spor, dužna je tužitelju, Pravoslavnoj Ohridskoj Arhiepiskopiji, isplatiti odštetu u visini od 9.500 eura. Ovo je najveća pobjeda pravde za Pravoslavnu Ohridsku Nadbiskupiju u proteklih 15 godina, od kada se počeo voditi državni progon, ne samo protiv Nadbiskupa ohridskog i Metropolita skopskog g. Jovana, nego i njenih biskupa, klerika, monaha, monahinja i vjernog naroda. I bez izricanja ovakve presude, Pravoslavna Ohridska Nadbiskupija je nezaobilazna realnost po pitanju vjerskog života u Republici Makedoniji.

Sloboda, koja je vrhovni kriterij u pravoslavnom kršćanstvu, čuva se samožrtvom, ne samo i jedino pravnim aktom, no dobro je što je ponekad taj vrhovni kriterij potvrđen i s pravne strane. Zato je ova presuda Europskog suda za ljudska prava za prekršaj nekoliko članova Europske konvencije za ljudska prava od strane Republike Makedonije, na štetu Pravoslavne Ohridske Nadbiskupije, satisfakcija ne samo za vjernike Crkve, već je i velika opomena novoj vlasti da ne vlada totalitaristički i nasilno kao što je to činila prethodna vlast.

Iz ureda Svetog Arhijerejskog Sinoda

Pravoslavne Ohridske Nadbiskupije

Istočnokršćanske sekte i raskolničke grupe u Hrvatskoj

            Pošto nakon zadnjih objava na našem blogu ne jenjavaju rasprave oko pitanja kanonske, zakonite pravoslavne crkvene jurisdikcije u Hrvatskoj, nametnula se potreba da konkretno definiramo što to na našoj lokalnoj, hrvatskoj razini znači pravoslavno. Zato smo sastavili ovaj kratki vodič koji će nam omogućiti da razlučimo Pravoslavnu Crkvu u Hrvatskoj, od grupacija koje se predstavljaju kao pravoslavne, a zapravo s Pravoslavnom Crkvom nemaju nikakve veze i kanonski nezakonito djeluju.

            Ukratko ćemo ponoviti: Pravoslavna Crkva nije međunarodna asocijacija neovisnih nacionalnih Crkava, već jedna i jedinstvena univerzalna svjetska Crkva. Njezino jedinstvo se očituje u zajedničkoj vjeri, zajedničkim sakramentima i zajedničkom kanonskom pravu. Tko je izvan ovog zajedništva, tko ne vjeruje pravoslavno, tko se ne pričešćuje s pravoslavnima, i tko odstupa od zajedničkog kanonskopravnog poretka, nije pravoslavan.

            Unutar ove jedinstvene Pravoslavne Crkve danas postoji 14 neovisnih crkvenih pokrajina/metropolija, koje obično nazivamo autokefalnim, odnosno samostalnim Crkvama. To su:

1. Carigradska
2. Aleksandrijska
3. Antiohijska
4. Jeruzalemska
5. Ruska
6. Srpska
7. Rumunjska
8. Bugarska
9. Gruzijska
10. Ciparska
11. Grčka
12. Poljska
13. Albanska
14. Čeških zemalja i Slovačke

Ako se nađete bilo gdje u svijetu, i želite provjeriti je li neka autonomna Crkva, biskupija, župa, samostan itd. dio Pravoslavne Crkve, samo ih pitajte jesu li u zajedništvu s ovim nabrojenim Crkvama. Ako nisu, to znači da nisu dio Pravoslavne Crkve. Što bi rekao mitropolit Porfirije, dotična grupacija za pravoslavlje ne postoji. Njihove službene stranice možete pogledati u koloni na ovom blogu.

Prostor Republike Hrvatske se nalazi pod kanonskom jurisdikcijom Arhiepiskopije Pećke i Mitropolije Beogradsko-karlovačke, organizacijske jedinice Pravoslavne Crkve na području bivše Jugoslavije, a koja se po većinskom narodu koji je čini još naziva Patrijaršija Srpska, odnosno Srpska Pravoslavna Crkva (SPC). Ona u Hrvatskoj ima 5 eparhija/biskupija: mitropolija zagrebačko ljubljanska, slavonska, osječkopoljska i baranjska, gornjokarlovačka, dalmatinska, dok je jug zemlje u sastavu zahumsko-hercegovačke eparhije. Episkopi/biskupi navedenih eparhija/biskupija su jedini zakoniti pastiri Pravoslavne Crkve na teritoriju RH. Ako se bilo tko na području Hrvatske predstavlja pravoslavnim, samo ga pitajte je li pod jurisdikcijom navedenih eparhija/biskupija. Ako je odgovor ne, onda taj nije član Pravoslavne Crkve.

Ovdje treba posebno podvući da i ostale kanonske Crkve, navedene na gornjem popisu, ne mogu ostvarivati nikakvu crkvenu djelatnost na teritoriju RH bez blagoslova gore navedenih nadležnih episkopa/biskupa. Ni ruska, ni grčka, ni bilo koja druga Crkva ne može otvarati na području RH ni župe/parohije, ni manastire/samostane, niti išta raditi bez blagoslova dotičnih zakonitih episkopa. Štoviše, čak i ostali episkopi/biskupi same SPC ne mogu apsolutno ništa na teritoriju RH bez blagoslova dotičnih episkopa. To je teritorijalno načelo, kakvo važi i u Katoličkoj Crkvi, i kakvo datira iz samih početaka Crkve. Vjera nije ničiji privatni biznis. 

U Hrvatskoj djeluju ili se povremeno javljaju sljedeće kvazipravoslavne grupacije:

1.)    Makedonska Pravoslavna Crkva (MPC) – usprkos ovakvom službenom nazivu, MPC se nažalost nalazi izvan Pravoslavne Crkve. Ona je nastala miješanjem komunističkog režima u bivšoj Jugoslaviji, nakon Drugog svjetskog rata, u crkvene prilike Pravoslavne Crkve. Naime, 1941. bugarski okupator u Makedoniji protjeruje zakonite episkope/biskupe SPC, te dovodi svoje bugarske. Odlaskom Bugara nakon rata odlaze i njihovi episkopi, međutim, komunistička vlast zabranjuje povratak zakonitim episkopima SPC, organizira skup tzv. „crkvenonarodni sabor“ sastavljen od komunističkih pristaša, te taj lažni sabor, bez ijednoga biskupa, na silu, jednostrano proglašava samostalnost Crkve u Makedoniji. Ne samo SPC, već ni ostatak pravoslavlja to nije mogao prihvatiti, jer je makedonska autokefalija proglašena jednostrano, nezakonito, pod utjecajem bezbožnih vlasti i zbog političkih motiva, te bez osnovnih uvjeta za rad nove Crkve. Međutim, makedonska kvazicrkva je ustrajala, te je zbog toga sve do potkraj 1950.-ih Makedonija živjela bez apostolskih nasljednika – pravoslavnih biskupa. Tada dolazi do normalizacije, povratka Makedonije u krilo SPC kao njene autonomne Crkve, te uspostavljanja hijerarhije. Međutim, 1967. MPC opet jednostrano prekida zajedništvo i proglašava autokefaliju, te na taj način ispada iz pravoslavlja. Nakon dugih pregovora, 2002. je potpisan Niški sporazum, po kojemu je MPC trebala postati autonomna u okviru SPC, s najširom mogućom autonomijom, uključujući makedonsko ime i jezik (suprotno raširenom mitu u Hrvatskoj, da se Makedonce željelo srbizirati). Većina episkopa/biskupa MPC je prvo potpisala taj sporazum, pa ga naknadno odbacila. Nakon toga, SPC od jednog dijela pravoslavnih klerika i vjernika u Makedoniji, koji su shvatili situaciju, stvara Autonomnu Ohridsku Arhiepiskopiju – jedinu kanonsku i legitimnu pravoslavnu Crkvu na teritoriju Makedonije (iako malobrojnu i surovo progonjenu od strane makedonske države). Sinod Ohridske Arhiepiskopije je 06.05.2005. donio odluku da se ubuduće ne priznaju sakramenti obavljeni od tzv. MPC (Одлука Синода ПОА о прекидању богослужбеног општења са народом из МПЦ http: //poa-info.org/sinod/odluki/20050506.html), a Sabor SPC je 15.-26.05.2005. prihvatio ovu odluku (Саопштење ПОА са мајског Сабора СПЦ 2005 г. http: //poa-info.org/arhiepiskop/soopstenija/20050526.html). Dakle, odlukom vrhovne crkvene vlasti Pravoslavne Crkve, tzv. MPC nema čak ni valjane sakramente. Često se MPC u literaturi kod nas naziva „nekanonskom Crkvom“. Ovo je neispravan naziv, koji nam može sugerirati da je MPC dio Pravoslavne Crkve koji ima neriješen administrativni status. Međutim, to nije točno. Jedina pravoslavna Crkva u Makedoniji je Autonomna Ohridska Arhiepiskopija. Tzv. „MPC“, iako izvana ima izgled pravoslavne Crkve i nominalno ispovijeda pravoslavnu vjeru, nalazi se van euharistijskog i kanonskog jedinstva Pravoslavne Crkve, što znači da je mrtvi, odsječeni i duhovno sasušeni ud Kristovog Tijela. 

2.)    Crnogorska Pravoslavna Crkva (CPC) – dok je MPC u raskolu, a za raskol je ipak potrebno imati biskupe i hijerarhiju, CPC je u gorem položaju, naime, ona nikada nije ni imala nikakvu crkvenost. Ona se u pravoslavnom kanonskom pravu naziva parasinagoga (kvazicrkva) – skup laika koji imitira Crkvu. Nastala je početkom 1990.-ih na inicijativu nekih političkih stranaka u Crnoj Gori, a valja reći da ju većina pravoslavnog naroda u Crnoj Gori odbacuje; ne samo Srbi, već čak i oni koji se etnički deklariraju Crnogorcima. Ona nema čak ni osnovne uvjete da bude ikada priznata kao pravoslavna Crkva – na čelu joj se nalazi oženjeni bivši svećenik, kojega je Carigradska Patrijaršija, zbog kanonskih prijestupa, još davno prije nastanka CPC otpustila iz svećeništva i isključila iz Crkve. Dakle, poglavar tzv. CPC, uopće nije član Pravoslavne Crkve, štoviše, nema nikakvih uvjeta da bude zaređen za episkopa/biskupa, i nalazi se pod masom crkvenih kazni i zabrana.

3.)    Hrvatska Pravoslavna Crkva (HPC) – o trima međusobno posvađanim grupicama koje se tako predstavljaju smo već govorili na ovom blogu, tako da nećemo ponavljati. Vidi analizu: http://orthodoxhr.blogspot.hr/2017/03/analiza-fenomena-tzv-hrvatske.html

4.)    Artemijevci (Artemiti) – oni zasada nisu zabilježeni u Hrvatskoj kao organizirana skupina, iako ima vjernika koji ispoljavaju njihove stavove. Njihov službeni naziv je „Eparhija raško-prizrenska u egzilu“, a naziv „artemiti“ su dobili po bivšem episkopu raško-prizrenskom (to je eparhija/biskupija SPC koja pokriva dio Srbije i cijelo Kosovo), a koji je zbog financijskih malverzacija prvo umirovljen s vlastitim pristankom, da bi se nakon toga pobunio i u društvu sljedbenika krenuo na silu zauzimati bivšu eparhiju/biskupiju. Tada je od SPC suspendiran, a od vlasti deložiran, pa kreće organizirati vlastitu paracrkvu po Srbiji. Zbog služenja pod suspenzijom i rastakanja Crkve biva od SPC „raščinjen“, tj., oduzeto mu je biskupstvo i sveti red, te je sveden na običnog monaha-laika. U takvom stanju on nastavlja služiti, glumeći biskupa; štoviše čak „zaređuje“ neke svoje sljedbenike za „horepiskope“ (pomoćni biskupi). Zato ga SPC otpušta iz monaštva, oduzima mu monaško ime, te ga isključuje iz Pravoslavne Crkve. Po njegovom krsnom imenu (Marko Radosavljević) još ih zovu i markiovitima, a karakterizira ih uvjerenje da je službena Pravoslavna Crkva zbog ekumenskih odnosa s katolicima otpala u „svejeres“ ekumenizma, da uvodi novotarije (hereza modernizma), da je smjestila Artemiju disciplinske krivice samo da bi ga prognala zbog njegovog tvrdog antiekumenskog ustrajanja u izvornoj pravoslavnoj vjeri. Vjeruju za sebe da su posljednji ostatak Pravoslavne Crkve, te su poznati po vrlo nepopustljivom i agresivnom tonu komunikacije. 

5.)    Starokalendarci, ziloti, istinopravoslavni, katakombni – radi se o grupicama uglavnom grčkog i ruskog porijekla (iako ih ima posvuda), koje ideološki dijele uglavnom ista uvjerenja s ranije spomenutim artemijevcima, te nemaju nikakve veze s Pravoslavnom Crkvom; to su istočnokršćanske sekte nastale otpadom od Pravoslavne Crkve. Pored raskolničke Grčke Starokalendarske Crkve (koja također nije dio pravoslavlja), u Grčkoj ima čini mi se 13 ovakvih mini sekti; jedna od njih je i pokrovitelj jedne frakcije HPC (zato ne vjerujte kada vas ovi uvjeravaju da imaju priznanje Grčke Pravoslavne Crkve, Grčka Pravoslavna Crkva je u punom jedinstvu sa SPC i ne pada joj na pamet nikakva HPC). Jedna starokalendarska grupa iz Grčke je svojedobno pokušavala misiju u Zagrebu. Također, pošto „istinopravoslavaca“ ima više grupacija, među njima se nalaze i neke New Age sekte iz Rusije koje pogotovo nemaju veze s pravoslavljem.

6.)    Europska Pravoslavna Crkva (EPC) – je pokrovitelj jedne frakcije tzv. HPC. O njima se ne zna gotovo ništa, vjerojatno se radi o skupini Rumunja sa sjedištem u Parizu. Sigurno je samo da s Pravoslavnom Crkvom nemaju veze.

To su ukratko vjerske zajednice u RH istočnokršćanskog porijekla, koje se neistinito predstavljaju kao Pravoslavna Crkva. Treba naglasiti da ove zajednice ne priznaje nitko u pravoslavlju (jer se često stječe lažni dojam da ih samo Srbi ne priznaju). Ponavljamo, jedini kriterij za kanoničnost na teritoriju RH je jurisdikcija zakonitih episkopa – što je van njihovog blagoslova, ne spada u Pravoslavnu Crkvu i za pravoslavlje nema nikakve vrijednosti, odnosno, ne postoji.

Analiza fenomena tzv. „Hrvatske Pravoslavne Crkve“

Pravoslavna Crkva je u Hrvatskoj prisutna stoljećima, međutim, ona je još uvijek za ogromnu većinu hrvatskog stanovništva terra incognita. Slabo poznavanje njenog unutrašnjeg života i ustrojstva rezultira nažalost, brojnim krivim mišljenjima i predrasudama, što postane veoma problematično, kada se počne pretakati u konkretne stavove prema aktualnim temama vezanim uz pravoslavlje. Karakterističan primjer za to su i nedavno osnovane vjerske organizacije, koje se predstavljaju kao „Hrvatska Pravoslavna Crkva“, pretendirajući na to da budu zakoniti predstavnici pravoslavlja u Hrvatskoj. Pritom se koriste neznanjem velikog dijela ljudi, pa koriste argumente u kojima Pravoslavnu Crkvu predstavljaju kao skup posve nezavisnih zajednica, baziranih na etničkoj bazi, među kojima nitko ne odgovara nikome, i svatko smije što hoće, slično protestantizmu. Zato smo napravili ovu kratku analizu ovog fenomena, na hrvatskom jeziku, prilagođeno hrvatskim katoličkim čitateljima, kako bi stekli realnu sliku o funkcioniranju Pravoslavne Crkve.

            Ova analiza je teološka, vjerska, i upućena vjernicima, dakle ljudima kojima vjera predstavlja zakon života, i koji razumiju pojmove poput Crkve i vječnog spasenja, pošto s ljudima kojima su katoličanstvo i pravoslavlje samo dodatni ukras njihovom politikanstvu i nacionalizmu ionako ne vrijedi raspravljati, barem ne na ovoj razini. 

            Tekstovi koji čine analizu prvotno su objavljeni na orthodoxhr.blogspot.com. Prvi obrađuje načelno fenomen „HPC“, i prikazuje njezin realni status, a to je da ona zbog crkvenih razloga nije dio pravoslavlja. Drugi se bavi poviješću ove ideje, konkretno HPC u NDH, prikazujući da dotična također nije bila dio Pravoslavne Crkve. Treći dio je komparacija crkvene organizacije u Katoličkoj i Pravoslavnoj Crkvi, koja bi više trebala osvijetliti kako pravoslavlje iznutra funkcionira; nije joj cilj vrijednosni sud o Katoličkoj Crkvi, već učenje (o pravoslavlju) na temelju poznatog primjera (katoličanstva). Četvrti dio se bavi problemom etnofiletizma, osuđenog krivovjerja koje izjednačuje vjeru i nacionalnost, a koje stoji u korijenu brojnih štetnih pojava u pravoslavlju, i koje iskrivljuje sliku o pravoslavlju kod ljudi. Peti dio je sličan trećemu, a nastao je kao pokušaj odgovora na neke agresivne komentare s katoličke strane, koji donose vrijednosni sud o pravoslavlju bez realnog znanja o njemu. Na kraju, u šestom dijelu, nalazi se tekst ruskog misionara, o. Georgija Maksimova, o crkvenim raskolima nastalima na nacionalnoj osnovi. 

            Ova naša kratka analiza nije uperena protiv nikoga. Svatko ima pravo biti što želi, osnivati vjerske organizacije kakve želi, i podupirati što želi. Ali, nitko se nema pravo lažno predstavljati, i nema pravo svoje predrasude predstavljati kao pravoslavlje. 

Link pdf: Analiza fenomena tzv. "HPC"